Čovek je
otišao, filmovi su ostali… Ukratko o njima…
Prvi film Dejvida Linča koji
sam u životu pogledao bio je ČOVEK SLON, na TV Beograd, negde u prvoj polovini
1980-ih. Sećam se TV najave koja se sastojala od početne scene koja je nešto
između košmara i ne-baš-flešbeka, sa slonovima koji preplaše i umalo gaze
trudnu ženu. Sećam se tog čudnog efekta vriska u slou moušnu, tresenja glave sa
pretapanjima… Oho, ovo je nešto zanimljivo, kao za mene, pomislio sam. I bilo
je!
ČOVEK
SLON mi je dugo, dugo, tokom celih osamdesetih, bio najdraži film u životu. Onda mi je, s dolaskom punoletstva i sklonosti
ka oštrijim, ljućim stvarima, zasmetala njegova romantična zaslađenost, taj
šmalci momenat (nežna duša što u čudovišnom telu operu sluša), pa sam ga zato malo
pomerio s trona, ali je i dalje ostao negde pri vrhu.
Ipak je
to body horror at its best + Pakao,
to su drugi ljudi + „civilizacija“ i njena mašinerija = totalna
bespomoćnost pred silama na koje ne možeš nikako uticati... Vrhunska
fotografija, maska, gluma...
DINA:
pamtim insert iz filma, prikazan na TV, da li u najavama programa ili u nekoj
filmskoj emisiji – scena borbe sa onim uključenim štitovima. Privukla mi je
pažnju neobičnim vizuelnim efektima. Kasnije, kad sam pogledao ceo film, na TV,
svideli su mi se poneki delovi (npr. navigatori u akvarijumima), ali ne i
celina. Moj detaljan osvrt na nedavnu reprizu ovog filma imate OVDE.
PLAVI
SOMOT sam takođe premijerno gledao na televiziji, krajem osamdesetih, ili možda
1990, tu negde. Oduševljen, naravno, ali u tim naivnim danima mladosti kvalitet
mi se podrazumevao, nisam dovoljno umeo da cenim koliko je genijalnost nešto retko,
koliko je unikatno ovako nešto.
Bio mi je ovaj film dovoljno važan i vredan da
citat iz njega upotrebim u mojoj prvoj priči koju sam napisao („Neljudska
hladnoća“, 1991). To nije objavljeno, niti zaslužuje da bude, ali samo navodim
zbog podatka koliko se meni Linč podrazumevao, negde u pozadini stvari koje sam
radio, od samog početka.
Odavno sam na blogu ovaj film
ovako koncizno opisao. Vrhunski triler sa povremenim bliskim dodirima sa
najkošmarnijim hororom: apsurd i nadrealni mrakovi ispod privida „normalnosti“
= kvintesencijalna Linčova tema koju nikada nije bolje, nadahnutije,
jezgrovitije i memorabilnije obradio nego ovde. Tu je maltene svaka scena,
skoro svaki kadar – ikoničan, i to već od uvoda (gradić iz razglednice –
drečava bašta – srčani udar – monstruozni mravi...) pa sve do samog kraja
(uključujući i crvendaće)!
TVIN
PIKS je bio senzacija te 1991. kada je prikazivan na našoj televiziji. Zaljubio
sam se u njega od 1. epizode (koja je remek-delo unutar remek-dela, i sažetak
genijalnosti koja se potom rasprostirala i pomalo razvodnjavala). Taj kick
premijernog gledanja te epizode – ta misterija, ta opčinjavajuća lepota, ti
dirljivi momenti koji se pletu oko impakta smrti te devojke na celu zajednicu –
to se ne može dovoljno nahvaliti. Scena kad u srednju školu postepeno dospeva
vest o Lorinoj smrti, kad Dona posmatra prazno mesto u klupi, pa gužvu u
dvorištu, Bobija koji besni, neke učenice napolju koje plaču, i spaja dva i dva
– pa to je nešto najgenijalnije režirano i najpotresnije u univerzumu.
Obožavao sam tu seriju
najsnažnije, s nestrpljenjem čekao svaku epizodu – nije bilo interneta,
bindžovanja, moralo se čekati po 7 dana za svaku novu – i mada mi nisu prijali
ni idolatrija FBI-ja, ni pite od višanja i prokleto dobre kafe, mračno jezgro
svega toga, a naročito nagoveštaji onostranog, paranormalnog zla dirali su me
naročito zato što su bili „na kašičicu“, u nagoveštajima, usred konteksta koji
je povremeno bio i banalan.
Gutao sam to sve do otkrića
toga „Ko je ubio Loru Palmer“, što je bilo zastrašujuće i grozomorno, ali me je
i nervirao pad serije u II sezoni; i dalje sam je pratio, ali sve više
razočaran tim rasplinutim „weird for the sake of weird“ glupiranjima, sve dok
se Linč nije iznenada vratio u poslednjoj epizodi II sezone kao neki otpisani
fajter koga su dotad već samleli u ringu, a koji se nekako („kao na filmu!“)
uspravi na noge, i onda kad se više niko tome nije nadao, POMETE iz ringa sva
ta glupavljenja do tada, i zada takav NOKAUT – mislim, čitava ta pregenijalna
epizoda je izuzetna, jedan od vrhunaca njegovog filmmejkinga, ali taj kraj, taj
kraj („How’s Annie?“) je bio nokaut unutar nokauta. Antologijsko nešto.
Moj osvrt na taj izvorni TVIN
PIKS možete čitati OVDE.
Iskren da budem, bio sam žešće
frustriran i razočaran filmom TWIN PEAKS: FIRE WALK WITH ME kada sam ga
pogledao, prvom mogućom prilikom, na piratskoj video kaseti, 1992, ali ne
toliko da ga ne bih reprizirao kad je, ubrzo potom, izašao i na legalnom
originalu. Veći deo razloga tome već sam elaborirao OVDE, pa da se ne
ponavljam.
DIVLJI U SRCU me nigde nije
dirnuo: ta parada iživljavanja napadno odbojnih mi likova ni sa čime u meni
nije rezonirala kad sam ga pogledao, valjda na videu, ili možda TV-u. Od Linčovih
opšteobožavanih rulja-seče-vene filmova, ovaj mi najmanje znači. Ali moraću da
ga pogledam ponovo i proverim svoje tadašnje izrazito nedopadanje.
ERASERHEAD sam dugo tražio:
znao sam za njega, i maštao o njemu na osnovu šturih podataka, a najzad sam ga
nabavio tek zahvaljujući Robertu Nemečeku, koji mi je negde sredinom 1990-ih,
pozajmio svoju originalnu kasetu. On ga je i vrteo na Pinku, ali Pink se tada
nije mogao videti u celoj zemlji, pa tako ni u Niškoj Banji. Bio sam, naravno,
oduševljen.
E, TO je bio LINČ kao za mene,
to je onaj Linč u koga sam se zaljubio u ČOVEKU SLONU, a ne kreveljenja Nika
Kejdža i Lore Dern i frikšoua oko njih. Kao što već rekoh drugde na blogu
povodom tog filma: košmar i pakao
retko kada su bili ovako plastično uhvaćeni na filmu, a još ređe su bili tako
direktno (i smisleno) povezani sa ženidbom i decorađanjem. Savršena c/b
fotografija i standardno košmarni Linčov sound design + mladi Sloba Milošević
u svom horror debiju.
Ubrzo potom ovaj film je došao i u naše
bioskope (!), samo sa 20 godina zakašenjenja, pa sam ga overio i u tom izdanju,
s podsmehom prateći reakcije novopečenih „fanova“ kupljenih sapunicom Tvin
Piksa, a zbunjenih nesputanim košmarom morbidarije bez komik rilifa (sem od
najcrnje, jedva opazive sorte). Zatim je izašao i na originalnoj kaseti, ali ja
sam već imao presnimak sa Nemečekovog originala.
Pisao sam o njemu za rubriku
„Kult horor“ za niški studentski list Pressing,
i bio sam ubeđen da sam to kačio na blog – ali sad ne uspevam da to pronađem.
Moraću da okačim ovih dana.
Izgubljeni auto-put (LOST
HIGHWAY, 1994) je bio najavljivan kao „tehno-horor noar za 21. vek“, pa sam ga s
tim većim nestrpljenjem očekivao. Pogledao sam ga prvo na srednje-slabom piratu
koji nije bio blag prema senkama i crnilima kadrova tog filma, naročito u prvoj
deonici. Svejedno, ono što nisam video, to sam dosanjao. Overio sam ga čim je
došao u bioskope.
Priznajem, smorila me je „normalna“,
odnosno gangsterska deonica, mada je rečito da je uslovno govoreći
najrealističniji deo filma zapravo – san, laža, varka, iluzija, kako se na
kraju ispostavi. Ali zlokobna prva polovina i košmarni rasplet kupili su me za
sve pare. Taj film, koji mnogi ne svrstavaju u horor (!), sadrži neke od
najjezivijih scena 1990-ih, uključujući i moju omiljenu sortu: horor na suncu,
ili barem pod jakim svetlom sijalica: prvi razgovor Misteri Mena s Bilom
Pulmanom na žurci, usred razdragane svetine.
Otkidao sam i na saundtrek,
čak i na Bouvijevu pesmu, mada su mom tadašnjem metal-tehno-indastrijal duhu
lepše legli Ramštajn i NIN.
O ovom filmu pisao sam u mojoj
prvoj esejističko-kritičkoj knjizi, FAUSTOVSKI EKRAN. Kada to budem apdejtovao
u ĐAVO NA FILMU, biće ponovo dostupno.
THE STRAIGHT STORY – od ovog
filma ništa nisam očekivao, i to sam i dobio. Ipak, overio sam ga u bioskopu
čim nam je došao. Valjalo bi da ga ponovim, ipak, iako sam prilično siguran da
tu (i dalje) nema (skoro) ništa za mene. Taj panegirik običnim, malim ljudima
stvarno nije moja šolja kafe, možda zato što mi je to više Abdulah Sidran nego
Dejvid Linč. OK, svestan sam toga da i TO jeste Linč, gledan u totalu; ali Linč
je, takođe, i Mahariši Maheš Meditacija, pa ipak nisam obavezan da i to gutam.
MULHOLLAND DRIVE me, začudo,
NIJE kupio na prvo gledanje. Sećam se kako sam sa premijerne projekcije na
FEST-u izašao iz Sava centra prilično razočaran i našao se usamljen unutar
delom zbunjene, a delom egzaltirane publike: zaplet mi je bio do
nerazumljivosti proizvoljno smućkan, a naročito mi je smetala ta više
televizična nego bioskopska vizuelnost, nekako zrnasta, neoštra slika.
Film sam skapirao i zavoleo tek
na reprizu – jer, treba naglasiti ovo: Linčovi filmovi su uvek zanimljivi za gledanje i naknadno otkrivanje, i ja sam mu se
uvek vraćao, i kad me oduševi (zato da uživam ponovo) i kad me razočara (zbog
zato da vidim zašto se to desilo, i da li će opet, i je li problem u meni ili njemu).
Većina drugih reditelja kad me razočara, ne dajem im drugu šansu. Linč je među
retkima koji imaju toliko jak kredit kod mene da mu se povremeno vratim, i
omiljenim filmovima, a i manje dragima. Uglavnom, moj kritički osvrt na ovaj
film možete čitati OVDE.
INLAND EMPIRE, verovali ili
ne, nikad nisam pogledao ceo. Počinjao sam ga bar dvaput, pa odustajao. Gledao
sam, osim prvih pola sata, i ponešto dalje, na preskok. RABBITS sam znao od
ranije, i voleo snažno, izvan konteksta ovog filma.
Pa, odavno se nakanjujem da
stisnem zube i ovo odgledam ucelo, i eto, sad kad je izvesno da nikad više
nećemo videti novi film Dejvida Linča, niti njegovu novu seriju, vreme je da
dam treću šansu ovoj video-tvorevini. Siguran sam da, unutar te izluđujuće mase
koječega, ima bar 20-30 minuta genijalnosti (izvan RABBITS). Samo treba
izdržati sve te weirdo home movies da se dođe do njih.
Na kraju, Linč je ipak otišao
u velikom stilu, sa III sezonom TVIN PIKSA. Onda kad su ga svi otpisali i
prestali da se nadaju, čiča je deliverovao filmčinu od 18 sati! Iskreno, i tu
ima barem 2 sata koja bi se mogla i izbaciti, i mnogo trolovanja i zajebancija,
ali onda kad puca iz obe dvocevke u ovoj seriji – to su neki od najžešćih,
najgenijalnijih momenata koje nam je Linč ikada dao.
Moj UVOD u OSVRT na 3. sezonu
imate OVDE.
Pravi, puni osvrt nisam
napisao. Većim delom zbog slutnje da tu nema šta da se analizira u sitna crevca
– to nije pravljeno da se TUMAČI i secira, nego da se DOŽIVI i sanja i
dosanjava. Ali, jednog dana, uzeću da ponovo izvrtim CEO Tvin Piks, u cugu, zajedno
sa 3. sezonom, pa ako iz toga izađem pametniji, javiću se nekim textom.
Odmah da kažem, to se neće
desiti mnogo skoro. Imam daleko važnija i bitnija pisanja ovih dana i meseci,
jer nisam ni ja spring chicken, i moram požuriti s mojim nenapisanim knjigama…
Zato, umesto zaključka, sve
što bih imao reći o Linču – već sam, manje-više, kazao, OVDE. Šta, niste znali,
ili ste zaboravili, da sam imao tu privilegiju da malo popričam sa Linčom? Ako
je tako, eto razloga više da bacite oko na text + slike + video o tome kako je
do toga došlo, šta smo pričali i kako je sve to izgledalo. Znači, ovde: Razgovarao sam sa Dejvidom Linčom.
Ukratko rečeno, Linča sam
naročito voleo, i nastaviću da ga volim, zbog sledećih kvaliteta: bio je
unikatan, uvek svoj i beskompromisan, nije kočio ni zbog koga (osim u DINI,
zbog čega se do kraja života kajao); imao je vanredno plodan i originalan uvid
u prirodu košmarnog i redak talenat da to živo i ubedljivo prenese na film; a opet,
sa svim tim, imao je dar umetnika i sklonost ka lepoti, odnosno umeće da užasu,
živopisnijem nego kod većine drugih umetnika, pruži prilično snažnu protivtežu
u vidu lepote, ljubavi i životnosti. Svoje lične i uopšte životne
protivrečnosti otelotvorio je u opusu koji se ne može uporediti ni sa čijim, i
bez kojega bih se ja osećao znatno siromašnijim. Hvala na svemu, Dejvide...