GO WEST (2005)

A sada slede užasi na kakve vas raniji napisi na ovom blogu još nisu pripremili. OK, možda donekle jesu recenzije nekolikih novijih srpskih filmova iz pera Ace Radivojevića, ali čak i to je slaba priprema za ponore i dna BOSANSKIH (bošnjačkih) filmova! U poređenju s njima, ovi srpski deluju barem jedva-gledljivo!
To su užasi pred kojima pokleknu i najjači hororisti, i ja otvoreno priznajem da sam i sam jedan od tih koji se još nisu usudili da 90-120 minuta svog života posvete nečemu TAKVOM! Nema šanse, not in this life...

Ali zato, na svu sreću, među saradnicima ovog bloga nalazi se i expert za mazohizam i samonaneti duševni bol putem najvećeg đubreta ikada pohranjenog na filmsku traku. On je bio pravi čovek za ovu zaista junačku žrtvu: odgledao je, samo da mi ne bismo morali, nekoliko ogavnih bosanskih kvazi-filmova, i vratio se da nam ispriča priču.
I te kakvu!

Dame i gospodo, s najvećim zadovoljstvom imam čast i radost da vam predstavim Aleksandra Janjića, i njegov osvrt na film GO WEST!




Pogledao sam Go West i moram odmah da kažem da je ispunio sva moja očekivanja. Dakle, u pitanju je sasvim sigurno najgori film koji sam ikad pogledao, uz Mjesec i sisa by Bigas Luna. Doduše, ovde možda nema jedanaestogodišnjaka koje simultano doje majka i neka fufica iz obližnje kamp prikolice, kao ni fufica koje imaju fetiš smrdljivih nogu, međutim Ahmed ima svoje adute - prvenstveno Mirjanu Karanović, ali to je samo vrh ledenog brijega.

Na IMDb-u ćete kao žanrovsku odrednicu za ovaj film pročitati Comedy/Drama/Western (sic!), a ja sam prije gledanja mislio da je u pitanju drama sa elementima ratnog filma. Kakva zabluda! Zapravo je u pitanju naučnofantastični film (podžanr: alternativna istorija) sa elementima drame i horora.

Go West u svom umjetničkom izrazu sadrži tri da tako kažem "toka" koji se međusobno prepliću:

1) Kako mali Ibrica zamišlja srbočetničkog agresora.

2) Kako mali Ibrica zamišlja homoseksualnu vezu dva muškarca.

3) Kako jedan osrednji pozorišni režiser zamišlja igrani film.

U detaljnijem razmatranju krenućemo, naravno, od druge tačke.

Već tokom snimanja filma (pa i prije) autori su se bombastično busali u prsa sa homoseksualnom tematikom svog filma, kao da je u pitanju nešto do sada apsolutno neviđeno na ovim prostorima. Dobro, možda i jeste, pošto teško da Bosanci gledaju druge filmove osim bosanskih, ali treba reći da je prije ovog filma u Hrvatskoj snimljen triler Fine mrtve djevojke, koji se takođe bavi homoseksualnim parom i borbom za preživljavanje u primitivnom i zatucanom balkanskom svijetu (ovom zagradom izvinjavam se Daliboru Mataniću što sam njegov vrlo interesantan i duhovit film spomenuo u opisu ove katastrofe).

Ali, to nije toliko bitno. Elem, prvo moramo da spomenemo da je sa homoseksualne strane film prilično moralno nepošten. Naime, ova dvojica se samo dva ili tri puta zagrle, ima čini mi se jedan poljubac u čelo i jedan "pravi" poljubac, na samom početku filma, ali u mraku i vrlo daleko od kamere. Sad ne znam da li je gospodin Imamović čitao nešto o homoseksualcima i da li bi se grozno iznenadio kad bi saznao da dotični, osim povremenog grljenja i držanja za ruke, upražnjavaju i... seks (juuuuuuuuuuuuuuuu!)

Ili, malo vjerovatnija mogućnost - htio je da gledaoci osjećaju simpatije prema njegovim likovima i smatrao je da će prikazivanje scene seksa da zgrozi poštenog bosanskog gledaoca. Koliko god to razmišljanje bilo ispravno, time već u startu puca sam sebi u nogu i lišava film ikakve legitimnosti. Niko ne voli nerealne filmove više od mene, ali ako si već navro da se baviš nekom konkretnom moralnom ili društvenom pojavom, onda to bar radi kako treba.

Sad bi možda bilo vrijeme i da kažemo koju o radnji filma. Violončelista Kenan i džudista (? (sori, ali sve te istočnjačke borilačke vještine su mi slične)) Milan su homoseksualni par koji živi u Sarajevu. Kad se stvari zakuvaju, njih dvojica zdime iz grada u obližnju selendru, gdje živi Milanov otac Ljubo ("sjajno" ga tumači Rade Šerbedžija). Tu je i lokalna droca i vještica Ranka ("odlična" Mirjana Karanović) koju iz nekog razloga niko ne podnosi, a pomalo je se i boje. Ona ima i nekakvog blesavog sina, a naravno ne zna se ko je otac.

E sad, jasno je da među primitivnim i zatucanim Srbima dva homoseksualca imaju šansi otprilike kao grudva snijega u Paklu (pa još tu vjerovatnoću pomnožite sa 10^{-20} zato što je Kenan Musliman), te stoga Milan dolazi na briljantnu ideju da Kenana maskira u žensko (nije morao mnogo da se trudi, by the way) i proglasi svojom vjerenicom Milenom. U obližnjoj selendri sjajno su dočekani, Ljubo je veseo kao Francuz koji je upravo izmislio pantalone koje se same skidaju. Međutim, Milan ubrzo mora na front. To bi bilo otprilike to što se tiče homoseksualnog dijela, koji kao što vidite i nije baš razrađen (tj. film bi bio potpuno isti i da je Kenan žensko).

Milan na početku pokušava da ubijedi Kenana da se tornjaju u inostranstvo, ali Kenan to ne želi. A kad mu dođe iz dupeta u glavu, tad je već kasno. Inače, prosto je strašno koliko je malo trebalo da Marija Drmača (glumca koji glumi Kenana) pretvore u ženu. Perika i haljina i već kad stoji pored Mirjane Karanović ne možete da znate ko je žensko a ko nije. Nakon te početne postavke, however, film potpuno gubi konce i zalazi u neke sumanute vode koje se povremeno graniče sa autoparodijom, ali ipak ne prelaze granicu jer sasvim sigurno Ahmed nije toliko inteligentan režiser. Više o ovom kasnije.

E sada, prva tačka (o srbočetničkom agresoru). Naime, dok npr. u Srbiji kad se snima film koji govori o ratu (direktno ili indirektno), obično se režiseri bave, više ili manje uspješno, svojom stranom (Lepa sela lepo gore, Srbija godine nulte i tome slično). Ne znam kako je u Hrvatskoj, pošto nisam imao prilike da gledam mnogo njihovih filmova, ali npr. već pomenute Fine mrtve djevojke su film kojim režiser pokušava da se pozabavi nekim negativnim osobinama ljudi svog grada (Zagreba). Dakle, i na istoku i na zapadu postoje filmovi kojima ljudi prstom upiru sami u sebe.

Međutim, kako su svi Muslimani jednoglasni u svemu, a prvenstveno u tome da su oni glavne i jedine žrtve svih sukoba, počev od onih u Bosni, preko Palestine, Čečenije, Somalije do američkog građanskog rata i rata za nezavisnost, jasno je da se u svojim filmovima neće baviti sobom nego drugim stranama. E, sad, interesantno pitanje je kako je Ahmed (koji sigurno tokom rata nije bio na srpskoj strani) došao do zaključka o tome kako je izgledao mentalitet prosječnog srpskog sela tokom rata. Odgovor: u maniru briljantnog džez muzičara - improvizovao je.

Stvari koje ćete u ovom filmu saznati o Srbima prosto su nevjerovatne (naravno, ima u nekim stvarima u filmu i istine, ali to nije posljedica neke režisersko-scenarističke vještine nego principa da i ćorava koka ponekad ubode zrno). Naime, ako niste znali, Srbi su rođeni koljači. Doduše, kolju isključivo Muslimane, a da li je neko Musliman saznaju tako što osmotre njegov juhu i ako je obrezan roknu ga. Ništa nije rečeno o tome kako raspoznaju Jevreje i eventualno Srbe koji su možda obrezani zbog nekih medicinskih razloga.

Takođe, ako niste znali, rat je počeo kad su na ulicama Sarajeva Srbi iz čista mira počeli da kolju Muslimane (nakon već opisane provjere nacionalnog identiteta). Eto, za one neobrazovane primitivce koji su odgledali dnevnik paljanske televizije jednom previše i pomislili kako je za vrijeme rata Sarajevo bilo u rukama Muslimana dolazi jezivo otrežnjenje. Dakle, da ponovimo još jednom - Srbi su klali Muslimane na ulicama Sarajeva. Elem, kad smo već kod spomenute sklonosti Srba prema muškim polnim organima, tu je i scena kad Milan naleti na neku srpsku patrolu i pokaže im ličnu kartu, međutim oni to ne smatraju za dovoljan dokaz njegove nacionalnosti i smire se tek kad im on pokaže svog vinkija. Srećom, to nije eksplicitno prikazano.

Inače, već u kratkom tekstu na početku filma eksplicitno je rečeno da je talas nasilja u Bosni počeo NAKON srpske agresije (naravno, ne treba se previše udubljivati u misli scenarista, ali ako znamo da, po njihovoj teoriji, RAT jeste bio srpska AGRESIJA, nejasno je na koji se to talas nasilja misli, tj. šta je to uslijedilo NAKON agresije, tj. rata). Film inače počinje Kenanovim intervjuom nekakvoj televiziji i on stanje u Bosni opisuje vrlo slikovito: "Srbi, koji su pravoslavci, mrze Muslimane. Muslimani, koji su muslimani (sic), ne vole Srbe. Tu su i Hrvati, katolici, koji malo vole a malo ne vole Muslimane." Naravno, jedini narod sposoban za mržnju jesu upravo Srbi.

Film se dotiče i uloge Srpske pravoslavne crkve, oličene u manijakalnom svešteniku bez nogu koji u crkvi svira gusle i pjeva četničke pjesme na parastosu, a mlade vjenčava riječima "Neka plod vaše utrobe stane na branik srpstva i neka nam Srbija bude od Njujorka do Tokija!" Tu sam se već ozbiljno zabrinuo za svoj siroti mozak koji je trebalo da istrpi još cirka pola filma u to vrijeme. Fenomenalna scena je kad Milan i Kenan prolaze kroz totalno pusto selo, nigdje nikoga (The Stand) a Milan opušteno konstatuje: "Nedelja je, svi su u crkvi."

I Ahmed Imamović, kao svojevremeno Danis Tanović u Ničijoj zemlji, povremeno izgleda zabrinut da ga zbog izrazitog šovinizma u filmu ne proglase šovinistom, pa je pribjegao istom receptu eliminacije te mogućnosti - nejmli, po filmu je slučajnim izborom razbacao nekoliko onih uopštenih patetičnih lamentovanja tipa "Svi se međusobno koljemo, o kako smo primitivni, a zapad je tako napredan, a mi se ovde međusobno koljemo i svi se mrze i to je tako ružno, mislim to što se mi međusobno koljemo a ja ne volim što se mi međusobno koljemo jer to nije lijepo, naime da se međusobno koljemo" i tome slično.

Međutim, prije je već jasno rečeno (dovoljno ubjedljivo) ko je isključivi krivac za to klanje, tako da nisu baš najjasniji ti uopšteni ljevičarski lamenti. But hell, kao da je Ahmeda ikad brinulo nešto što se zove konzistentnost izlaganja. On je čovjek koji očigledno kad vodi ljubav sa ženom želi istovremeno i penetraciju i blowjob, pa tako snima i film, a rezultat u filmu je otprilike isti kao i u pomenutom seksu - IT'S PHYSICALLY IMPOSSIBLE!!!!!!!!

Inače, zaboravio sam da spomenem da mi nije baš najjasnije bilo gdje se zapravo dešava radnja filma. Naime, Mirjana Karanović u jednom trenutku spomene kako su Srbi spalili neko muslimansko selo i tu se nalaze nekakve ruševine, ali ne znam da li je Ahmed implicirao da su se četnici naselili u zapaljenom muslimanskom selu (to bi bio malo previše stupidan potez čak i za njih, ali votahel).

Takođe, u filmu ima vrlo malo simpatičnih likova, što je očigledno jer su likovi većinom Srbi. Međutim, tužno je to što nijedan Srbin zapravo ni ne izgleda ni ne zvuči kao Srbin. Ali kad ste Ahmed Imamović, onda vjerovatno smatrate i da možete da dovedete bilo koga da glumi, samo mu kažete da ne govori "ba" pretjerano često i eto ga - Srbin sa dna kace!

Jedan od tih simpatičnih likova (odnosno kako mali Mujica zamišlja simpatičnog lika) je izvjesni Lunjo, ultrasposobni zezator koji u sekundi može da sredi lažne pasoše, papire, odlazak iz zemlje i sve to (film ne bi bio kompletan bez takvog šereta). Konačno, tu je još i muzika. Nažalost, Ahmed nije baš upoznat sa činjenicom da Srbi na svadbama najčešće slušaju narodnjake. Ovde glumci koji ne liče na Srbe slušaju neku bizarnu rok muziku sa latino elementima, uz pratnju predvidljivih tekstova tipa "harmoniku sviram sa tri prsta" ili "... već su prsti da se Srbin krsti" i tome slično. A te pjesme naravno izvode takođe neke kreature koje (opet) nimalo ne liče na Srbe. Mislim, da se sad ostavimo lažne ljevičarske političke korektnosti, razlike u izgledu i govoru između nacija sasvim sigurno postoje.

Mislim da sam iscrpio sve što sam imao da kažem o prvoj tačCi. Ostala je još treća i mislim da ćete biti vrlo iznenađeni kad saznate da sve ovo gore nije ništa prema onom što slijedi. Dakle, ono što čini Go West najgorim filmom svih vremena (uz Mjesec i sisu Bigasa Lune) jeste (vjerovatno) posljedica neiskustva - Imamoviću je ovo prvi igrani film, do tada je uglavnom radio u pozorištu (ovde ću dodatno ispoljim svoj primitivizam i zatucanost i otvoreno ću da kažem da pozorište kao umjetničku formu uopšte ne volim i smatram da je film nešto neizmjerno ljepše i prijatnije i da mi je muka od ljudi koji se zgražavaju nad faktom da je, eto, karta za pozorište samo tri marke a za kino, ZAMISLITE, čak četiri, pa to je strašno!).

Iz svojih pozorišnih korijena Imamović je implementirao ono užasno pozorišno dernjanje, glumatanje, izgovaranje patetičnih rečenica sa patetičnim prizvukom u glasu, kao i sheer besmisao nekih scena (dovoljno je, npr., da se neko iz čista mira iznervira i takođe iz čista mira nekog pošalje u materinu i onda iz čista mira plačući ode, a ovaj siromah ostane i gleda u daljinu, pa da se smatra da je to, eto, veoma sjajno režirana drama).

Besmisao u ovom filmu se, however, ne ogleda na pojedinačnim scenama, nego u cjelini - naime, ponašanje likova (pogotovo Kenana) je neviđeno bizarno. On je čas homić, čas žena, čas ponosni Musliman, onda doživi seksualno prosvjetljenje kad Mirjana Karanović izdrnda njegovog malog pa se vrlo brzo nakon toga pretvara u muškarčinu koja ga stjeruje (ponovo Mirjani Karanović) otpozadi sve u šesnaest, pa onda malo mrzi Milana, pa onda kad Milan odapne (uh, spojler, sori) odjednom ga ponovo voli, a mrzi Mirjanu Karanović itd. U tom suludom ponašanju likova (a pogotovo pomenutog Kenana i vještice Ranke), uz nasumice nabacane nacionalsocijalne elemente koji treba da prikažu primitivnost i zatucanost prosječnog srpskog seljaka, kao i težak život u ruralnim krajevima, jasno je da ćete vrlo rijetko da naletite na scenu koja ima ikakve veze sa scenom koja joj prethodi ili onom koja slijedi.

Kako film odmiče, stvari postaju sve luđe i luđe. Naime, ona Ranka (koje se svi boje), nakon što je otkrila kakva je muškarčina zapravo Kenan, izvrši neku bajalicu u namjeri da ukoka Milana. I gle vraga, to joj uspije. Ovo je izvedeno u horor maniru, u noći, uz jezive sjene, drveće i tome slično. Naravno, film ima i vestern elemenata, koji se ogledaju u povremenoj odgovarajućoj muzici i kadriranju (Ahmed je film posvetio, ni manje ni više, nego "svom Ocu i velikom Serđu Leoneu").

Elem, nakon što Milan odapne i ljudi dođu da obavijeste Ljubu, imamo vjerovatno najgadniju scenu u istoriji bosanskog filma (a zna se kakva je tu konkurencija), a i šire. Gadni pop nešto spomene kako je "junačka krv oplemenila i Ljubin dom", a ovaj se sav iznervira, uzima popa iz kolica i vitla njime okolo, psujući mu majku huškačku. Nešto ovako debilno (vjerujte mi na riječ, mnogo je gore nego što sam ja sposoban da to opišem) ne bi uspio uvjerljivo da izvede ni Marlon Brando, a kamo li odavno otrcani Rade Šerbedžija.

A kad smo već kod glume, ona zapravo i nije tako loša. Tarik Filipović je solidan u svojoj ulozi, Mirjana Karanović se samo iživljava u svojoj ulozi vrlo zahvalnoj za improvizaciju, Rade Šerbedžija je osrednji at best (mada je genijalno kako stalno ubacuje engleske izraze u svoj govor), dok je Mario (voditelj bosanskog Huge) u ulozi Kenana drven kao bukva i najčešće se njegova gluma svodi na izgovaranje groznog teksta iz scenarija potpuno jednoličnim tonom (da vjerujem da zombiji postoje, pomislio bih da je zombi).

Ako sve ovo nije bilo dovoljno da vas spriječi da gledate ovaj film, poslušajte posljednje upozorenje:

Mirjana Karanović pokazuje grudi u dvije scene. U jednoj se pere na nekakvoj česmi, a u drugoj ni manje ni više nego masturbira u kadi. You have been warned. Upravo sam shvatio da sam potrošio dva sata života pišući revijev za ovaj užas od filma. I kao da će mi neko reći hvala.