RIGET: EXODUS (2022)

 

***(*)

4-

 

Najočekivaniji filmski događaj ove godine, a i šire – barem za mene – upravo se desio. Lars fon Trir je najzad okončao (?) svoju genijalnu seriju RIGET, a pet finalnih epizoda postalo je dostupno željnim gledaocima. Odavno sam pisao o tome zašto je ona genijalna: moji pravi poštovaoci čitali su o tome u knjizi FAUSTOVSKI EKRAN (2006), a svi ostali mogli su, zato što sam narodu to okačio, za dž da to čitaju i na blogu, OVDE.

            Taj tekst je samo zagrebao njenu genijalnost, jer je tematski bio usredsređen na vezu te serije sa temama satanizma i Đavola; a ovaj sada, za blog, moraće da ostane na nivou razrađene skice, jer sam prezauzet pripremama dva velika horor dešavanja koja će se desiti u Beogradu za nekoliko dana, a da bih sad ulazio u duboke analize. 

Koje ionako malo ko čita, jer blog je, izgleda, prevaziđena forma i mrzi ljude da se bakću dugačkim tekstovima: svi odoše na jućubove i podkaste, dok ja ovde vapijem u pustinji.

            Prema tome, ukratko rečeno…

Pa, dobro. Ovo je više nego opičen, unikatan Gudbaj. Gudbaj, nažalost, zato što je fon Trir dobio Parkinsonovu bolest, i ovo mu je verovatno poslednja tvorevina (film, serija, šta god). Voleo bih da nije tako, i da taj genije nađe načina da uspori tu boljku dovoljno da može i dalje da radi, ali… Budimo realni, tražimo nemoguće!

Uglavnom, ako RIGET: EXODUS bude njegov poslednji rediteljski Gudbaj, to je više nego respektabilan, dapače, sjajan Gudbaj, u velikom stilu, a ne neka polusenilna penzionerska mrljotina i bezvezarija poput nekih drugih ex-velikana na zalasku karijera koje bih mogao imenovati, ali neću.

Neću se baviti truizmima i predvidivostima koji su odavno jasni: deo odličnih glumaca iz ekipe pomro je u proteklim decenijama, a pre svega izuzetni Švedski Mizantrop, i naravno da bez njega, i bez njih, serija ne može biti ista. 

Niti se od nje može očekivati i tražiti onaj udar revolucionarne svežine kojim je zapahnula i televiziju i bioskope (ja sam RIGET, prve 4 epizode ucelo, premijerno gledao u Sava Centru, na FESTU 1997): za svežinu i divotalnost današnje televizije, tamo gde ih ima, treba zahvaliti pre svega Tvin Piksu, a zatim i Rigetu! Ako na pomenuta ograničenja još dodamo Parkinsona, u kontekstu višestruko vezanih ruku ovo ipak nipošto nije polovičan uradak!

Šta imamo ovde?

Neviđen spoj sublime & ridiculous!

Genijalni detalji (ne samo gegovi nego i vrlo pametne i duboke, metafizičke ideje) utopljeni su u more tako nekih blesavosti i trivijalnosti čiji slepstik i apsurd doseže neviđene visine, ili dna. I mada ja ne otkidam naročito na tu vrstu blentavljenja, respektujem ga kao deo Trirove poetike koji je bio prisutan i u ranijim nastavcima (mada nikad ovoliko). Okej, mogao sam biti zadovoljan i sa nešto manje bavljenja Švedsko-Danskim trzavicama, ali ako to njih pali, ko sam ja da se bunim samo zato što mene to ne zaima naročito, i što se ovde s time, po meni, prećeralo?

Ovaj novi RIGET je i dirljiv (naročito sa babom koja zamenjuje baba-Druse iz prve dve sezone: ova je mnogo bolja, simpatičnija, vanredno ekspresivna, i daje uapdljivo najveći kvalitet među novajlijama-pridošlicama) i duhovit (ko će pobrojati sve fore i fazone! mada je ono sa vađenjem oka kašičicom za sve anale…) i pun trolovanja (jer: fon Trir) --- ali i, mestimično, vanredno jezovit i zlokoban i zastrašujuć (jer, opet, fon Trir kad radi horor, možete se kladiti da je to u samom vrhu majstorije da se na svež način zagolicaju živci)!

Ima u ovoj trećoj sezoni najmanje jedna super-genijalna ideja koja je greota što nije razrađena u posebnom scenariju, nego je ovde stavljena maltene uzgred, kao neko slepo crevce, jer, eto, može nam se. Ima se. A uskoro neće da se može (zbog boles). Ovim mislim na taj podzaplet sa mladim doktorima koji proučavaju granice BOLA, i koji beli šum univerzuma tumače kao emanaciju sveopšteg bola kojim zrači univerzum… Koji BOL vide kao osnovu egzistencije… 

Ovo je vanredno dobra fora, vredna svog sopstvenog filma ili serije, ali eto, Veliki se poznaju i po tome što im se može da naoko uzgred izbace ideju koja jedva ako zauzme 15-ak minuta u seriji, a koju bi manji, da nekako na nju nabasaju, cedili u bar šes’ sezona od po 15 epizoda!

Takođe, imamo ovde – za moj groš daaaleko premalo – gledati Viljama Dafoa u hiper-mega-jezivoj đavolskoj ulozi. Ima tu jedna scena, kratka ali nezaboravno da-se-usereš-jeziva u kojoj on sasvim satanski njuška po sobi i oko kreveta naše glavne babe da mi srce plače što toga nema više, još mnoog više, i šteta je što je Dafoova minutaža tako preskromna, jer on je dušu dao za horor, upravo sada, sa svojom sadašnjom facom…

Moglo bi se reći da ovih 5 epizoda nisu na nivou prethodnih 8, gledano u globalu, ALI najbolji delovi u ovih 5 mogu da se mere sa najboljim delovima prethodnih 8. Drugim rečima, fon Trir i dalje dobacuje do vrhunaca, povremeno, ali su mu srednji i slabi delovi nešto srednjiji i slabiji.

A možda to sve i nije toliko „pad“ koliko „drugačijost“ kojoj treba vreme da se slegne i pusti koren. Isto kao Tvin Piks 3. Na kojega se mestimično skoro bezobrazno (nesvesno?!) naslanja. I to ne samo po tome što se radi o nastavku genijalne TV horor-sapunice koji je nastao decenijama nakon što je bilo ko prestao da se nastavku nada.

 Tu je, kao i u Tvin Piks 3, sova. Dopelgengeri. Statika. BABALON! Ključevi, hodnici u podrumima. Specijalna Lopata. Meta meta. Izluđujuć kraj (šta, očekivali ste holivudski vezanu mašnicu? ha ha!).

Tu je sumanuta transformacija ranijeg lika (ne možete ni zamisliti u šta ovde izrasta Udo Kir – slično kao Bouvi u TP3; s tom razlikom da je Udo živ, pa jeste prisutan ovde, dok je pokojnog Bouvija menjao veliki Čajnik). Tu je i bizarna metonimija umrlog glumca/lika (onaj Šved - na tragu pukovnika, Bobijevog ćaleta, ali ovde još duhovitije zamenjen nečim nego kod Linča).

Tu je, najzad, nadasve dirljivo+inteligentno prisustvo-odsustvo samog fon Trira lično, u odjavama svake epizode. Kakav car, kako je samo predivno to rešio u ovih 5 epizoda! I kako se samo na kraju krajeva s nama pozdravio! Samo najveći to mogu ovako!

Uglavnom, da sažmem: budući da sam od ovog završetka, u datim okolnostima, očekivao mnogo veću salatu i haos i trolovanje i krpljenje, ovo ima iznenađujuću (za mene) količinu prividne koherencije i priče, i očekivano visok nivo posvećenosti cele glumačke ekipe koji na ramenima junački nose sve ludosti koje im je onaj napisao da govore i rade.

Produkcija je visoka, profesionalna, sa odličnim efektima, i sve u svemu, u vreme kad se petparačke trivijalnosti i vremenom pregažene plitkoće i palpovi i treševi a la DEL TOROVI KURIOZITETI nude kao nekakav vrh horora (spojler: nisu! ni blizu!), RIGET: EXODUS je bolja serija nego što zaslužujemo. Smelija, luđa, originalnija, sa vrcajućim duhom – ali, samo za inicirane i odabrane. Ako ste voleli dosadašnjih 8 epizoda, opušteno zaronite i u ovih 5. Prelaz od Ranijih u Nove neće biti gladak – dapače, biće to džombovita vožnja, baš kao i u Tvin Piksu 3. Ali, ko voli, voleće, ko ne voli, nevoleće.

THE NORTHMAN (2022)

***

3

Egers nas je sa svoja prva dva filma navikao da od njega očekujemo originalne WTF višesmislene vizije, pa je otud njegov SEVERNJAK iznenađujuće a) jednoznačan i, još gore, b) glupoznačan. Drugim rečima, em nema misterije – sve je jasno na prvi pogled, em to što je jasno, videli smo već dvesta puta (mada je ovde slikovitije nego inače) i prilično je zatupasto.

            Površnom gledaocu ovo neće da smeta, jer će njega da kupi Egers-scenograf, Egers-vizualista, pošto on na tom polju i ovde briljira svojim ubedljivim i, pretpostavljam, autentičnim, minuciozno izgrađenim setovima, kostimima, šminkom, vizuelnim efektima itsl. Ako imate fetiš na Vikinge, brutalizam, krv i blato, dobićete svoju dozu u ovom „prljavom“ i brutalnom arty vikingsploitationu. Ipak, njegov arty ne ide do ekstrema GREEN KNIGHTA, a ne doseže, niti pokušava da se popne u visine Refnove Valhale.

            Nešto zahtevniji gledalac će možda da se vrpolji na stolici i gunđa sebi u bradu i/ili u kesu s kokicama kako mu ovaj film zadaje pogolemu dozu deža vija. Da li od Hamleta, da li od Konana, da li od trista „mač&vrač“ varijacija na „ubio si mi tatka i uzeo mi kevu, sad ću da porastem i osvetim ti se“, tek – odnekud će mu ova storija, na svakom svom koraku, biti jezivo poznata i predvidiva.

            Egers kao da je svestan toga i (lenjo?) i ne pokušava da nas iznenadi: njegov zlikovac je očigledan kao ZLIKOVAC prve sekunde kad se pojavi na ekranu, bez obzira što bi u tom trenu on još trebalo da je Dobrica (ipak, neveselinović); „preokret“ vezan za kevu (Nikol Kidmen) naslutljiv je još u trejleru, kao i u prvoj sceni u filmu. Zapravo, jedini spojler oko celog filma jeste to koliko se ovo ne može spojlovati, jer Egers u dobro poznatu priču unosi neke sitne finese na nivou šminke i sitnica, ali ukrupno gledano – ovaj ste film već (više puta) gledali.

            OK, možda ne baš ovoliko dobro napravljen, možda ne sa baš ovoliko u-mozak-urezujućih prizora, kako realnih tako i povremeno nadrealnih, mističnih i onostranih – ali to je ipak šminka, ne baš na mrtvacu, ali jeste šminka na telu prilično iscrpljenom.

            Jer, najzahtevniji i najpronicljiviji gledalac će u ovom NORTMANU prepoznati jednu nedomišljenu, anahronu apologiju osvete. Mooožda to nije apologija samo u poslednjih pet minuta (u paklu/Helu), ali to je, za moj groš, too little, too late, a čak i to je upitno, jer ipak naš osvetnik (spojler) nakon toga odjaše u Valhalu: dakle, njegova osvetnička putanja je iskupljena, pečatirana kao ispravna.

            Sad, uopšteno gledano, u tematizaciji motiva OSVETE imate u suštini dve glavne opcije: 1) Osveta, slatka, slaaatka krvava osveeeta, prostodušna „da pobijem govna i gotova stvar“ katarza (old school); i 2) Osveta, kao i svako nasilje, najviše prlja onoga koji je sprovodi, unižava ga, produžava spiralu nasilja kojoj nema kraja i ne donosi katarzu nego samo patnju i bol čak i samom osvetniku (modern school). Dobar primer prostodušne, ali dosledne ekranizacije ovog prvog nazora imate u Milijusovom KONANU. Dobar primer savremene, slojevite, inteligentne, promišljene i saosećajne kritike osvete imate, recimo, u izuzetnom filmu SEVEN DAYS o kojem sam odavno ovde pisao. Pošto Konana svi znaju, a „seven days“ ne zna niko (kroasani se ne računaju!), pogledajte taj moj rivju, da se ne ponavljam ovde…

            Iznenađujuće, Egers ne ide modernim, nego starim, plitkoumnim putem. A onda, što je još gore, ni to plitkoumno, zatucano, starinsko ne odradi kako treba, ne pruži nam tu tako željenu katarzu nego, u nedomišljenim i pogrešno mišljenim postupcima podreže kandže i zatupi zube sopstvenog filma i liši ga UJEDA.

            Kako? Bukvalno na oba ključna nivoa.

1) Glavni lik je NULA, mišićava copina, jedna od mnogih istovetnih u filmu krcatom mišićavim copinama, ali em je scenaristički postavljen krajnje bazično, em ga glumački ima da oživljava najmanje talentovani iz familije Starsgard. Nije on loš, da budem jasan; samo nije dovoljno dobar. Fali mu varnica, duh, „ono nešto“ čime, recimo, Titan Glume zvani Mads Mikelsen oživljava svog Ratnika u nedostižnom VALHALLA RISING. Fali mu nešto da njegovog lika izdigne iz mase, da ga učini nezaboravnim, arhetipskim. Ovde, on je samo korektan – što, za ovu i ovakvu priču, nije dovoljno.

2) Ako već hoćeš da mi golicaš erogenu zonu OSVETE, moraš da mi stvoriš Gadnog Zlikovca, Većeg od Života, Zajebanog lika koji čini čitav niz Zločina, tako da pošto čitav film navijam da tu višestruko maštovito dokazanu i ispoljenu džukelu stapkaju sa zemljom, na kraju osetim svoju dozu pritimitivne atavističke katarze kad ovaj Dobije Što je Zaslužio („oko za oko, zub za zub“, odnosno „prrrrrosuću mu crrrreva!!!“).

Na početku filma, kad vidimo klot crnog, skoro brke-uvrćuće-Zlog Drakulu, ponadamo se da ćemo dobiti baš to. Zli brat udario na brata, bla bla, oteo kraljevstvo, bla bla, super, i sad će mali (nesrećni) princ da bilduje idućih dvajes godina da ga niko više nikad ne bi nazivao devojčicom (!)

…kako bi, preobrazivši se u brdo mišića, to brdo sručio na Zloću i stapkao ga kao sličku. A onda, tvist: iz meni nepojmljivog razloga – osim ako to nije bilo uslovljeno budžetom (nemamo pare da ovo smeštamo na dvor, sa grdnom raskoši, vojskom, statistima, skupom scenografijom!) ili lenjošću (biće zajebano skockati ubedljiv način na koji će izolovani pojedinac da upadne na dvor moćnog tiranina, probije sve linije i obruče odbrane i goloručno ga svrgne!) – Zli Tiranin s početka vrlo brzo bude (offscreen) šutnut s prestola i opljačkan od strane nekih trećih siledžija i oteran na neku livadu, usred ničega, da životari na nekakvoj skromnoj farmi sa tucetom slugu!

Pa dobro, majku mu, nije morao baš da postane Tulsa Dum, osnivač crnomagijske SEKTE i sejač ZLA po celom kraljevstvu (mada, ne bih se žalio), ali mogao je barem da ostane Zli Tiranin, Kralj-Uzurpator, kako bi njegovo zatiranje na kraju svima gladnima osvete dalo nešto potrebnom oduška. Umesto takvog tiranina, naš „zlikovac“ je običan – ČOBANIN, BUDALA. Pa koga boli dupe za tamo neku individuu (Amleta) i to da li će da prikolje ili neće da prikolje tamo nekog Čobanina, Budalu? Ja oću borbu Dobra i Zla, Svetla i Tame, oću Principe a ne neke nebitne Copine koje se rvu u blatu…

Još jedan momenat gde me je film delimično izgubio, a uopšte nije morao (!), jer ta scena mu nije bila nužna, ili ako jeste, mogao je drugačije da je inscenira. Elem, blizu početka, ali kad je Amlet već od plavokosog curetka izrastao u smeđekosog bodibildera, imamo lepo izvedenu scenu upada vikinga u jedno rusko (sic!) selo (fino, mada pomalo školski izveden lažni „jedan kadar“, sa očiglednim šavovima), gde načine strašan pokolj civilnog stanovništva. Tu naš Amlet vidi jednog dečaka koji na njegove oči postane siroče; i učini nam se da se sažalio na njega, prepoznavši svoju sudbinu u dečakovoj; i pomislimo: „Sad će Amlet da se zapita 'Biti il' ubiti, pitanje je sad?!' i da spreči da tog klinca, zajedno sa desetinama drugih seljana, žive spale u crkvi.

Jeste, imamo scenu poput one nezaboravne u IDI I GLEDAJ, i imamo glavnog lika koji je deo jedne takve „kaznene ekspedicije“, imamo za glavnog junaka severnjačkog saučesnika u slovenskom genocidu, i ponadamo se: sad će ovaj da se usprotivi, da digne glas, makar i jalovo, nemoćno, pojedinačno, da bude nadvladan, trojica da ga drže dok se on otima u pokušaju da otvori vrata zapaljene crkve, al džaba, on je sam a njih trista proto-nacista. Ali patka. Ne bude ništa slično. Ovaj naš ne digne ni glasić, ni „Ehm, izvinite, molim vas, a možemo li samo da ih proteramo u šumu, moramo li baš da ih palimo naživo?“ E pa izvin'te me, ali tog trenutka nečinjenja mene je taj lik izgubio: prestalo je da me boli patka da l' će da prikolje svog striku ili neće, jer što je njegova osveta privilegovana, što je ona bitnija od toga da učini nešto što je zapravo pozitivno i dobro (spasavanje života), umesto jednoumne posvećenosti onome što je negativno i loše?

Šta kažete? Ne čujem! „Takva su bila vremena, Gule!“ „Tako su bili vaspitani!“ „Nemoj da projektuješ svoje 20-vekovne vrednosti na jebeni deveti vek!“

Pa, izvinjavam se: ali priča je ili od ljudskog interesa ili nije, lik je ili human ili nije, a ovaj mi, u toj sceni, ne pokazuje ni trag humanosti. Da je Mads Mikelsen bio tu, u toj ulozi (mada je sad malo mator baš za tu ulogu), Mads bi trzajem usne, žeravicom u oku, pokretom tela, mikroglumom signalizirao neslaganje i nepripadanje ovog lika toj nacističkoj genocidnoj ekspediciji, i ja bih mu to oprostio. Ali pošto smo tu imali samo bledu kopiju tate Stelana (koji, mada to već nije njegova krivica, jezivo ZVUČI kao tatko mu, čak me izbacuje iz filma koliko mu je glas kloniran od Starsgarda Seniora) dobili smo Prazninu tamo gde je trebalo da bude Nešto…

A kad smo kod „izbacivanja iz filma“, moram da pomenem i nenormalno botoksiranu Nikol Kidmen, koja u toj nekoj praistoriji od pre desetak vekova, tako napumpana plastikom ne samo što štrči među drugim ženskinjem i muškinjem, nego još u par navrata, pod nemilosrdnim svetlom koje je Egers zarad nje morao da zatulji, da ne usmeri reflektor direktno na tu plastiku, neodoljivo podseća na solidno ali nesavršeno animiranu animatronik lutku iz nekog 1980's horora koja će svakog trena da počne da bubri i topi se!

Dobro, Egers je nesumnjivo i dalje reditelj na kojeg treba računati i od kojega velike stvari treba očekivati – samo što smo ovde manje dobili Egersa-Reditelja, a više Egersa-Scenografa. Baš mi ta velika očekivanja daju za pravo da budem stroži nego što bih inače bio da je ovo potpisao TamoNeki NikadČuo, i zato mi je ova čaša poluprazna, a ne polupuna, i zato u ovom rivjuu potenciram probleme, a manje ističem kvalitete.

Ipak, da ne ispadne da sam mu trojku dao samo na staru slavu (nema kod mene kredita, niko i nikad! kod mene morate uvek i stalno da se iznova dokazujete!) evo šta mi je ovde prijalo:

- Eye candy, iliti vizuelni aspekt filma (mada se možda preteralo sa naturalističkim osvetljenjem, i to ne samo u scenama sa Kidmenkom: kad mi daješ old skul starozavetnu priču, pa slikaj je onda tako, klasično, staromodno, sa upaljenim reflektorima i lampama, nije ti ovo Beri Lindon da slikaš samo na golom dnevnom svetlu i na svećama unutra);

- Brutalnost, a naročito niz njenih nadahnutih inscenacija na dobro odmerenoj crti između explicitnosti i sugestije;

- Anja Tejlor Džoj je uvek Joy, pa tako i ovde: istina, njen je lik (Ruskinja, Olga!) mogao biti i plastičnije ocrtan (ne plastično kao Kidmenka: metaforički govorim ovde!) i dublje integrisan u priču – ali ok, i tu se može reći „Takva su bila vremena, Gule!“ i „Ne možeš tražiti delatnu, aktivnu, bitnu ženu u devetom veku nove ere!“ Uglavnom, za pohvalu je što ovaj prirodni, mekani, obli, nežni, nimalo plastificirani curetak ovde pokazuje skoro sve svoje draži – ostalo joj je sad možda nekih 4 cm2 ukupno koje još nismo videli ogoljene.

- Ima mnogo više horora nego što sam u ovoj storiji očekivao – kako slešera, tako i natprirodne strave. Ovu drugu imamo, recimo, u odličnoj horor sceni Dobijanja Mača, u jednoj pećini, od Nemrtvog Ratnika. Ovo prvo, pak, suprajzingli, imamo u bizarnoj deonici, maltene filmu-u-filmu, u kojem se naš Amlet pretvori u Džejsona na toj strikovoj farmi, i krene noćom da maštovito kasapi njegove čobane (budale) i ostavlja im potom posmrtne otpatke majklmajersovski nadahnuto aranžirane…

Sve u svemu, ovo je film vredan gledanja u bioskopu, svakako odskače od skorašnje repertoarske ponude, ali baš da je nešto za anale (he-he) i antologije, pa, baš i nije. Razočaravajuće prazan i konvencionalan za ljubitelje VEŠTICE i SVETIONIKA, a svojim bizarnostima možda previše mračan i čudan za plitkoumne očekivaoce golog vikingsplitationa, ovo je film koji ostaje na pola puta između bitnosti i nebitnosti, i samo se, za par nijansi, zahvaljujući vizuelno-atmosferičnim kvalitetima, ipak privoljuje sferi relativne bitnosti.

Voleo bih da verujem kako je ovime Egers pokušao da namlati nešto para, a da se ne prostituiše praveći one retardirane Marvel/DC slikovnice-mrdalice za debile, nego da radi nešto što ga zaista zanima, tim pre što mu SVETIONIK nije doneo mnogo love (suprajz!). Ako je SEVERNJAK njegova verzija kompromisa, kako bi bio još luđi i nekomercijalniji sa sledećim filmom (NOSFERATU?), to je već vrsta kompromisa koju mogu da razumem. Ali u ovoj njenoj inkarnaciji, srećom, ne moram do koske i da uživam.

P.S. Moja zbirka horor priča DIVLJA KAPELA otišla je u štampu. Očekujem je u svojim rukama sredinom maja. Pretplata još uvek traje, pod istim uslovima: pišite mi na mejl dogstar666 at yahoo dot com i tražite svoje primerke!

RUŽIN VILOVNJAK – Horor priča H. K. Andersona

Prve horor priče u mom životu bile su – priče koje sam čuo od svog dede i svoje babe. Deda Vasa mi je priču „Dedino jarence“ pričao kao anegdotu, kao nešto što se njemu desilo. Baba Slavka mi je priču „Milkino crevo okol' koló“ pričala kao – priču, jer imajući u vidu njen stravični završetak, kao anegdotu je ne bi prihvatilo čak ni dete od 7 godina, koliko sam imao kad sam je prvi put čuo. Ovom dedi i ovoj babi posvetio sam svoj drugi roman, ZAVODNIK, u kojem su obe priče navedene u celosti, sa mojim neznatnim doradama.

Pošto sam rano naučio da čitam, još pre polaska u školu (i to – čitajući stripove), ne znam kada sam tačno, tj. sa koliko godina pročitao svoju prvu priču strave, ali verujem da je to bilo otprilike tada, sa 8-9 godina najkasnije. I vrlo dobro pamtim koja je to bila. Baš kao i u slučaju usmenih, koje sam čuo od dede i babe, i ova „horor“ priča je zapravo bila bajka.

Dobro, strogo gledano, prvi horor momenat u nekoj bajci koji mi se urezao u sećanje potiče iz naše narodne priče „Baš Čelik“, kada mlado momče u onom mračnom podrumu daje vode Baš Čeliku, a ovaj sa svakim gutljajem kida nove obruče, dok se sasvim ne oslobodi okova. To pamtim kao baš creepy shit; ali, ipak je to samo jedna izolovana scena strave u generalno vedro obojenoj bajci, sa srećnim krajem itd.

To se, međutim, ne može reći za jednu manje poznatu i ređe antologizovanu Andersenovu bajku, koju sam ja čitao prevedenu kao „Ružin vilovnjak“ u jednoj staroj knjizi lektire koja je pripadala mojim tetkama. Ta bajka je od početka do kraja ispunjena strepnjom, napetošću, stravom – pa čak i izrazitim grozomornim body horror i nekrofilskim detaljima. Ona mi se snažno urezala u pamćenje, i još tada, na samim mojim počecima knjigofilije i pričofilije – bila mi je omiljena u toj knjizi. Da, rano sam ja, vrlo rano, postao posvećenik strave i užasa...

Inače, veoma volim i druge Andersenove bajke i priče: one su mi definitivno bile i ostale najomiljenije od svih klasičnih, upravo zato što su prožete mrakom, hladnoćom, patnjom i stravom više od Peroovih ili braće Grim. Da, znam da u izvornim verzijama ovih potonjim ima još više SADIZMA, sakaćenja tela, itsl. ali ne govorim o tome. Uprkos ponekoj krvavoj kazni za prestupnika, u Poorvim i Grimovim bajkama je opšta slika sveta pozitivna, plus strašno gnjave sa eksplicitnim moralizatorstvom, što nikad nisam voleo. Kod Andersena, međutim, svet je ovaj tiran tiraninu a kamoli duši blagorodnoj; mrak prožima sve, nedužni stradaju i levo i desno, a ako zlikovci i budu kažnjeni, to najčešće bude prekasno, a popovanja i pridikovanja ima vrlo malo...

Da ne dužim više, sa vama želim da podelim dve stvari.

Kao prvo, upečatljivu i jezovitu ilustraciju priče „Ružin vilovnjak“, i to baš iz knjige u kojoj sam je prvi put i pročitao, a koju na svu sreću još čuvam.

Kao drugo, svima koji mogu da čitaju na engleskom, evo prevoda ove divno jezovite priče na engleski koji je uradio ni manje ni više nego – M. R. DŽEJMS, prvorazredni majstor priča o duhovima, čija je knjiga ZAZVIŽDI I JA ĆU TI DOĆI (moj izbor njegovih najboljih priča, kod Orfelina) već rasprodata. Uživajte!

The Elf of the Rose

by

Hans Christian Andersen

(from _Hans Andersen Forty-Two Stories_ [1930], translated by M. R. James)

In the middle of a garden there grew a rose tree which was quite full of blossoms, and in one of these, the prettiest of them all, lived an Elf: he was such a little tiny thing that no human eye could see him. Behind every petal in the rose he had a bedroom. He was as well shaped and as handsome as any child could be, and had wings reaching from his shoulders right down to his feet. Oh! what a sweet smell there was in his room! And how bright and pretty were the walls of it! They were the pale pink, delicate rose leaves.

All day he enjoyed himself in the hot sunshine, flying from flower to flower, dancing on the wings of the butterfly as it flew, and measuring how many steps it took to go over all the roads and paths on a single lime-leaf. It was what we call the veins of the leaf that he reckoned as roads and paths: an enormous distance he had to go, and before he had finished, the sun set. He had begun very late for another thing.

It got very cold, the dew fell, the wind blew. It would be best to go home. He made all the haste he could, but the rose was shut, and he could not get in, not a single rose was open. The poor little Elf was terribly frightened: he had never spent the night out of doors before, but had always slept sweetly, snug among the rose leaves. Oh dear! It would be the death of him for certain!

At the other end of the garden, he knew, there was a summer-house with beautiful honeysuckle on it, whose flowers looked like large coloured horns: he would get into one of them and sleep till morning. Thither he flew. Hush! There were two people inside, a handsome young man and the prettiest of girls. Side by side they sat, and wished they might never be parted, so fond they were of each other, far fonder than the best of children can be of its father and mother.

"Yet we must part," said the young man; "your brother wishes us no good: that is why he is sending me on a mission far away beyond mountains and lakes. Farewell, my sweetest bride, for my bride you are!"

They kissed one another: the young girl wept and gave him a rose, but before she put it in his hand she printed a kiss on it so fond and tender that the flower opened, and into it the little Elf flew and nestled his head against the delicate fragrant walls. But he could plainly hear "Farewell, farewell!" said, and feel that the rose was placed in the young man's bosom. Oh how the heart in it beat! The little Elf could not get to sleep, so fast it beat. Not long did the rose lie quiet on his heart: the young man drew it out, and as he went alone through the dark wood he kissed it so often and so hard that the little Elf was in danger of being squeezed to death. Through the leaf he could feel how the man's lips burned: the very rose had opened itself as under the hottest sun of noonday.

There came another man, gloomy and passionate, the fair girl's evil brother. He drew a long sharp knife, and while the other kissed his rose the wicked man stabbed him to death, cut off his head, and buried it, with the body, in the soft earth under a lime tree.

"He's gone and forgotten now," said the wicked brother; "he will come back no more. A long journey he was to go, over mountains and lakes, where a man can easily lose his life; and he's lost his. He won't come back, and my sister will never dare ask me about him." With that he spread the dead leaves over the disturbed earth with his foot, and went home in the dark night, but not alone, as he supposed. The little Elf kept him company, sitting in a withered rolled-up lime-leaf that had fallen on the bad man's hair as he dug the grave. His hat was over it now, and very dark it was in there, and the Elf quivered with horror and wrath at the foul deed.

The bad man got home at dawn. He took off his hat and went into his sister's bedroom. There she lay, the pretty young maid, dreaming of him whom she held so dear, who now, she thought, was travelling over hills and through forests: and the wicked brother stooped over her and laughed horribly, as a devil might laugh. The withered leaf fell from his hair upon the counterpane, but he did not notice it; he went out to sleep—he too—for a little in the early morning. But the Elf stole out of the withered leaf, crept into the ear of the sleeping girl, and told her, as in a dream, of the frightful murder; described to her the place where her brother had killed him and laid his body, told of the flowering lime tree hard by, and said: "That you may see this is no dream that I have told you, you will find a withered leaf on your bed." And so she did when she awoke.

Oh what bitter tears she wept! Yet to no one dared she confide her trouble. The window stood open all day, and the little Elf might easily have gone out into the garden to the roses and all the other flowers, but he cared not to leave her in her sorrow. In the window stood a tree of monthly roses, and in one of these he sat and watched the poor girl. Several times her brother came into the room: he was in high spirits, and unkind—but she dared not say a word of her great sorrow. As soon as night came she stole out of the house and into the wood to the place where the lime tree stood: she cleared the leaves away from the soil, dug down into it and found the murdered man. Oh, how she wept and prayed God that she might die soon! She longed to bear the body home with her, but that she could not. So she took the pale head with the closed eyes, kissed the cold mouth and shook the earth from the fair hair. "This shall be mine!" said she. So when she had laid earth and leaves over the dead body she took the head home with her, and a little branch of jessamine which was flowering in the wood where he was killed. As soon as she was in her room again, she fetched the largest flower-pot she could find, and in it she laid the dead man's head, put earth over it, and planted the sprig of jessamine.

"Farewell! farewell!" whispered the little Elf; he could not bear to look on all this sorrow any longer, and flew out into the garden, to his rose. But it had faded; only a few pale petals hung to the green fruit. "Ah, how quickly passes all that is fair and good!" sighed he. At last he found another rose, which became his house; among its delicate scented leaves he could live and make his home.

Every morning he would fly to the poor girl's window, where she would always be standing by her flower-pot, weeping. The salt tears fell on the sprig of jessamine, but day by day as she grew paler and paler, the sprig grew yet more fresh and green; one twig after another was put forth, and little white buds came and turned to flowers, and she would kiss them. But her wicked brother reviled her and asked if she were going crazy: he could not bear it, and could not understand why she was always weeping over the flowerpot. He little knew what closed eyes, what red lips, had turned to earth there: and she would bow her head over the flower-pot, and there the little Elf found her slumbering. Into her ear he crept, and told her of the evening in the summer-house, and of the sweet smell of the roses and the loving kindness of the Elves, and she slept sweetly, and while she slept her life faded: a quiet death was hers, and now she was in heaven with him whom she loved.

The jessamine flowers opened their great white bells and gave forth a perfume of wonderful sweetness: it was the only way they had to mourn over the dead.

But the wicked brother looked at the beautiful flowering shrub and took it for himself as a legacy, and put it in his room, near the bed, for it was pleasant to look at, and the smell was sweet and fresh. The little Elf went there too, and flew from one flower to another—in each of them dwelt a little soul—and to them he told the story of the murdered youth whose head was now earth in earth, and of the wicked brother and the wretched sister. "We know it!" said each of the souls in the flowers. "We know it! Did we not grow out of the slain man's eyes and lips? We know! We know!" and they nodded their heads in a strange fashion. The Rose Elf could not understand how they could be so calm, and he flew out to the bees, who were gathering honey, and told them the story of the wicked brother; and the bees told their Queen, who gave orders that next morning they should join and kill the murderer.

But the night before—that is, the first night after the death of his sister, as the wicked brother slept in his bed close by the sweet-smelling jessamine—every flower cup opened, and, unseen, but each one bearing a poisoned spear, the flower souls came forth: and first they settled at his ear and told him dreadful dreams, and then they flew to his lips and pricked his tongue with the poisoned spears. "Now we have avenged the dead!" they said, and home they went into the white bells of the jessamine. When morning came and the window was all at once thrown open, the Rose Elf hastened in with the Queen Bee and all the swarm to kill him. But he was dead already, and people were standing about him saying: "The smell of the jessamine has killed him." Then the Rose Elf understood the vengeance of the flowers and told it to the Queen of the Bees, and she hummed about the flower-pot with all her swarm. And as the bees could not be driven away, a man took the flowerpot, and one of the bees stung him on the hand, and he let the pot fall and it broke.

Then they saw the white skull; and they knew that he who lay dead in the bed was a murderer.

And the Queen Bee hummed in the fresh air and sang of the vengeance of the flowers and the Elf of the Rose, and how behind every least petal dwells one who can tell of evil deeds and avenge them.

* * *