субота, 11. мај 2024.

GODZILLA MINUS ONE (2023)

 

***(*)

3+

 

Za promenu, evo jednog novijeg filma koji NIJE (previše) overhajpovan. Već skoro godinu dana slušam mu hvalospeve, i sad kad je najzad dostupan za gledanje (nažalost, domaći slepci od distributera nisu ga kupili niti u bioskope doveli!), mogu sa zadovoljstvom reći da je ovim povodom bilo neuobičajeno malo preterivanja, odnosno da se zaista radi o skoro pa odličnom filmu.

 

To, možda, ima utoliko veće značenje zato što ja nisam nikakav poklonik filmova o Godzili – osim prvog, iz 1954, koji smatram odličnim, većinu ostalih sam preskočio. OK, pogledao sam zloglasni (preterano posrani) Emerihov, iz 1998, jer sam u to vreme baš često išao u bioskop, ali zaobišao sam čak i ove novije, što američke, što japanske. MINUS ONE nisam jer mi se javljalo da vredi izdvojenog vremena, i eto: ispostavilo se da mi je njuh bio u pravu. 

Dva su mu glavna kvaliteta:

1) Spektakl je spektakularno odličan – maštovito zamišljen, živopisno, dinamično režiran i neshvatljivo odličnim efektima oživljen. Kažem „neshvatljivo“ jer to što su ovi Japanci uspeli da naprave sa 10 miliona $ (!), Ameri danas ne bi umeli sa 100 miliona $! Ali bukvalno!

 

Mene, inače, CGI „extravagance“ iz Holivuda ostavljaju smrtno ladnim i neuzbuđenim, ali ima nešto ovde u fakturi slike, u veštini i trudu, u ljubavi s kojom je sve ovo napravljeno, a što se oseća u svakom kadru – što MINUS ONE u mojim očima čini PLUS TEN iznad drugih današnjih mehaničkih odradek „spektakala“ za decu i nedorasle. 

 

2) Prijemčiva priča i likovi! Ko bi pa to sad očekivao u filmu o Godzili?! Ustaljeno je pravilo da ovi filmovi postoje zbog GODZILLA SMASH prizora, a u deonicama između gaženja Tokija, rušenja zgrada i kidanja železničkih vagona, kad papirnati likovi nešto kenjaju (te „drugovi, ovako ćemo“; te „drugovi, onako ćemo!“), gledalac vrti palčevima, zeva, gleda na sat – ili, danas, u telefon, i čeka da opet počne MAYHEM.

 

Nije tako ovde! Za promenu, uzeli su dobre glumce i dali im nešto zanimljivo da rade kad Godzila nije na ekranu. Glavni lik je Kukavički Kamikaza, koji potkraj rata zaključi da mu je bolje preživjeti no junački zalud mrijeti, pa prijavi kvar na samoubilačkom avionu i ode u bazu, na ostrvce, gde mehaničari zaključe da mu avionu-s-bombom ništa ne fali.

 

Baš zgodno da razbije neprijatnu tišinu, tad iz mora izađe Godzila i sve ih pokida i pogazi, sem Kukavca – koji, u prilici da raspali mitraljezom po Godzili izbliza, ipak odluči da se odšunja i pravi mrtav. Avaj, iz tog gaženja preživi ipak, kao svedok kukavičluka, jedan od mehaničara – ali i savest preživelog Kukavca, koja ga goni po spaljenom i razrušenom Tokiju, gde se vrati.

 

Kao da teret savesti nije dovoljan, na grbaču mu navale i derište (bukvalno mu je tutnu u šake na ulici, a on nema srca da je ostavi), a onda i ženče, koja detetu nije majka… I tako, prođu tri godine, taman dovoljno da se Tokio ponovo izgradi, da bi Godzila imao šta da gazi i ruši… I on, naravno, izađe iz mora i dođe da radi Ono Svoje, što najbolje zna.

 

Mada su likovi i situacije tipski i često skoro nepodnošljivo melodramatični, oživljeni su iskrenošću pristupa i verom glumaca, pa će samo najveći cinici da kolutaju očima tokom svih tih Košmara, Monologa, Ostavljenih Koverti s Parama za Dete, ali i Patriotskih Govorancija („Hell yeah! Rat nije gotov! Idemo! Ovog puta da pobedimo!“)…

 

A kad se Kvalitet1 i Kvalitet2 spoje, dobijamo Uništenje koje je tim zanimljivije jer je usred njega, u masi statista, i jedna od glavnih Likinja, simpatična ne-majka ne-siročeta i ne-žena glavnoga junaka, koja visi u rutinski prepolovljenom tokijskom vozu u Godzilinim čeljustima, nad ambisom, pa u tom rušenju imamo i za koga da navijamo, a da to (za promenu) nije Godzila.

 

Sve je to lepo spakovano, iskonstruisano, s još nekim zanimljivim epizodnim likovima i sa obaveznim komplikacijama i u najbolje sročenim planovima, tako da dva sata neosetno, čak sasvim prijatno prođu u eye candyju, koji uključuje neke fascinantne prizore na okeanu, sa ogromnim brodovima – i sve to besprekorno ubedljivo: gledaš i pitaš se Ko im dade ovolike brodove za film da se igraju, i znaš da je CGI, a opet, oči ne veruju…

 

Ono što meni sreću kvari nije čak ni SPOJLERDVOSTRUKI Spas u Zadnji Čas: onaj prvi, sa Preživelim Kamikazom bio je očigledno najavljen, elipsom baš kad mu mehaničar kaže: „Tu ti je bomba, tu povučeš, a ima još jedna stvar…“ i to donekle prihvatam; ali kad na samom kraju ispadne da ni ne-mama i ne-žena NIJE bila zgažena nasmrt, nego samo ranjena, i eno je u zavojima, u bolnici, to je baš onako, previše; ali pošto je prikazana tako, kao zavijena Pijeta tom rascmizdrenom Hristu-Kamikazi, koji joj bukvalno rida u naručju, recimo da to možemo lakše prihvatiti.

 

Ne, ono što mi je sve vreme smetalo – a 98,5% publike neće ni registrovati, niti će im smetati, jer GODZILA GAZI, BRATE! WOW AKCIJA! VIDI, EFEKTI! IMA NEKI PODTEKST MADA NE ZNAM KAKAV TAČNO, NEŠTO S RATOM – jeste sledeće: i u ovom filmu se prolongira neiskreni i suštinski pokvareni japanski Nepokaj za njihova zlodejstva u WW2. Apsolutno NIKO u ovom filmu ne preispituje japansko ZAŠTO u ratu, nego samo japansko KAKO. Isto kao što Srbi ne mrze Slobu što je ratovao, nego što je ratove izgubio, tako i Japanci, uvek i skoro svuda, a nažalost i u ovom filmu, kukaju samo zbog NAČINA vođenja rata, a ne zbog uzroka tog rata i japanske uloge u njemu. 

 

Da li neko ovaj rant doživljava kao ANTIRATNI?

„Come to think of it... this country has treated life far too cheaply. Poorly armored tanks. Bad supply lines that resulted in that half of all deaths were due to hunger and disease. Fighter planes built without ejection seats. And finally, kamikaze and suicide attacks.“

Ne, deco, ovaj kuka što Japan nije bio efikasniji u ratu, što nisu bili bolji tenkovi i avioni i snabdevanje, a ne što je uopšte u njega ušao (pa još kurvinjskim napadom u zoru, bez objave rata).

 

Istina je da je uobičajeni Godzila militarizam ovde donekle relativizovan na pomalo mutno-nejasano-neubedljiv način – ovde protiv Godzile nisu Japanska Vojska i Mornarica, nego nekakvo Udruženje Građana (!) koje, misteriozno, ne znam kako, na raspolaganju ima neograničena materijalna sredstva, tehnologiju i ogromne (rashodovane, ali ipak) brodove, a i kad kamikazi zafale dve mega-bombe, one se rode ne znam odakle, ko zec iz šešira: voila, trebaju ti bombe, evo ih!

 

Znači, Japan je NA DNU, to je značenje plačipičkosanog naslova: to MINUS ONE znači da su ISPOD NULE, nakon poraza u ratu u koji ih niko nije bio po ušima da ulaze! Više puta tokom filma ponovi se da RAT NIJE GOTOV, jer za Japance nije gotov dok ne nađu načina da se pogledaju u ogledalo. I sad, 3-4 godine po okončanju rata – baš zgodno dođe Godzila, kao oličenje nedefinisane, neartikulisane ratne traume. Da vam pojasnim, braćo Japanci: to je trauma toga da ste bili ZLIKOVCI u ratu, na strani Hitlera, i genocidna đubreta koja su se ustaški iživljavala po Kini i Koreji tokom celog rata, a kad su vam američki bombarderi spalili Tokio i Openhajmer vam u atome rastavio Hirošimu i Nagasaki, onda vam kriv Đavo!

 

Bu hu huuu, što mi krivo što ste pali ISPOD NULE… Ali, kažem, srećno naiđe Godzila da se torpedira, kao nekakav iskonstruisani proxy Ratne Krivice, kad već niste sposobni da se borite s punim obimom stvarne krivice, i – eto nama usiljenog kao-hepienda.

 

Ali, baš zato što je usiljen i neiskren, u poslednjoj sceni – suprajz? ali to zaista nije spojler! – Godzila se pod vodom regeneriše. Nije stvarno utepana jer se Japanci nisu stvarno pokajali. I zato – ćeraćemo se još!