U
nedelju 21. septembra izašao je još jedan prikaz mog romana u inostranstvu –
konkretno, ovog puta, u Hrvatskoj, u dnevnom listu "Glas Istre". Autor je Davor ŠIŠOVIĆ, veliki pregalac na polju fantastike u tim krajevima
(pisac, novinar, prikazivač, urednik, pokretač festivala i manifestacija...).
On je sa mnom vodio i promociju Zavodnika (vidi sliku gore) u seocu Kringa, čuvenom po najstarijem poimence zabeleženom vampiru na ex-Yu
prostorima – ali o tom vampiru, i o toj promociji, detaljnije i slikovitije
uskoro. Do tada, evo njegovog teksta.
PROZOR U PROZU
Piše Davor ŠIŠOVIĆ
Strava je na selu
Dejan Ognjanović: "Zavodnik", roman, Sven,
Niš, 2014.
Jako
mi se sviđa kad se atmosfera nekog svjetski klasičnog književnog žanra umjesto
svjetski klasičnim stereotipima dočara autohtonim, ovdašnjim scenografijama,
pejzažima, građevinama, i bićima koja takve scenografije nastanjuju. Naime, kad
god se spomene ili pomisli na horor kao književni žanr, čitateljeva predrasuda
zavrluda prema mračnim i tajanstvenim dvorcima i visokim maglenim planinama, od
likova se očekuje da budu aristokrati odjeveni u plašteve i s cilindrima na
glavi, da se voze u kočijama, i sve neke takve holivudske nebuloze. Također mi
se sviđa što posljednjih godina upravo cvate neformalni regionalni književni
pokret vraćanja vampira i ostalih junaka literature strave i užasa u prostore na
kojima su takvi likovi i nastali, u regiju između Jadranskog i Crnog mora, koju
možemo i Balkanom zvati, iako je zapravo domovina vampira čak i malo šira od
Balkana. A jedan od najznačajnijih autora takvog horora, ali i teoretičara
horora općenito, i u književnosti i na filmu, je Dejan Ognjanović, čiji je
drugi roman "Zavodnik" uslijedio podosta, preko deset godina, nakon
njegovog horor romana "Naživo".
Već
kroz prva poglavlja vidi se da ovaj autor jako dobro poznaje
"materiju", i da se izuzetno izvještio u "lokalizaciji"
svih elemenata koji čine napetu horor priču. Ne kroz maglovita škotska brda, ne
u škriputavoj kočiji, i ne do visokog i uskim tornjevima našpičenog dvorca, već
drndavim autobusom kroz cestuljke i kroz šume i brdašca jugoistočne Srbije, do
zabačenog i gotovo napuštenog sela, tako i tamo putuje glavni junak ovog
romana. Razlog putovanja iz metropole, gdje na mjesec dana ostavlja siguran ali
dosadan i frustrirajući fakultetski posao, je dobro plaćeni "fuš":
poslan je da blizancima, bratu i sestri na pragu tinejdžerske dobi, podukama
odnosno instrukcijama pomogne da polože popravni ispit i pređu u sljedeći
puškočkolski razred. Djeca su nedavno ostala bez oca, majka im je umrla još
ranije, i sada u tom zabačenom selu žive s bakom. Čim glavni junak stigne u
njihov dom, tituliraju ga nadimkom "profesor", počinju poduke, ali
počinju i dva spoznajna procesa koji bitno karakteriziraju dalji razvoj glavnog
lika.
Prvi
proces je strah od nepoznatog okruženja. Glavni junak, profesor, je urbano
biće, njegova mjerila ljepote, komocije, higijene, sigurnosti i bezbrižnosti su
gradska. Kroz niz vrlo pedantno izloženih i kako vrijeme odmiče po značenju i
veličini rastućih detalja pratimo kako se razvija nelagoda glavnog junaka. U
početku je to tek grbav puteljak kojim mora doći od autobusnog stajališta do
sela koje mu je krajnje odredište, kasnije su to zvukovi, oblici, boje i
intenzitet svjetlosti prirode, poglavito šume, pa različite životinje, od
kukaca do pasa lutalica, još kasnije dolazi do velikih njegovih snebivanja u
pitanjima uvjeta stanovanja, održavanja higijene, hrane, a sve se to razvija u
širu sliku prigodom upoznavanja seoskog ambijenta, pogotovo kuća sa stanovitom
"reputacijom" (u kojima se netko od bivših stanara ubio ili stradao u
nesreći), i rijetkih mještana koje sreće za svojih šetnji.
Druga
linija spoznaje koju razvija glavni junak tiče se obitelji u koju je došao
poučavati, i niza slučajnosti kojima malo po malo otkriva fragmente vrlo
neobične povijesti i značaja pojedinih članova te obitelji. Pokojni otac djece
koju je došao poučavati bio je, kako saznaje iz razgovora s mještanima,
prilično "čudan", a i baka dvoje blizanaca je osoba od koje cijelo
selo uglavnom zazire, dok sama djeca prema njegovoj procjeni i u njegovim
dojmovima variraju od naprosto razuzdanih i zapuštenih uslijed nedostatka
neposredne roditeljske skrbi, do također nositelja "čudnih" svojstava
poput starijih generacija njihove obitelji.
Glavni
se junak u drugoj polovici romana zatiče u dilemi, osjećajući da nešto treba
poduzeti, ali ne sluteći točno što i protiv koga. Njegova razmišljanja, rijetko
manifestirana i nekom neposrednom akcijom, idu u dva pravca:
"spasiti" djecu aktivirajući socijalne službe i druge službene
mehanizme sustava; te otvoreno ukazivati na praznovjerja i predrasude uslijed
kojih odgoj djece, po njegovu viđenju, ne ide kako treba. Postupno se u
odnosima među likovima, kao i u odnosima glavnog junaka prema prirodnom
okruženju, sve više osjeća i razotkriva upliv nadnaravnog, a intenziviranje
takve atmosfere izuzetno dinamizira i dalji tijek romana, ubrzavajući ga sve do
konačne frenetične kulminacije.