Dok
nestrpljivo čekamo da procuri vrlo intrigantno izgledajući novi horor u režiji
Gora Verbinskog (Ring, Pirates of the
Caribbean...), pošto ni FEST ni domaći distributeri nisu ovaj film smatrali
vrednim naše pažnje, prinuđeni smo da, za sada, uživamo samo u ovom
ekskluzivnom rivjuu koji je za naš blog napisao njegov povremeni saradnik, Aleksandar
Janjić.
Kako i zašto je film gledao baš on a
ne mi, pitate se vi? Odgovor je toliko prost da je gotovo prostački: A Cure for Wellness, koji nije igrao u srpskim bioskopima,
bio je prikazivan u republikosrpskim! Janjić ga je overio u Banjaluci, i evo
šta je o njemu za nas imao reći.
A Cure
for Wellness (2017)
Review
by Aleksandar Janjić
Režija: Gore Verbinski
Scenario: Justin Haythe
Priča: Justin Haythe, Gore
Verbinski
Nakon što je proveo čitavu
deceniju snimajući napucane bioskopske avanturističke spektakle teške više
stotina miliona dolara, Gor Verbinski je odlučio da se vrati korijenima i snimi
nešto za svoju dušu, sa svedenijom postavkom, originalnijom pričom i bez
holivudskih zvijezda. Valjda u namjeri da pokaže da zna da radi i sa shoestring
budžetom, Verbinski se za ovaj svoj intimni projekt zadovoljio sa mizernih
četrdeset miliona dolara, što je očigledno cifra na koju bi sažaljivo gledao
čak i jedan Džim Vinorski.
Zlobnici bi rekli da je u
stvari Verbinski odsvirao svoje u Holivudu nakon što je Usamljeni rendžer
stravično flopnuo i bio popljuvan sa svih strana (potpuno neopravdano u oba
slučaja, ali nećemo sad širiti priču na to). Kako je ovaj film prvog vikenda
zaradio čitava četiri miliona dolara, mislim da neće proći mnogo vremena prije
nego što ime Gora Verbinskog budemo mogli da vidimo samo u faund futidž
filmovima u kojima će igrati članovi njegove najuže familije i Džoni Dep.
A Cure for Wellness, u nas iz misterioznih
razloga preveden kao Lijek za život, predstavlja za Verbinskog dosta
neobičan preokret u karijeri. Zanemarimo li ubilačke zečeve iz Usamljenog
rendžera, skoro sve ostalo što je napravio bilo je prilagođeno najširoj
mogućoj publici, dakle i onim (relativno) najmlađima. Čak i kad je snimio svoj
do sada jedini horor (za one koji nešto slabije poznaju taj žanr - rimejk
japanskog Ringua), sve je u njemu bilo kulturno i pristojno, bez nekih
ekstravagantnih ekscesa.
U ovom filmu bukvalno nema
čega nema - gole (ženske) grudi, zatim još golih (ženskih) grudi, gola muška i
ženska dupeta, incest, masturbacija, još malo incesta, jegulje, menstruacija,
klanje, zatim još jegulja i da dalje ne nabrajam. Jegulje??? "Kakve sad
jegulje, zar ne bi zmije bile mnogo bolje?" pitate se vi. Dabome, film bi sa zmijama
bio mnogo uspješniji, to je istina. Razlog što su tu baš te jegulje a ne zmije
ima neke veze sa radnjom filma, ali ista je ionako toliko konfuzna da
stavljanje zmijurina umjesto jegulja ne bi moglo mnogo da poremeti stvari.
Pokušaću da ukratko napišem
o čemu se radi, mada ne znam koliko to ima svrhe, jer je film toliko napadno style
over substance da u sjećanje priziva djela kao što su Lords
of Salem ili The Neon
Demon (mada ni stilski ni supstancijalno nema mnogo sličnosti sa
njima). Dakle, neki tamo balavac iz neke kompanije dobija zadatak da otperja u
Švajcarsku i odatle dovuče nekog drugog lika čiji im je potpis neophodan za
pokrivanje nekakvih finansijskih malverzacija.
Taj drugi lik je naprasno
zdimio u neki velnes centar i odatle poslao zabrinjavajuću poruku sa kritikom
materijalizma i modernog načina života u kome su ljudi toliko opsjednuti
jurnjavom za parama da to postaje bolest – dakle, očigledno, buncanje potpunog
ludaka, kao što to odmah i konstatuje heroj filma (inače, igra ga lik iz Hronike). Pošto je naš heroj direktno
umiješan u nezakonito poslovanje kompanije, sa velikim zadovoljstvom prihvata
da skokne do Švajcarske i odatle dovuče tog drugog lika. Tokom vožnje prema
živopisnom dvorcu na vrhu brda gdje je velnes centar smješten, vozač mu ukratko
opiše istoriju tog zdanja, koja je bitna za razumijevanje priče.
Ja je ovde neću navoditi,
ali ako se sjećate dobrih starih kostimiranih vampirskih filmova i misterioznih
bogataških porodica opsjednutih ljepotom i čistotom krvi - ovo vam je u suštini
to. Odmah pri dolasku u centar, glavni lik se suočava sa fatalnom germanskom
preciznošću - posjete su do tri popodne, on je stigao oko tri i pet, znači bato
dođi ti lepo sutra ako oćeš da vidiš tog svog druga, a ako nećeš tornjaj se
nazad u svoju Ameriku.
Da se neka tamo portirka u
švajcarskoj zabiti tako iživljava nad jednim Amerikancem, pa još bogatim,
apsolutno je nedopustivo, te se naš heroj iznervira i traži da vidi šefa. Taj
direktor ili šta li je već, zabrinut zbog mogućeg zahlađenja odnosa između
Sjedinjenih Američkih Država i Švajcarske, omogućuje Lokhartu (jer to je ime
našeg heroja) da svom drugu dođe u posjetu uveče.
Na povratku u grad,
međutim, Lokhart i njegov vozač doživljavaju jednu od najbolje urađenih scena
saobraćajne nesreće na filmu u posljednjih nekoliko decenija. Zapravo od te scene
realističnije je samo da lično sjednete u auto i survate se u provaliju.
Pogađate, Lokhart se kasnije budi usred onog velnes centra i počinje sa
istraživanjem, ne samo u cilju pronalaženja lika kojeg treba da dovede nazad u
Ameriku, već i zbog rasvjetljavanja misterije pomenutog mjesta. Usput otkriva
da napuštanje centra uopšte neće biti jednostavno.
Scenario filma je njegova
najslabija tačka. Vrlo je teško odgonetnuti ko tu kome šta i kako, dok je
epilog prilično banalan. Imajući u vidu neke od boljih scena, potajno sam se
nadao da će film da se završi apokaliptičnom orgijom nasilja sa ljudožderskim
jeguljama koje zavladaju svijetom, što se nažalost ne dešava. U principu bi
ovakva priča mogla da prođe za neki niskobudžetni trilerčić iz osamdesetih, ali
A Cure for Wellness tokom cijelog svog trajanja trudi se upravo da tu
banalnost izbjegne.
Ipak, ga ona na samom kraju
sačeka i odsiječe mu glavu. Iako je ovo pasus o scenariju, kad već govorim o
kraju filma, red je da se spomene i da je maska koja se tu pojavljuje prilično
nemaštovita i kretenska i značajno odudara od inače odličnih specijalnih
efekata iz ostatka filma.
Međutim... oni koji mogu da
svare slabiji scenario (ja na primjer mogu bez problema) biće počašćeni vrlo
prijatnim (da ne kažem imerzivnim) gledalačkim iskustvom. Od starih majstora
trilera Verbinski je naučio kako da pokupi gledaoca atmosferom od prve minute
filma. Već prva scena, u kojoj kamera tumara kroz ogromne nebodere praćena
mračnom i skoro apokaliptičnom muzikom, stvara napetost koja ne posustaje do
samog kraja (gdje se nažalost izduva ko balon).
Nema mnogo nepotrebne
priče, te ovako ćemo, drugovi, te onako ćemo, tako da Lokhart na svoje
odredište stiže već u prvih desetak minuta filma (nemojte me držati za riječ,
nisam imao štopericu u ruci). Odmah pri stizanju tamo, jasno nam je sugerisano
da nešto postoji ispod površine i da se to nešto ne završava na falsifikovanju
poslovnih knjiga.
A sad malo o tome kako to
izgleda unutra. Mislim da bi najpribližniji opis bio neka bizarna horor varijanta
Parkerovog filma The Road to Wellville. Dakle, imate raznorazne sprave
za muč... pardon, liječenje, cijevi, tankove s vodom, kade, bazene kroz koje
defiluju polugoli do skroz goli stariji ljudi, pod budnim okom namrgođenog
osoblja koje očigledno predstavlja dio sistema koji je potpuno truo iako se
trudi da se prikaže drugačijim.
Takav ambijent je dekor za
polagano skretanje našeg heroja u ludilo, ilustrovano košmarnim vizijama (sa
jeguljama!) i nemogućnošću da razdvoji san od jave. Čak i djevojka koja mu
zapadne za oko i čiju priču pokušava da sazna (a ima se utisak da je na neki
neobičan način povezana sa likom koji upravlja institucijom) izgleda nekako
jezivo.
To je vjerovatno bila i
namjera Verbinskog kad je za tu ulogu angažovao mršavu i ispijenu Miju Goth za
koju još uvijek ne znam kako sa tim prezimenom i stasom nije igrala vampiricu u
nekom filmu. To je stvorenje koje izgleda slabašno i žaljenja (i spašavanja)
vrijedno, ali opet ne možete da se otrgnete utisku da samo čeka da skoči na
leđa glavnom junaku i pregrize mu vrat napola.
Ritam filma je odličan, za
šta vjerovatno možemo da zahvalimo režiseru i montažeru, a ponajmanje
scenaristi. Djevojka u kadi prekrivena jeguljama (!), tank s vodom u kome se
naprasno i iz čista mira pojave jegulje (!!), vodokotlić iz koga se javljaju
čudni zvuci a kasnije iskoče jegulje (!!!) i druge snolike scene prepliću se sa
napetim momentima u kojima naš heroj u maniru junaka najboljih stealth kompjuterskih
igara pokušava da dobre u zabranjene dijelove dvorca izbjegavajući čuvare, a
tokom nekih od ovih momenata jedva sam izdržao da ne izgrizem i donju usnu i
nokte i flašicu Fante koju sam kupio.
Moje iznenađenje kada sam
na kraju filma otkrio da je on trajao bukvalno dva i po sata bilo je ogromno.
Film koji vas dva i po sata bombarduje raznoraznim ludostima (i jeguljama!) i
ne posustaje u tome ni jednog trenutka zaslužuje sve pohvale uprkos slabijem
(da ne kažem glupom) kraju.
Ovo možda nije najbolji
film Gora Verbinskog, ali je apsolutno vrijedan gledanja (prvenstveno u
bioskopu) i mogao bi da nagovještava interesantan tvist u njegovoj karijeri -
početak sa blokbasterima, a onda nebulozno-ludački horori, kao Piter Džekson
okrenut naopako.
(Ili
kao recentni Šalabalabanamalan – prim. Ghoul)