Režija: Dave Lister
Scenario: Keith Shaw
OVAJ RIVJU DJELO JE ALEKSANDRA JANJIĆA
Malibu Shark Attack je vrlo loš film - ne samo da je katastrofalan u svim mogućim kategorijama, već nimalo ne koristi ni jedini originalan idejni segment koji ima, a to je činjenica da glavnu ulogu umjesto običnih igraju nekakve rogate ajkule (ili goblin ajkule, ako ćemo baš da cjepidlačimo). Od takvog filma čovjek bi sigurno očekivao bar jednu scenu kad ajkula nekog nabija na rog i vitla njim okolo, ali jok - takvih scena nema ni od korova, kao ni bilo čega drugog što bi i izdaleka bilo zanimljivo. (Napomena: Neke cjepidlake bi mogle da primijete da goblin ajkule zapravo nisu rogate već da samo imaju nosnu izraslinu koja podsjeća na rog. Uz puno uvažavanje i razumijevanje takvog stava, nastavićemo da koristimo termin "rogate ajkule", a pomenutim cjepidlakama s punim poštovanjem da poručimo "Get stuffed!").
Radnja filma je potpuno idiotska, kao i sve ostalo. Nekakav cunami je satrao plažu u Malibuu, osim jedne krhke baywatcholike spasilačke kućice koja je nekim čudom preživjela. Ekipa koja je završila u toj kućici mora da se izbori sa nadirućom vodom, rogatim ajkulama koje je oslobodio zemljotres koji je izazvao cunami in the first place, generičkim scenarijem i užasnim specijalnim efektima. Uzmimo samo te ajkule - sve su naravno kompjuterski generisane (nije vam ovo Open Water!), ali to je urađeno U-ŽA-SNO! Napravljene su svega dvije scene - jedna sa čoporom (jatom? krdom? rojem) ajkula i jedna sa jednom ajkulom koja nešto kao vijuga i onda se stušti prema gledaocu (gasp!).
Te dvije scene se ponavljaju kod svakog ajkulskog napada, uz eventualni horizontalni flip koji čini da ni najzlobniji nitpickeri ne mogu da primijete sličnost. Right. Još gori je cunami - čak i da zanemarimo "sitan" problem sa kontinuitetom (cunami je sa promjenama ugla kamere naizmjenično vidljiv i nevidljiv), ostaje fakat da on mnogo više podsjeća na neki psihodelični vizuelni efekt iz WinAmpa nego na džinovski talas koji raznosi sve pred sobom. A još kad vidite sirote trećerazredne glumce koji pokušavaju da izgledaju prestravljeni tako nečim nerealističnim (a naročito u scenama kad zure pravo u to nešto, a tog nečeg nema zbog greške u kontinuitetu), prosto ne znate da li da se smijete ili da ih žalite.
Možda ne izgleda tako, ali ovo iza je 30 metara visok talas. Dršćite od straha!
Kad smo već kod glumaca - grupu paćenika i nesposobnjakovića predvodi neentuzijastična Peta Vilson (!). Njen izraz lica tokom cijelog filma osciluje između potpune nezainteresovanosti i neke neodređene tuge (mind you, potpuno nevezano za dešavanja na ekranu - ona pati zbog dubine ponora u koji joj je zapala karijera, a ne zbog nekoliko budala koje su iskasapile neke tamo loše nacrtane rogate ajkule).
Izgleda maleno, ali izrada je kvalitetna
O ostalim potpunim anonimusima ne vrijedi trošiti ni riječ, uz napomenu da su likovi koje imaju nesreću da tumače, naravno, sve sami kliše do klišea. Glavni lik, npr., je herojski spasilac čija bivša (cura ili žena, nisam uspio da provalim) se sada viđa s nekim građevinskim radnikom i sad pokušava da je vrati nazad, pri čemu se njegova ljubav mjeri brojem pobijenih ajkula.
Pojavile se rogate ajkule! Kraj svijeta, kolaps, apokalipsa! Hajdemo u planine jer tamo nema zime!
Zatim, tu su Ona i On - On ju je upravo tog jutra zaprosio, ali avaj - ona je nastradala u napadu ajkule koja je skočila kroz pod kućice i prepolovila je napola. Ironija sudbine je u tom što je ona nekakav biolog or something i žestoko se borila protiv ubijanja tih ajkula zbog njihovog značaja za nauku. Tu je i nekakva plava fufica i smotani krelac s kojim razmjenjuje simpatije, itd. itd.
"Pod hitno telefonirajte Dejvidu Haselhofu!"
Uglavnom, raspored pogibija je prilično predvidljiv, jedino interesantno u vezi s tim je što je građevinski radnik preživio do kraja, ali Peta (jer to je upravo ona "bivša" iz sredine pasusa) se u međuvremenu smuvala sa svojim bivšim, međutim nije sasvim ostavila tog novog, već planira da ih nekako voli obojicu istovremeno. Ne, ozbiljno, obojica su imali herojske trenutke i teško je odlučiti se samo za jednog.
"KFOR je danas demontirao barikade na sjeveru Kosova..."
Dakle, u suštini imamo napade vrlo loše urađenih ajkula na vrlo loše glumce koji izgovaraju grozne generičke replike, a sve nakon jedne potpune smijurije od cunamija. Ima li dakle bilo šta u ovoj nesreći od filma da izaziva pozitivnu reakciju? Pa, ako kopamo sa dovoljno entuzijazma, može ponešto da se pronađe. Naime, ajkule čine jedno ili dva dobra ubistva. Najbolja scena je kad neka cura skače s mola da se okupa i ajkula je smaže, pred zapanjenim pogledom njenog dragog. Iako ga jarani zovu u kafanu da se napiju, on odlučuje da ostane na molu i oplakuje svoju ljubav, ali u tome ga prekida (ona ista?) ajkula, koja u stilu Dragutina Topića iskače iz vode i grabi ga u letu.
Takođe je lijep trenutak kad se oprostimo od one iritantne buduće doktorice biologije, mada sama smrt nije po sebi nešto memorabilna. S druge strane, iako je srce svakog pravog gledaoca na strani ajkula, mora se priznati da ima nekoliko sekundi kvalitetno krvavog materijala u kome rogonje stradaju pod motornim testerama heroja filma.
"Vidte me, ja mogu da padobranišem bez nogu!"
Zaključak: Ako ste išta manje od potpuno sumanutog kolekcionara svih filmova koji imaju bilo kakve veze s ajkulama, ovo u svakom slučaju preskočite. Pomenutih nekoliko sekundi krvavog materijala nije vrijedno truda.
P.S. Interesantno je da se režiser ovog filma zove Dejv Lister i da mu je IMDb stranica puna vijesti vezanih za seriju Red Dwarf :-)
"Narode, šta ćemo? Jel neko za bridž?"
"To se igra učetvero, konjino!"
"Okej, koga prvog pojede ajkula, ispada."