Monday, October 26, 2009
JAMIE DELANO INTERVIEW (1)
Sunday, October 25, 2009
PIGHUNT (2009)
JIM ISAACS **(*)
3-
PIGHUNT je jedan veseli mali hororček skromnih ambicija, ali sasvim dobar u tome što pokušava – a to je, da zabavi narod nekim otkačenim likovima i situacijama.
početak nije baš obećavajući, ali savetujem da stisnete zube i izdržite. protagonisti su svi odreda nesnosno iritantni: glavni junak je kreten sa neprekidnim samouverenim smeškom na njušci; njegova riba je neka mongoloidkinja (ružna azijatkinja), kao slikarka; a sa njima u lov (!) idu još i njegovi ratni drugari – iritantni mongoloid, iritantni crnja i iritantni debeljko koji sve vreme cvili, kuka, zapomaže, gnjavi i ponaša se kao (nažalost) neinvalidirani brat frenklina iz TCM-a. njima se, kada stignu u šumu, pridruže i dva redneka: iritantni baja koji izgleda kao aca lukas sa vrlo masnom kosom i vrlo lošim zubima te neprestano iskrivljenim ustima, i njegov burazer koji me povremeno podsećao na stivena džefrisa, dakle kao neki vrlo redneck evil ed.
špica i početne scene nagoveštavaju da bi PIGHUNT, kao, hteo da se bavi i nekim ozbiljnijim temama vezanim za nedavne američke ratove u inostranstvu, ali sem jedne dobre dosetke sa ratnim veteranom – prosjakom na ulici, ništa se dalje od toga ne napravi. uvod i razrada traju predugo: podjebavanja ovih kretena u šumi nisu sasvim lišena sirovog duha ('you look like a homeless person', kaže jedan drugome, a ovaj mu odvraća: 'you look like rambo's favorite fuck-bitch!') ali ipak to uzima previše vremena i polagano počinje da smara.
takođe, pošto je ovo ipak low budget, imamo waaaay tooo much of the good ole 1st person camera umesto pigzille koja bi trebalo da bude glavni monster ovde. znači, divlja svinja – od milja zvana ripper – od tonu i po, vidi se nešto malo tek u poslednjih 10ak minuta. pre toga, imamo pomenutu kameru u vrlo skromnim, nimalo reimijevskim lunjanjima kroz šumu, i nešto malo regularnih svinjčića i prasića od po jedva 50 kila žive vage.
stvari, međutim, značajno ožive negde iza 45. minuta, kada jedan od redneck braće popije metak u grudi, a onaj drugi otrči nazad familiji i onda ovi zađu u šume gladni krvi i osvete. tu počinje zabava. pre svega, ovi redneci su izvanredno kastovani i kostimirani. imaju čitav arsenal originalno sadističkog oruđa i oružja. voze neka blesava rukopravljena kolica (nešto između dirty diane i skromnijih uradaka iz MAD MAX II). a scene u kojima oni, onako besni, jurnu u šumu vrede same po sebi gledanja: ta nepatvoreno ludačka vožnja kroz šumetine, ti zaista opasno izgledajući stantovi sa motorima, i sjajna režija tih kadrova stvarno su moćni! zabava se nastavlja i kada redneci sustignu ove 'naše', ali tu već neću da spojlujem. there will be blood, to je dovoljno reći.
sledeći zabavan twist zbiva se kada preživeli dođu u hipi komunu koja u tim krajevima gaji marihuanu (ovo se sve dešava u nekim šumama vrlo blizu san franciska, jer ovi u lov odlaze preko golden gejta), i taj sudar redneka i hipija i lovaca + džinovske divlje svinje zaista vredi videti. naravno, moglo je iz te fore da se izmuze i malo više, ali fuck, ja kako sam se nadao, i ovako sam se dobro udao.
klimaktični obračun sa ripperom jeste skroman, i ograničen sa 2 faktora: 1) reditelj, JIM ISAACS (JASON X!), očito nije hteo niti jedan kadar CGI efekata u filmu, što je vrlo respektabilno, tako da su svi efekti kreatura i maske – praktični, opipljivi, a ne u kompjuteru crtani; 2) no, zbog malo para, nisu sebi mogli priuštiti da prave celu svinju, nego samo glavu, što drastično ograničava scene borbe sa njom, svedene na niz krupnih planova. zbog potonjeg, ta mega-svinja se kreće previše sporo za takvog stvora, što šteti ubedljivosti i saspensu obračuna s njom, jer se ta borba svodi na akciju uzbudljivu koliko i šamaranje paraplegičara u kolicima sa zarđalim točkovima.
no, zbog autentično 'prljavog' i down to the basics pristupa stvarima, spreman sam da ovome progledam kroz prste. PIGHUNT je jedna sasvim pristojna zajebancija, i ako joj priđete u tom duhu, ima tu sasvim dovoljno mesa za jedan solidan mesožderski obrok. možda ne baš tona i po, ali nemojmo preterivati. meso je meso.
ISTINITE LAŽI – izašle!

ISTINITE LAŽI – izašle!
Nema laži, nema prevare - zbirka priča o urbanim legendama Istinite laži sa radovima 21 domaćeg pisca, izašla je iz štampe!
Bila je najavljena još za jun, ali je ipak još malo dozrevala preko leta, i evo je sada, u mnogo adekvatnijoj atmosferi, usred jeseni, pod sumornim i kišnim nebesima, i uoči Halloweena! Prava literatura za pravo vreme.
Zbirka, u izdanju beogradskog "Paladina", nastala je tako što je Skrobonja od brojnih pisaca naručio priče inspirisane urbanim legendama, primenivši isti postupak kao u slučaju prethodne zbirke "Beli šum" (2009) koja je za temu imala televiziju.
Skrobonja je rekao agenciji Beta da će "Istinite laži" moći da se kupe u beogradskim knjižarama "Beopolis" u Domu omladine Beograda, i u "Alanu Fordu" na Novom Beogradu. Na Sajmu knjiga, zbirka će moći da se nađe na štandovima "Tardisa" i "Delfija".
Urbane legende u "Istinitim lažima" imaju veze sa trajanjem košave, hobijima Gorana Bregovića, kultnim Klubom studenata tehnike (KST), gradom Vršcem, beogradskim taksistima i lagumima, fantomima u prestoničkom noćnom prevozu, tajnama veštačkog jezera kod Zvornika, nasleđem rata u Bosni, partizanskim filmovima, somovima u jezeru Jarun, sektama u podzemlju velikog grada, staricom koju pojedu njene mačke, itd.
Nasty naslovnica zbirke, koju je ilustrovao Ivan Nastić, prikazuje devojku sa krvavom, grubo ušivenom ranom na leđima - što je motiv insprisan urbanom legendom o ljudima koje neko napadne iz zasede, onesvesti i na njima operiše, tako da se probude bez bubrega, uklonjenog radi transplatacije. Btw, ideja za ovu koricu je (c) by Ghoul!
Skrobonja je u uvodniku naveo da je autorima pružio slobodu da, ako žele, sami izmisle urbanu legendu o kojoj će pisati. Tom prilikom sam se, recimo, okoristio za moju priču "Sekta prljavih". Barem se nadam da je sekta iz ove priče samo plod moje prljave mašte!
Da podsetim, sadržaj ove zbirke je sledeći:
1. Ilija Bakić - KULA U RUŽI VETROVA
2. Darko Tuševljaković - DOK NE DOĐU ŠEJTANI
3. Adrijan Sarajlija - ABRAKADABRA
4. Jovan Ristić - GODINE U MAGLI
5. Nikola Petrović - DEVOJKA U BELOM
6. Vladimir Lazović i Miroslav Lazović - MUZIKA SRCA
7. Milivoj Anđelković - TRIDESETI DAN KOŠAVE
8. Vesna Ilić - ISTINITE LAŽI, ili REČ-DVE O BACANJU KOCKICA
9. Petar Petrović - 'AJDE DOBRO, SVAKOM SE TO DESI PONEKAD, AL' TI, TI GA BAŠ PRETERA, BRATE ili Gotovo je mojih pet minuta
10. Oto Oltvanji - LEPŠE NEGO PTICE
11. Goran Skrobonja - POKLADE
12. Aleksandar Žiljak - JURA
13. Marko Pišev - GOSPODIN PEPERMINT
14. Ivana Milaković - ČELJUST KOJA DRŽI PRST
15. Zoran Pešić Sigma - TAJNA KOLIBE OD PEČURAKA
16. Spomenka Stefanović Pululu - MARA
17. Ivan Nešić - ODRAZI U RETROVIZORU (BLIŽI SU NEGO ŠTO SE ČINI)
18. Dejan Ognjanović - SEKTA PRLJAVIH
19. Dejan Mujanović - KUĆA LJUBAVI
20. Marjan Cvetanović - MANASTIRIŠTE
21. Zoran Ćirić - NOĆNA KRETANJA
Čim pročitam knjigu možete ovde očekivati moj surovo objektivni i potpuno istiniti osvrt, a do tada, kao teaser, evo kako počinje moje zlodelo:
SEKTA PRLJAVIH
Dejan Ognjanović
Omnis qui bibit hanc aquam, si fidem addit, salvus erit.
(Ko god pije od ove vode, a veruje, biće izlečen.)
Ponedeljak prepodne
Stojim na mostu. Mobilni je na ogradi. Ispod, reka se penuša, blatnjava od nedavnih kiša.
Contacts: Options: Delete.
Brišem imena i brojeve, jedan kontakt za drugim.
Reka huči, kao i automobili iza mene. Vibracije mosta utapaju se u tu blago uspavljujuću, gotovo hipnotičku auru brujanja.
Stavljam mobilni na ivicu ograde. On drhturi na vetru. Kupila mi ga majka, da uvek može da me čuje kad poželi.
Gledam oko sebe. Niko me ne primećuje. Svako hita svojim poslom.
Srednjim prstom guram telefon i on odleti ka reci: smeđi talasi smesta ga progutaju.
Delete
Osetim se lakšim, kao da sam sa sebe zbacio teg.
Zurim u vodu što se valja poda mnom, privlače me njena snaga i moć. Da li je to jedini način da postanem deo nečeg većeg od sebe?
Delete: Annihilate
U reci se stvaraju mali vrtlozi. Grančice se kovitlaju u njima. Plastične pivske flaše tonu i ponovo izranjaju iz talasa.
Sa leve ruke skidam časovnik: poklon od oca. Da uvek znam koliko je sati.
Buć!
Vadim novčanik. Cepam ličnu kartu (oduvek sam mrzeo tu odvratnu fotografiju u njoj; to nisam ja, nikada to nisam bio!), i ushićeno je bacam. Ispisuje spirale kroz vazduh dok pada u blatnu vodu i nestaje. Cepam papirne novčanice, pretvaram ih u raznobojne konfete i gledam kako ih vetar nosi ka vodenoj površini. Izvrćem džepove i sitniš bacam za tim. Ispražnjen novčanik nehajno bacim malo dalje. Na kraju – ključevi od stana. Uz buć! koje više zamišljam nego što ga zaista čujem i oni nestanu kao da ih nikada nije bilo.
Delete
Reka je veća od svega, ona guta sve i prekriva sve, ona upija i nosi, ona preliva, ona teče, ona ostaje. Čak i most koji se nadnosi nad njom drhti od njene snage.
Da joj se pridružim?
Korak, odavno sanjan, sada lakši no ikad.
Ali, nešto me zadržava. Osećaj bestelesnosti me prožima. Meso, kosti i iznutrice pretvoreni su u eteričnu izmaglicu. Preobražen sam u sablast, i ova vrsta egzistencije odjednom mi prija. Želim da je još malo istražim. Da ispitam ovo novo stanje. Da razmrdam ove mišiće od ektoplazme. Da vidim kuda će me odvesti.
Gde god. Šta god. Reka je uvek tu.
Ona nikud ne žuri, a razloga za žurbu nemam ni ja. Ovako lagan nikada se nisam osećao. Ovo je za mene nova senzacija. Nekako, nemam srca da je prekinem.
Možda je to samo izgovor. Možda je to samo kukavičluk. Ali nije me briga. Večnost ništavila mi ne gine. Za čas ili za dan, ono je tu.
Do tada, bez ikakvih planova ili namera, bez strategije, bez cilja, vrzmaću se dok mi ne dosadi. Jer dosada, taj bauk koji mi je do ovog sivog jutra ispijao svaki čas postojanja, sada je iščezla. Zaintrigiran sam. Lagan sam. Najednom želim da se prošetam svetom, ovim novim svetom u koji sam ušao onog časa kada sam pokidao i svoju poslednju vezu sa njim.
Saturday, October 24, 2009
GOD'S PUZZLE (2008)

TAKASHI MIIKE
**(*)
3-
predugo su za ovaj razbrbljani film krcat mudrijaškim dijalozima bili dostupni samo neupotrebljivo imbecilni, mehaničko-mašinski 'prevodi'. prvu pojavu pristojnog prevoda proslavih premijernim prikazivanjem ovog produkta, pa sada predstavljam prikaz.
GOD'S PUZZLE je teen drama za geek zaluđenike matematikom, fizikom i astro-fizikom. zvuči nelogično i nepraktično – otkad pa taj soj uopšte ide u bioskop? – ali jedino alternativno objašnjenje bilo bi da je ovde miike rešio da se malo glupira ozbiljnim pitanjima, i da naizmenično glumi 'pamet' i sprda se sa istom, a vezano za krajnja pitanja vasione.
u samoj premisi nalazi se zametak nečega što je svakako godilo miikeu – a to je ideja da je naš svet daleko od savršenog (blago rečeno) i da možda ne bi bilo loše ovu gomilu sranja zameniti nečim boljim. a ako u tom procesu ova gomilica strada, well, what the hell. to je sentiment s kojim mogu da saučestvujem, a javlja mi se da može i miike. iako se on ne poziva na blejka, u suštini to je etitjud koji bi za moto mogao uzeti reči williama blake-a: 'you must either create a system of your own, or be enslaved by another man's.' moto glavne junakinje GOD'S PUZZLE-a mogao bi da glasi: 'you must either create a universe of your own, or be enslaved by this cthulhu nonsense bullshit one.'
dakle, jedna cura koja kao da je izašla iz filma sion sonoa (i.e. with a lot of ISSUES!) istovremeno je teen-genijalka koja bi da jedan akcelerator čestica u obliku znaka za beskonačno ( ∞ ) upotrebi za igranje boga, tj. stvaranje novog univerzuma, bez obzira na posledice po ovaj. no, sve je ispričano iz perspektive jednog simpatično-blesavog zgubidana koji je zalutao na studije fizike (tačnije, zamenjuje svog brata-blizanca, koji je otišao na putešestvije po indiji u potrazi za mudrošću!). baš zato što je autsajder za svet fizike, on ume da povremeno postavi i neko razumno pitanje koje 'studioznima' i 'ozbiljnima' ne bi palo na um, pa se tako stvara zanimljiv duet u kome su lupetanja i zaista komična (ne)snalaženja ovog momka neki od hajlajtova filma.
ono što nije zanimljivo jeste nehumano predugačak razgovor – u trajanju od bar 20 minuta, usred filma – o pitanjima teoretske fizike, koji nije toliko neshvatljiv koliko je neinteresantan i nesvrsishodan. ništa bitno ni za zaplet ni za likove ne otkriva se u tome, nego je pre svega jedan netipičan miikeovski exces i iživljavanje. zapravo, i likovi i njihovi međuodnosi postavljaju priliku za mnogo interesantniji film nego što miike na kraju isporučuje, a to važi i za 'spektakularnu' završnicu na akceleratoru – koja prosto nije dovoljno zanimljiva niti uzbudljiva.
ljubitelji uvrnutosti zarad uvrnutosti svakako će više od mene ceniti to što miike usred kvazi-saspens scene sve okrene na zajebanciju i ubaci rock-n-roll tačku, ali ja moram priznati da sam u ovom filmu uživao samo sporadično, dosađivao se ponegde, i sve u svemu, iako je to vredno i neobično gledalačko iskustvo, svakako ne spada u vrhove takashi miikea. miikeovo polu-sprdačko bavljenje velikim pitanjima u, npr. IZO-u bilo je daleko uspešnije, i u smislu ideja, i prosto filmofilski gledano.
zato i ovako srednjačka ocena. fino je to, ali nekoherentno, neujednačeno, površno i – blentavo.
Friday, October 23, 2009
MY BIG AMERICAN ADVENTURE (10): povratak sa juga, i Uskrs
-neke fotke sa poprišta većih bitaka iz američkog građanskog rata (ah, ta divna vremena kada su svoju pohlepu i krvožednost utaživali koljući se međusobno, umesto koljući i bombardujući druge... tamo, daleko od sebe...),
-još par završnih impresija sa Juga,
-te opis autentične proslave Uskrsa kod jedne druge moje USA domaćice, Liz, u njenoj slatkoj kućici na obali...
Povratak
Poslednji dan na Jugu (četvrtak) Džon je bio tako fin da nas liši svog prisustva na putešestviju. Objašnjenje je bilo da je svakodnevna vožnja i jurnjava počela da ga iscrpljuje, šećer mu raste, ovo ono, hteo bi jedan dana natenane da odmori u Ronijevoj kući i šetnji po okolini, umesto da pođe s nama. Meni je bilo jasno kao dan, a malopre mi je Stef to i explicitno potvrdila: u pitanju je bio njegov hir, čin prkosa, način da pokaže neslaganje sa činjenicom da smo Stef i ja bili kolovođe, a da on sve vreme samo kaska u pozadini, povređene sujete što niti odlučuje kad i gde se ide, niti koliko se ostaje, niti šta se tamo radi, itd. Bilo je to obično durenje razmaženog deteta, ali nas je time toliko 'pogodio' da smo bili skroz opušteni tog poslednjeg dana, i zezali se bez brige o tome da li hodamo prebrzo, da li bi Džona zanimalo da uradimo ovo ili ono, da li smo se previše zadržali u biblioteci na netu, itsl.
Roni je, istina, pošao s nama, ali ovog puta sam ja sedeo napred, i ćaskao sa Stefani. Roni je bio srećan dok god je imao svoju pauzu za pušenje s vremena na vreme, a sve ostalo je trpeo sa stoicizmom matorog buckastog glodara koji kroz dimove nikotina nadgleda sve te prolazne priče o davno iščezlim indijancima i njihovim krhkim tvorevinama. To je bio dan u kome smo obišli Poverty Point, i najveći deo vremena proveli vozeći se u turističkom mini-vozu (otvorenom) u kome je vodič, samo za nas troje, nadugačko i sa ljubavlju pričao o tom lokalitetu, vozio nas okolo, penjao se s nama na 'pticoliku' humku, itd. Imajući u vidu da ovaj čovek već par decenija priča ovu istu priču 3 puta dnevno, bio sam zadivljen odsustvom mehaničkog, neunesenog prepričavanja: stvarno nam je sve to pričao kao da to po prvi put u životu čini, išao u detalje, provaljivao se, itd.
Vratili smo se nešto ranije no obično da bismo imali vremena za komotno pakovanje i da bi Roni (a na moje traženje) raspalio roštilj. Tako i bi: večerali smo stvarno predivna rebarca na roštilju (u stvari, to je golo meso, bez kostiju, ali skinuto sa rebara); ovaj Roni je, kao i većina samaca, stvarno moćan kuvar. Šteta samo što je lečeni alkos, pa ni on nije imao vina u kući. Ja napravih manji faux pas na njegovo pitanje da li bismo nešto popili uz večeru, ali preko mog traženja vina se brzo i lako prešlo. Oh, well, šta se tu može.
Dok sam čekao večeru gledao sam THE KISS OF DEATH (novu verziju B. Schroedera) na TV: ništa posebno, ali dovoljno gledljivo da nije sasvim ubijanje vremena. Ali William H. Macy je tragično miscast u gl. ulozi. Tokom večere navratio je Bili sa devojkom i drugarom da se pozdravi s nama: nije večerao, već je otišao u kuhinju sa muškarcima gde su uz pivo pričali neko vreme dok smo Stef i ja gledali film. Ovi ubrzo odoše, a nakon filma i ja, onako prijatno popunjen fino spremljenim mesištem, odoh u postelju.
Povratak je prošao glatko i bez naročitih avantura: Roni nas je odveo na jedno fast food mestašce u blizini aerodroma, i tamo smo doručkovali oko podneva. Avion je poletao u 14.00 h a mi smo predali prtljag i završili sve što treba još oko 12.30. Ja sam vreme ubijao čitajući onu Nan Madol knjigu (koja na kraju ispade neupotrebljiva za moje svrhe, jer taj drevni grad ipak ni izdaleka ne podseća na ono što meni za roman treba). Dan je bio topao, čak vruć, ali naravno aerodrom je air-conditioned. Letovi su prošli glatko, i bilo je beskrajno uživanje posmatrati mora oblaka ispod sebe dok smo preletali čitav američki kontinent. Naravno, bilo je i velikih deonica bez oblaka, pa se moglo uživati u raznolikim predelima skroz dole. Kad smo uveče stigli u Berkli bila je izmaglica sa okeana, i znatno svežije. Bio sam srećan što sam napokon 'kod kuće'.
Uskrs
Sa Liz (mojom drugom domaćicom – u obližnjem Oaklandu - vidi sliku) sam se dogovorio da me do njene vikendice odbaci Lisa, njena drugarica, koja će tamo ići popodne, oko 16 h. To mi je više odgovaralo od opcije da tamo idem sa Liz, ujutro u 10, što je prerano za moj bioritam. Tako i bi: u sunčano i prelepo popodne Lisa je došla ispred I-Housea i pokupila me. Tačnije, vozio je njen sin. Simpatičan momak, krupan, osunčan, zlatokos, fudbaler i surfer, blago-blentave face.
Kad stigosmo u Lizin beach house, dve mlade djeve tamo zatekosmo u malenom bazenu na porchu iza kuće, koji gleda ka laguni. To su bile Moli, Lizina ćera (svecka putnica, upravo stigla iz ture po Evropi; inače, ima napadno bubuljičavo lice koje bi i bez toga bilo… hm, neprivlačno) i njena prijateljica, ex-babysitterka, izrazito ružna Mexikanka od one drevne, astečke fizionomije neoplemenjene evropskom krvlju. Razmenili smo učtivo ćaskanje o tome ko smo i šta smo i bla bla, ali ništa iza toga. Inače, čim smo prišli brdu iza koga se nalaze Muir Woods i skroz dole Stinton Beach – ušli smo u maglu. Sasvim druga klima u odnosu na ono što ostavismo u Berkliju. U početku sam bio razočaran, hteo sam sunce na obali, ali ubrzo počeh da se primam na taj gotski ugođaj. Jedino je hladnoća bila pomalo neprijatna, budući da sam krenuo u kratkoj majici, i sa sobom poneo samo jedan dux dugih rukava, koji nije bio dovoljan. Dodatno se smrzoh kad videh ove dve u kupaćim kostimima kako se brčkaju u bazenu, NAPOLJU! Voda je, naravno, zagrejana, ali opet… nisu celim telom uronjene u vodu. Brrr…
Lizina vikendica je u skroz fancy privatnoj naseobini u koju se ulazi kroz kapiju sa čuvarem, tako da ne može svaka šuša da bane u blizinu imanja ovih bogatuna. Te kuće vrede u proseku između 2 i 4 miliona, i to se uglavnom i vidi. Prijatno mesto, mada ja tu nikad ne bih živeo: kažu da stalno imaju tu maglu koja dolazi s okeana. A i previše su natrpani, jedni do drugih: i pored ograda i zidova i svega, ipak tu nema dovoljno privatnosti za moj ukus. Sama kuća je vrlo prijatno mesto, sa finom baštom okolo (rastinje i cveće u njoj ne prepoznajem, sve neka lokalna vegetacija), i sa pomenutim izlaskom na vodu, tj lagunu. Vrlo prijatan prizor kroz francuski prozor, direktno na vodu, i brda u pozadini.
Ubrzo smo mi mlađi krenuli u šetnju ka okeanu, pod izgovorom da vodimo mnogobrojne kučiće (3 Lizina, 1 Lisino, i 1 od Lizinih nemačkih suseda koji su nam se tamo takođe pridružili). Za to vreme su žene spremale večeru. Šetnja je bila izuzetno prijatna, iako je nebo bilo na samo 50-ak metara iznad nas, a ja morao da obučem preveliku Lizinu jaknu u kojoj sam sigurno izgledao kao kreten (ali mi je barem bilo toplo)! Pario sam oči na lepim vilama koje su se prostirale s obe strane ulice, a vrlo brzo se nađosmo prvo pored lagune, a onda i okeana.
Bila je oseka, i na plaži su bile gomile nečega plavog. Prvo sam pomislio da su u pitanju neke alge itsl. morske trave; kad priđoh bliže, shvatio sam da se radi o milionima nasukanih meduza, utamanjenih svakodnevnom surovom božanskom šalom genocidnih proporcija. Milioni i milioni života nasukanih na obalu neživota pukom besmislenom ćudljivošću Tvorca. Gazio sam po lepljivim, ljigavim stvorovima dok su pseta razdragano trčala po pesku. Huka zapenušanih morskih talasa koji su se razbijali o obalu činila je sasvim prijatnu zvučnu pozadinu pod oblačnim nebom i između brda u izmaglici. Plave umiruće meduze bile su jedina živahnija boja u tom gotskom sivilu. Na plaži je bilo još nekoliko ljudi žena i dece koji su šetali pse, pa čak i nekoliko surfera koji su se lomatali po talasima.
Kad sam se vratio nazad, počeo sam nešto malo da razgovaram sa Debi, Lizinom simpatičnom, buckastom sestrom, i dopali smo se jedno drugom na prvi pogled. Shvatio sam da je ona daleko nekonvencionalnija i zabavnija od Liz (koja je divna žena, ali preterano normalna za moj ukus). Pričala mi je o svojim putovanjima po svetu, naročito po Indiji, gde je išla van svih turističkih ruta i uobičajenih lokacija, rizikujući i život i sve po krajnje neprohodnim deonicama, među ljudima koji nikad nisu videli belog čoveka, a kamo li ženu. Vrlo zabavna žena, skroz otkačena, u najboljem smislu reči. Da se ne bih dosađivao sa ovima dok čekam večeru, ponudih se da pođem s njom do radnje (kolima, naravno) po foliju. Tu se još malo zbližismo uz smeh…
Večera je bila opuštena, i vrlo prijatna: najzad malo prave hrane kod ovih Amera, a da nije na Jugu. Roštilj, šnicle, kobasice, pristojna zelena salata… i, ovog puta, odlično crno vino (Merlot). Posle svega toga nekako sam našao mesta i za 10-ak krupnih jagoda prelivenih čokoladom… Naravno da sam i ovog puta bio najsporiji od sve dece, ali me to nije toliko sekiralo jer sam se osećao među svojima, i jeo sam natenane. Dve preslatke ćerčice ovog Nemca nas izljubiše pred spavanje, a ubrzo se i ostali povukoše u svoje odaje. Meni je bila dodeljena 'dnevna' soba, koja je odmah uz kamin imala ležaj koji gleda ka francuskom prozoru i pravo na lagunu. Predivno mesto. Slušao sam neko vreme vidre (!) kako se dozivaju u noći, a onda zaspao. Kad sam se ujutro probudio, prvo što sam video bila je prelepa laguna pod izmaglicom…
Pre doručka sam se malo zezao sa kaminom u kome su spaljivane novine i kartoni, malo se šetao ivicom doka i posmatrao sprud koji je izronio pod osekom (sada su se vidre gegale po njemu), a malo se igrao sa Debinim kučetom koje mi je posebno priraslo srcu nakon što sam čuo njegovu tužnu priču. Naime, tog prelepog, velikog zlatnožutog psa prethodni gazda je tukao i izgladnjivao, i u jadnom i bednom stanju je nekako završio kod Debi, koja ga je dovela u normalno stanje. Normalno, ako ne računamo to da je i sad sirotan vrlo bojažljiv, i da cvili u snu.
Nešto malo sam listao Lizine art-slikovnice, a onda dođe vreme za Uskršnji lov na jaja (egg hunt), što je ovde uskršnji običaj (umesto tucanja). To obično rade deca i mlađi, ali pošto sam ja zaostao u razvoju, a i gost sam, koji nikad u životu nije učestvovavo u ovako nečem – dadoše i meni korpicu, kao i ovim dvema curicama, pa krenusmo po avliji da tražimo 'peraške' koje je Liz tog jutra sakrila na raznim strateškim mestima. Bilo je zabavno, iako sam ja popuštao devojčicama, koje su se baš primile i vrištale od radosti čim bi našle neko jaje. Moram da priznam da ih je Liz dobro i lukavo sakrila – na kraju je bar 5-6 komada ostalo nepronađeno, i to će tu i ostati... Ja sam sakupio 9. U korpici su već bile čokoladice i bombonice, sve to lepo ukrašeno trakama i čipkama i koječime, pa je baš bilo simpatično. Nadam se da dobijem slike koje je onaj Nemac načinio dok smo lovili jaja, mora da su zabavne – ja, mator, sa decom tražim jaja po avliji. (Update: Nemac mi je kasnije dao CD sa slikama, lai je to tako nevešto 'narezao' – tj. nije – da slike nikada nisam dobio kako valja.)
Onda dođe doručak (pristojan, kobasice i sir itd.), koji sam morao da zbrzam jer smo već pomalo kasnili na davno-zakazani sastanak sa drugom grupom koja će nas čekati na vrhu brda, odakle je trebalo da se spustimo na tradicionalni uskršnji hajk. Dakle, ideja je bila da se natrpamo u 3 kola, odemo na vr' brda, iznad ćebeta od magle, tamo parkiramo, a onda se spec. stazama za šetnju spustimo niz brdo, kroz šumu u magli, do parkinga u podnožju (na koji će Moli da doveze kola a onda nam se pridruži). I tako i bi.
Samo u prvih par minuta mi je bilo žao što je bila magla, a onda počeh da uživam. Uostalom, već sam toliko puta (sa Stefani) išao u šetnje šumama po suncu – ovo mi je prva u životu, koliko pamtim, po magli. Ugođaj je bio fantastičan – bukvalno. Ionako smo bili prilično tiha grupa, a magla dodatno utišava celu okolinu i sve je bilo kao u potpuno odsečenom delu sveta, u interzoni gde svakodnevni zakoni ne važe. Uglavnom sam ćutao i hodao sam, iako u grupi, napajajući oči nadrealnim prizorima. Ako sam govorio, to je pretežno bilo sa Debi. Ona je bila tako fina da mi učini, i uslika me na par lokacija, recimo ja –skroz u crnom- stojim na vrhu brda koje izranja iz magle, ili kasnije sa visokim drvećem polusakrivenom u magli, ili na kraju, sa zalivom koji se vidi sa vidikovca na kome sam stajao.
Sve vreme šetnje Liz je svako malo zastajkivala i pokazivala exotične i zanimljive biljke, i posebno se oduševljavala kad god bi naišli na neku vrstu velikog zelenkastog puža golaća koji je gmizao po lišću i grančicama žbunja. Impresije sa ovog hajka su rečima teško opisive, i jedino slike mogu bar donekle da ih prenesu – još uvek čekam Debi da mi ih pošalje... Inače, u jednom trenutku kad smo se Debi i ja izdvojili iz grupe ona mi je otkrila malo 'pikanterija' vezanih za Liz: naime, ona je u procesu razvoda (kao i 2/3 amera koje sam upoznao), i nije joj baš lako, naročito nakon što su joj deca, sva 3 komada, istovremeno napustila kuću i otišla na sve strane sveta (sin je u Australiji, Moli stalno negde putuje, a druga ćera je cowgirl na nekom ranču).
Tek kad smo stigli do nadonje tačke, tj. parkinga, Liz mi predstavi čoveka koji nam se pridružio na hajku (sa ženom) i sve vreme fotografisao. Ispostavilo se da je to Stephen Goldblatt, čuveni direktor fotografije, snimao THE HUNGER između ostalog. Ja se oduševih time, i malo proćaskah s čovekom, iako on nije bio previše pričljiv. Jedva sam iscedio par detalja iz njega (kaže da su lezbo scene snimali 3-4 dana, da je K. Denev imala dublerku, da Skota zna od ranije, pre tog filma, jer mu je snimao neke kratke, da je on snimao ceo film, dakle uključujući i scene sa spec. efektima, da mu je Dick Smith bio dobar prijatelj, itd.). Na moje pitanje kazao je da mu je najbolji i najdraži rad onaj u ANGELS IN AMERICA (mnogohvaljena TV-serija/film od 6 sati). Poslednje što je radio je novi film M. Nicholsa, sa Jude Lowe-om i Julijom Roberts (za koju reče da je ne simpatiše, da se ponaša kao umišljena zvezda...); za film reče da će biti veoma kontroverzan zbog explicitnosti sex scena i otvorenih sex razgovora... Ipak, pošto je samo odgovarao na moja pitanja, bez previše elaboracije, ili kontra-pitanja, gledao sam da ne budem nametljiv, te nisam previše zapitkivao.
Kad smo stigli nazad u Lizinu 'vikendicu' bilo je taman toliko vremena da nešto malo prezalogajim (nisam previše ni ogladneo od doručka, 3-4 sata ranije), pa sam uzeo samo malo šunke, sira i vina; odmah potom Goldblatt i nj. žena su morali da pođu nazad u Berkli da bi stigli na neko dešavanje, a kako žive na 300 m od I-House, pošao sam sa njima. Vožnja sa Goldblatovima je protekla mahom u tišini, odnosno, Stephen je pustio neku svoju muziku, i sem malo nebitnog ćaskanja nismo mnogo ni pričali. Ostavili su me ispred IH, i tako se okončao ovaj prilično bogat i zabavan vikend.


























