u Emitoru #447, septembra 2004)
Film (2002)
Snimljeni film nije bio samo kataklizma. Za to što je on predstavljao još uvijek nije postojala toliko megatona teška profana riječ. Kako je neko mogao dopustiti da se snimi to sarkastično, uvrijedljivo sranje? Gdje je tu Kilova knjiga – jedna od najvećih pustolovina vezana za ufologiju i neobjašnjivo, bez obzira da li vi vjerujete u to ili ne. Vjerovanje je, na kraju krajeva, arbitrarna stvar. Sam Džon A. Kil, autor, kaže da je vjerovanje u stvari najveći neprijatelj. S druge strane, ponekad je najbitnije zabaviti se par sati. Čak sam mišljenja da ste većina vas, koji ste eventualno i pogledali film, vrlo malo toga shvatili šta se, u stvari, zbiva pred vama i, najbitnije, zbog čega.
Jedan od grozomornijih košmara za novajliju u Holivudu 2002. godine zasigurno predstavlja čin etabliranja nakon gubljenja nevinosti ili Šta Raditi Sa Drugim Filmom? Stoga, porediti Pelingtona sa Gregori Hoblitom (Fallen, Frequency, Hart's War…), koji već godinama uspijeva snimati iznenađujuće dobre saspense po trivijalizovanoj ali prepoznatljivoj matrici (njegov posljednji film, Untraceable, zaista je loš, i to na novoholivudskom nivou ekstremno klišeiziranih i traljavih blokbastera kao što su Duplicity, Star Trek i Terminator Salvation) ne može biti jalova špekulacija, bez obzira što u prvom Hoblitovom bioskopskom trileru, Primal Fear, imamo isti glumački tim iz Pelingtonovog Mothmana.
Pokušavajući da nam nametne temu vraški dobro superimponiranu u potcijenjenoj predstavi paranoje, Arlingon Road, gdje vizuelizacija uveliko nadmašuje donekle i banalizovanu televizijsku storiju Erena Krugera, Pelington sada pokušava da se uzdigne iznad teme koja je od 1967. godine lako mogla predstavljati svojevrsnu tranziciju u teško promjenljivoj strukturi holivudske strave od Kubrika pa do Zemekisa. Iz navodno istinitih zbivanja iz Zapadne Virdžinije, nevješto preuzetih iz nadasve jezovite studije Džona A. Kila, koja je u kontroverznim ufološkim krugovima označila početak ere famoznih Ljudi u Crnom i straha što su svojim uvrnutim pojavama i postupcima širili među američkim življem, Pelington grabi samo one ljudske faktore koji mogu pospješiti: ponavljanje halucinatornih POV-a; narastajuće i iznijansirano brujanje krešenda i diminuenda u markantno ispunjenom no sveukupno beznadežnom audio-prostoru kompozitora Džefa Rone; fantazmagorične švenkove; sumiranje paranormalnih događaja iz paradoksalno neuvjerljive perspektive ispitivača a ne iz prvog lica, i obligatorni efekat iščekivanja koji je ovdje toliko repetitivan da vremenom sâm sebe počinje da izjeda, satirući dobru premisu ravno u dubine Malstrema.
Koliku, danas, jedan dvosatni film ima perspektivu ako se da načiniti u maniru bilo kakve od epizoda "X-Files" ili "PSI-Factor"? Dobar dio opusa Majkla Mana, na primjer, izgleda kao prolongirana epizoda serije "Miami Vice", čiji je bio producent. Isto tako, šta očekivati od (natprirodnog) trilera koji na sredini očevidno krene sa potiranjem svega onoga što film u stvari treba da bude, da pruži posmatraču... satisfakciju da se nešto fortovski iščašeno i neobjašnjivo, odnosno u potpunosti nedostupno ljudskom poimanju realnosti, doista i događa u Zapadnoj Virdžiniji, a ne fakat da se prvobitna tema neočekivano počne racionalizovati(!) kako bi reditelj što bolje upao u ego-trip dok od glavnog junaka pravi ono što mu, po vlastitom mišljenju, najbolje polazi od ruke – paranoika sui generis? Onda dolazi i ono (samo)ubistvo Vila Patona, alkosa u rekonvalescenciji. Tu se već strava koherentno pretapa u dramu, a mitologija Motmana (danas moćnog dijela američkog New Age folklora) tumba se kao red domina. To je sve lijepo i krasno, Mark, ali mi smo svi već gledali tvoj prvi film.
Sa stanovišta glavnog junaka, Ričard Gir je pretjerano plastično a time i pogrešno postavljen od samog početka. U poslovičnom dodiru sa Motmanom je od smrti svoje žene; takvo iskustvo očito ostavlja nezakrpljivu pukotinu u njegovom emotivnom sklopu. Sa tom crtom naravno da ćemo svi posumnjati da Motman striktno boravi u njegovoj glavi, a ne na javi, dok u autobiografskom predlošku imamo izuzetno lucidnog i nonkomfomistu Kila, kome se u Zapadnoj Virdžiniji najednom počne događati sve i svja; on svejedno do samog kraja ostaje savršeno skeptičan pion u igri ludila, što nije slučaj i u filmu. Gir je polumrtav još od prologa, iako je reditelj imao veliku šansu da od zadovoljavajuće špice nama, gledaocima, preda njegovu ulogu – jer je Mothman možda imao šanse biti neka vrsta ekstraordinarne RPG pustolovine kod imaginativnijeg sineaste. Usto je čak i lik Vil Patona duševno neprilagođen... Sa Motmanom u ovoj priči, znači – tehnički i praktično – nema susret nijedan normalni građanin Point Plezanta. Toliko što se tiče "PSI-Factora".
Na kraju, The Mothman Propecies se gleda kao samobitni mono-teatar u kome smo prinuđeni uživati jedino u nesalomljivom glavnom glumcu, čiji se trejdmark pak ovdje lomi nezaobilaznom činjenicom da iz nepoznatog razloga obnavlja besprijekornu rolu Džefa Bridžisa iz
Knjiga (1975)
Tajna Kilove knjige nije u stilu, u semantici, u likovima i u superiornoj igri riječi; kod njega je sve regularno i crno na bijelom. Čak iako se priča nije dogodila, barem je suspenzija nevjerice savršeno taktilna; navela bi i prekaljenog skeptika da se zamisli na trenutak-dva, prije nego što rasprši sopstvene misli zbog njihovog trošenja na budalaštine. Ipak, prvi hardkover njegovog memoara u Zapadnoj Virdžiniji, ironično, prodat je samo u 50 kopija.
Novembarska noć, 1967, utkana u zaglušujuću grmljavinu i nemilosrdan pljusak. Mračne kuće raštrkane među brdima Zapadne Virdžinije bijahu u totalnom mraku. Tri je časa izjutra. Kao što je napisao Kil, čitav seting je nalikovao na početnu scenu nekog B-horora iz 1930-ih, a još znajući da je Zapadna Virdžinija (izuzetno bogata plodnim tlom i šumama) iz više nego nepojmljivog razloga bila jedina država na Sjevernoameričkom kontinentu koju su Indijanci namjerno zaobišli u velikom luku, ta činjenica je mogla doprinijeti deskripciji na uveliko podsvjesnom nivou.
Džadom je Stranac prilazio mjestu u kome su stranci bili i rijetkost i uvijek pod sumnjom. Prišao je vratima oronule farmerske kuće i zalupao po njima. Vrata je uskoro otvorila žena, isprva s licem podbulim od spavanja koje se neočekivano zateglo dok je pokušavala prenebregnuti očevidni strah pri pogledu na Stranca, spokojno nepokretnog na otiraču dobrodošlice. Bio je visočiji od 1,80m i potpuno odjeven u crninu: crno odijelo, crna kravata, crni šešir i crni kaput, sa nepraktičnim crnim cipelama od izvrnute kože totalno urolanim u blato. Njegovo lice, jedva vidljivo zbog visoko podignute kragne, imalo je savršeno potkresanu špansku bradicu, izuzetno rijetku u tom nadasve rustikalnom okolišu toga vremena u dolini Ohajo; isto se moglo reći i za njegovu odoru. Uvrijedljivo bi bilo ne kazati da su munje i gromovi, što su se na svakih dvadesetak sekundi rasprskavali iza njega, samo pridodavali avetinjskom efektu.
"Mogu li da se poslužim vašim telefonom?" upitao je dubokim baritonom u glasu u kome je nedostajalo karakterističnog akcenta veznim za podneblje Zapadne Virdžinije.
Shvativši da je stvor i progovorio, a vjerovatno i registrovavši svojevrsnu smislenost u njegovim riječima, žena je progutala knedlu i za korak se odaljila od vrata koja je još uvijek rukama držala tek polovično priškrinutim. "Moj muž..." promrmljala je i zamucala. "Popričajte sa mojim mužem."
Brže-bolje je zatvorila vrata i povukla se u mrak. Protekli su minuti. Zatim se vratila u pratnji svoga robusnog supruga, što je takođe preblijedio pri pogledu na Stranca, majklmajersovski nepokretnog na njihovom pragu, desetak kilograma teži od kiše koju je upila njegova roba.
"Nemamo mi telefon ovdje", rekao je suprug prije nego što je zalupio vratima. Stranac se potom mirno izgubio u noći.
U danima koji su slijedili, ovo dvoje ljudi su svojim prijateljima ispričali o prikazi koju su vidjeli te noći. Očigledno je, njihovi prijatelji su docnije zaključili, u pitanju bilo nekakvo predskazanje. Možda je Stranac bio Đavo, glavom i bradom!
Tri nedjelje docnije, dvoje spomenutih ljudi poginuli su sa ostalih četrdesetak kada se Silver Bridž preko rijeke Ohajo iznenada obrušio. A sve je to prethodno bilo predskazano od strane izvjesnog G-dina Epla; a "on" je mogao komunicirati samo telefonom, jer nije znao ko je ni gdje se nalazi, očigledno zatočen u nekom međuvremenskom kontinuumu...
* * *
Đavo iz prethodnog poglavlja bio je, u stvari, Džon A. Kil. Nalazio se na putu prema Njujorku, gdje je inače živio, s time što je prethodne noći, u lokalnom NLO klubu, u Atlanti, Džordžija, održao predavanje. Put ga je naveo da prođe kroz Point Plezant, obzirom da je glavni novinar dnevnog lista iz Atine, Ohajo, Messenger, bila Meri Hajr iz Point Plezenta (njoj je i posvetio knjigu, zajedno sa stanovnicima toga grada); ona ga je čekala u kolima. Imali su puknutu gumu na automobilu i Džon je samo pokušavao naći funkcionalni telefon ne bi li pozvao šlep-službu; zato je morao dugo vremena gacati po blatu. Čovjeka koji mu je najposlije pomogao u tom nastojanju nikada nije ni vidio; njih dvojica su se dovikivali preko zatvorenih vrata, dok mu je Kil diktirao koje brojeve telefona da okrene.
Prethodni uvod proistekao kao iz Zone Sumraka lijepo je objasnio šta se o nepoznatim ljudima mislilo u takvim zabačenim, religioznim krajevima Država, stvarajući, uzgred, raznorazne kontekste jedne te iste priče kao što je te noći bila jednostavna pojava Džona Kila na vratima onog bračnog para. Zamislite tek kada se na sličnu zatvorenu zajednicu obruši čitav jedan neobjašnjiv fenomen – kako će na njih to djelovati? Point Plezent tada je imao 6,000 stanovnika, 22 crkve i nijedan kafić.
Iste noći, Meri Hejr i Džon Kil vidjeli su čudnovatu svjetlosnu igru nad obližnjim brdima i odmah izjutra, ne gubeći vrijeme, krenuli u potragu za očevicima. Sve je, pak, počelo godinu dana ranije, kada je sestričina Meri Hejr, 18-godišnja Koni Karpenter, vozeći se kolima kod Nju Hejvena (takođe Zapadna Virdžinija), ugledala ogromnu sivu ljudsku figuru od preko 2,5m visine i s krilima u rasponu od deset, kako uzlijeće sa tla i preleće joj automobil u neometanom, direktnom, letu. Ono što se, vjerovali ili ne, najviše primjećivalo na toj grozoti bile su velike oči boje drečave krvi, kazala je cura.
Pošto je Džon Kil upoznao Koni, oči su joj bile crvene, vodnjikave i bezmalo zatvorene zbog oteklinâ. Bolest se zvala klieg conjuctivitis, a može se dobiti od gledanja u sunce. Međutim, Kil se već susretao sa sličnim slučajevima ljudi čija je priča govorila da su imali bliske susrete sa NLO-ima koji – štogod da su oni predstavljali – očigledno isijavaju jake aktinske zrake. Na kraju krajeva, istu tu krilatu figuru te zime vidjelo je još stotinjak ljudi.
Ko je Džon Kil?
* * *
Zamamni erudita i kosmopolit, Džon Kil, po profesiji je demonolog, što ne znači da je pripadnik neke od satanističkih sekti Šandora Levija. U pitanju je bjelosvjetski putnik koji se pretežno bavi izučavanjem predanja, mističnih događaja... i još koječega. Zlo je njegova profesija, kako kaže Den Ejkrojd, profesor etike u komediji Getting Away With Murder.
Do sredine 50-ih legende o ljudima u crnom bile su fiksirane u ufološkoj imaginaciji kao najuzbudljive. No, sa slučajevima koji nisu baš stajali na savršeno sigurnim nogama, mnogo toga vezano za ljude u crnom moglo je biti locirano odmah do fabrikacije, paranoje i ingenioznosti pojedinih ljudi koji su pričali interesantne pričice tek polovično zasnovane na činjenicama. Istorijat ove vrste fenomena vremenom bi se sigurno pretopio u samo simpatično sjećanje da nije bilo Kilovih naporâ. Kroz Kila ljudi u crnom nisu samo nanovo oživjeli, već su se transformisali u nešto sasvim drugo: u (kovanicu) MIB (Men in Black - Ljudi u Crnom). To je samo jedna od stvari po kojoj je taj čovjek poznat u ufološkim krugovima.
Iako se Kil nije pojavio na sceni sve do polovine 60-ih, on će uskoro postati jedan od najuticajnijih pisaca u istoriji ufologije. U dobu kada se glavna struja ufološkog konsenzusa nije mnogo osvrtala na izučavanje bićâ iz viđenih NLO-a (nešto što će 1972. dr Alen Hajnek, tehnički konsultant na Spilbergovom NLO filmu, imenovati bliskim susretima treće vrste), Kil je razvijao daleko egzotičnije i inteligentnije viđenje NLO fenomena nego svi oni zajedno. On, između ostalog, razvija teoriju, ne o vanzemaljcima, već o konceptu ultrazemaljaca – drugodimenzionim bićima koja koegzistiraju uporedo sa nama, ali pod sasvim drugačijim vremenskim okvirom; nadasve superiornom inteligencijom, oni uspijevaju transformisati energiju svoga svijeta u magistralu ka našem. Njihov svijet, piše Kil, nije mjesto, poput Andromede ili Marsa, već energetsko stanje. A ovo što se događalo širom Zapadne Virdžinije velikim svojim dijelom samo je išlo u prilog njegovim tvrdnjama. Naime, čovjek nikada nije bio pobornik ideje da "
Između entiteta čije je aktivnosti Kil bilježio, a koji očigledno nisu bili shodni ponašanju normalnih ljudskih individua, oni su naročito bili poznati po tome što neprestano maltretiraju svjedoke susreta sa NLO-ima i sve ostale persone koji su imali neke veze sa "letećim tanjirima", posredno ili neposredno. Često su, Kil je napisao, ti entiteti prijetili ljudima koji nikome nikada nisu ispričali za svoje NLO susrete. Obično su nosili crna odijela, većinom sa crnim rolkama, dok su najčešće posjedovali tamniji ten (ali ne negroidni) i, najvećma, sa orijentalnim crtama lica. Manji broj njih bio su blijedolik i imali su velike, raskolačene oči.
Njihovo ponašanje često je bilo nadasve čudnovato, kao da su funkcionisali u okruženju njima sasvim nepoznatom i u prilog toj tvrdnji postoji na desetine urnebesnih priča (neki od tih MIB-entiteta, iako gladni, nisu umjeli da koriste escajg, niti da jedu izvjesna jela, dok pojedini, kao "Džek Braun" iz Kilove knjige, očigledno nije znao kako se koristi magnetofon za snimanje koji je stalno nosio uza se, lažno se predstavljajući i postavljajući samo par istih pitanja svim ljudima koje je "intervjuisao"). U većini slučajeva vozili su crne Kadilake i druge vrste limuzina. Kil, inače prilično skeptičan ufolog (on, naime, ne dijeli mišljenje da se neki NLO ikada srušio na našoj planeti), bez sumnje je povjerovao velikom broju svojih ispitanika, samo zato što je i on sâm imao prilike da se sretne sa tim mucavim prikazama koji često postavljaju nerazumljiva i besmislena pitanja.
Vrijedi istaći i da Džon Kil radi pod okriljem Društva Fortovaca. Društvo je tako nazvano po,
uslovno rečeno, filosofskom geniju i prvom nezvaničnom ufologu na svijetu, Čarlsu Fortu.
Ne bi me zato čudilo da je iz Kilovih slučajeva krilatih ljudi širom svijeta navedenih u knjizi, Viktor Salva (reditelj opskurno-divnog Powder) uzeo ponešto za svoju simpatičnu Jeepers Creepers franšizu...
* * *
Isprva je Kil mislio da ga njegov poznanik, poznati ufolog iz države Ohajo, Grej Barker, zavitlava koještarijama. Krilato biće u Zapadnoj Virdžiniji, u nikad-čuo gradu 800 milja udaljenom od Menhetna? Raspon krila monstruma: deset stopa; visina monstruma: sedam stopa; način poletanja: helikopterski. Ma daj! Tolika krila takvoga stvora nikada ne bi mogla ni za pola jarda podići sa zemlje. Barker mu je zauzvrat odgovorio kako misli da je situacija ozbiljnija nego što izgleda i da se ne događa samo u Point Plezentu, nego širom čitave Zapadne Virdžinije, s tim što spomenuti gradić može poslužiti kao svojevrstan epicentar čitavog ludila. "Više bih se zagrijao da si mi rekao da je u pitanju bazdeća runjava grdoba od deset stopa", kazao je Kil.
15. decembra 1966, 18-godišnji Rodžer Skerberi, njegova žena Linda, kao i njihovi prijatelji Stiv i Meri Malet vozili su se dijelom Point Plezenta poznatijim kao TNT, imenovanim tako zbog mnogobrojnih skladišnih bunkera i fabrika municije raspuštenim nakon Drugog rata. Sada je TNT predstavljao svratište za zaljubljene parove (po noći) i piknik-šetnje (po danu).
Neočekivano se tada pojavila figura na krovu jedne od fabrika, hipnotišući ih ogromnim crvenim očima, doimajući se kao da se sprema skočiti na njihovo vozilo. Rodžer je dao gas. Prilika je poletjela za njima. Uslijedila je stravična filmska sekvenca u kojoj je krilata prikaza – čak ni ne lepršajući krilima – letjela za automobilom nekoliko punih minuta dok su kola jurila skoro 100 milja na sat (u drugom slučaju, ista prikaza pratila je nečiji automobil dok je ovaj jurio 75 milja na čas). Građen poput muškarca, no visine oko sedam stopa i potpuno sive boje, činilo se kao da leteći stvor ima prava krila šišmiša i ispušta uholomni kakofonični cijuk iz grla. Oči mu, kao što sam napisao, bijahu grimizne i pored svega na tijelu one su, kako izgleda, privlačile najviše pažnje.
Užasnuta mladež je pobjegla prikazi tek kada je izmuzla svaki promil energije iz svoga četvorotočkaša i odmah odjurila šerifskoj kancelariji. Zamjenik Milard Holsted zabilježio je njihovu priču i kasnije izjavio da ih poznaje čitavog života i da zbilja nikada nije vidio nekog tako prestravljenog. S njima se, potom, odvezao do TNT-a gdje, pak, ništa neobično nije vidio, ali gdje je osjetio neosnovani strah koji ga je naveo da čak ni ne izađe iz kola. Ipak, kada je pokušao uključiti svoj radio-aparat u tom dijelu Point Plezenta on više nije imao nikakav signal, osim prodornog zujanja.
Narednog dana ista se priča pronijela tom malenom zajednicom poput poplave i mediji nisu traćili vrijeme ne bi li krstili čudovište. Parodirajući na Betmena koji je tada bio popularna TV-serija, nepoznati urednik ga je krstio Motman (čovjek-moljac). Odjednom su stanovnici sve češće počeli da ga viđaju, uključujući i spomenutu Koni Karpenter.
* * *
Kada je Džon Kil prvi put došao u Point Plezent, sredinom decembra '66, NLO-i su počeli redovno da se viđaju iznad gradskih obronaka, a naročito iznad oblasti TNT. Kil je posjetio područje, lutajući napuštenim elektranama i mračnim, prostranim prolazima iznad podzemnih tunela.
Na tom mjestu je otkrio da nepoznati izvor emituje zrake ultrasonične radijacije, tako tvoreći nešto poput zone. Ako biste zakoračili u nju čula bi vam se najednom podsvjesno istančala, najčešće reagujući putem lučenja neosnovanog i nepojmljivo jakog straha kroz čitav organizam. A nakon što bi izišli iz "zone" – sve bi se vratilo na staro; svi nadograđeni simptomi bi namah iščezli.
Pošto je Kil intervjuisao veliki broj svjedoka i vratio se u Njujork, bizarne su stvari počele da se događaju žiteljima Point Plezenta. U to su bili uključeni efekti poltergajsta svukuda u perimetru oko njihovih kuća. Kil se u međuvremenu samo dopisivao sa njima. U jednom je pismu dobio i uzgrednu opasku, "...baš kao što sam i rekla vašoj sekretarici." Međutim, Kil nije imao sekretaricu. Najposlije je ispalo da je sa većinom tih ljudi razgovarala izvjesna plavuša koja je isticala da radi sa Kilom, ispitujući čak i svjedoke čije adrese Kil nikome nije dao na uvid. Naoružana blokom za pisanje ulazila je u njihove kuće i postavljala čudnovata pitanja o viđenim NLO-ima – obično pitanja na koje se moglo odgovoriti sa "da" i "ne", usput se ipak najviše raspitujući o ličnim stvarima i zdravlju svjedokâ nakon NLO susreta. Kao što je Kil napisao, to uopšte nisu bila pitanja koja bi postavio čak ni najamaterskiji NLO zaluđenik.
U svakom slučaju, misteriozna žena nije bila jedini stranac u gradu. Crne limuzine zatrpale su ulice, dok su se individue bolešljivog izgleda predstavljale kao socijalni radnici i raspitivali o djeci u domaćinstvima; telefoni su tim ljudima svakodnevno zvonili po nekoliko desetina puta, da bi sa druge strane samo čuli grube uzdisaje, cijukanje ili, između ostalog, nečije rapidno izgovaranje riječi na nepoznatom jeziku. U nekim drugim slučajevima, tajanstveni posjetioci u crnom samo su tražili da piju vodu – karakteristika na koju se često može naići u slučajevima NLO prizemljenja gdje su "vanzemaljci" postavljali iste te molbe na najstaloženiji mogući način. (Parodija na isto može se vidjeti u Sonenfeldovoj komediji Men in Black, u slučaju kada vanzemaljac koji zaposjedne kožu Vinsenta D'Onofria svojoj supruzi zatraži čašu vode sa šećerom, u urnebesnoj sceni.)
22. februara 1967., pri povratku iz škole, Koni Karpenter je doživjela da se jedna od tih fabrički-novih limuzina zaustavi pored nje. Dobro osunčani tamnokosi čovjek iskoračio je iz vozila sa očevidnom namjerom da je pita za smjer, međutim ispalo je da želi zgrabiti Koni i ugurati je u auto. Ona se uspjela istrgnuti iz njegovih ruku i vratiti se kući. Sedam časova kasnije, poruka je bila provučena ispod njenih vrata; pisalo je: "Čuvaj se, curo. Još mogu da te se dočepam." Policija je morala da postavi cjelodnevnu policijsku pratnju oko njene kuće, međutim više se ništa vrijedno pomena nije zbilo.
To su bili najstereotipniji događaji koji su se provlačili oko Motmana i NLO svjedokâ u oblasti Point Plezenta, pa i u području čitave Zapadne Virdžinije, a ponekad i susjednog Ohaja. (Svakako će daleko više saznati onaj ko pročita Kilovu knjigu.)
* * *
Između 30. marta i 6. aprila 1967, Kil je ponovo posjetio Point Plezent ne bi li još istraživao oko područja TNT. Sa njim je bila Meri Hejr, lokalni novinar i minuciozni sakupljač lokalnih misterija koja do prije pola godine nije ni imala namjeru razmišljati o nečemu smiješnom kao što su to leteći tanjiri. Njih dvoje su u tom periodu imali prilike da vide nekoliko čudnih crvenkastih i ostalih raznobojnih NLO-a iznad grada i rijeke Ohajo – uključujući i jedan koji se pred njihovim očima navodno transformisao u zemaljski avion, izašavši prije toga iz dugačkog crnog oblaka.
Kil, Rodžer Skerberi i Stiv Malet takođe su nabasali na jedan od crnih Kadilaka pariranog u sjenkama područja TNT. Prišli su čovjeku koji je nepokretno sjedio za volanom i šacovao oblast, mirno diktorajući bilješke u diktafon. Odbio je da odgovori na njihova pitanja i samo nešto neizainteresovano mumlao u njihovom pravcu.
Tokom ljeta još je mnogo ljudi pretrpjelo neobične i nimalo benigne okolnosti; između ostalog, pronalažene su iskasapljene životinje, a nečiji kućni ljubimci bestraga su nestajali u savršenoj blatnjavoj okolini. Sumnjivi kamioni i automobili bili su parkirani pred njihovim domovima i po nekoliko časova, dok su individue unutra očito osmatrale okolinu; bilo je prijavâ kako su se nepoznati ljudi u crnom, havajskih ili indijanskih crta lica, zaustavljali na ulici i čak i fotografisali kuće, i potom bježali da ih sumnjičavi građani ne bi uhvatili. I Kil je doživljavao slična iskustva dok bi, sa prijateljima, hodao Menhetnom. Takođe je dobijao telefonske pozive u kome su ga nepoznati sagovornici molili da se sa njima vidi na Long Ajlendu, gdje bi onda zaticao strance u zatamnjenim automobilima što bi mu rekli da se okane istrage kako kasnije ne bi zažalio.
Svjedok sa imenom Džejn, juna iste godine, dobila je obavještenje od neke žene da je izabrana za kontakt sa posadom NLO-a koga je nedavno vidjela. Zatim ju je crni Kadilak pratio do kuće, gdje se zaustavio i iz koga je vani izišao dobro osunčani čovjek sav u crnom, sa crnim naočarima na nosu. Rekao joj je da mu je ime Epl.
Epl se pojavio u njenoj kući 12. juna i zatražio čašu vode da bi "popio par pilula" – zatim je dao Džejn tri kapsule i rekao joj je da je jedna namijenjena njoj "kako bi se samoanalizirala i ubijedila sebe da će sve biti u najboljem redu". Džejn je onda, kao zamađijana, progutala tabletu. Od nje je dobila jaku glavobolju i privremeno joj je vid oslabio. Kil je docnije utvrdio da je tableta imala svojstva slična onim koje se koriste za tretman urinarne infekcije.
Nekoliko dana kasnije, Džejn je dobila poziv od "pukovnika Džona Daltona", koji je insistirao da dođe kod nje čak i kad je ona odbila da ga primi. Pošto ga je zamolila da joj dâ adresu svoje vojne baze odakle se inače javljao, pukovnik je promijenio taktiku razgovora i rekao da će ipak doći kod nje. Pojavio se sutradan, čim su njeni roditelji izišli iz kuće. Sa sobom je u društvu imao mlađeg poručnika. Eventualno su ubijedili Džejn da im ispriča sve o NLO aktivnostima u tome području, kao i o svim tim nepoznatim ljudima u okolini. Čitava situacija je odisala opipljivom napetošću. Čim je djevojka prestala odgovarati, pukovnik je izvadio formular za popunjavanje vezan za njeno zdravstveno stanje i personalni život (kako ti je baba umrla, i sl.). Kada je Džejn samo sumnjičavo odmjerila taj formular, rekli su joj da ga potpiše i da ipak ne mora da ga čita. Ona je odbila da ga potpiše i tada su ta dva opskurna čovjeka bez riječi napustili njenu kuću i odvezli se u plavom karavanu.
* * *
Spomenuti Epl se nedugo potom vratio na scenu, ispovijedajući Džejn predskazanja o Bliskom Istoku koja je ona morala prenijeti Džonu Kilu. Kil je potom nanovo došao u Point Plezent i hipnotisao Džejn u namjeri da djevojka plastičnije opiše tu misteriju. Na svoje iznenađenje Kil se našao tada u direktnom kontaktu sa Eplom koji je tvrdio da momentalno sjedi u svome Kadilaku nedaleko odatle, tom prilikom se samo služeći Džejninim glasnim žicama u toj jednostranoj ekstramentalnoj komunikaciji sa njime. Upozorio je Kila da je Robert Kenedi u velikoj opasnosti i prorekao nekakav avionski udes (za koji Kil kaže da se dogodio nešto kasnije). Kenedi će, rečeno mu je, umrijeti od metka jednog asasina, ali to će se dogoditi nakon izvjesnog vremena.
Od jula do avgusta Kil je potom počeo dobijati gomilu misterioznih telefonskih poziva (većinu je snimio) u vlastitom stanu na Menhetnu i počelo mu se događati još štošta toga bizarnog. Kada bi, recimo, nasumce izabrao neki motel u kome bi odsjeo, tamo bi ga već čekale desetine besmislenih poruka u kojima mu je opisivano sve ono što je sa sobom imao u kolima; nepoznati ljudi, dobro osunčane kože, iskočili bi pred njega usred Menhetna, slikali bi ga s kim god da je bio u društvu i potom pobjegli glavom bez obzira; svjedoci NLO susreta (njegovi poznanici) iz Point Plezenta nazvali bi ga telefonom i pitali kada će to tačno naredne nedjelje doći kod njih, nešto što se, recimo, tek prije par minuta, preko telefona, dogovorio da uradi sa drugim svojim prijateljem – da se naredne nedjelje zajedno vrate u Point Plezent. Odakle su ti ljudi znali za taj podatak koji je on odlučio da predloži prijatelju preko telefona ni prije dva minuta? pitao ih je Kil. Tu bi obično istraga krenula od osoba što su ga zvale do nekog petog čovjeka iz Point Plezenta za koga bi se najposlije ispostavilo da nikoga nije zvao telefonom i da ama baš ništa ne zna ni o kakvom Džonu Kilu. Itd., itd.
Neki od misterioznih poziva Kilu bili su od čovjeka koji se predstavio kao Epl. Ljudi sa druge žice nudili su proročanstva predstavljajući ih biblijskim manirizmom i jezikom, takođe pričajući o pokušaju ubistva Pape i "dane mraka" koji će ubrzo uslijediti. Kada se nekoliko tih proročanstava obistinilo (kao što je bio, npr., veliki zemljotres u Turskoj u dobu kada je Papa trebao putovati u
Naime, nisu sva proročanstva bila lažna. Za Papu je rečeno da će biti nasmrt izboden nožem čim sleti u Tursku, a to se pak (djelimično) dogodilo na Filipinima, tri godine docnije, kada je u Manili na Papu nasrnuo nekakav slikar sa nožem u ruci. Isto tako, i nakon konkretnog prestanka cjelokupnog fenomena u Zapadnoj Virdžiniji, jedan od poziva u kome je rečeno da će Martin Luter King biti upucan u grlo dok bude stajao na balkonu u Memfisu 4. februara 1968 – doveo je Kila bezmalo na ivicu ludila. Danima je pokušavao kontaktirati Kinga da bi najposlije odustao jer nije imao šanse ni na koji način doprijeti do njega. Kako god bilo, King je ubijen na način koji je opisan preko telefona, međutim ne 4. februara već 4. aprila iste godine.
Svejedno, misteriozni telefonski pozivi (tokom 1967) nisu više bili bili toliko misteriozni kada su počeli da se događaju svim mogućim NLO entuzijastima od Zapadne do Istočne Obale SAD.
Recimo, 21. jula, od 22:00h do 01:00h narednog dana, misteriozne telefonske pozive primali su ljudi sa Floride, iz Ilinoja, Mičigena, Ohaja, Masačusetsa, Kalifornije, Nju Džersija, Pensilvanije i Vašingtona. U drugim mjestima Amerike pojavljivali su se ljudi/vanzemaljci koji su dijelili novac onima kojima je bio potreban, i to se ponavljalo do te mjere da je NLO zajednica počela sumnjati kako neko (vlada?) pokušava napraviti od čitavog fenomena u Point Plezentu prostu smijuriju ili makar nešto nalik tome, kao u filmovima kada američka vlada pokušava prikriti neko svoje zlodjelo tako što načini neko drugo ili, naprosto, izvede kakvu parodiju na ono što se nalazi u centru medija.
Isti ti pozivi i isti ti vanzemaljci nerijetko su dovodili do prestanka rada pojedinih civilnih ufoloških službi... pošto su u tim telefonskim brbljarijama često pominjali imena ljudi koje nisu mnogo gotivili oni kojima je poziv bio i namijenjen. U tim razgovorima entiteti iz telefona predstavljali su se i kao likovi iz nekih Kilovih nepoznatih, starih mejnstrim romana.
Mnogi bi uvidjeli, vanzemaljci ili ne, da u pitanju nisu bile jednoumne šale, već dobro organizovana i isfinansirana kampanja. Isto tako, kada bi se otkrio broj odakle je doprlo "misteriozno brbljanje" ispadalo je da taj telefonski broj ne postoji. Svakako, ko se ne bi zapitao da li ama baš svaki šaljvdžija jeste u stanju, od toliko stotina miliona telefonskih brojeva u SAD, izabrati baš onaj koji nigdje nije upisan? Čini se da nema toliko sreće na svijetu. Iste stvari, nije nepoznato, često je upriličavala CIA u svojim agendama...
Što se tiče Kila, njegove telefonske pustolovine sa čuvenim biologom-zoologom Ivanom Sandersonom, Britancem u Vašingtonu, nadasve su neobjašnjive zato jer g-din Sanderson nije imao nikakvog udjela u dešavanjima u Zapadnoj Virždiniji, osim što je samo bio Kilov prijatelj; Kilovi entiteti-sagovornici jednom su Kilu uputili poruku o upotrebi nekih vitamina za Sandersona (koga nisu oslovili imenom, nego su ga samo opisali), što je Sandersonu najposlije znatno poboljšalo zdravlje. I ne samo to.
Razgovori između Kila i Sandersona bili su praćeni konzistentnom statikom i prekidima, iako je već odavno Kilu bilo jasno da mu neko ili prisluškuje ili mijenja karakteristike telefonske linije. Naravno, ljudi iz telefonske kompanije uvijek bi mu javili da njegovoj telefonskoj liniji ništa ne fali. Ipak, nešto bizarno se nepobitno dešavalo sa Kilovim telefonom. Recimo, statika bi se najednom pojačala kada bi sa izvjesnim osobama pričao o izvjesnim temama (recimo, o Papi), a kada bi prestao pričati o njima, telefonska veza bila bi čista kao suza. Slične stvari su se potom počele događati njegovom magnetofonu kojim je snimao razgovore sa svojim prijateljima, a i sa entitetima, odnosno misterioznim glasovima. Ono što bi se u dostini slučajeva, docnije, moglo preslušati od čitavog razgovora – bila je samo statika, ma kakav u pitanju da je bio tip magnetofona za snimanje, skup ili jeftin.
* * *
Do oktobra 1967. Kil je primio bezbroj poziva od takozvanog gospodina Epla, čak i kada je bio prinuđen da promijeni broj telefona koga, inače, bukvalno nikome nije saopštio – Epl ga je nazvao par sekundi nakon što mu je novi broj priključen u njegovom stanu, na Menhetnu. Mogli su da pričaju satima i Epl bi mu uvijek odgovarao istog časa nakon postavljenih pitanja vezanih za Kila, kao npr. Gdje mi je rođena majka? do Gdje sam izgubio štopericu? G-din Epl je rekao da je on biće zakovano u vremenskom tjesnacu i da je prinuđen skakutati iz prošlosti u budućnost (u našem smislu te riječi), zbog razlike između linearnog vremena i vremena sa kojim se on suočavao u vlastitoj boravišnoj dimenziji. Otud i tačnosti odnosno pogreške u njegovim takozvanim proročanstvima, pošto je bilo očito da je entitet sa druge strane linije pogrešno uzimao našu prošlost za budućnost, i obratno.
Iz tih razgovora (kao i sa komunikacijama nekih svjedoka sa nepoznatim ljudima u crnom), Kilu je počelo bivati jasnim da se nešto "veliko" uskoro mora odigrati. U to će biti uključeno – kao što je govorilo jedno Eplovo proročanstvo – neviđeno zamračenje sjeveroistočne obale SAD-a i datum je, po svemu sudeći, bio očigledan: 15. decembar 1967. Kil je sada, naime, počeo vjerovati da će se zamračenje zaista i dogoditi, međutim nije znao kako on to može zaustaviti.
Istovremeno je autor dobijao upozorenja o tragediji na rijeci Ohajo u kojoj će mnogi ljudi biti povrijeđeni. Poruke što je dobijao upućivale su na eksploziju u obližnjoj fabrici, te je Kil napisao Meri Hejr da će nešto desiti u Point Plezentu na dan 3. novembra, prethodno je upozorivši da tu glasinu ne javlja baš svakome.
* * *
15. decembra u 17:45h Džon Kil je sjedio u svojoj dnevnoj sobi i na TV-u gledao kako predsjednik Džonson uštekava božićnu jelku u Bijeloj kući. Koliko se sjećao, Eplove poruke su govorile da će "posjetioci" masovnim zamračivanjem SAD-a u trenutku kada Džonson uključi okićenu jelku pokazati svoju moć. Međutim, ništa se nije dogodilo. Epl je ponovo lagao; ili je možda samo pogriješio datume i mjesta događanja.
No, U Point Plezentu se na taj dan nešto ipak dogodilo. U saobraćajnom špicu, u 17:05h, Silver Bridž, most na rijeci Ohajo, srušio se sa svojih nekoliko potpornja, povukavši u vodu dvadesetak vozila. Četrdeset ljudi je pomrlo toga dana, uključujući i neke NLO, Motman i MIB svjedoke. Toga dana, ironično, okončao se jedan fenomen koji je gušio čitavu tu oblast punih 13 mjeseci.
Blesavo je reći da je Kil bio zaprepašćen tragedijom u gradu u kome se bezmalo počeo osjećati kao da je tu odrastao i gdje je stekao zbilja mnogo doživotnih prijatelja. Da li je mogao spriječiti katastrofu? To će se zauvijek pitati. Premda jeste naslućivao jednu stvar. Taj fenomen, štagod da je on trebao da predstavlja, funkcionisao je u programirano obmanjivačkom maniru. Laž, konfuzija i pravljenje obijesti... sve su to bili dijelovi u spomenutom repertoaru, a neki koncizniji odgovor može se možda locirati u Kilovoj filosofiji o ćudljivoj i nestalnoj perceptivnosti našeg okruženja.
On ovako završava pogovor izdanja knjige The Mothman Prophecies iz 1991: "Kao što odavno 
ponavljam u svojim knjigama, našu malu, plavu planetu odavno opsijedaju duhovi. Ono što se desilo u Zapadnoj Virdžiniji 1966/1967. i u Rusiji 1986. godine [gradovi sa tzv. "zonama", gdje su takođe kršena sva pravila fizike] skoro sigurno će se ponoviti na nekom drugom mjestu, možda u Kini ili Zambiji 1996. I uvijek će se tom prilikom naći neupućeni zastupnici raznoraznih sistema tumačenja/vjerovanja, lajući na mjesec ili jurišajući na vjetrenjače, dok će sile u potpunosti neshvatljive našim pojmovima manipulisati sveopštom realnošću. Srećom, nekolicina nas će biti dovoljno pametni – ili dovoljno srećni – da iskoristimo te događaje kao prvi stepenik što bi nas eventualno poveo putem nove evolutivne ljestvice. Mnogo sam naučio u Point Plezentu o sebi i o psihičkoj okolini u kojoj boravim. Pokušao sam prenijeti nešto od svega toga čitaocima poput vas. Želio bih samo da vas je više."
Knjigu je, s druge strane, okončao čuvenim filipdikovskim citatom Čarlsa Forta: "Ako već uzmemo da postoji jedan univerzalni um, da li to znači da duševno mora biti zdrav?"
* * *
Poenta svega nezgrapno leži u sljedećem pitanju: kakve dodirne veze čitav ovaj šturo prepričani tritment cjelokupnog jednog doista zastrašujućeg fenomena, ili globalne halucinacije, i čiji je svršetak označila nimalo milosrdna smrt četrdeset ljudi, ima sa istoimenim filmom Marka Pelingtona? A koliko do juče svi smo mislili da će grafički roman Watchmen nemoguće biti prenijeti na veliko platno u istoj onoj formi u kojoj se nalazi u stripu…
BISTA MOTMANA U POINT PLEZENTU