U
četvrtak 12.10. biću u Zagrebu, gde ću učestvovati na naučnom skupu NARACIJE
STRAHA: ISTRAŽIVAČKI UVIDI, TEORIJSKI PROBLEMI I METODOLOŠKI IZAZOVI koji
organizuje Institut za etnologiju i
folkloristiku, Zagreb (Šubićeva 42). Izlagaću rad pod naslovom „Strava ili užas: lažna dilema“. Budući
da je ovaj blog čitan u celom regionu, nadam se da će ova obavijest zanimati i
nekoga u Zagrebu tko bi mogao poželeti da svrati na ovaj skup i posluša koje
izlaganje, jer ulaz je svima slobodan.
Evo
više detalja o skupu u zvaničnoj najavi koju prenosim:
NARACIJE STRAHA:
ISTRAŽIVAČKI UVIDI, TEORIJSKI
PROBLEMI I METODOLOŠKI IZAZOVI
Zagreb, IEF, 12. i
13. listopada 2017.
Namjera skupa
Naracije straha jest istražiti kako se pripovjednim strategijama i pripovijedanim
događajima strahovi oblikuju u svakodnevnoj interpersonalnoj komunikaciji, ali
i u javnome diskursu, u medijima i na društvenim mrežama, u književnosti,
vizualnim i izvedbenim umjetnostima i dr. Svako doba, svako društvo i svaka
kultura ima svoje strahove. Suvremeni strahovi, fobije i tjeskobe uvelike određuju
našu kulturnu imaginaciju, ali to nisu samo strahovi od Drugoga i drukčijeg
nego i od bliskoga i poznatoga, kao i od skrivenoga i zatajenoga. Neki su
strahovi globalni, drugi lokalni i tipični za pojedine slojeve društva ili
(manjinske) skupine, neki su potaknuti recentnim događajima (npr. ratovi,
teroristički napadi, prisilne migracije, korporativne i false flag ugroze, jačanje nacionalizama i fašizma i dr.), dok su
drugi duboko ukorijenjeni u kulturnom i sociopolitičkom imaginariju dugoga
trajanja.
Sve veće
socijalne razlike, društvene napetosti i strahovi koji one proizvode ugrožavaju
temelje društvenog ugovora, potiču agonalne odnose te stvaraju atmosferu
neizvjesnosti, nepovjerenja, neslobode i (auto)cenzure. I velike zajednice i
male grupe kako ih razumiju folkloristika i etnologija, ali prije svega
pojedinci, osvještavanjem straha i pripovijedanjem o njemu mogu pružiti učinkovit
otpor i protutežu onima koji strah proizvode, umnažaju i komodificiraju.
Pripovjedno nam umijeće, od najstarijih zapisa do novih digitalnih krajolika,
pokazuje kako strah može postati izvor hrabrosti, otpora, prkosa i smionosti.
Ono što nas posebice zanima jest pitanje kako i u kojoj se mjeri strah oblikuje
u sadržaju i značenju pojedinih pripovjednih žanrova i (folklornih) izvedbenih
praksi te kako ove izvedbe proizvode emocionalne odgovore, vrijednosne sudove i
odnose medu ljudima. Zanima nas i kako novi oblici kulturnog turizma, festivala
priča i muzejskih postava koriste, recikliraju, resemantiziraju i predstavljaju
predaje, legende, strašne i traumatične priče.
Skupom o
(protu)naracijama straha želimo okupiti i povezati istraživače/ice iz različitih
disciplina i sredina te potaknuti problemsku refleksiju koja traga za mogućim
smjerovima (teorijskog, metodološkog, epistemološkog i terenskog) istraživanja
straha i njegovih izvedenica. Uz folkloriste, teoretičare i povjesničare
književnosti te one istraživače/ice kojima je fokus pripovijedanje pozivamo da
se svojim prilozima pridruže kolegice i kolege koji strahu pristupaju iz drugih
disciplinarnih usmjerenja poput etnologije, kulturne antropologije,
psihologije, etno/psihoanalize, psihijatrije, povijesne znanosti, sociologije i
dr.
Društvo
će mi na ovom skupu praviti dragi prijatelj i kolega po horor-pisaniju, MARKO
PIŠEV. On će u četvrtak, u okviru sesije koja traje 16:00 – 17:15h izložiti rad
„Strah i fantastika: antropološki
pristup horor fikciji“, a u sledećoj, koja traje 17:45 – 19:00 h pričaću
ja, na temu „Strava ili užas: lažna
dilema?“
Evo sažetka
mog ozlaganja:
Strava ili užas: lažna dilema?
Jedna od učestalih podela unutar
književnosti strave sastoji se u apostrofiranju suprotnosti između strave (eng. terror) i užasa (eng. horror),
do te mere da se neretko predstavljaju kao različiti žanrovi. Ovakve
distinkcije utemeljene su na podeli između strave i užasa koju je načinila
znamenita spisateljica gotskih romana En Redklif u svom često navođenom eseju
„O natprirodnom u poeziji“ (Ann Radcliffe, "On the Supernatural in
Poetry") gde piše: „Strava i užas
su toliko daleko suprotstavljeni da ova prva uvećava dušu i budi joj odlike sve
do najvišeg nivoa života; onaj drugi ih sužava, smrzava i gotovo uništava.“
Ovaj rad ukazuje i na druge primere kod teoretičara i praktičara književnosti
strave koji vrše ovu podelu, kao i njenu varijaciju, vezanu za distinkciju
između retorike strave zasnovane na nagoveštaju nasuprot eksplicitnosti, pri
čemu se onaj prvi uzdiže kao ideal, dok se drugi osuđuje kao vulgaran, niže
vredan i sl. Rad problematizuje argumente zastupnika navedenih distinkcija tako
što, kroz close reading više istaknutih primera klasičnog horora (Edgar Allan
Poe, H. P. Lovecraft, Algernon Blackwood, M.R. James...), pokazuje da pomenuta
distinkcija nije od naročite praktične vrednosti jer se u praksi ne nalazi čak
ni kod brojnih autora slavnih pre svega zbog svoje poetike implicitnosti.
Rad pokazuje da je poetika horor žanra
zasnovana na stalnoj tenziji između strave i užasa, neizvesnosti i izvesnosti,
sugestije i pokazivanja, iščekivanja i konfrontacije; da ne postoji nikakva
inherentna vrednosna pretpostavka sadržana u jednoj ili drugoj krajnosti ovih
dihotomija; i, najzad, da su brojni vrhunski umetnici strave i užasa sa
podjednakim umećem baratali i jednim i drugim oblikom horora, odnosno njihovim
prirodnim spojem, neretko u jednom te istom delu.
A evo o
čemu će govoriti
Marko Pišev
Odeljenje za
etnologiju i antropologiju, Filozofski fakultet, Beograd
Strah i fantastika: antropološki pristup horor-fikciji
Narativi strave i užasa imaju
dugu i bogatu istoriju u književnosti i kinematografiji Zapadnog sveta. No,
horor-fikcija je odavno prevazišla parohijalne granice Zapada: nadovezujući se
na lokalna kulturna podneblja, folklorne sadržaje i nezvanične, narodne
religijske predstave, priče strave danas čine deo narativnih matrica
prepoznatljivih globalno, od Japana do Nigerije. Ono što polje horora čini tako
prijemčivim za društva i kulture širom sveta jeste, s jedne strane, njegova
tematika, a s druge, neograničenost motiva i umetničkih postupaka kojima se
postiže željeni autorski efekat: izazivanje straha kod publike. Horor-priče
obrađuju određen skup univerzalnih problema koji zaokupljaju čovečanstvo u svim
vremenima i na svim prostorima: biološke, društvene i moralne devijacije,
ludilo, smrt, pogled u ustrojstva (ili odsustvo svakog ustrojstva) iza vela
konvencionalne stvarnosti. Početna teza ovog izlaganja sadrži pretpostavku da
horor-fikcija manipuliše svešću o kulturno projektovanim granicama (fizičkim,
metafizičkim, psihološkim, moralnim, granicama poznatog i dr.), pri čemu se
element strave u priči javlja uporedo sa njenim primicanjem tim granicama i
njihovim konačnim prekoračenjem. Na ovu premisu dalje se nadovezuju sledeće dve
pretpostavke: a) da nam horor fikcija pruža uvid u neki broj normi i tabua koji
doprinose tome da se određena zajednica oseća bezbedno; i b) da nam horor-fikcija
ukazuje na potencijalne nestabilne tačke ili liminalne zone (stvarne ili
zamišljene) koje prete zajednici i ispunjavaju je osećajem straha.
Antropologija, sa svojom dugom disciplinarnom istorijom proučavanja fenomena
najšire povezanih sa konceptom granice i graničnosti, pruža bogat izvor
teorijsko-metodoloških znanja za ovako koncipirano proučavanje horor-fikcije,
što zaslužuje poseban komentar koji nameravam da razradim ovim izlaganjem.
Program i
satnicu celog skupa imate OVDE!
Ako
ste igde blizu, svratite da nas čujete i podržite! Ako ne, mislite na nas i
držite nam fige...
Za horor
spremni!