Rivju by
Režija i scenario: Herschell Gordon Lewis
Dvije hiljade manijaka (i jedan uzvičnik) iz naslova predstavljaju stanovništvo mjestašca Pleasant Valley na jugu Sjedinjenih Američkih Država. Na tom mjestu, tačno sto godina prije dešavanja iz filma, grupa vojnika Unije počinila je stravičan masakr nad lokalnim stanovništvom. Sto godina kasnije, 1965, grad organizuje obilježavanje stogodišnjice srebrenič..., pardon, plezentvelijskog masakra – ceremonija se sastoji u tome da se neki nasumično odabrani sjevernjački civili čuvenim detour trikom iz filmova sa Pticom trkačicom namame u grad, a zatim da im se pruži tradicionalno južnjačko gostoprimstvo.
Južnjačka rulja dočekuje goste. Gori su od Srba!
A šta to gostoprimstvo podrazumijeva, lako možemo da zaključimo čim vidimo ko je autor filma – H.G. Lewis, nadimkom Godfather of Gore, pionir je splatter podžanra i čovjek koji je bez sumnje izvršio ogroman uticaj na kasnije generacije horor filmadžija. Bez njega svakako danas ne bismo imali Pitera Džeksona, Džona Gulagera, Ilaja Rota i Akiru Kurosavu, između ostalih. Ovde vrijedi primijetiti i jednu očiglednu prednost ovog filma nad mnogim drugim legendarnim ostvarenjima (tipa Noć vještica, Petak trinaesti, Strava u Ulici brijestova, itd.) – dok većina ovih filmova ima samo jednog manijaka koji ubija, Luis ih ima dvije hiljade. I uzvičnik. Pa vi vidite!
Očigledno je, prema tome, da se ovaj film sastoji u uklanjanju gostiju ceremonije s liste živih vrlo morbidnim metodama. Inače, niko nije sretniji od mene kad Jenkiji dobiju ono što zaslužuju, međutim, ovaj film pati od niza problema koji uživanje u kasapljenju sjevernjaka čine praktično nemogućim. Nažalost.
Careful with that axe, Eugene!
Prvo, odmah da skrenemo pažnju na false advertising u naslovu – od najavljenih dvije hiljade manijaka (i jednog uzvičnika) mi ne vidimo više od nekoliko desetina. Dalje, žrtava je svega šest, a ni oni ne poumiru svi, tako da je činjenica da ovaj film ima skoro nedopustivo malen body count. Likovi i dijalozi su živa katastrofa. Ako je već bilo neophodno da južnjački domaćini budu groteskne jipi-jiha-ha karikature koje se stalno dernjaju, cerekaju i mašu zastavama Konfederacije, nejasno je zašto “glavni” likovi toliko drveni. Ozbiljno, ne zna se ko je veća bukva od njih. Razlozi svakako leže u tekstu, koji kao da je pozajmljen iz neke domaće sapunice, ali i u katastrofalnim glumcima koji su pokupljeni ko zna odakle. Kad je najubjedljivija među njima Playboyev Playmate za 1963. godinu, onda znate koliko je sati. Takođe, iako film traje relativno kratko (oko osamdeset minuta), kraj je neprirodno razvučen, a i vrlo je tupav jer potpuno nepotrebno prelazi u natprirodno. Mislim, nije da je ono prije toga oličenje genijalnosti, pa da sad kao kukamo što je nešto tako briljantno upropašteno glupim krajem.
Ovo nije nudie flick, tako da su gola ramena najviše što ćete vidjeti od ljepšeg pola.
To bi otprilike bili scenaristički problemi, a oni tehničke prirode su vjerovatno još gori. Zvuk je apsolutno užasan. Koliko se meni čini, tu nije bilo nikakvog naknadnog dosnimavanja, overdubovanja i sl., već je sve snimljeno na licu mjesta, ko zna kakvim krševima od mikrofona, tako da se pola dijaloga uopšte ne čuje (što zapravo nije nikakva šteta), a i ono što bi eventualno moglo da se razumije nadjačano je preglasnom (i neprikladnom) psihodeličnom muzikom. Jasno je da je pokušaj bio da se kontrira veseloj rednečkoj bandžo-gitara-gitara trojci i da se ilustruje zlokobnost onoga što vreba pod maskom južnjačkog veselja i gostoprimstva, ali taj pokušaj neslavno propada jer je škripanje po ušima jedina nelagoda koju muzika izaziva.
Al kad ovi momci zasviraju, sve zvuči mnogo bolje.
Za filmove H.G. Luisa najbitnije su nam naravno scene klanja. Iako su dobro zamišljene (raščetvorenje konjima, kotrljanje u buretu sa ekserima i sl.), vrlo ih je malo i uglavnom su prilično slabo realizovane. Npr. u sceni kad nekoj tuki otsikiraju ruku, toliko je očigledno da je u pitanju ruka lutke da scena nema apsolutno nikakav efekat. Dakle, suprotno Luisovoj reputaciji, scene ubistava mnogo više sugerišu nego što se vidi na ekranu. Naravno, to i ne bi bilo tako loše kad bismo umjesto bandera obučenih u ljudsku odjeću imali stvarne likove s kojima bismo se identifikovali. E sad, ovo je ipak 1964., dakle punih dvanaest godina prije nego što se Miroslav Lakobrija uopšte i rodio, tako da nije baš sasvim fer sa ove vremenske distance pljuvati po specijalnim efektima. Takođe, u tim ranim šezdesetim godinama ne znam da li je iko radio tako nasilne filmove kao Luis. Danas sve to možda izgleda (i jeste) užasno zastarjelo, ali prije pedesetak godina je vjerovatno proizvodilo sasvim drugačiji utisak. Srećom, većina nedostataka ovog filma ispravljena je u vrlo dobrom rimejku o kome će riječi biti za nekoliko dana. South’s gonna rise again!