Rivjuz by A. Janjić
THE DAMNED THINGr. Tobe Hooper
Onaj ko se prije gledanja ove epizode prisjetio grozomornog Huperovog doprinosa u prošloj sezoni (Dance of the Dead) mogao je samo da nervozno grize nokte i pita se čeka li nas još jedna tura imbecilnog videospotovskog iživljavanja. Srećom, to nije bio slučaj – ova epizoda režirana je znatno suzdržanije i prirodnije. Pričica (inače zasnovana na pričici Embrouza Birsa, koju sam čitao nekad davno i sad ne mogu da se sjetim koliko ima sličnosti sa ovom filmskom) o gradiću u kom se pojedini stanovnici naizgled iz čista mira pretvaraju u pomahnitale ubice ima svojih momenata, ali potencijal nije sasvim iskorišćen. Kraj je nekako nezadovoljavajući, a mora se dodijeliti plus Šonu Patriku Flaneriju za odličnu glavnu ulogu.
FAMILY
r. John Landis
Još jedan vintage Landis! Sa ovom odličnom epizodom pokazao ne samo kao najuspješniji autor u serijalu, već i kao jedan od rijetkih koji je u potpunosti uspio da zadrži svoj filmski identitet. Inače, Family prati simpatičnu porodicu sastavljenu od Georgea Wendta (još jedna vrlo zabavna uloga za njega) i nekoliko kostura, čiji se broj stalno povećava. Wendt je naime serijski ubica koji tijela svojih žrtava obradi, čuva u kući i povremeno vodi sa njima dosta burne konverzacije. Nevolja nastaje kad počne da pikira na žensku polovinu mladog bračnog para koji doseljava u obližnju kuću, ne znajući da ovi nisu baš tako naivni kao što izgledaju. Sjajna epizoda, puna odličnog crnog humora od početka do kraja, odličan glavni lik. Objektivna mana je nedostatak golotinje, a subjektivna (za autora ovog traktata) ne baš zadovoljavajući kraj.
THE V WORD
r. Ernest Dickerson
«Who the hell is Ernest Dickerson???» vjerovatno se zapitao ne jedan mladi čovjek nakon odmotavanja uvodnih kredita ove duhovito nazvane epizode s vampirima. Ispostavlja se da je dotični anonimus svoj posao obavio dosta dobro – prvih dvadesetak minuta, kad dvojica tinejdžera istražuju obližnju mrtvačnicu samo da bi se susreli sa pravim pravcatim vampirom koji hoće da ih pojede, predstavlja više nego odličan uvod, vrrrrrrrrlo mračan i napet (iako naravno koristi već odavno ustaljene konvencije snimanja takvih stvari). A kad se još ispostavi da je dotični vampir Majkl Ajronsajd i da ga živo boli sjedalo za vampirsku kulturu, tako da je sav odrpan, a kad ujeda i pije krv, pravi kompletan nered, veselju nikad kraja. Nažalost, od trenutka susreta sa vampirom na scenu stupa loš scenario Mika Gerisa, koji vodi do serije nezanimljivih događaja koje neću ni da pokušavam da opišem. Sve u svemu, na kraju se ispostavlja da je ovo jeeeeeeeedva gledljiva epizoda. Apsolutno neoprostiv nedostatak jeste što vampiri nemaju vampirske zube (!?!).
SOUNDS LIKE
r. Brad Anderson
«Ponekad se pitam ko su pravi masteri horora!» pomislio je sigurno mnogi mladi mladac nakon gledanja ove epizode i nekih drugih epizoda koje su režirali npr. Džon Karpenter ili Dario Arđento. Ova epizoda, u režiji i scenariju Breda Andersona, prati čovjeka koji nakon smrti sina razvija superfenomenalan sluh (vjerovatno zbog osjećaja krivice, kao Kristijan Bejl u Mašinisti), što na kraju dovodi do tragičnih posljedica i payoffa u vidu briljantne završne scene. Fakat da naš heroj lako primjećuje jedva čujne zvuke, a oni iole glasniji proizvode pravu grmljavinu u njegovim ušima, pruža odličnu priliku za režisera i majstora zvučnih efekata da se razmahnu i realizuju interesantne scene, što oni u potpunosti koriste. Sad ne mogu da se sjetim kako se zvače glavni glumac, ali i on dobija pohvale za vrhunski obavljen posao. Strogo tehnički gledano, usudio bih se da ovu epizodu nazovem najboljom u drugoj sezoni, možda čak i u cijelom serijalu.
PRO-LIFE
r. John Carpenter
«Ponekad se pitam ko su pravi masteri horora!» mora da se upitao mnogi gledalac nakon gledanja ove epizode (u režiji Džona Karpentera), koja je imala tu nesreću da bude emitovana odmah poslije sjajne Sounds Like. Ovo je loše na mnogim nivoima, tako da je tu zapravo ponajmanji problem što uopšte ne možete da prepoznate Karpentera s druge strane kamere – ovo je ovako mogao da režira i Gorčin Stojanović. Priča je zapravo prilično intrigantna – cura je primljena na kliniku za abortuse i želi da se pomenuti (dakle abortus) što prije obavi, jer je ubijeđena da se u njoj nalazi đavolje dijete. Problem je što njenom brižnom konzervativnom tati Ronu Perlmanu na pamet ne pada da to dozvoli i radije će da pobije sto ljudi nego da dozvoli pomenuti abortus. Zajedno sa trojicom sinova on vrši brutalan oružani napad na kliniku, dok unutra počinju da se dešavaju vrlo sinister stvari. Ovako ispričano zvuči odlično. Nažalost, umjesto da se oslanja na napetu atmosferu svog očiglednog uzora (Rozmarina beba), ova epizoda kreće putem eksplicitnog prikazivanja (smiješnoizgledajućih) demonskih čudovišta. O «moralu» epizode dalo bi se mnogo govoriti, ali to ovom prilikom preskačem. Highlight je, naravno, Ron Perlman.
PELTS
r. Dario Argento
Kome li je i kako palo na pamet da bi uklete rakunske kože mogle da budu interesantna tema stvarno mi nije jasno, tek ovde imamo jednu od banalnijih epizoda kompletne serije. Nije baš negledljivo, ima dosta golotinje i veoma krvavih scena (od kojih je posljednja, kad glavni lik jurca za curom i ubjeđuje je da proba njegovu najnoviju kreaciju – majicu od ljudske kože, zaista urnebesna), ali tupavost osnovne podloge je jednostavno sveprožimajuća. O tome da li se i koliko osjeća Arđentov autorski pečat ne bih da komentarišem (mada slutim da je u pitanju riječ «nimalo») jer sam gledao vrlo malo njegovih ostvarenja.
THE SCREWFLY SOLUTION
Onaj ko se prije gledanja ove epizode prisjetio grozomornog Huperovog doprinosa u prošloj sezoni (Dance of the Dead) mogao je samo da nervozno grize nokte i pita se čeka li nas još jedna tura imbecilnog videospotovskog iživljavanja. Srećom, to nije bio slučaj – ova epizoda režirana je znatno suzdržanije i prirodnije. Pričica (inače zasnovana na pričici Embrouza Birsa, koju sam čitao nekad davno i sad ne mogu da se sjetim koliko ima sličnosti sa ovom filmskom) o gradiću u kom se pojedini stanovnici naizgled iz čista mira pretvaraju u pomahnitale ubice ima svojih momenata, ali potencijal nije sasvim iskorišćen. Kraj je nekako nezadovoljavajući, a mora se dodijeliti plus Šonu Patriku Flaneriju za odličnu glavnu ulogu.
FAMILY
r. John Landis
Još jedan vintage Landis! Sa ovom odličnom epizodom pokazao ne samo kao najuspješniji autor u serijalu, već i kao jedan od rijetkih koji je u potpunosti uspio da zadrži svoj filmski identitet. Inače, Family prati simpatičnu porodicu sastavljenu od Georgea Wendta (još jedna vrlo zabavna uloga za njega) i nekoliko kostura, čiji se broj stalno povećava. Wendt je naime serijski ubica koji tijela svojih žrtava obradi, čuva u kući i povremeno vodi sa njima dosta burne konverzacije. Nevolja nastaje kad počne da pikira na žensku polovinu mladog bračnog para koji doseljava u obližnju kuću, ne znajući da ovi nisu baš tako naivni kao što izgledaju. Sjajna epizoda, puna odličnog crnog humora od početka do kraja, odličan glavni lik. Objektivna mana je nedostatak golotinje, a subjektivna (za autora ovog traktata) ne baš zadovoljavajući kraj.
THE V WORD
r. Ernest Dickerson
«Who the hell is Ernest Dickerson???» vjerovatno se zapitao ne jedan mladi čovjek nakon odmotavanja uvodnih kredita ove duhovito nazvane epizode s vampirima. Ispostavlja se da je dotični anonimus svoj posao obavio dosta dobro – prvih dvadesetak minuta, kad dvojica tinejdžera istražuju obližnju mrtvačnicu samo da bi se susreli sa pravim pravcatim vampirom koji hoće da ih pojede, predstavlja više nego odličan uvod, vrrrrrrrrlo mračan i napet (iako naravno koristi već odavno ustaljene konvencije snimanja takvih stvari). A kad se još ispostavi da je dotični vampir Majkl Ajronsajd i da ga živo boli sjedalo za vampirsku kulturu, tako da je sav odrpan, a kad ujeda i pije krv, pravi kompletan nered, veselju nikad kraja. Nažalost, od trenutka susreta sa vampirom na scenu stupa loš scenario Mika Gerisa, koji vodi do serije nezanimljivih događaja koje neću ni da pokušavam da opišem. Sve u svemu, na kraju se ispostavlja da je ovo jeeeeeeeedva gledljiva epizoda. Apsolutno neoprostiv nedostatak jeste što vampiri nemaju vampirske zube (!?!).
SOUNDS LIKE
r. Brad Anderson
«Ponekad se pitam ko su pravi masteri horora!» pomislio je sigurno mnogi mladi mladac nakon gledanja ove epizode i nekih drugih epizoda koje su režirali npr. Džon Karpenter ili Dario Arđento. Ova epizoda, u režiji i scenariju Breda Andersona, prati čovjeka koji nakon smrti sina razvija superfenomenalan sluh (vjerovatno zbog osjećaja krivice, kao Kristijan Bejl u Mašinisti), što na kraju dovodi do tragičnih posljedica i payoffa u vidu briljantne završne scene. Fakat da naš heroj lako primjećuje jedva čujne zvuke, a oni iole glasniji proizvode pravu grmljavinu u njegovim ušima, pruža odličnu priliku za režisera i majstora zvučnih efekata da se razmahnu i realizuju interesantne scene, što oni u potpunosti koriste. Sad ne mogu da se sjetim kako se zvače glavni glumac, ali i on dobija pohvale za vrhunski obavljen posao. Strogo tehnički gledano, usudio bih se da ovu epizodu nazovem najboljom u drugoj sezoni, možda čak i u cijelom serijalu.
PRO-LIFE
r. John Carpenter
«Ponekad se pitam ko su pravi masteri horora!» mora da se upitao mnogi gledalac nakon gledanja ove epizode (u režiji Džona Karpentera), koja je imala tu nesreću da bude emitovana odmah poslije sjajne Sounds Like. Ovo je loše na mnogim nivoima, tako da je tu zapravo ponajmanji problem što uopšte ne možete da prepoznate Karpentera s druge strane kamere – ovo je ovako mogao da režira i Gorčin Stojanović. Priča je zapravo prilično intrigantna – cura je primljena na kliniku za abortuse i želi da se pomenuti (dakle abortus) što prije obavi, jer je ubijeđena da se u njoj nalazi đavolje dijete. Problem je što njenom brižnom konzervativnom tati Ronu Perlmanu na pamet ne pada da to dozvoli i radije će da pobije sto ljudi nego da dozvoli pomenuti abortus. Zajedno sa trojicom sinova on vrši brutalan oružani napad na kliniku, dok unutra počinju da se dešavaju vrlo sinister stvari. Ovako ispričano zvuči odlično. Nažalost, umjesto da se oslanja na napetu atmosferu svog očiglednog uzora (Rozmarina beba), ova epizoda kreće putem eksplicitnog prikazivanja (smiješnoizgledajućih) demonskih čudovišta. O «moralu» epizode dalo bi se mnogo govoriti, ali to ovom prilikom preskačem. Highlight je, naravno, Ron Perlman.
PELTS
r. Dario Argento
Kome li je i kako palo na pamet da bi uklete rakunske kože mogle da budu interesantna tema stvarno mi nije jasno, tek ovde imamo jednu od banalnijih epizoda kompletne serije. Nije baš negledljivo, ima dosta golotinje i veoma krvavih scena (od kojih je posljednja, kad glavni lik jurca za curom i ubjeđuje je da proba njegovu najnoviju kreaciju – majicu od ljudske kože, zaista urnebesna), ali tupavost osnovne podloge je jednostavno sveprožimajuća. O tome da li se i koliko osjeća Arđentov autorski pečat ne bih da komentarišem (mada slutim da je u pitanju riječ «nimalo») jer sam gledao vrlo malo njegovih ostvarenja.
THE SCREWFLY SOLUTION
r. Joe Dante
Jedan od mojih omiljenih režisera se ponovo udružuje sa istim scenaristom kao u prethodnoj sezoni, u namjeri da ponove podvig i ponovo snime najgoru epizodu svih vremena. Ovaj put ne uspijevaju sasvim, jer ova epizoda ima koliko-toliko podnošljivu (post)apokaliptičnu priču. Naravno, sve to traje otprilike petnaestak minuta, a onda vam već postane dosadno i pitate se kad će već jednom ta budalaština da se završi. Ako ikog zanima, priča govori o tome da muškarci naprasno postanu sulude manijakalne ubice žena, što dovodi do smanjenja broja polnih odnosa, što dovodi do smanjenja broja pripadnika ljudske vrste, što dovodi do propasti iste. Ako vas ovo ne pogodi u najdublje dubine duše, onda ste potpuno bezosjećajni. Ili to ili ste zaspali tokom gledanja.
VALERIE ON THE STAIRS
r. Mick Garris
Mik Geris (koji ponovo piše scenario po priči Klajva Barkera, dok Stiven King tužno sjedi u ćošku i čeka da se neko i njega sjeti) ovim otvara sezonu osvetničkih duhova. Za divno čudo, dovijajući se na razne načine uspio je da skrpi solidnu epizodu. Odlična odluka je da duh koji se sveti bude mlada djevojka koja se često pojavljuje razgolićena, a nije loše ni to što se pojavljuju legende Kristofer Lojd i Toni Tod. Ovaj posljednji glumi nekog demonskog demona, na čiji izgled imam zamjerku jer liči na crnca koji je sad došao kući s bazena. Ukratko – ovo je petstomilionita priča o horor piscu kome dolazi glave njegova sopstvena kreacija.
RIGHT TO DIE
r. Rob Schmidt
Osvetnički duhovi udaraju opet, ovaj put u jednoj načisto fenomenalnoj epizodi koja svojom duhovitošću i sposobnošću da vas natjera da svim srcem navijate za pomenutog duha protiv živih ljudi od krvi i mesa prevazilazi skoro sve ostale epizode i dolazi ako ne na prvo mjesto, ono bar na pobjedničko postolje. Izvjesni lik se, naime, sa ženom slupao u izvjesnoj saobraćajnoj nesreći i ona je završila u komi. U početku on smatra da aparati za održavanje života treba da se isključe (u tom slučaju on dobija pozamašnu svotu novca), međutim ubrzo se javlja problem – žena nekoliko puta pada u kliničku smrt, tokom koje postaje vrlo moćan duh koji pravi totalni dar-mar. Ne baš sasvim nevini muž shvata da će da nastupi totalni haos ako ona stvarno umre, te se upušta u trku s vremenom i potragu za donatorom... tijela (!). Odlična odlična i odlična priča, koja effortlessly prikazuje ljudsku prevrtljivost, pokvarenost, pohlepu i sve ostalo i onda primjerke koji demonstriraju takvo ponašanje surovo kažnjava. Posljednja scena je zlato.
WE ALL SCREAM FOR ICE CREAM
Jedan od mojih omiljenih režisera se ponovo udružuje sa istim scenaristom kao u prethodnoj sezoni, u namjeri da ponove podvig i ponovo snime najgoru epizodu svih vremena. Ovaj put ne uspijevaju sasvim, jer ova epizoda ima koliko-toliko podnošljivu (post)apokaliptičnu priču. Naravno, sve to traje otprilike petnaestak minuta, a onda vam već postane dosadno i pitate se kad će već jednom ta budalaština da se završi. Ako ikog zanima, priča govori o tome da muškarci naprasno postanu sulude manijakalne ubice žena, što dovodi do smanjenja broja polnih odnosa, što dovodi do smanjenja broja pripadnika ljudske vrste, što dovodi do propasti iste. Ako vas ovo ne pogodi u najdublje dubine duše, onda ste potpuno bezosjećajni. Ili to ili ste zaspali tokom gledanja.
VALERIE ON THE STAIRS
r. Mick Garris
Mik Geris (koji ponovo piše scenario po priči Klajva Barkera, dok Stiven King tužno sjedi u ćošku i čeka da se neko i njega sjeti) ovim otvara sezonu osvetničkih duhova. Za divno čudo, dovijajući se na razne načine uspio je da skrpi solidnu epizodu. Odlična odluka je da duh koji se sveti bude mlada djevojka koja se često pojavljuje razgolićena, a nije loše ni to što se pojavljuju legende Kristofer Lojd i Toni Tod. Ovaj posljednji glumi nekog demonskog demona, na čiji izgled imam zamjerku jer liči na crnca koji je sad došao kući s bazena. Ukratko – ovo je petstomilionita priča o horor piscu kome dolazi glave njegova sopstvena kreacija.
RIGHT TO DIE
r. Rob Schmidt
Osvetnički duhovi udaraju opet, ovaj put u jednoj načisto fenomenalnoj epizodi koja svojom duhovitošću i sposobnošću da vas natjera da svim srcem navijate za pomenutog duha protiv živih ljudi od krvi i mesa prevazilazi skoro sve ostale epizode i dolazi ako ne na prvo mjesto, ono bar na pobjedničko postolje. Izvjesni lik se, naime, sa ženom slupao u izvjesnoj saobraćajnoj nesreći i ona je završila u komi. U početku on smatra da aparati za održavanje života treba da se isključe (u tom slučaju on dobija pozamašnu svotu novca), međutim ubrzo se javlja problem – žena nekoliko puta pada u kliničku smrt, tokom koje postaje vrlo moćan duh koji pravi totalni dar-mar. Ne baš sasvim nevini muž shvata da će da nastupi totalni haos ako ona stvarno umre, te se upušta u trku s vremenom i potragu za donatorom... tijela (!). Odlična odlična i odlična priča, koja effortlessly prikazuje ljudsku prevrtljivost, pokvarenost, pohlepu i sve ostalo i onda primjerke koji demonstriraju takvo ponašanje surovo kažnjava. Posljednja scena je zlato.
WE ALL SCREAM FOR ICE CREAM
r. Tobe Hooper
Opet osvetnički duh. Kao lik ovaj je zapravo čak i simpatičniji od prethodna dva – u pitanju je prodavač sladoleda (inače mentalno hendikepiran ili kako li se već kulturno kaže mentalno zaostao) koji gine nakon prenka koji mu prirede lokalna nasilna dječurlija. Godinama kasnije vraća se u vidu demonskog klovna koji pomenute individue ubija sladoledom. Nažalost, sve je ovo relativno neinteresantno, sa neupečatljivim likovima i prilično nezadovoljavajućim krajem.
Opet osvetnički duh. Kao lik ovaj je zapravo čak i simpatičniji od prethodna dva – u pitanju je prodavač sladoleda (inače mentalno hendikepiran ili kako li se već kulturno kaže mentalno zaostao) koji gine nakon prenka koji mu prirede lokalna nasilna dječurlija. Godinama kasnije vraća se u vidu demonskog klovna koji pomenute individue ubija sladoledom. Nažalost, sve je ovo relativno neinteresantno, sa neupečatljivim likovima i prilično nezadovoljavajućim krajem.
THE BLACK CAT
r. Stuart Gordon
Vjerovatno najozbiljnija priča čitave druge sezone (možda čak i previše ozbiljna for its own good). Džefri Kombs igra lično Edgara Alana Poa koji se zlopati sa besparicom, bolesnom ženom i vlastitim alkoholizmom i sukobom sa realnošću. Raznorazni jezivi događaji i potpuno gubljenje granice između mašte i realnosti daju mu inspiraciju da napiše svoju čuvenu priču Crni mačak. Opet ne ulazeći u moral priče (gdje se insinuira, između ostalog, da je pomenuta priča plod Poove ludosti a ne njegove nesumnjive genijalnosti) jer je to ipak samo fikcija, mora se reći da je ova epizoda vrlo zanimljiva i da lijepo izgleda.
THE WASHINGTONIANS
r. Stuart Gordon
Vjerovatno najozbiljnija priča čitave druge sezone (možda čak i previše ozbiljna for its own good). Džefri Kombs igra lično Edgara Alana Poa koji se zlopati sa besparicom, bolesnom ženom i vlastitim alkoholizmom i sukobom sa realnošću. Raznorazni jezivi događaji i potpuno gubljenje granice između mašte i realnosti daju mu inspiraciju da napiše svoju čuvenu priču Crni mačak. Opet ne ulazeći u moral priče (gdje se insinuira, između ostalog, da je pomenuta priča plod Poove ludosti a ne njegove nesumnjive genijalnosti) jer je to ipak samo fikcija, mora se reći da je ova epizoda vrlo zanimljiva i da lijepo izgleda.
THE WASHINGTONIANS
r. Peter Medak
Serijal koji se zove Masters of Horror sure as hell ne bi bio kompletan bez malo old fashioned kanibalizma. Izvjesni lik, koji dolazi sa ženom i kćerkom u neku selendru na sahranu svoje babe or something, otkriva misterioznu poruku koju je pisao Džordž Vašington lično, a koja govori o gnusnom klanju djece i konzumaciji njihovog mesa (!). Ubrzo se ispostavlja da je poruka autentična i da su lokalni stanovnici vrlo zainteresovani da ona ne dospije na uvid javnosti. Toliko zainteresovani, in fact, da su spremni da pojedu sve što im se nađe na putu. Ovako blesava (u pozitivnom smislu) ideja nije mogla biti tretirana drukčije nego horor komedija i srećom tako je i sprovedena u djelo. Najbolji trenuci su, očigledno pored eksplicitnih i gnusnih kanibalskih scena, kada sporedni likovi pohlepno i sa očiglednim apetitom posmatraju mladu kćerku gore pomenutog glavnog lika. U zabavnoj sporednoj ulozi pojavljuje se Saul Rubinek, na kraju nas čeka sjajan pančlajn sa novčanicom od jednog dolara, a scenaristi su milosrdno izostavili do besvijesti izmlaćeni plot twist po kojem bi Saul Rubinek trebalo da izda naše heroje zlotvorima. Ova epizoda zajedno sa još nekoliko drugih pokazuje da su humor i horor vrlo često vrlo tijesno povezani.
DREAM CRUISE
r. Norio Tsuruta
And finally, još jednom se sezona završava japanskom epizodom. However, upravo suprotno od Miikeovog nastranog, perverznog i suludo brutalnog remek-djela, Tsurutin Dream Cruise je superbezvezna, neoriginalna i neinteresantna priča o (još jednom) osvetničkom duhu u vidu japanske prikaze koja se kreće isprekidanim pokretima, svjetluca u mraku, beči se i pravi face u kameru, a povremeno i iritantno kesla. Inače, priču je napisao Kodži Suzuki, japanski Stiven King (kako sulud naziv za nekoga ko konstantno gusla po jednoj te istoj ideji!). Svi likovi su potpuno antipatični, uključujući prikazu i zaista ne postoji nijedan razlog (osim kompletizacije) da gledate ovaj davež. Čak ni ja, koji sam poznat kao ekstremna kukavica naročito kad su japanske prikaze u pitanju, nijednom se nisam isprepadao. Razlog je pored tupave priče i prilično idiotska režija, koja osim što se zasniva skoro isključivo na džamp-skerovima (malo-malo, pa se odjednom niotkud pojavi ruka duha i cimne našeg heroja za kragnu!) besramno krade završnu scenu iz Ringua.
Serijal koji se zove Masters of Horror sure as hell ne bi bio kompletan bez malo old fashioned kanibalizma. Izvjesni lik, koji dolazi sa ženom i kćerkom u neku selendru na sahranu svoje babe or something, otkriva misterioznu poruku koju je pisao Džordž Vašington lično, a koja govori o gnusnom klanju djece i konzumaciji njihovog mesa (!). Ubrzo se ispostavlja da je poruka autentična i da su lokalni stanovnici vrlo zainteresovani da ona ne dospije na uvid javnosti. Toliko zainteresovani, in fact, da su spremni da pojedu sve što im se nađe na putu. Ovako blesava (u pozitivnom smislu) ideja nije mogla biti tretirana drukčije nego horor komedija i srećom tako je i sprovedena u djelo. Najbolji trenuci su, očigledno pored eksplicitnih i gnusnih kanibalskih scena, kada sporedni likovi pohlepno i sa očiglednim apetitom posmatraju mladu kćerku gore pomenutog glavnog lika. U zabavnoj sporednoj ulozi pojavljuje se Saul Rubinek, na kraju nas čeka sjajan pančlajn sa novčanicom od jednog dolara, a scenaristi su milosrdno izostavili do besvijesti izmlaćeni plot twist po kojem bi Saul Rubinek trebalo da izda naše heroje zlotvorima. Ova epizoda zajedno sa još nekoliko drugih pokazuje da su humor i horor vrlo često vrlo tijesno povezani.
DREAM CRUISE
r. Norio Tsuruta
And finally, još jednom se sezona završava japanskom epizodom. However, upravo suprotno od Miikeovog nastranog, perverznog i suludo brutalnog remek-djela, Tsurutin Dream Cruise je superbezvezna, neoriginalna i neinteresantna priča o (još jednom) osvetničkom duhu u vidu japanske prikaze koja se kreće isprekidanim pokretima, svjetluca u mraku, beči se i pravi face u kameru, a povremeno i iritantno kesla. Inače, priču je napisao Kodži Suzuki, japanski Stiven King (kako sulud naziv za nekoga ko konstantno gusla po jednoj te istoj ideji!). Svi likovi su potpuno antipatični, uključujući prikazu i zaista ne postoji nijedan razlog (osim kompletizacije) da gledate ovaj davež. Čak ni ja, koji sam poznat kao ekstremna kukavica naročito kad su japanske prikaze u pitanju, nijednom se nisam isprepadao. Razlog je pored tupave priče i prilično idiotska režija, koja osim što se zasniva skoro isključivo na džamp-skerovima (malo-malo, pa se odjednom niotkud pojavi ruka duha i cimne našeg heroja za kragnu!) besramno krade završnu scenu iz Ringua.
