недеља, 15. децембар 2019.

NOVI HORORI (2018/2019) – 2. deo



            U prethodnom delu mog godišnjeg osvrta na novu horor produkciju obradio sam solidne, gledljive, pažnje vredne filmove. To imate OVDE.
A sada – hororčići upitne preporučljivosti koje sam svrstao u kategoriju SAMO ZA ZADRTE - što će reći, ako ste baš krvožedan i krvogladan horor fan, u ponekima od ovih naći ćete, možda, ponešto za sebe, mada u skromnim količinama, i okruženo sa manje ili više đubreta, gnjavaže, netalenta ili drugih iritirajućih i nezadovoljavajućih sastojaka (naročito za one sa iole visokim prohtevima i kriterijumima).
Ipak, bacite oko, možda vam ponešto od ovih MOŽE ALI I NE MORA naslova bude zanimljivo...
U najgorem slučaju, vidite ovu listu kao ANTI-PREPORUKU, ili UPOZORENJE.

SAMO ZA ZADRTE

Daniel Isn't Real
2019
**
2
Imam transfer blama od količine EMO-cije u ovom tugaljivom, patetičnom filmiću, kao i od količine ne-ironične samoumišljenosti i klinačke „ozbiljnosti“ gimnazijalca koji je pročitao tri knjige u životu (od toga jedna od Ničea, jedna od Hesea) a sad bi nešto pozerski da palamudi o smislu života, identiteta i vasione... 
Ima tu nešto fine fotografije i pokušaja oku-vredne stilizacije, i sve bi to bilo nešto svarljivije (makar kao gilti pležer za emo goth kida u svima nama) da je kasting bolji, odnosno da se ne zna da li više na živce ide ovaj goth kid junak ili njegova melez-cura, umjetnica (slikarka krajnje skromnih dometa). A tu je i Švarcenegerov potomak u ulozi „imaginarnog frenda“...


Abrakadabra
2018
**
2
Argentinska braća Onetti nastavljaju sa svojim omaž-rekreacijama giallo filmova iz 1970-ih, i ovog puta u tome su možda i previše uspešni – jer su, pored vintage deja vu teatralne premise o mađioničaru i njegovoj traumatičnoj tački (i njenom vaskrsenju 20ak godinica kasnije, taman dok trauma u nekadašnjem dečaku-svedoku sazri), i previše verno preneli drvenu „glumu“ iz starih đala: em je glavni baja ovde iritantna njuška po sebi, em toliko ravno i mrtvopuvasto izgovara svoje replike i štedljivo koristi mimiku da je umesto njega mogao ovde biti i robot sa voštanom maskom na licu.
Involvment je nizak, dosada stalno iza ugla onda kad nije posred ekrana, ritam letargičan (hej, realno, nije ni to daleko od radova iz onih dana...), ali stilizacija je prilično uspela i ovo ipak, uz mnogo ograda, vredi pogledati kao naličje Katet-Forzani artističkih egzibicija: ovo je daleko bliže đalu kakav je stvarno bio, nasuprot đalu kakav smo izmaštali i pretežno u svojim snovima gledali.


Eerie
2019
**
2+
Jezive opatice, olujne noći, gotski hodnici škole za devojke, cura koja kopa po mračnim katoličkim tajnama, obilje slutnji, nagoveštaja, tajanstvenih zvukova, laganih šetnji po hodnicima i stepeništima... Viđeni elementi, ali ipak ovde su prelepo uslikani, atmosferični i umereno zanimljivi, ako ste raspoloženi za azijski (ovde: filipinski) horor a ništa bolje se nije našlo na raspolaganju.


Iron Sky: The Coming Race
2019
**
2+
Još više ludila i Uda Kira u ovom nastavku – koji uključuje i jurcanje po „šupljoj Zemlji“ sa dinosaurusima, u potrazi za Vriilom, ili već čime ono beše. Ko je voleo ovaj koncept u originalu, voleće i ovaj još nabudženiji nastavak.


The Curse of La Llorona
2019
**
2+
Što bi reko naš narod, ovo je skroz naskroz „going through the motions“: još jedan kvazi jeziv, tehnički kompetentan ali rutinski i zaboravljiv hororčić koji prežvakava J-horor fazone provučene kroz KONJURING pristup, nominalno zasnovan na meksičkom folkloru, ali bez ljutih mexikanskih začina: jedva za pod zub najzagriženijih.


The Convent
2018
**
2
Stvarno je potreban vanredan talenat pa da se protraći ne samo Majkl Ajronsajd (koji je svoj ček mehanički zaradio u jednoj sceni) nego i zvezda Hellraisera, Kler Higins, u ulozi zle opatice u jednom engleskom samostanu u srednjem veku koja truje život jednoj mladoj novajlijki koja previše njuška po pitanju mračnih tajni i možda opsednutih koleginica... Avaj, sve je ovde previše lejm, neuvlačljivo i njanjavo, a nije da se nije moglo lepo igrati s datim elementima, u datom ambijentu – u veštijim rukama.


Nightmare Cinema
2018
**(*)
2+/3-
Gledljiv ali ni po čemu poseban omnibus koji ne koristi dovoljno Mikija Rurka u vezivnom tkivu, ali barem zato pokazuje koliko je Ričard Čejmberlen do sada bio za horor neiskorišćen talenat. Zašto neko ovog čoveka ne angažuje sada, odmah, smesta, da igra Rodžera Kormana u biopiku?! 
Sve ovo smrdi po neiskorišćenom potencijalu: mnogo više je moglo da se izvuče i iz okvira za sve (jezivi bioskop i zlokobni projekcionista) i iz samih priča (retro-slešer postaje retro-alien/monster movie; hirurška strava od plastičnih operacija; opsednute školarke u školi za devojčice; crno-beli nadrealni košmar; 
psiho-ludak juri u bolnici klinca koji mu je izmakao nožu). Ali, sve ponešto dotakne, pipne, proba, ode donekle, a ništa zaokruženo, nego ostaje na pola puta...


The Cleansing Hour
2019
**
2-
Iritirajuća gomila kretena stejdžuje lažne egzorcizme za svoj Jućub kanal, a onda ih zezne pravi demon koji tu ekipicu zatoči u studiju i počne da im drži moralističke (!) lekcije (pazi ti to, jebeni demon koji popuje!) sve dok se na krahu nešto malo i ne ukaže u svom punom rogatom obličju. Meh... neinventivno protraćena solidna premisa sa retko odbojnim glavnim junakom (rediteljem).


47 Meters Down: Uncaged
2019
**(*)
2+/3-
Činjenica da se sve ovo dešava u podvodnoj pećini krcatoj artefaktima Maja (koji su tu nekada davno prinosili žrtve) dodaje ikonografskom bogatstvu ovog inače usiljenog, neubedljivog filma – ali, hej, ove ajkule barem nisu u tornadu! Fino je to i solidno-zabavno u svojim unapred jasnim okvirima.


Little Monsters
2019
**
2+
Još jedno gunđalo-cinik-mizantrop-decomrz postaće prijatni humani filantropski decoljub (ali NE pedofil!) zahvaljujući skromnoj, niskobudžetskoj zombi apokalipsi koja pomenutog drkadžiju smesti zajedno s crnom učiteljicom i gomilom njene dečurlije na izletu, unutar zidova jedne suvenirnice  u parku prirode. Zombi akcija: pristojna, ali rutinska.


Luz
2018
**
2
Mnogohvaljeni studentski film snimljen, lepo, na 16mm, na nejasan način (i bez prave potrebe) postao je dugometražni (70 min) – i mada ima svojih creepy momenata, sve bi to bolje delovalo da je trajalo max pola sata. Ovako je predugačko i suviše frustrirajuće sa svojom pre-eliptičnom i nedovoljno osmišljenom naracijom.


Rabid
2019
**
2-
Soske, kao što sam i očekivao, ništa nisu shvatile kod Kronenberga, a njihov pozerski kvazi-rimejk suviše je infantilan, plitak, drečav, glup, klinačko-omažistički, neujednačen i formalno nevešt i/ili nezainteresovan da uopšte proizvede saspens i stravu. Pošto je para bilo malo, previše toga je offscreen, a ono što se vidi – meh, maske još i drže vodu ali nesposobne rediteljke nisu umele da ih insceniraju i montiraju kako valja da to bude išta više od jadnih, mahom neuspelih „šok“ efekata. Voleo bih da sam muva na zidu sobe u kojoj je Kroni pokušao da pogleda ovaj „omaž“ svom čedu (o kojem sam, uzgred, pisao OVDE, ako se toga želite prisetiti).


The Damned
2019
**
2+
Jevrejski vojnici zalutali usred pustinje suočavaju se sa duhovima svojih arapskih žrtava... Zabavnije zvuči nego što zaista jeste, ali nije lišeno kvaliteta – ubedljivi likovi i interakcije, ambijent, nešto malo jeze--- ali sve je to, na kraju, previše nekonkluzivno, poludupasto.


The Influence
2019
**
2
Ja tek treba da pročitam nešto od Remzija Kembela što će me oduševiti (za sad, i pored izdašnih pokušaja, ništa iznad proseka!), i tek treba da pogledam film po njemu koji će mi biti jači od 3-. A ova tupava španska jadnost očito ne doseže čak ni dotle.


In the Tall Grass
2019
*(*)
2-
Ovo je kao „crnci u tunelu“, samo što nisu crnci nego belci, i što nisu u tunelu nego u visokoj travi. Taština praznine. Dosada. Smor...


In Fabric
2018
**
2+
Rekoh već OVDE.


Midsommar
2019
**
2+
(Do kraja godine, nadam se, sledi detaljniji osvrt.)


O OVIMA ME MRZI BILO ŠTA DA KAŽEM – NEK ĆUTANJE GOVORI VIŠE OD REČI:


Reborn
2019
**
2


The Isle
2019
**
2-


I'll Take Your Dead
2018
**
2+


Polaroid
2019
**(*)
2+


The Dead Center
2018
**
2+


Eli
2019
**
2+


Bliss
2019
**
2


Haunt
2019
**
2+


Corporate Animals
2019
**
2+


Satanic Panic
2019
**
2+


Tone Deaf
2019
**
2


The Golem
2018
**
2


Annabelle Comes Home
2019
**
2+


Gwen
2019
**
2

May the Devil Take You
2018
**(*)
2+


Piercing
2019
**
2


--- NASTAVIĆE SE...

четвртак, 12. децембар 2019.

Savremeni evropski film strave


 
            U okviru akcije obeležavanja petka 13-og, obratite pažnju na čak dva hororična dešavanja, odnosno horor double-bill u Nišu!


Savremeni evropski film strave

EU Info Centar, Niš

Petak 13. decembar
u 17.30 h

Predavač:
Dr Dejan Ognjanović
pisac, filmski i književni kritičar, prevodilac, esejista iz Niša



Kada se govori o horor filmu, prva asocijacija neminovno su američki naslovi. Međutim, početkom 21. veka brojne evropske kinematografije pružile su izuzetno uspele žanrovske filmove koji su se nametnuli na međunarodnoj sceni, a mnogi od njih su svojim kvalitetima privremeno čak i zasenili američku dominaciju. Ovo pre svega važi za novije francuske horore (Haute tension, 2003; Ils, 2006; À l'intérieur, 2007; Frontière(s), 2007; Martyrs, 2008;...), koji su postigli toliki uspeh da su mnogi njihovi reditelji smesta bili pozvani u Holivud. Pored francuskih, u 21. veku je, među evropskim kinematografijama, velike uspehe ostvarila španska (Los otros, 2001; El espinazo del diablo, 2001; El laberinto del fauno, 2006; El Orfanato, 2007; [REC], 2007; Mientras duermes, 2011; Errementari: El herrero y el diablo, 2018), koja je čak doživela da njen najznačajniji reditelj, Giljermo del Toro, dobije i Oskara za najbolji film. Značajan doprinos dale su i Belgija (Calvaire, 2004; Vinyan, 2008; Grave, 2017), Švedska (Låt den rätte komma in, 2008) i Austrija (Ich seh, Ich seh, 2015).
U ovom predavanju, ilustrovanom insertima, ukazaće se na kvalitete i specifične odlike novijih evropskih horor naslova i njihov značaj na globalnoj filmskoj sceni.

Predavač:
Dejan Ognjanović je pisac, filmski i književni kritičar, prevodilac, esejista iz Niša. Objavio knjige Faustovski ekran (2006), U brdima, horori (2007), Studija strave (2008), Poetika horora (2014), Više od istine: Kadijević o Kadijeviću (2017), The Weird World of H.P. Lovecraft (2017) i Kult Gula (2019), i dva romana (Naživo, 2003; 2010; 2019) i Zavodnik (2014; 2015). Priredio antologiju H. F. Lavkrafta, Nekronomikon (2008; 2012; 2018). Urednik je edicije „Poetika strave“ u izdavačkoj kući Orfelin. Njegove priče su uvrštene u brojne domaće antologije. Stalni je saradnik vodećeg svetskog horor magazina Rue Morgue.

Predavanje se organizuje u okviru Festivala evropskog filma koji u Nišu organizuju Delegacija Evropske unije u Srbiji i EU info kutak Niš u saradnji sa Niškim kulturnim centrom, Media i reform centrom Niš i Francuskim institutom u Nišu.
Iz organizacionih razloga, prisustvo je poželjno (ali ne neizostavno) najaviti mejlom na officenis@euinfo.rs ili telefonom na broj 018/254-461, najkasnije do četvrtka 12. decembra u 19h.

„A be, ali gde mu je sad pa taj EU Info Centar u Niš?!“
„Ej, bre, pa u sred grad, u sam centar, direktno preko put autobusku stanicu za Nišku Banju: vidi sliku!“

A kome horor nikad dosta, odmah zatim imate i ovo:

U okviru manifestacije Japanniš 2019 "Matsuri" (12-15. decembar 2019.god. u Oficirskom domu na keju u Nišu) istog tog petka 13-og, ali u 20h, imate ovo:

Predavanje: Ana Ubavić i Mira Satarić - Demoni i mitska bića.



Znači, ova dva dešavanja em su jedno za drugim, tako da glatko možete sa prvog produžiti na drugo, em se dešavaju na udaljenosti od stotinak metara jedno od drugog, pa nema nepotrebnog cepanja cipela. To znači da nemate izgovora da NE dođete!
Ulaz na oba dešavanja je slobodan, džabe, ne plaća se, ne košta ništa! Vidimo se.

понедељак, 9. децембар 2019.

NOVI HORORI (2018/2019)

  

            Da, znam! Nisam se skoro osvrtao na novije horore – uglavnom zato što su tako srednjački i nevredni detaljnije priče – ali ipak, come ON! Nije baš da se ništa tu ne može pogledati...
            Bliži se krah ove godine, pa sam ovaj moj osvrt na ovogodišnju horor produkciju podelio u tri celine, i to: 1) VREDI PAŽNJE (može se pogledati – mada se uglavnom kreće oko 3-, pa stoga nije baš ni mnogo pod obavezno); 2) SAMO ZA ZADRTE (mnogohajpovana čuda koja su manje-više razočmarala), i 3) ĐUBRE (potpuno gubljenje vremena).
            Za početak, evo 10 filmova vrednih pažnje, i 4 koja smesta bacite u kantu ako ste ih uopšte skinuli ili za gledanje razmatrali.
            Ostali će biti razmotreni i prikazani na ovom mestu uskoro...


VREDI PAŽNJE

El bosque negro (The Black Forest)
(Bra, 2018)
***
3-
Evo malo egzotike: brazilski ljuti začini u krvavoj ali i atmosferičnoj priči iz džungle, gde je crna magija otprilike poslednje i jedino utočište ugnjetenih da se zaštite od zlikovaca svih boja. 
Fino je to, prijatno, lepo uslikano (mada je fotografija bledunjava), ima ugođaj autentičnosti kakav se retko viđa – ali, malkice je predugo, i ta glavna junakinja je mogla biti malo simpatičnija i prijemčivija za puniju unesenost.


Assassination Nation
(USA, 2018)
**(*)
3-
Prenadrkano hiper-pre-režirano bombastično nešto: demonstracija formalne sile ipak jedva uspeva da prikrije odsustvo čvršće supstance. Mislim, okej, ova storija o razotkrivanju mračnih tajni stanovnika jednog američkog malog mista ima pretenzije da bude satira (i parabola o ženskom oslobađanju + osnaženju), 
ali bojim se da joj za punopravno nošenje te etikete ipak fali još malo pameti i nešto duha. Čak i polovično, međutim, to je oku prijatno i zabavno za videti.


Valley of Shadows
(Nor, 2017)
**(*)
3-

Bajkoviti atmosferični norveški ultraslowburn nordijski gotik, borderline nenarativni minimalizam o plavokosom dečaku u nordijskim divljinama, 
u kraju gde „vukodlak“ kolje ovce, koji se zaputi na dugačko (i time mislim duuugaaačkoooo) putešestvije kroz ledene, ladno-zelene i magličaste šume – 
ka nekoj vrsti nekonkluzivne samospoznaje (?), odrastanja, ili tako nečega maglovitog.


Braid
(USA, 2018)
**(*)
3-
Hiperstilizovana bizarnost teška za prepričati (a i da to učinim – ko bi mi poverovao?) – svodi se na uvrnutu psiho-dramu između dve drugarice i poremećene majke jedne od njih, u pustoj južnjačko-gotičarskoj kućerini. 
Lepo je to sve, ali malko praznjikavo, predugo i nedovoljno prijemčivo: glavne curice su isprva polusimpatične, ali brzo počnu da smaraju i gube čak i tolerantnijeg gledaoca.


The Possession of Hannah Grace
(USA, 2019)
**(*)
3-
Još jedan nekro-horor u mrtvačnici gde leš koji nije sasvim upokojen pravi razna sranja: ovo se polako pretvara u novi podžanr, ali OK, ambijent je fino uslikan, morbidan, i film ima simpa mračan ugođaj vredan pažnje,
 iako je na kraju balade sve to prilično jednokratno i nekonsekventno.


Liverleaf
(Jap, 2018)
***
3-
Nasilje rađa nasilje, ili: Ludi Japanci se međusobno kolju, pale, zasecaju, (samo)ubijaju i sve ostalo što im padne na mračne umove u ovoj, kakti satirično intoniranoj, kritici „ove današnje zabludele mladeži“ 
i njihove sklonosti ka „vršnjačkom nasilju“ koje se ovde otima kontroli koju nikad nije ni imalo.


The Perfection
(USA, 2018)
**(*)
3-
Horor smešten među sviračice čela (valjda mu se tako ova sprava zove?) – ali, hej, nije to baš tako ozbiljno kao što možda zvuči: radi se o psiho trileru punom twistova, gde se ne zna ko je veći psiho (a u toj činjenici je glavni izvor svih preokreta). Ima to jedan prijatan sicko vajb i dovoljno je dinamično i zabavno za overiti, iako je, ehm, daleko od perfekcije.


The Cleaning Lady
(USA, 2018)
**(*)
3-
Ovaj horor-triler bio bi znatno bolji kad bi imao kraj! Istina, treba mu poprilično (previše!) vremena da razvije svoju storiju o nakazolikoj služavki koja se fixira na svoju bogatu poslodavku, a onda, taman kad stvarno postane zabavan u poslednjih 20-ak minuta (ako ste izdržali dotle!) 
– on se, naprosto, prekine jednim totalno frustrirajućim i neverovatno promašenim ne-krajem. Ipak, zbog one torture i saspensa i splatera i makljaže pred kraj vredi ga overiti.


Inhuman Kiss
(Indo, 2019)
**(*)
3-
Još jedna indonezijska varijacija na temu „krasue“- žene čarobnih moći kojoj se noću odvaja glava od tela i lebdi uokolo dok iz nje vise pluća i iznutrice, i pravi sranja seljanima. Ovde je ta folk-treš premisa urađena sa više para, boljim glumcima i režijom, i sa nešto više naglaska na dramskoj potki 
– mada, ne brinite, pred kraj imamo čak i nešto malo monster-rvanja, udarilo čudo na čudeso! Sasvim prijatan komad egzotike da malo odmorite dušu od američkih „5 friends in a van“ slešera i „morons with cameras in an asylum“ faund futidža.


Wounds
(USA, 2019)
**(*)
3-
Ne znam šta se tačno ovde desilo – novela na kojoj je ovo zasnovano je odlična, i vrlo jeziva: plus, obratite pažnju na njenog autora, Nejtana Balingrada – obe njegove zbirke su odlične, i možda ih čak i vidite na srpskom u bliskoj budućnosti. Međutim, u filmu je reditelj (onaj Babaduk što je pravio precenjeni Under the Shadow pre par godina) više pažnje posvetio raspadu jedne ionako klimave veze negoli iracionalno-natprirodnom hororu, tako da je potencijale za punu stravu jedva dotakao, jedva s dva prsta pipnuo ali nedovoljno exploatisao. 
Drama je onako, podnošljiva, ali svakako ne nešto po sebi mnogo vredno pomena, a njoj svakako ne pomaže što bi film trebalo da nosi onaj bezlični, drvenkasti Armi Hamer. Možda je bar donekle stvar u različitim medijima, ali dok mi na papiru nije smetala neobrazloženost i nekonkluzivnost horor fenomena, u filmu to definitivno smeta i proizvodi frustrirajući osećaj, naročito na „WTF – TO JE TO?“ kraju.



ĐUBRE

Antrum The Deadliest Film Ever Made
2018
*(*)
1+


Mermaid Down
2019
*(*)
1+


Hex
2017
*(*)
1+


The Night Sitter
2018
*(*)
1+


---NASTAVIĆE SE...


петак, 6. децембар 2019.

CHILD'S PLAY (2019)



**(*)
3-

Ovaj rimejk-ribut nikako nije imao prava da uspe i bude vredan pomena – a zapravo se, suprajz, pokazao kao sasvim relevantan mali filmić, sa ponečim na pameti, i sa mestimično baš wicked duhom.
Izvornik svakako nije nikakav nedodirljivi klasik, ali jeste lucidan i zabavan komad 1980s nostalgije i duha kakav se danas sve ređe viđa u B-hororu: hej, pa ipak je to Tom Holand a ne Tom of Finland!
Što se tiče ostatka serijala, jedino još 4. deo (by Roni Ju-ju-ju!) ima ozbiljnog razloga da postoji (ako ćemo pravo, Čakijeva nevesta je najbolji deo serijala), a ovo ostalo pre i posle toga je manje ili više zadahnuto ceđenje suve drenovine.
Šteta samo što su se u ributu prebrzo samozadovoljili svojim finim idejicama - npr. da je lutak sada sposoban da kontroliše gomilu cyber-povezane skalamerije koju na dalekom Zapadu već imaju po kućama (biće i u Srbiji, za dve, najviše tri godine);
ili da ovog puta nije posredi cheesy vudu kletva sa dušom serijskog ubice, nego osveta exploatisanog Trećeg Sveta, pri čemu ugnjeteni dalekoazijski sklapač igračaka za Ameriku neočekivano proizvodi jedan sasvim ozbiljan, hororičan First World Problem...
Trebalo je to još malo razraditi, akcentovati, bolje profilisati likove, napraviti bolji kast. Ovde je, recimo, keva „samo OK“, neupečatljiva, zaboravljiva – a kamoli sporedni likovi (topovsko meso).
Dečak je dobar (mada malko prestar za igranje s lutkom, pa još ovakvom i ovolikom) i javlja mi se da će izrasti u neku facu, ako preživi pubertet u Holivudu. Ipak, scenaristički je trebalo više i jače da se iskoristi gluvoća tog lika, odnosno njegov slušni aparat. Ne kažem, nije da nije, dotaknuto je to u jednoj i po sceni, kao i sve dobre jedva-pipnute ideje u ovom filmu, ALI moralo je to više...
Povrh svega, jebo ih bog blesavi, trebalo je da unajme nekog talentovanog da im dizajnira jebenu lutku oko koje se sve vrti! Kao da su potrošili sve pare na scenario i efekte, a kad je trebalo platiti dizajnera lutke, oni unajmili nekog kolegu Neše Sline iz Sava Centra, priučenog za godinu dana (ako i toliko) da napravi ovu zaista odurnu lutketinu!
Plus, uz sav okej glasovni trud Marka Hamila, jedan je i nezamenjiv Bred Durif sa svojim zločestim glasom Čakija... Ipak, ovaj mestimično neočekivano gnjusan, splateričan i set-pisičan hororčić pruža sasvim dovoljno zadovoljstava da ga vredi pogledati.
Jeste, taj klimaks je trebalo dodatno razraditi: koštalo bi malo više, ali bi vredelo, bilo bi antologijski a ne ovako skromno, u krugu porodice, u četiri zida. Trebalo je to da bude spoj Gremlina i Zore mrtvaca, samo sa lutkama i drugim igračkama 
– dakle, ultimativna fun-loving konzumeristička rolerkoster satira za 21. vek a ne samo „pa, lepo ovo beše, kako smo se nadali, ali ne znam da li ću i za koliko decenija ponovo poželeti da to gledam“!
Da producenti nisu bili previše cost-effective šićardžije, i da su svom scenaristi dali više vremena i motivacije da još razradi scenario (i odrešili kesu za pompezniji kraj), ovo je mogao biti moderni klasik 
a ne „samo“ jedan od retkih novijih horor rimejkova koji je, zapravo, opravdao svoje postojanje, ali se prebrzo potapšao po ramenima i ipak ostao na pola puta (do banke).