уторак, 3. фебруар 2009.

SRPSKI HOROR I FANTASTIKA u 'Politici'

Duh Save Savanovića na malim ekranima

Dejan Ognjanović

objavljeno: 31/01/2009 u KULTURNOM DODATKU 'POLITIKE', kao i onlajn, na adresi:

http://www.politika.rs/rubrike/Kulturni-dodatak/Duh-Save-Savanovica-na-malim-ekranima.html

Zbirka priča Beli šum podseća nas ne samo na potencijale nego i na aktuelno postojeću, ali donekle marginalizovanu, grupaciju pisaca koji se pretežno bave fantastičnim žanrovima (SF i horor). Priče ove zbirke tematski povezuje televizija, najčešće kao izvor zla

Horor i (mračna) fantastika su potencijali koje duhovi aše istorije nameću kao stalno prisustvo u vazduhu oko domaćih stvaralaca – pa ipak, ti duhovi retko uzimaju obličje dosledno uobličeno u ruho pomenutih žanrova. Koliko god se strava, nažalost, nametala kao jedan od adekvatnijih izraza našeg stanja (ne samo političkog i ekonomskog nego i egzistencijalnog), primere njenog prisustva u našoj književnosti možemo izbrojati na prste.

Nedavna pojava zbirke priča Beli šum, u izdanju „Paladina“ (Beograd, 2009), koju je priredio Goran Skrobonja, podseća nas ne samo na potencijale nego i na aktuelno postojeću, ali slabo poznatu i donekle marginalizovanu, grupaciju pisaca koji se pretežno bave fantastičnim žanrovima (SF i horor). Priče ove zbirke tematski povezuje televizija, najčešće kao izvor zla, što je pristup koji bi, verovatno, bio neizbežan sve i da ne živimo u ovako zatrovanom medijskom prostoru. Bez obzira na neujednačen kvalitet, ono što ova knjiga pre svega predstavlja jeste prilika da se na jednom mestu poveže i sagleda jedan mogući pristup odnosa prema stvarnosti i jedan, kod nas manje zastupljen, oblik njenog žanrovskog parafraziranja i tumačenja.

Zombifikovani TV statisti

Neki od autora do sada su bili pretežno vezani za fanovske publikacije oko Društva ljubitelja fantastike „Lazar Komarčić“ (Pavle Zelić, Darko Tuševljaković, Jovan Ristić...), dok su drugi uspeli da svoju vrstu pisanja prodaju mejnstrimu (npr. Oto Oltvanji koji je pre nekoliko godina izdao krimi-horor roman Crne cipele za „Samizdat“ B92, pa i sâm priređivač, čija je zbirka SF i horor priča Tihi gradovi pretprošle godine izašla za „Lagunu“). Većina pomenutih potekla je iz pomenutog „Komarčića“, kluba nazvanog prema jednom od prvih srpskih autora koji su, još na samom početku 20. veka, pisali žanrovsku književnost – konkretno, krimiće i naučnu fantastiku. Pomenuto udruženje aktivno je u Beogradu već više od 25 godina, a baš kada ovaj tekst budete imali u rukama u toku će biti njihova manifestacija „Beokon“ u Domu Omladine (30. I – 1. II).

Samo oni koji nikada nisu svratili na njihova redovna predavanja ili na „Beokon“ mogu ih otpisati kao grupicu simpatičnih zaluđenika sa kapicama s propelerima na glavama, ali treba napomenuti, recimo, da je posebni gost na prethodnoj manifestaciji bio Milorad Pavić (zastupljen i u njihovoj zbirci Ugriz strasti iz 2007. godine) kao i uredništvo niškog književnog časopisa Gradina koji je posebno naklonjen fantastičnom pismu. Pored toga, treba istaći da se zajedno sa „žanrovskim“ kolegama u zbirci Beli šum nalaze i priče poznatih „glavnotokovskih“ pisaca kakvi su Vasa Pavković, Đorđe Pisarev ili Vladimir Kecmanović.

Zbog toga ova knjiga, nevezano za svoje druge domete, na sjajan način ilustruje iluzornost i, u krajnjoj instanci, nepotrebnost te veštačke podele na „žanr“ i „glavni tok“: postoje samo dobri i manje dobri pisci, oni koji manje ili više vešto prepoznaju i iskazuju stvari vredne kazivanja, a renome i pripadnost ovoj ili onoj školi ili usmerenju manje su važni za krajnji učinak dela. Sagledani zajedno sa svojim poznatijim kolegama, domaći pisci fantastike i horora pokazuju da nemaju čega da se stide, naprotiv. Savršen primer ove teze je Ilija Bakić, čija je priča u samom vrhu sadržaja ove knjige: njegove književne kritike krase brojne domaće časopise, ali slaba distribucija i marketing njegovih proznih dela (uključujući izvanrednu zbirku fantastičnih priča Jesen skupljača – Tardis, Beograd, 2007) još uvek ga čine jednom od bolje skrivenih tajni savremene srpske proze. Njegova gorko-cinična, antiutopijska priča o zombifikovanim statistima jednog odurnog talk-show-a, iako u SF ruhu, nije nikakav eskapizam već primer najdirektnijeg suočavanja sa našom sve neveselijom stvarnošću koja se ogleda kroz kriva ogledala televizijskog medija.

Večno tehnikolor mlad

To se može reći i za priču „Ne menjajte kanal“ Petra Petrovića, u kojoj haos jedne novokomponovane TV postepeno dobija skoro apokaliptične razmere sa sve više ludila i nasilja, ili Kecmanovićevu „Bajku“ u kojoj dvoje pripadnika polusveta svoju romansu oblikuju po uzoru na španske telenovele, ili, recimo, Oltvanjijevu „Večno tehnikolor mlad“ o zlokobnom ostvarenju urbane legende o (ne)paljenju televizora u kući nakon nečije smrti.

Da su teme i motivi horora i fantastike sve prisutniji u domaćoj prozi „glavnog toka“ svedoče i neke od zapaženijih knjiga poslednjih godina, kao što su Strah i njegov sluga i Johann’s 501Mirjane Novaković, kojima paradiraju tajna društva, đavoli i vampiri, pa na izvestan način i najnovija knjiga Svetislava Basare Dnevnik Marte Koen, rečitog podnaslova – Okultna pozadina komunističkog pokreta u Jugoslaviji 1928–1988. Očigledno, mnogo je toga okultnog u našim životima, a duh Save Savanovića još uvek lebdi neupokojen, kao i toliki drugi koji su nam ispijali krv u mračnim decenijama i vekovima nakon ovog prvog srpskog vampira. Za našu svakodnevnicu to nije baš ospokojavajuće, ali za književnost predstavlja veliku dragocenost koju tek treba u punom sjaju prepoznati.

Toliko od texta iz POLITIKE.

Moj pun i no-holds-barred osvrt na ovu zbirku naći ćete na ovom istom blogu vrlo uskoro.

понедељак, 2. фебруар 2009.

THE CINEMA OF DAVID CRONENBERG (prikaz knjige)

THE CINEMA OF DAVID CRONENBERG:
FROM BARON OF BLOOD TO CULTURAL HERO
knjigu napisao: Ernest Mathijs

(Wallflowers, 2008; The Directors' Cuts Series)

prikaz knjige napisao: Dejan Ognjanović

prvo objavljeno na http://www.beyondhollywood.com/
book-review-the-cinema-of-david-cronenberg
-from-baron-of-blood-to-cultural-hero

David Cronenberg rose from the gutter of the Canadian backwater exploitation cinema (his "Baron of Blood" phase) to the red carpets of the most prestigious film festivals in the world (his "cultural hero" phase). As he started moving away from the former, almost imperceptibly, towards the latter (beginning in the mid-80ies with THE DEAD ZONE and his commercially most successful, THE FLY), wider audiences started noticing him. With wider viewers came wider (potential) readers, too, so in the past 10-15 years we've seen a virtual subgenre in the cinema studies: books about David Cronenberg. It also includes the books which feature his films prominently, though not exclusively, being devoted to such fashionable topics like "body", "gender", "queer studies", "post-human" etc.

Let's stick to the ones solely about "The King of Venereal Horror" – here's a brief selection: THE SHAPE OF RAGE: THE FILMS OF DAVID CRONENBERG by Piers Handling and Academy Of Canadian Cinema, 1983; CRONENBERG ON CRONENBERG edited By Chris Rodley, 1992; ORGANISCHER HORROR: DIE FILME DES DAVID CRONENBERG by Almut Oetjen, 1993; DAVID CRONENBERG: A DELICATE BALANCE by Peter Morris, 1994; THE MODERN FANTASTIC: THE FILMS OF DAVID CRONENBERG by Michael Grant, 2000; DAVID CRONENBERG : LA BEAUTÉ DU CHAOS by Géraldine Pompon and Pierre Véronneau, 2003; DAVID CRONENBERG: INTERVIEWS WITH SERGE GRUNBERG by Serge Grunberg, 2005; THE ARTIST AS MONSTER: THE CINEMA OF DAVID CRONENBERG by William Beard, 2006; DAVID CRONENBERG: AUTHOR OR FILMMAKER? by Mark Browning, 2007. Quite a pile, n'est-ce pas?


And, of course, without Cronenberg's movies titles like THEY CAME FROM WITHIN: A HISTORY OF CANADIAN HORROR FILM by Caelum Vatnsdal would be quite pointless (and empty). Cronenberg has rightly become synonymous not only with Canadian horror film, but with Canadian cinema itself. In many ways his films are the epitome of modern horror: a thinking man's visceral studies of the human condition. As for the books on him, the best one still remains CRONENBERG ON CRONENBERG, a selection of Cronenberg's interviews where, instead of the usual wise-ass academic jargon, you get all you need to know about these films, from the horse's mouth. As it turns out, Cronenberg is not only a great filmmaker, but also a very literate, clever, witty and analytical talker, and he is not reluctant to delve into the meanings and ideas of his films (unlike some other weirdo directors like, say, David Lynch or Takashi Miike). While no artist's "explanation" of his films should be taken as the last word on the subject, the depth and consistency of Cronenberg's interviews largely undermines the necessity for so many books on him. Wanna know what THE BROOD was all about? Talk to The Man, don't take the mediator's words for it. All you need to know is in CRONENBERG ON CRONENBERG already, where it is said clearly, succinctly, with no vague bull nor tiresome references to what some other critic has written. It's the essence.


Anyway, to this viable sub-industry within the academia another item is added now: THE CINEMA OF DAVID CRONENBERG: FROM BARON OF BLOOD TO CULTURAL HERO by Ernest Mathijs. Mr. Mathijs may be known to some cinephiles as co-editor of ALTERNATIVE EUROPE; EUROPEAN EXPLOITATION AND UNDERGROUND CINEMA (New York/ London: Columbia University Press/ Wallflower Press, 2004 – with Xavier Mendik) and also of Wallflower's CULTOGRAPHIES series of books, reviewed on this site. No stranger to the cult cinema, Mathijs devotes a whole book to one of those directors who (re)defined the term "cult". The key question is, of course: what's the angle? Does it bring anything new to the table already cluttered with books on Cronenberg?

The methodology used in this book is best described as a combination of reception studies and textual analysis. Actually, the stress is on the former. What it means is that this study is not so much about the author's interpretation of Cronenberg's output as it is his interpretation of other people's interpretations of it. This doesn't mean that Mathijs himself doesn't indulge in close readings of each and every Cronenberg project ever made (including the short ones, made for TV ones, even his cameo appearances in other people's movies), because he does. Most of his plot overviews are pretty insightful, and may draw the attention to some important details, meanings or connotations that even the most devoted fans may have missed. But just when you get a good starting point for the analysis of a film, and start expecting more, and deeper, what you get instead are pages after pages of what other critics said about the film in question. One thing cannot be denied: this book is meticulously well researched! One gets the impression that Mr. Mathijs has read every article, review, essay and book ever written about Cronenberg's films (no small task there!) as there are copious references to virtually all of them.

This impression is validated by Mathijs himself, who admits that in 1992 he turned his fascination with this director into a research project. He started researching the reception of Cronenberg's films when he wrote his MA thesis in the Film and Visual Culture degree at the Vrije Universiteit Brussels, which discussed how Cronenberg's films seemed to attract auteurist interpretations, and how many critics elevate him to the status of artist. In 1996, he started working on a PhD. research project that went further in researching the reception of Cronenberg's films. In 4 years Mathijs analyzed over 1000 pieces of writing on Cronenberg's films, from 8 countries. They included every book and academic article written on Cronenberg, and numerous interviews, reviews, editorial comments, and letters. The PhD. dissertation was validated summa cum laude in May 2000. That's all very commendable; however, the problem is that those thousands of texts are largely nonsense, or, at best, misguided and superficial.

Having filled his head with all that baloney, Mathijs occasionally has the trouble providing a meaningful interpretation of his own. He especially has trouble with Cronenberg's earliest and most unconventional films, which are often reduced to simpleminded readings. For example, is this what SHIVERS is about? "It represents a revolution not in its effects or goals – for that would still invite a moral question – but its pragmatics: what succeeds in overthrowing an order, and who benefits?" (p. 35) And this revolutionary talk goes on and on: "One cannot help think that the sheer violence and distress involved in the infection – the forceful rape-like penetration of other's bodies – acts against the effectiveness of the revolution. Even if its procedures are effective, its methods may destroy what is supposed to be rescued." (p.37) Bogged down in the quagmire of over-intellectualization, Mathijs forces SHIVERS -this relatively straightforward piece of ingeniously vivid bio-metaphysics- into a far more limited and pointless political reading. It is evidenced even further when RABID is, basically, reduced to an allegory of the "October crisis" of 1970. in Quebec, and very little else is said about the layers of meaning inherent to that film other than production details (budget, shooting, reception, etc.). Placing SHIVERS and RABID in the context of the cultural climate of the 1970-ies and the state of horror genre at the time is done rather ingeniously (pp.42-43) but, sadly, his analysis of the films themselves leaves a lot to be desired.

THE BROOD, that most controversial (and complicated) of Cronenberg's early films also remains largely under-analyzed: instead of his own stance, Mathijs mostly deals with the queer and feminist nonsense written by Robin Wood and Barbara Creed which accused this film as a misogynistic pamphlet about a man suppressing his wife's rights within the family. Mathijs points that Frank (BROOD's main character) is a questionable type himself, but does not tell us what to make of the whole story he's part of. Instead, off we go into the far safer field of regurgitated theory about "the cult of horror" which started rising in the late 1970-ies and early 1980-ies that BROOD became part of. Always readier to jump at a political reading if the film offers even half a chance for that, Mathijs does not so much interpret SCANNERS as he labels it a conspiracy thriller which "swaps intimacy for spectacle" (p.89). Instead of dealing with its themes and ideas, Mathijs is more comfortable retelling (admittedly interesting, but mostly well-known) details about that film's most famous money-shot (the exploding head), special effects and, of course, the reception of the film.

VIDEODROME and THE DEAD ZONE are, predictably, analyzed in terms of politics and paranoia. At one point Mathijs claims that "VIDEODROME is the quintessential, comprehensive Cronenberg – the crux to cracking the code of the 'Cronenberg Project'" (p.105) This alliterative KKK sentence might be funny in a FANGORIA article, but it is a bit out of place in this academic study. What's even worse, the text which follows never really justifies this superlative claim and thus the 'Cronenberg Project' remains a code largely uncracked and uncomprehended. Oh, well, at least VIDEODROME made "an almost prophetic reference to reality television" (p.110).


Cronenberg's best two films, THE FLY and DEAD RINGERS, are practically begging the feminist nut heads to project their "theories" on them, and so of course, Mathijs quotes Barbara Creed's gonzo understanding of these two films representing "womb envy: the inability of men to come to terms with the superlative reproductive abilities. Frustration over this ability manifests itself in extreme explorations of the human body... etc. etc." (p.138). For Mathijs, THE FLY and DEAD RINGERS are about the modern system of health care and misguided ways of today's medicine and "the intricate connections between sex roles, health and commerce" (p.147). He wastes several pages on those who read the AIDS metaphor into THE FLY – only to negate them with a crystal clear quote from Cronenberg himself, who put them to rest convincingly: "AIDS is a metaphor for something else... (THE FLY) is about death as most horror films are... I'm really thinking of it as growing old" (quoted on p.150).

But even Croneberg's quoted protests against political readings of his films do not stop the author of this book. Consequently, he doesn't devote much time nor effort to the anthropology, deep psychology, philosophy and metaphysics of Cronenberg's body horror; it's always far easier to rely on the currently fashionable politics. Indeed, very little is said about the archetypal, universal appeal of Cronenberg's best films. Burroughs's reference to an Evil waiting for the settlers in America is "read" as a criticism of American foreign policy and colonialism. NAKED LUNCH and M. BUTTERFLY are viewed as "social comments". CRASH is too open for interpretation for Mathijs to even try one. Instead, he deals with scandal-mongers and shallow-brains who clamored for banning that film. The references to other artists, like Kafka, Nabokov and Beckett are merely quoted as existent (with numerous references to those who spotted the similarities) – but are not explored nor convincingly analyzed in this book.


Of course, Mathijs is on a much safer ground with Cronenberg's most obvious, simple-minded recent films like SPIDER, A HISTORY OF VIOLENCE and EASTERN PROMISES. Since their author himself intended them to be ambiguity-free, linear, non-provocative exercises in obviousness, they can readily be seen as "about reassessing values embedded in family traditions and habits" (p.226). "The topicality of these forces in American society makes both films cultural markers of our time" (p.227). Just like Tom Mes reduced the complexities and ambiguities of Takashi Miike to the social aspect of Japanese society today in his AGITATOR book, in a similar manner Ernest Mathijs placed too strong a stress on the societal topicalities of Cronenberg's multilayered oeuvre thus successfully pushing back precisely those other topics which made the 'Cronenberg Project' unique and unparalleled. His analysis, although not without its limited merits, makes Cronenberg look like a mere Atom Egoyan on LSD. But he is so much more.

To conclude: well-researched and multi-referenced, solidly supported and illustrated, THE CINEMA OF DAVID CRONENBERG: FROM BARON OF BLOOD TO CULTURAL HERO by Ernest Mathijs is a study whose main value lies in exploring the reception (and misconceptions) of Cronenberg's films, but has very little to add to clarifying them and enabling a better understanding of their essence. It tells you how and where they were filmed; what the budgets were; what their plots are; what some critics wrote about them; and what societal concerns can be projected on them (AIDS, gender, homosexuality, feminism, media, politics, paranoia, family, etc.). What it doesn't tell you is: what, exactly, IS the 'Cronenberg Project', what is the tissue that connects the issues behind his films.

As such, the book is far from being the authoritative last word on David Cronenberg. As James Spader says at the end of CRASH: "Maybe the next one, darling. Maybe the next one."

петак, 30. јануар 2009.

Odabrani i uništeni (pozorište)














Kokan Mladenovic (2008)

Da da, Shozo je napokon, posle par godina pauze ponovo pohodio kuturnu instituciju zvanu Narodno pozoriste u Nisu. Kao zestok kriticar nihilizma, nistavnosti zivota uopste, cesto sam tokom godina bio u zestokoj zavadi sa pozorisnim personama, jer mi se cinilo da uporno i tvrdoglvo insistiranje na tim tezama ne vodi tu profesiju u bolju i sigurniju buducnost, vec je uporno i stalno vraca nazad starim i u vekovima vec pomalo zaboravljenim tekovinama i vrednostima. Mahanje rukama, dreka, vika, usiljeni plac, nasini striptiz zarad sitnih poena, cesto se prepoznaju kao zastitni znak pozorisne scene. Srecom, preksinoc to nije bio slucaj.
Tripartidna konstrukcija predstave Odabrani i unisteni se pokazala kao vest i uspeo koncept u reziji Kokana Mladenovica. Naravno, postoji raziku u kvalitetu izmedju minijaturnih jednocinki, ali zajednicka nit o izdaju, prevari, opstem poremecenom sistemu vrednosti povezuje sve tri.
Sudeci prema prvoj (Ivana Jovanovica „Odabrani“), delovalo je da ce kisno vece u pozorisnoj atmosferi biti samo jos jedan prosecan kulturni uzitak sa ukusom limuna. Tri prijatelja se srecu na brodu 1918e koji putuje ka Alexandriji, i naravno uz tradicionalno providan koncept, opijaju se, secaju proslosti, ljubavi, prevare,bla bla bla.... uz tragican zavrsetak. Poslovicna gluma, uz mahanje, pevanje, vikanje sa jakim naznakama kabarea. Katarina Mitic kao fatalna Ruskinja iskace pojavom, kako glumacki, tako i fizicki. Nazalost njen lik ostaje najinferiorniji textualno u dramaturskoj akciji.
Treca epizoda je meni sa licne strane najinteresantnija. Prvi put sam na sceni mogao da prisustvujem nastupu mog poznanika, prijatelja i muzickog saradnika Marjana Todorovica, poznatijeg kao Maksa iz D - Fensa. Maksa se ovde istice i kao autor dramskog texta od nazivom "Ees mooda". Glumeci maltene samog sebe, uz obilatu pomoc partnera Aleksandra Marinkovica, klasni sukob izmedju siromasnog i talentovanog mladog repera sa jedne strane, i bogatog i priglupog japija sa druge, prezentovan nam je na groteskno-satirican moderan nacin sa primesama dobre stare burleske. Nema ovde ni grama licnog, ovo jednostavno vredi videti.
Ubedljivo najbolje pozorisne iskustvo koje sam imao u poslednjih 10 godina (a gledao sam gotovo sve premijerne predstave), doziveo sam gledajuci drugu minijaturu u okviru omnibusa Odabrani i unisteni. Drama pod nazivom „Via doloris“ Nišlije Dejana Petkovica, je nesto sto svaki ljubitelj pozorista i kulturnog zivota jednog grada treba da okusi. Ovo je uopste najdalja tacka do koje moze da dobaci pozoriste kao medij. Prica o "zatocenistvu" prestolonaslednika Djordja Karadjordjevica u dusevnoj bolnici Gornja Toponica kod Nisa, tridesetih godina proslog veka, a izmedju dva svetska rata, moze imati kako kulturni, tako i istorijski znacaj za ceo ovaj region. Vesto i odmereno sastavljeni dijalozi, umereno dozirani tragikomicni elementi, hrabra implikacija istorijski sumnjivih detalja, rezultuje na kraju nezabravnim iskusutvom. Kao glumca veceri treba oznaciti naravno i Dejana Cicmilovica, tumaca glavne uloge.

четвртак, 29. јануар 2009.

Clubbed

(2009) Neil Thompson

***

Thompsonov dugometrazni prvenac je u biti old-style krimi drama smestana u vesele 80te, kada u predgradjima velikih engleskih gradova vladaju pompezne diskoteke, kako atmosferom, tako i brojcanim kapacitetom ljudstva koji je u njima obitavao.
Iako naizgled, prema naslovu, moze izgledati da imamo tematski slican potencijal kakav je unazad godinama exploatisan u naslovima tipa 24 Hour People, Human Traffic ili Club la Monde, stilski Clubbed vise nalikuje proslogodisnjem hitu Rise of the Footsoldier.
Za razliku od Footsoldiera ovde imamo fiktivnu pricu o izbacivacima iz diskoteke, koji su u ono vreme (a bogami i danas) bili nezaobilazan faktor nocnog drustvenog zivota modernih megalopolisa.
Junak filma, pritisnut porodicnim problemima i kreativno-duhovnim nezadovoljstvom, preko bokserskog kluba stupa u kontakt sa udarnim trijom obliznje diskoteke. Kao dominantna persona filma figurira Colin Salmon, kao intelektualno i duhovno superiorni razbijac koji, kakve li ironije, u slobodno vreme izucava Umetnost Ratovanja Sun Tzua.
Gotovo sve vreme reziser nas vodi kroz nategnute ljudske odnose i poslovicne frustracije uz gomilu klisea na stilski neinventivan i ispeglan nacin, da bi tek na kraju pokazao da ima dusu, iskaljujuci svoj furiozni bes na glavne junaka, uz neobican i bizaran twist na kraju filma. Medjutim brutalno nasilje, krvni podlivi i masnice nisu sami sebi svrha kada gola poenta, kolektivno zadovoljstvo mereno okom posmtraca ostaje kognitivno prazno.
Thompson ne gaji nikakve artisticke pretenzije, celokupna prica mu je naizgled situirana u par blokova, i cini se da se isti likovi susrecu iz dana u dan, stvarajuci na taj nacin neobicnu kamernu atmosferu. Dijalozi su sterilni i previdljivi, gluma prenaglasena i neuverljiva, tako da kao najdominatniji segment obitava ni kriv ni duzan efektan soundtrack.

NEKRONOMIKON – H. P. Lovecraft


Četiri godine pripreman i najavljivan, NEKRONOMIKON je najzad izašao iz štampe u petak 28.11.2008.
Zbirka 20 najboljih horor priča H. F. Lavkrafta, na 608 strana, u tvrdom povezu, velikog formata (25 x 15,5 cm), sa bogatim, originalnim crno-belim ilustracijama ispred svake priče (autor: Nikola Vitković), i sa 96 strana unutra u boji (puni kolor, bogato ilustrovano).

Pored kompetentno odabranih priča, knjiga sadrži originalne, samo za nju pisane materijale: uvod, opširan pogovor o značaju Lavkrafta kao pisca, njegova biografija i anotirana bibliografija, kao i opširne napomene o imenima, mestima, bogovima i demonima iz njegovih priča. Sav ovaj propratni materijal delo je priređivača zbirke, Dejana Ognjanovića.

SADRŽAJ KNJIGE:
1. ISTORIJA NEKRONOMIKONA (History of the Necronomicon; Dejan Ognjanović)
2. NIARLATOTEP (Nyarlahotep; Dejan Ognjanović)
3. DAGON (Dagon; Ratko Radunović)
4. HRAM (The Temple; Jasna Jovanov)
5. ČUDNA VISOKA KUĆA U IZMAGLICI (The Strange High House in the Mist; A.B. Nedeljković)
6. FESTIVAL (The Festival; Ratko Radunović)
7. GONIČ (The Hound; Dejan Ognjanović)
8. HERBERT VEST – REANIMATOR (Herbert West – Re-Animator; Marko Fančović)
9. S ONE STRANE (From Beyond; Ratko Radunović)
10. PIKMENOV MODEL (Pickman's Model; A.B. Nedeljković)
11. MUZIKA ERIKA ZANA (The Music of Erich Zann; Ratko Radunović i Dejan Ognjanović)
12. ISPOD PIRAMIDA (Under the Pyramids; Jasna Jovanov)
13. PACOVI U ZIDOVIMA (The Rats in the Walls; A.B. Nedeljković)
14. UKLETA KUĆA (The Shunned House; Jasna Jovanov)
15. SNOVI U VEŠTIČJOJ KUĆI (Dreams in the Witch House; Jasna Jovanov)
16. DANIČKI UŽAS (The Dunwich Horror; Dejan Ognjanović)
17. U ZIDINAMA ERIKSA (In the Walls of Eryx; Violeta Stojičić)
18. BOJA IZVAN OVOG SVEMIRA (The Colour out of Space; Marko Fančović)
19. SENKA NAD INSMUTOM (The Shadow over Innsmouth; Dejan Ognjanović)
20. ZOV KTULUA (The Call of Cthulhu; Dejan Ognjanović)

+ DODATAK:

-NAPOMENE
-LAVKRAFTOVA BIOGRAFIJA
-KOMPLETAN HRONOLOŠKI SPISAK SVIH LAVKRAFTOVIH PROZNIH DELA
-ANOTIRANA BIBLIOGRAFIJA LAVKRAFTOV(SK)IH DELA
-POGOVOR: LAVKRAFT - IZVAN OVOG UNIVERZUMA
-BELEŠKA O PRIREĐIVAČU


Knjigu je izdala firma EVEREST MEDIA (http://www.everest.co.yu ) a prvih 20-ak strana knjige, sa uvodom i ilustracijama, možete kao svojevrstan preview, u PDF obliku, preuzeti ovde:


Puna knjižarska cena je 1755 dinara, koliko je u BEOPOLISU. U ALANU FORDU je 1695 dinara. U BELOM PUTU postoji popust 15%, što daje 1492 dinara i to je otprilike najpovoljnija cena za koju ovo luksuzno i obimno izdanje (težine 1kg i 55g!) možete nabaviti.
Na sajtu izdavača imate kontakt za sve ostale nedoumice oko naručivanja i kupovine.

Sva ostala pitanja mozete postaviti priređivaču Dejanu Ognjanoviću aka Ghoulu na ovom blogu.

A sada, evo i jednog od prvih prikaza ove knjige:


Ghoul fhtagn


Nakon višegodišnjeg rada na ovom projetku, beogradski izdavač Everest Media, koji nas je pre nekih godinu dana zaintrigirao Katilom, objavio je dugo iščekivanu zbirku Nekronomikon, možda definitivnu kolekciju radova jednog od najvećih horor pisaca svih vremena

Ivan Jovanović

Možda bi neko pomislio da je Nekronomikon zastareo i prevaziđen, naročito kada se u obzir uzme da je žanr strave i užasa odavno nadmašio Lavkrafta u smislu plastičnog opisivanja gadosti koje ljudi jedni drugima nanose. Mogla bi se i izneti pretpostavka da je međuljudski užas daleko strašniji od Lavkraftovog onostranog. Međutim, oba gledišta bila bi netačna.
Iako pisan početkom prošlog veka, Nekronomikon – bolje reći priče iz kojeg se ovo izdanje sastoji – i dalje je i te kako aktuelan, ako ni zbog čega drugog a ono zbog toga što je Hauard Filips Lavkraft svojim radom nadahnuo mnoge potonje stvaraoce i tako ostavio znatnog uticaja na savremenu popularnu kulturu. Štaviše, može se čak i tvrditi da je Lavkraftova proza spona između 19. i 20. veka, dok su njegovi naslednici – bilo pisci, sineasti ili tvorci video-igara – spona 20. sa 21. vekom.
Dalji dokaz svežine i aktuelnosti Lavkraftovog pisanja ogleda se i u tome što je ove godine u SAD i Velikoj Britaniji objavljeno izdanje njegovih sabranih dela u jednom tomu. Čitateljska potreba za Lavkraftom, dakle, postoji.
Možemo se pitati zašto je tako. Možemo odnekud tražiti odgovor na nepoznanicu koja glasi: otkud nam potreba da budemo uplašeni? Taj odgovor se može pronaći upravo među stranicama Nekronomikona. Strah je već tu, već postoji. Život sam po sebi izaziva strah. Postojanje porađa užas. Strah je biološki mehanizam koji nas tera da preživimo. Po svaku cenu.
Lavkraft svojim pisanjem daje oblik skrivenim strahovima koji nas prate od praiskona. Iako tako nazvan, Nekronomikon se ne bavi smrću već – upravo suprotno – životom. Lavkraftovi pramitološki užasi, potpuno nezainteresovani za čovekovo bitisanje, oslikavaju sumanuti život koji ne haje za probleme i nedaće sitnog i pojedinačnog ljudskog bića, već neumoljivo i nepokolebljivo ide svojim tokom, lišavajući nas vremenom i iluzije da svoj usud držimo u sopstvenim rukama.
Priređivač Nekronomikona Dejan Ognjanović, filmski kritičar i publicista, između ostalog, postarao se da srpskom čitalaštvu predoči vrhunski izbor iz Lavkraftovog stvaralaštva, kao i da napomenama i propratnim tekstovima olakša čitaocu sagledavanje Lavkraftovog života i dela.
Ovo izdanje ispravlja mnogobrojne greške u prevodu i transkripciji već decenijama prisutne na srpskohrvatskom jezičkom području – i te ispravke u komentarima objašnjava čitaocu – te se Nekronomikon može posmatrati i kao projekat čiji cilj nije samo puka zabava, već i obračun sa višedecenijskim zabludama, kao i obrazovanje čitalaca.
Dalje treba naglasiti da se priređivač tokom rada na Nekronomikonu savetovao s najvećim svetskim stručnjacima za Lavkraftovo stvaralaštvo, što ga je vodilo i do Sjedinjenih Američkih Država, te tako ovo izdanje obiluje esejima i komentarima koji se nigde drugde ne mogu naći i predstavlja veličanstven (možda definitivan) osvrt na jedno od izvorišta savremene popularne kulture.
Nekronomikon, bogato ilustrovan nadahnutim radovima Nikole Vitkovića, sa grafičkog i dizajnerskog stanovišta je besprekoran paket, kakav nije viđen na prostorima bivše Jugoslavije, čak ni kada je reč o mnogo ekskluzivnijim projektima. Pomenućemo samo da je hartija na kojoj je knjiga štampana posebno naručena iz inostranstva. Izdavač Everest Media nije štedeo ni truda ni rada da ovaj naslov po svemu odgovara ediciji u kojoj se našao – Vrhunci fantastike.
Na kraju, Nekronomikon nije knjiga namenjena samo poklonicima žanrovske literature. Ovo je beskompromisni tom izabranih dela čoveka čije je kreativno zaveštanje oblikovalo značajan deo onoga što se popularno zove „opšta kultura“ i kao takvo valjalo bi da se nađe u svakoj biblioteci, bila ona javna ili privatna. Nemojte da vas užas zatekne nepripremljene. Obavestite se na vreme. Ghoul fhtagn!