Evo tog razgovora:
Dejan Ognjanović, kritičar i esejista koji se intenzivno bavi teorijom horor žanra, gostovao je na ovogodišnjem „Kratkofilu“. U okviru edukativnog programa, održao je predavanje o horor žanru. S njim smo porazgovarali o položaju horor filma u svjetskoj kinematografiji, razvoju srpskog filma i programu Festivala kratkog filma.
Otkuda želja da se profesionalno posvetite proučavanju horor žanra?
Naklonost prema ovom žanru postoji otkad znam za sebe. Naravno, nisam ja oduvjek bio proučavalac. Počeo sam kao gledalac. Od najranijeg djetinjstva sam volio horor filmove. Kasnije, kada sam malo sazreo, počeo sam da razmišljam o filmovima koje gledam, da razvijam određeni ukus. Promišljao sam o filmovima i da čitam o njima, između ostalog i o hororu. Jedna stvar vodila je prema drugoj, nije to bio nikakav nagli trenutak otkrovenja u kome sam ja spoznao horor. Horor je uvijek bila meni najbliža i najzanimljivija opcija.
Kako je ovo zanimanje uticalo na način na koji Vas doživljava okolina?
Horor ne treba predstavljati kao neku vrstu simptoma ili nastranosti. Dakle, to je jedan sasvim legitiman žanr kao i bilo koji drugi. Moja uža struka je književnost, pa horor proučavam i u njegovim filmskim i književnim oblicima. Hororom su se bavili neki od najvećih pisaca, u okviru američke i svjetske književnosti, a da ne govorim o o svima dobro poznatim rediteljima kao što su Hičkok, Polanski, Kjubrik, Kopola. Nema nikakvih razloga za opravdavanje i objašnjavanje. Horor je jedan od najpopularnijih i najdugovječnijih žanrova, i u književnosti i na filmu.
Postoje različite teorije o medijima, koje kažu da konzumiranje nasilnih sadržaja podstiče gledaoce na destruktivno ponašanje. Smatrate li da horor filmovi mogu negativno uticati na psihu publike?
Sve što posmatramo utiče na našu psihu na neki način. Gledanje dnevnika, političkih diskusija i čitanje dnevnih novina takođe utiče na ljudsku psihu. Tako i gledanje horora ima uticaj na ljude. Dakle, sve što konzumiramo, čitamo, gledamo, ali pitanje je na koji način utiče. Sasvim je sigurno da sadržaj horor filma ne može nekog da pretvori u ubicu ili psihopatu. Nikakva korelacija između toga ne postoji i zato mislim da ljubitelji horora mogu da budu mirni, bez straha da će im se nešto desiti. Svaka iole zdrava osoba zna da napravi razliku između fikcije i stvarnosti.
Koja je za Vas omiljena tematika horor filmova, odnosno knjiga?
Ne bih se suviše usko određivao. Meni je najzanimljiviji natprirodni horor, dakle horor koji uključuje neke onostrane sile. Volim tzv. kosmičke strave, koje imaju religiozni ili metafizički aspekt. To mi je bliže od gole psihološke igre.
Kada povučete paralelu između horora nekada i danas, u kom pravcu se razvila ova produkcija?
Sve se razvija, ništa ne stoji urezano u kamen, tako i horor žanr. Ono što je meni drago jeste da je horor popularan širom svijeta. Nekada su Amerika i Engleska bile najdominantnije kinematografije. Međutim, danas je Amerika, bez obzira na moć i bogatstvo, idejno siromašna. Danas se neki od najboljih horora prave u Japanu, Španiji, Francuskoj, Australiji. Glavni trend je da centar više nije u Holivudu, gdje se gotovo sve svodi na recikliranje i prilično banalne i ne pretjerano vrijedne naslove. Ja inače filmove dijelim na dobre i loše, ali mogu da istaknem Japan kao jednu od najvitalnijih kinematografija danas, ne samo u horor žanru.
Koje kriterijume je potrebno da ispuni jedan kvalitetan horor film, po mišljenju kritičara?
Horor nikada nije zavisio od skupe produkcije. Jedan od zaloga vitalnosti ovog žanra je upravo da nikada nije pretjerano zavisio od novca. Neki od najboljih horora, kao što su „Noć živih mrtvaca“, „Noć vještica“, „Teksaški masakr motornom pilom“, su rađeni u niskobudžetnoj produkciji. Najznačajnija je vizija i talenat da se ta vizija ostvari, to su glavni činioci.
Gdje se nalazi srpski horor film?
Srpski horor film je u usponu. Ove godine smo imali dva filma, a do kraja godine najmanje još jedan. U dosadašnjoj istoriji horora nismo imali takav slučaj da tri naslova predstavimo publici. Od toga su čak dva odlična. Imali smo jednu osrednju „Zonu mrtvih“, zatim izvanredan film „Život i smrt porno bande“, koji se možda ne može klasifikovatui strogo kao horor. Do kraja godine izlazi i „Srpski film“, kao vjerovatno najšokantniji film ikada snimljen na ovim prostorima. Dolaze neki mladi ljudi, mladi reditelji i glumci što donosi niove vizije. One koje zanima srpski horor može potražiti moju knjigu „U brdima, horori“, u kojoj obrađujem 14 naslova pojedinačno, analiziram kontekst nastanka tih filmova i razgovaram sa nekim najznačajnijim stvaraocima iz ovog područja.
Kakvi su vaši utisci o Kratkofilu?
Prvi put sam ovde, pa ne mogu napraviti poređenje sa ranijim godinama. Ono što sam vidio je veoma pozitivno. Drago mi je da sam ovde. Atmosfera grada je prijatna, ljudi takođe. Filmovi su promjenljivi. U jednom ovako širokom rasponu filmova nemoguće je zadovoljiti sve ukuse, ali u načelu sam zadovoljan. Održao sam predavanje o hororu i mogu sa zadovoljstvom da kažem da sam imao izvanredan fidbek od strane publike. Bilo mi je drago da odgovorim na sva ta pitanja i koliko mogu na neki način još osvijetlim taj žanr.
Online verzija, ovde.
Нема коментара:
Постави коментар