Приказивање постова са ознаком film. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком film. Прикажи све постове

субота, 31. октобар 2026.

NEKI NOVI HORORI 2026

 

Ding-Dong, Žvala is Dead (politically)! It’s Halloween Time, Kids!

Evo kratkih osvrta na nekoliko novijih horora koje VREDI POGLEDATI: Ghoulovi predlozi čime da se zabavite na noć Svetog Luke! A i potom. Na dan Svih svetih. Uzgred, stigla mi knjiga... Ko voli, nek izvoli. Ima i kod mene nekoliko primeraka.


 

COLONY (2026)

Korejska zombi splater akcija u zapečaćenom tržnom centru.

Gimik sa hive mindom i sa spajanjem čak i tela u geštalt-organizme nedovoljno je iskorišćen (i vizuelno i konotativno), ali ok, ima ovde i poneka scena ili fora koje nismo tako često (ili ikada) viđali u zombi (zaraženi!!!) filmovima, a dovoljno je dinamično da drži vodu čak i uprkos generičkim, nezanimljivim likovima i njihovim idiotskim odlukama (aha, usred navale zubatih zombija ja ću da na leđima nakenterim neku oduzetu neznanku koju sad prvi put vidim i s njom na krke trčim između desetina zverova!). 

Splater je ok osim kad je CGI (najčešće), a maske zombaraženih su – meh, izrazito jeftine i nenadahnute - mada, dokone budale sklone učitavanju koječega u treš mogu da na taj spoj crvenog i belog projektuju neku simboliku krvi i sperme, ili Crvene Zvezde, ili čega god – u odsustvu ozbiljnijih značenja koja bi film pružio.

 

THE CYCLE (2026)

Ovo počinje izuzetno: misterija, tajanstvo, nepredvidivost, zanimljivi likovi, lude situacije, wtf kuda ovo vodi...? Delom me je, ne po zapletu, nego po ugođaju, po nekonvencionalnosti svog tretmana horora, po atmosferi, podsetio na THE EMPTY MAN, a delom na ANTLERS. Nažalost, jednom kada se razotkrije misterija – bez brige, neću spojlovati! – kada saznamo ŠTA JE POSREDI, to ima znatno manje smisla.

Neke ranije scene u svetlu otkrovenja bezveznije su (krematorijum), a dotad prilično ubedljiv „realizam“ raspada se i srozava na stripovsko nešto... I, izvinite me, ali fiziologija svega toga je meni izluđujuće neprihvatljiva – štono govorio Lavkraft, to nije EXTENZIJA poznatog nego KONTRADIKCIJA svega što znamo o fizici i fiziologiji! (Bzvz je i sa živim telima, a kamoli sa leševima...) A kad odemo u ćiribu-ćiriba, u fantasy, onda trpaj slobodno i vile i trolove i kočije od bundeve i miševe-kočijaše u livrejama... Jbg, mene ta fantazija smesta GUBI, čim pomoli svoje fantasy lišce, ničemu ja tu više ne verujem – a ako ne verujem, ne mogu ni da se plašim.

 

NERVURES (2025)

Evo nama jednog opičenog francuskog horora – nije iz podžanra „fra. extremizma“ (naslov znači VENE pa bi mogao implicirati body horror – i mada njega zapravo ima, u izvesnom smislu, to je više poetika, fantazija, botanička a ne mesarska metafora, nije to krvavi crveni „iznutrica-arterija“ horor). Koncept je zanimljiv, ali vremenom, a naročito na kraju, frustrira što sve to NIŠTA NE ZNAČI, i nema ni mnogo smisla: ZAŠTO taj doktor to radi, kako i ČEMU (je li zao ili misguided? KAKO bilo ko može, posle svega, biti toliko slep za to što radi?), i zašto bi iko pristao na ONO, itd. 

Dakle, ovde na delu imamo prevlast koncepta – koji je simpatičan povod za neke lepe slike – nad idejom i smislom. Šteta što je ovako nedomišljeno i neambiciozno – neko pametniji i ambiciozniji svašta bi lepo i znakovito iz ove nerazrađene skice izmuzao.

 

NEW GROUP (2026)

Ovo nije preporuka, ali dolazi od onog Japanca koji je radio BEST WISHES TO ALL, pa bi neko mogo da se zaleti, misleći da će i ovo biti tako dobro. Jbg, žešće je sranje: baš je grdno podbacio s ovim pokušajem horor satire na kolektivni japanski duh tradicionalizma i anti-individualizma... Srce mu je na dobrom mestu, al džaba kad je film klinački, kilav, neubedljiv, krindž, i sa retko ravnim „krajem“ čak i za japanske wtf standarde. Da nema nekih nadrealnih prizora prikladnijih mangama i animama nego li igranim filmovima, rekao bih da je ovo bilo žešće gubljenje vremena.

 

Ako vam ni ovo nije dosta, evo još nekoliko solidnih, gledljivih horora (otprilike su to neki tri-minusi, mlake trojke i sl), koje sam gledao već suviše davno, i mrzi me da ih sad opisujem čak i nakratko:

WE BURY THE DEAD 2026

WITTE WIEVEN 2024

NIGHT PATROL 2025

BODYCAM 2025

A DESERT 2024

TOXIC DAUGHTER 2024

 

Ima još nekolicina horora koje sam gledo, solidnih, i vrednih opisa, ali dosta vam je ovo za sada. Njih ću drugi put...


среда, 28. октобар 2026.

NEVER AFTER DARK (2026)

Mili narode, proslavite pobedu nad huljom i zlom uz nešto izuzetno dobro – tačnije, uz jedan od najboljih horora koji su izašli u ovoj za filmski horor vanredno-bogatoj godini. Pošto neće biti „narodnog odisaja“, jer studenti rade sve mirno i po ps-u (a tako i treba, da budem jasan!), odahnite barem, posle svih nedavnih tenzija, uz jedan napet horor! Ovo je definitivno top-5 materijal, barem za moju godišnju listu, a evo i zašto.

                Iza generičkog naslova, koji zaista nije mnogo obećavao, krije se film koji nas podseća na zlatne dane japanskog horora, i mada dolazi mnogo nakon što smo privremeno sahranili J-horor, barem kao masovni fenomen, ovaj film ipak nije izolovani incident, nego je i lasta koja najavljuje novo proleće japanskog horora. Imali smo nedavno onaj vrlo dobar film sa imbecilnim naslovom koji nikako da mi uđe u mozak, nešto kao NIŠTA NE BRINI BIĆE SVE U REDU ZDRAVO KAKO STE SVE NAJBOLJE SVIMA, tako neka tupava bezlična neupamtljiva obična fraza kakve u naslovima obično imaju slovenački filmovi (evo vam ga moj rivju OVDE!) – a uskoro stiže i NOVI film istog reditelja, koji takođe obećava. Kao i još nekolicina drugih Japanaca. Plus, jedna skoro-genijalna J-H serija...

                Medijumka na zadatku u ukletoj kući, angažovana je da otkrije ko i zašto opseda prijatnu brvnaru u šumi, i eventualno da egzorcira tu nesmirenu dušu, kako bi se kuća mogla mirno prodati. To je SVE što treba da znate. Moj princip je da ne spojlujem dobre filmove. Nemojte gledati trejlere ni previše čitati o filmu, jer on je pun lepih iznenađenja  i ona počinju od samog početka, već u prva tri minuta imate sjajan twist, ali ja vam neću kvariti ni njega, a kamoli ovo docnije. Uđite nevini u ovaj divan film.

                Film je veoma jeziv, ali ima i nešto fizičkog nasilja, pa i mrvica splatera – jer ipak su to Japanci, da se ne zajebavamo. Nisu ovo generička američka KONJURING sranja za PG-13 prostotu.

                Izuzetno dobro je slikan i režiran. To je naprosto milina gledati – i zbog ambijenta, scenografije, i kako je to sve uslikano. Zapravo, ugođajem više podseća na japanske horore before they became cool – dakle, kada su bili zaista weird i kultni, iz 1980-ih i ranih 1990-ih, pre RINGA, pre nego što su počeli da se dodvoravaju tinejdžerkama i Holivudu. (Iako, bizarno, ovaj film režira Amer koji ničim dosad nije pokazivao da ovo ima u sebi!)

                Glavna junakinja je beskrajno zanimljiva i zabavna, ekscentrična na prijemčiv i dražestan način – ja kad sam se zaljubio u nju u prvim minutima, posle toga je moglo da ne bude ni pola strave koja se zapravo desi, jer ovo bi me zanimalo samo nju da pratim. Da budem jasan: odlično napisan LIK, odlična GLUMA, i vrlo simpa-weirdo-sexy MLADA ŽENA. Igra je Moeka Hoši, iz serije ŠOGUN (nisam gledo, nit planiro, al sad možda oću.)

Evo zašto je horor žanr velikodušan za glumice – ovako sočnu, mesnatu ulogu glumci (muški protagonisti) ne dobijaju: ovo je napisano tako da bude ko poručeno za neku ozbiljno talentovanu i harizmatičnu glumicu koja se ne boji da zađe u neutabane staze, i srećom, baš tu je i završilo. U godini u kojoj će vam svi hvaliti one-note karikaturalnu performansu Inde Navarete iz OBSESSION, moj glas za ženskog Zlatnog Gula ide Moeki Hoši! Inače, i ostatak svedenog ansambla je odličan, suptilan, slojeviti likovi, negenerički u naizgled generičkoj situaciji...

                Gimik sa metodom prizivanja, i pravilima funkcionisanja natprirodnog, takođe deluje sveže, neviđeno, i dodaje originalnosti unutar, uopšteno gledano, oveštale situacije. Zbog ozbiljnosti s kojom je ovo sve izvedeno, kao da je prvi put, i film deluje originalnije nego što zapravo jeste (kad prođe, pa se zamislite nad onim šta ste gledali – ako ste skloni takvim perverzijama.)

                Muzika je odlična, a to se odnosi i na saundtrek, a ne samo skor (mada je, izgleda, za oboje zaslužan isti čovek, Džonatan Snajps). Ima jedna sjajna pesma u filmu koja deluje kao da je urađena spec. za film, a ona se čuje, skoro cela, tokom -za moj groš-najlepše scene u njemu, i jedne od najlepših uopšte u ovogodišnjem hororu.

                Hm, kad bolje razmislim, u sam vrh horor užitaka ove godine bacile su me dve muzičko-plesne scene usred filmova strave, što vrlo retko biva. Prvo smo imali Rejfa Fajnsa koji šenluči i hedbenguje u TEMPLE OF BONES uz Ajron Mejden, a sad i ovu lepoticu koja opušteno otkačeno pleše kao pijana vila po ukletoj kući.  

Gospode, nemam reči da opišem koliko je to slatka scena, na više nivoa – i kako uspeva da bude veoma smislena i znakovita, iako površnom gledaocu može delovati kao redundantno slepo crevo. Kako je genijalno strava utkana kroz tu razdraganu scenu, to je nešto neviđeno. Kakvo igranje, i uživanje u igranju – ne samo kod glumice/lika, nego i kod reditelja... Nenametljivi spektakl za sladokusce!

                Inače, ovaj film sam pogledao na skrineru još pre oko pola godine, i smesta se oduševio (dvaput sam ga pogledao tada, iako sam bio u velikom vremenskom tesnacu), i hteo da ga dovedem na SLAUGHTER FEST, i bio na ivici da postignem dil, ni cena nije bila problem, moglo se to platiti, ali na kraju ga nismo dobili – jer vlasnici insistiraju da se film prikazuje sa DCP-a, a SLOTER tu tehniku nema (niti ima tako grdnu lovu koliko košta njeno iznajmljivanje). Videćemo dogodine da li će nova vlast biti milostivija prema ovom festivalu...

                Istine radi, imam određene zamerke na drugu polovinu filma, ali one spadaju u SPOJLERE, pa zato – ni u ludilu ne čitajte ovo ispod PRE gledanja filma. Kad ga odgledate, onda dođite, pročitajte, pa javite u komentaru slažete li se.

 

SPOJLER

SPOJLER

SPOJLER

 

                Ne sviđa mi se kad se otkrije KO je zlikovac, i šta hoće: a) zato što je jadnik i b) zato što nema ubedljivu motivaciju da bude zli ubica. Prosto, nije dovoljno preteći, niti je znakovit, niti ima mnogo smisla.

                Ne volim bre ta poigravanja s vremenskim tokovima: znam da je to all the rage među današnjom mladeži, ali jebao vas DARK i sve to „jebo sam curu ne znajući da je to zapravo moja baba u vremenskoj petlji povraćena u budućnost, čime sam postao svoj sopstveni deda“ i tako ta sranja! Ako je put kroz vreme uopšte nekako moguć (ne ulazim u fiziku toga, ne zanima me) – on je narativno debilan, bio je i biće, i ova petlja u filmu je besmislena, neznakovita, običan gimik, dosetka, kao ETO, DOSETILI SMO SE, OPA, AL SMO VAS IZNENADILI, TO NISTE OČEKIVALI! Tužno je kad na kraju vidite da ovako dobro napravljen film zapravo nije ni o čemu sem o jednom meh gimiku.

               A unutar opšte, principijelne zamerke, smeta mi i ovaj detalj: na kraju medijumki bude jasno ŠTA se tu desilo, i da je taj ludak od krvi i mesa s kojim se bori onaj isti koji joj se ukazivao ranije (? ili kasnije, is it past or is it future, or future past, or present perfect continuous, ili je futur drugi, Ramzes Treći, koji kurac takoreći!?). Uprkos tome što ona zna to, kada bude u prilici da ovoga od krvi i mesa ubije šjekirom, i može da bira dal će ga njome posred čela, ili da mu odrubi glavu, ili šta će – ona ga sekirom mlatne veoma bizarno (ko to tako radi, molim vas?!) baš posred usta, kako bi od njega ispao tačno onakav duh kakvog je ranije (ili kasnije, juče ili sutra) sretala! Prc!

                Ali dobro, šta sad da se radi, ni HOPE nije ni o čemu, pa ga je lepo gledati (sem u nekim baš lošim CGI scenama), a ovde barem imate za koga da brinete svi vi dušebrižnici što volite da brinete za fiktivne likove po filmovima! Ova glavna junakinja je toliko slatka i opičena da ćete da brinete za sve pare! A što je najslađe – film imate za dž, na netu. Voleo bih da ovo bude dovoljno unosno da snime nastavak: rado bih gledo franšizu o daljim avanturama ove medijumke (i njene sekice)...              


недеља, 18. октобар 2026.

EKSPERIMENTALNI FILM – Džema Fajls

Dragi čitaoci, s naročitim zadovoljstvom najavljujem 42. knjigu u ediciji „Poetika strave“, horor roman EKSPERIMENTALNI FILM Džeme Fajls.

            S naročitim zadovoljstvom, i to višestrukim.

Prvo, posle nekog vremena, opet u ediciji imamo roman; mada smo vas dosad već naučili da ne prezirete (kao masa čitalačke rulje) ZBIRKE PRIČA, nego da ih baš volite i tražite, ipak postoje mnogi koji misle „Sve je to lepo, i kratko je slatko, ali roman je ROMAN ko orman, tek to je prava stvar!“ Nije da nije, kad je odličan, kao ovaj!

Drugo, autorka je u pitanju, dakle – žena, što je uvek lepo videti u ovoj našoj širokoumnoj i za sve otvorenoj ediciji, jer koliko god da se horor smatra muškim domenom, umeju i žene da ga zavuku, i nekoliko takvih smo vam već predstavili ovde, a sad se tim majstoricama strave pridružuje i Džema-voli-Džem.

Treće, Džema Fajls je, suprajz, živa! Da, posle nekog vremena opet u ediciji imamo savremenog autora ili autorku, a ne neku davno mrtvu, dead&buried personu. Čisto zbog onih koji misle da su sva velika horor dela pisana pre sto godina, i ranije, raduje me prilika da predstavimo i savremene majstore – ili majstorke!

Četvrto, uvek me raduje da budem prvi – pionir-otkrivač – a Džema Fajls je jedan od onih autora koje ćete na srpskom prvi put čitati upravo zahvaljujući Orfelinu i ediciji koju uređujem.

Peto, uvek volim kad mogu da u ovoj ediciji predstavim nekoga izvan uobičajenog dueta Amerika i Engleska (nikad zemlja proleterska): naša autorka je rođena kanađanka, i mada mnogi misle da mu to dođe isto, tj. nekakva mešavina Engleske i Amerike koja nema ništa naročito svoje – pa, i ovaj roman, a i moj iscrpan pogovor, objasniće vam izvesne bitne osobenosti baš tog ambijenta i kulture.

Šesto, raduje me što vam donosimo baš ovaj roman zato što obrađuje jednu od mojih omiljenih tema: „ukleti film“! To je tema koju je na velika vrata u moderni horor uneo Teodor Rožak s romanom TREPTAJ (baci oko na moj rivju!), a EKSPERIMENTALNI FILM prati donekle sličnu transverzalu zapleta – samo što je, po meni, mnogo uspešniji, i jeziviji, od Rožakovog razbrbljanog, ali idejno sumnjivog, horor-ponižavajućeg romana. EKSPERIMENTALNI FILM je, za promenu, pisao neko ko horor i razume i poznaje i voli. Na ovu temu sam za RUE MORGUE magazin radio temat pre par godina, tako da mi je to sve vrlo blisko i drago... a sada će biti i vama.

O čemu se, zapravo, radi u ovom romanu?

Ukratko: jedna kanadska filmska kritičarka (s autističnim detetom i dobrim mužem) slučajno otkrije filmske snimke jedne čudne žene s početka 20. veka koja je malko pomerila pameću nakon gubitka deteta i postala opsednuta spiritizmom. Neke seanse je snimala kamerom, a onda se bacila i u složenije snimke, kojima je pokušavala da dozove – pazite sad! – jedno biće iz slovenske mitologije. Da, za ovdašnje čitaoce biće zabavno da vide šta je Džema uradila sa Poludnicom (iliti Podnevnom vešticom), kao i brojne reference na Lužičke Srbe koje su u središtu zapleta... 

Naravno da se njena istraga neće završiti na nizu dugačkih dijaloga (od kojih se sastoji 93,4% TREPTAJA), nego će ti filmovi, i njihov uticaj, na osoben način oživeti i u 21. veku, u životu naše glavne junakinje, i pretvoriti ga u horor...

Ovaj roman, u kojem se elementi folk horora i filmofilske metatekstualnosti prepliću sa spiritizmom i kosmičkom stravom, dobio je dve ugledne nagrade: nagradu Širli Džekson (Shirley Jackson Award, 2016) u kategoriji Najbolji roman i kanadsku nagradu Sanberst (Sunburst Award, 2016) u kategoriji Najbolji spekulativni roman za odrasle.

Za svoje zbirke priča (koje su odreda izvrsne! obožavam!) Džema je dobila niz drugih nagrada, uključujući dvaput nagradu Brem Stoker (Bram Stoker Award) u kategoriji Vrhunsko dostignuće u zbirci proze za zbirke In That Endlessness, Our End (2022) i za zbirku Blood from the Air (2024). Imala je još tri nominacije za Stokera, i brdo drugih nagrada. Možda je dobila i nekog Zlatnog Gula, ili je bila u najužem izboru.

Inače, još daleke 2015. sam intervjuisao Džemu na temu o problemu Zašto je Lavkraft i danas relevantan? – ako kliknete, videćete šta mi je tada kazala o značaju Lavkrafta za njeno pisanje, pošto se njene priče često nalaze u lavkraftovskim antologijama.

Roman Džeme Fajls EKSPERIMENTALNI FILM preveo je Igor Cvijanović (kao i uvek u ovoj ediciji, uz ozbiljnu redakciju urednika, i uz njegove anotacije u fusnotama po pitanju filmske, mitološko-folklorne i spiritističko-okultne terminologije, koje nemate u originalnom izdanju, nego su ekskluzivne za srpsko) a ilustrovao ga je Ognjen Pavković. Knjiga ima pozamašnih 436 strana, pa je shodno tome i cena nešto malkice veća – kod Orfelina, ili ko želi, može i kod mene, cena je 1.600 din (u knjižarama će biti oko 2.200).

Osim iscrpne biografije autorke koju sam sačinio za ovo izdanje, u knjizi se nalaze i tri njena crteža koja je, na moju molbu, podarila specijalno za ovo izdanje (nema ih u američkim izdanjima). Naravno, tu je i detaljan pogovor, ovog puta pod naslovom „Džema Fajls: Svaki film je priča o duhovima“.

Knjiga iz štampe izlazi početkom novembra, kao i preostale dve nove Orfelinke. Podsećam, sve detalje o druge dve knjige (uklj. cene, pretplatu itd) imate ako kliknete na ove naslove: u ediciji Crna mačka – Klajv Barker, roman IGRA PROKLETSTVA i Volter De la Mer, zbirka SVI SVETI. Uz ove nove knjige možete sa značajnim popustom kupiti i ostala naša izdanja (videti na www.orfelin.info). To važi i za vas koji ih naručujete od mene: samo mi se javite na mejl što pre, i recite koje naslove želite.

 

Evo kako počinje moj pogovor za ovu knjigu.

 

Džema Fajls: Svaki film je priča o duhovima

 

 

„Film poseduje svojevrsnu solidnost kakvu ne dobijate sa gotovo nijednim drugim medijem, neospornu stvarnost, koja trikovima u kinematografiji daje neku vrstu sjaja crne magije.”

- Džema Fajls[1]

 

Ima nečeg višestruko paradoksalnog, ali baš zato naročito intrigantnog u naslovu – Eksperimentalni film. Na prvi pogled, to zvuči kao naslov esejističke studije iz filmologije, a ne kao naziv jednog dela fikcije, odnosno romana. Zatim, naizgled je paradoksalno, ili bar začuđujuće, videti naziv jednog medija (film) na delu koje pripada drugome (književnost). „Šta je sad ovo“, pita se zbunjeni čitalac, „roman o – filmu?“ Obično imamo film po romanu, ali roman o filmu – mnogo ređe. Najzad, ako i imamo roman o filmu, i ako znamo da se radi o horor romanu, očekivali bismo da film o kojem se govori takođe bude žanrovski, igrani, horor film – a ne eksperimentalni. Još manje bismo očekivali da taj i takav film bude – kanadski. A opet, sve prividno začuđujuće, neočekivane i intrigantne konotacije ovog naslova i njegove zaleđine uklopljene su u skladnu, smislenu i veoma jezovitu celinu. 

            Džema Fajls je višestruko nagrađivana autorka, kako za pojedinačne priče, tako i za zbirke. Njeno vladanje kratkom formom nesumnjivo je, o čemu svedoči i maltene redovno gostovanje u antologijama kao što je Najbolje godišnje horor priče urednice Elen Detlou. Međutim, njen jedini roman čistog horora, Eksperimentalni film, takođe joj je doneo vredna priznanja, što potvrđuje da ona, kad poželi, može da se uspešno iskaže i u dužoj proznoj formi.

            Da bismo osvetlili konotativne slojeve njenog romana, valja pojasniti najmanje dve njegove ključne idiosinkrazije: njegovo kanadsko poreklo i značenjsku dimenziju koju taj ambijent nosi, i tretman središnjeg motiva „izgubljenog/ukletog filma“, u novije vreme sve češćeg u žanru. Tek nakon toga biće adekvatno pripremljen teren za razumevanje naročitih osobenosti horor poetike ove značajne autorke. 

 

 

Krivite Kanadu

 

Atmosfera ovog romana nepogrešivo je zasnovana na činjenici da se njegov zaplet odigrava baš u Kanadi, i da je od početka do kraja prožet baš tom činjenicom. Ta lokacija nije uzgredni detalj, niti bi se roman mogao lako, uz preimenovanje nekih toponima, „preseliti“ u Ameriku onako kako su brojni američki filmovi, snimani u Kanadi zbog poreskih i drugih finansijskih olakšica, nominalno smešteni u Ameriku. Ali, postoji praksa još pogubnija po sopstveni nacionalni identitet, omogućena činjenicom da kulturološke i jezičke bliskosti sa anglofonom Kanadom čine kanadske lokacije skoro nerazlučivim od američkih, barem na prvi pogled. Stoga mnogi kanadski horor filmovi uopšte nisu insistirali na svojoj kanadskosti, već su naprotiv, iz komercijalnih razloga, bili po tom pitanju neodređeni, ili su čak navodili publiku u zabludu da se dešavaju negde u SAD. Ovo, npr. važi za film koji se smatra prototipskim slešerom, Crni božić (Black Christmas, 1974), ali i za niz drugih, docnijih slešera (Krvava maturska noć / Prom Night, 1981; Moj krvavi dan zaljubljenih / My Bloody Valentine, 1981). Nisu se samo kanadski slešeri izdavali za američke, bilo je vrednih primera i drugih podžanrova, npr. o ukletim kućama (Zamenjeno dete / The Changeling, 1980) ili o vukodlacima (Fatalna Džindžer / Ginger Snaps, 2000).

Veliki reditelj, Dejvid Kronenberg, danas je sinonim za pojam kanadskog horora, ali on u svojim ranim filmovima takođe nije eksplicirao mesto dešavanja,[2] insinuirajući SAD dok je deo svog začudnog efekta proizvodio upravo sugestijom da nešto u tom naizgled američkom ambijentu nije baš sasvim onako kako su nas filmovi navikli. Ima tu nešto blago „pomereno“, neki je ne sais quoi koji pojačava nemir i otuđenje od prividno familijarnog. Kanada je, kod njega, ključni nosilac unheimlische / uncanny učinka: lokacije deluju „domaće“ (američki), ali to nekako, neodredivo, ipak nisu... 

U čemu se, zapravo, sastoji tajna dihotomije između američkog i kanadskog? I šta je taj kanadski je ne sais quoi? Džema Fajls je izrazito samosvesna po ovim pitanjima, i u pogovoru, znakovito naslovljenom „Pod ovim stenama i kamenjem“, u zbirci Svi ćemo zajedno potonuti objavljenoj godinu dana pre Eksperimentalnog filma, ona je vrlo rečita o tome. Zbog svakovrsne nadmoći svog južnog suseda, Kanađani su „prinuđeni da sebe određuju negativno“[3] – u smislu, šta oni nisu, u odnosu na Amerikance. „Mi važimo za učtive, čiste i fine ljude – kao onaj mirni komšija sa sprata iznad laboratorije za metamfetamin, kako je to jednom iskazao Robin Vilijams.“ Ona podvlači da se pod Kanađanima često podrazumeva samo jedna znatno uža skupina unutar te nacije: „Beli Kanađani koji nisu autohtonog [indijanskog] niti frankofonog porekla, uz nejasnu primesu dobro asimilovanih ’imigranata’.” Takođe, podseća na jednu važnu sličnost koju Kanađani dele s Amerikacima, naime da su i oni: „nacija pretežno sačinjena od ljudi koji naseljavaju zemlju koju su ukrali od drugih ljudi.“ Ipak, svaki pokušaj samodefinisanja svodi se na poređenje s Amerikom: 

Ali ovde u Ontariju, polazi se od osnovne pretpostavke da – na vrlo sličan način na koji Toronto, uz odgovarajuću scenografiju, izgleda dovoljno nalik gomili različitih severnoameričkih gradova da bi skoro mogao da prođe kao oni (barem u očima ljudi koji zapravo ne žive u tim gradovima) – kakvu god kulturu da imamo, ona po nuždi mora biti bleda, beskrvna i nasumična imitacija naših južnih suseda. To nije ništa novo; nekada smo bili ’ne-Engleska’, a sada smo ’ne-Amerika’.   

            I dalje istrajava predrasuda o mirnoj i finoj Kanadi, uprkos svim Kronenbergovim filmovima, ali Fajls podseća „da Toronto i Ontario mogu biti podjednako strašni kao i bilo koje egzotičnije mesto, ako čovek zna gde da gleda... Možda i strašniji. Jer, na površini, sve deluje tako prijatno.“ A prijatnost je zavodljiva. Čovek se opusti, olabavi oprez, a onda... zaboravi da se ne nalazi ni u kakvoj utopiji: „Kanada je u globalu previše mračna za tako nešto, previše uskogruda i ukorenjena u genocidu nad domorocima. Mi smo hladan, čudan svet, daleko srećniji kada ignorišemo jedni druge nego kada se međusobno maltretiramo, ali nemojmo se zavaravati, sposobni smo za sve za šta su i svi ostali sposobni, pa i za gore stvari.“

---nastavak u knjizi...



[1] Gemma Files, „Every Movie is a Ghost Story: an interview with Gemma Files“, Murray Leeder, Luma Quarterly, Issue 6, Vol. Two, Fall 2016, str. 4.

[2] Izuzetak je Besnilo (Rabid, 1977), koji se dešava u Montrealu i ruralnim delovima provincije Kvebek.

[3] Gemma Files, „Afterword: Under These Rocks and Stones“ in: We Will All Go Down Together, ChiZine, Toronto, Canada, 2014, str. 374.


четвртак, 8. октобар 2026.

HOPE (DOBRODOŠLI U HOUP, 2026)

  

S najogromnijim uživanjem sam odgledao svih 2,5 sata meni najiščekivanijeg stranog filma ove godine. Pogledao sam koji dan pre njega i meni najiščekivaniji domaći film godine, DECU KOZARE, ali pošto on neće skoro u bioskope, osvrnući se na njega malo kasnije. Prvo koja reč o HOPE, koji kreće u bioskope već danas!

                Da li je nekome uopšte potrebna preporuka za dugočekani novi film reditelja masterpisa kakav je bio THE CHASER, zamalo-pa-masterpisa THE WAILING (o kojem sam nakon prvog rivjua napisao i neke dodatne misli i tumačenja!) i jebemliga-šta-je-ovo-uninvolving-al-je-zanimljivo-i-krvavo YELLOW SEA? Ako vam treba – evo vam: GULOV PEČAT KO VRATA! Idite u bioskop i gledajte najbioskopskiji film koji je ikada bioskopovao u poslednjih neznamkoliko godina! Ko ne ode, nego čeka da procuri na net pa da gleda na kompu – magarac!

                Ima tu samo jedna zajebancija: trenutno u nekim mestima, pa i gradovima, kao što je npr. NIŠ(tavilo), oba bioskopa drži distributer Megacom, a HOPE je tuđi film (valjda Blicov), pa ga po svemu sudeći niški bioskopi NEĆE prikazati (kao što nisu ni EVIL DEAD BURN i još neke koje su kupili drugi distributeri). Kako ne bih izvisio za ovu filmsku GROMADU, pravljenu za što veće platno, pogledao sam ga u Beogradu, na tzv. „festu“ – a vi ostali, neka vam je sa srećom. A ako igra u vašem gradu, palanci, selu – ne čekajte mnogo, jer Neko Tupavo Govno Sa Zvezdicom Holivuda Koja Je Danas IN igraće kod vas dve-tri nedelje, pa i mesec dana, ali tamo neki KOREJSKI film možda tu bude samo nedelju dana, if yor lucky, pa zato... poslušajte Gula, da vam posle ne bude kriv Đavo.

                HOPE je adrenalinska vožnja kakvu niste u sebe ubrizgali još od FURY ROADa, samo što je za hororiste još zabavnija od toga, jer ovde imamo monstrume, splatter, sluz i horror-suspense na kila i na tone. Posle uvodnih 15-ak minuta, koji su takođe zanimljivi i intrigantni (ko ili šta je iskasapilo stoku na periferiji jedne skromne luke?), kreće najspektakularnijih 50-ak minuta monster-akcije koje ste do tada videli! Kola lete kroz vazduh, grad se ruši, leševi se nižu (gadno osakaćeni – jer ovo su Korejci, pa kod njih, fala kurcu, čak i u blokbaster hitovima krv pljušti a tela se kidaju ko lutke u hiper-realističkim detaljima), čudovište jurca po kućama i po ulicama, likovi upadaju i ispadaju iz akcije dok mi pratimo pajkana zadivljujuće kondicije za jednu priobalnu pripizdinu gde je krađa krava dotad verovatno bila najveći kriminalni slučaj.  

Vala, šta ovaj ima da istrči, a da se jedva malo zaduva, to je za svaki respekt. A znate već kako Korejci vole (i umeju!) da rade te jurnjave peške: Ameri moraju da slupaju desetine kola, kamiona i motora (plus dečja kolica), i još da razbacaju stotine kila jabuka i pomorandži po ulicama (o staklu da ne govorimo) da bi postigli privid spektakla, ali Korejci umeju da jebu kevu s tim furioznim jurnjavama po ulicama i sokacima, kao što dobro pamtimo iz remek-dela MEMORIES OF MURDER, a znamo, bliže HOUPU, i u samom Naovom ČEJSERU. E pa ovde imate SVE: jurnjava na nogama (peške), kolima, kamionima, KONJIMA (!), po asfaltu, po šumi, po livadama, you name it!

                A onda, humano nema šta, na polovini filma dobijete priliku da malo predahnete, da dođete k sjebi, da opustite stisak naslona stolice, da razlabavite pobelele pesnice, popijete malo vode, umijete se njome, opasuljite se, snizite sebi puls, gricnete kokicu if any (ako niste gadljivi da jedete dok gledate vrlo ljigavu scenu alien-autopsije, neviđenu u ovako detaljnoj i tehnički besprekornoj izvedbi još od STVORA!), pre nego što krene...  pre nego što krene madrfaking AKCIJA kakvu, u monster muviju, nismo imali praktično NIKADA. Ne u ovom obimu, s ovolikim ambicijama i kreativnošću, ne na ovakvim lokacijama (ovozemaljskim!), ne s ovakvom tehničkom ekspertizom, i tu mislim i na rad kamere, i na scenografiju, i na montažu/režiju, pa čak i na efekte (uz izvesne ograde – vidi niže).

                To kuda ode druga polovina filma ne želim ni da vam nagovestim (tj. spojlujem), sem da nisam mogao da verujem šta gledam i da sam se u više navrata glasno smejao sumanutim zamislima, preterivanjima i iživljavanjima najsmešnije i najzabavnije vrste. Da ima boga, Kameron je trebalo da snima samo ovakve filmove! Umesto toga, on se već decenijama zamlaćuje jebenim Štrumpfovima, a niko drugi u Holivudu niti ŽELI, niti UME da ovako majstorski orkestrira saspens i akciju kao naš dobri Na! (Ko pomene Nolana, Vilneva i tako tu kilavu boraniju, biće udaljen sa ove sahrane!) Posle ovog filma poželećete spontano da uskliknete kao i ja što sam tijekom odjavne špice: „Holivuđani, izedite si muda! O ovako nečem možete samo da sanjate, ali ne i da u stvarnosti, na javi, napravite!“

                Da, ovo je rolerkoster – ali prvorazredni!  

Da, ovo je popkorn muvi, ali TAKO SE TO RADI!

                Dok su ČEJSER i ŽUTO MORE možda bili o nečemu (naročito MORE), a dok je VEJLING samo trpao mistifikacije glumeći da je o nečemu, HOUP je digo ruke od svake pretenzije i od jedne žvake za mozak napravio nešto-kao-umetnos! Tek u bukvalno poslednjih pet minuta jave se naznake da ova ludačka AKCIJA ima neku priču ispod spektakla, neke teme (i ideje?!) na pameti, ali o tom potom, tj. ako ovo zaradi dovoljno para da zapravo snime nastavak.

                Da, to je zajebani deo: ovo je bio brutalno skup film. Snimili su ga, a onda par godina bili u postprodukciji (zbog izobilja CGI efekata), ali ovo je zamišljeno kao (barem) trilogija. Zato, budite spremni da priča ovog filma dobije neku kao poluzaokruženost, kobajagi, ali se zapravo pred kraj otvara u sasvim novim, i pompeznijim pravcima. Želećete taj nastavak, plakaćete da ga dobijete što pre, ali on, deco, još nije ni počeo da se snima, i verovatno će početi tek dogodine, ako smo srećni, što znači da ga nećemo videti pre 2029. ni u ludilu, a verovatnije 2030. A dotad – ko živ, ko mrtav.

                Još jedna stvar: ušao sam na fim spreman da su CGI efekti slabi, a po mnogim rivjuima i „loši“. Na kraju, kako sam se nadao, tj. bojao, još sam i dobro prošao. Da, u nekim scenama su prilično slabi za ovaj nivo produkcije, ali u mnogima su sasvim prihvatljivi. Naprosto, te zamisli, te scene, tako zamišljene kreature, moraju se raditi ili CGI ili nikako. Čak i da su pukli još koje milionče, i to ubrzali, ili popravili, jbg videćete to su takve scene da se to danas ne može upriličiti MNOGO bolje. Ja veći problem imam s DIZAJNOM nekih kreatura (naročito mi bode oči ona rogata), dok je izvedba jebeni crtani film, šta da se radi. U slabijem filmu to bi mi smetalo više; u ovako jebeno dobro napravljenom, u svim drugim aspektima, skloniji sam da prihvatim povremena iskliznuća na planu vizuelnih odnosno CGI efekata.

                Nisam srećan što me film tera da navijam za pajkana i, kasnije, pajkanku.

                Nisam srećan sa tim tipičnim korejskim iskliznućima u čalićevsku treš komediju, komik rilif karikaturalne likove, slepstik i klozetski humor.

                Nisam srećan s tim dizajnima aliena, a ponegde ni njihovom izvedbom.

                Nisam srećan s nekim manjim narativnim rupama (Zašto su alieni uopšte masakrirali nevina goveda s početka? Nije mi jasno ni grizlija zašto su, a kamoli stoku? A i to oko njihove kasnije otkrivene motivacije otvara pitanja... ali da ne spojlujem to sad).

                Nisam srećan ni sa tim brdima otvorenih pitanja i nagoveštaja sa samog kraja.

                Ali JESAM srećan što sam ovo overio u bioskopu, jer ovo je zaista NEVIĐEN spektakl vrhunske monster SF-horor akcije i komedije koji vraća kez na facu i najsmorenijim i najciničnijim filmofilima. Osećao sam se kao da me je u toj bioskopskoj Sali sunce tuđeg neba ogrejalo, i zaboravio sam na ovu čamotinju i bedu i brige sadašnje i bliskobuduće bar na dva i po sata... Znači, HOPE uliva nadeždu barem za zabavu made in S. Korea! Mada ni Japanci, nestali u akciji, nisu još sasvim mrtvi, ali nešto izvanredno, otuda a s mojim pečatom, otkriću vam... uskoro.

Stay tuned. Ko prati Gula, znaće. Ko ne prati – neznaće (ili kasniće).


среда, 30. септембар 2026.

KRIMI Ghoul! Ognjanović piše o hororu BLOODLUST!

 

Upravo je iz štampe izašao drugi broj nemačkog magazina knjiškog formata na engleskom jeziku KRIMI! posvećen Euro krimićima i hororima. U njemu možete pročitati moj opširan esej o opskurnom, kultnom krimi-hororu MOSQUITO (aka BLOODLUST, 1976). Naslov je SUCKER OF THE DEAD: The Case of the Mortuary Mosquito.

Taj MOSQUITO je jedan žešći gadnić, prema istinitim događajima, o nemačkom nekrofilu i ubici – svojevrstan prethodnik filmova ANGST (1983) i SCHRAMM (1993). Međutim, za domaće čitaoce najveći kuriozitet jeste da ga je režirao jugoslovenski reditelj, Marijan Vajda – rođen u Hrvatskoj, sve svoje glavne filmove snimio u Srbiji, a onda – otišao u Nemačku i počeo da snima neke neverovatne trešine i ludila. 

VEOMA slikovita ličnost, mnogo bizarna životna priča, a i film je podsticajan za razna čitanja i tumačenja. Moj tekst je pozamašan, u ovom časopisu velikog formata (8.49 x 0.68 x 11.24 inches) zauzima, zajedno s obiljem ekskluzivnih fotki, celih 15 strana!

Časopis ima 209 strana, postoji u mekom povezu (25 e) i tvrdom (45e) i možete ga kupiti širom Evrope, odnosno svuda gde Amazon šalje.

U časopisu pišu Boris Brosowski, Holger Haase, Giovanni Petronaci, Dejan Ognjanović (i drugi?), a evo ga sadržaj:

 


KRIMI! THE MAGAZINE #2: THE MANY DEATHS OF DR MABUSE

The Magazine for Contintental European Crime Cinema Culture

 

 


1. THE MANY DEATHS OF DR. MABUSE (70 PAGES - basically a book in its own right)


What happened to the scripts and ideas for the CCC Dr. Mabuse movies after 1954's DIE TODESSTRAHLEN DES DR. MABUSE?

- The different storylines of Fritz Lang and Norbert Jacques. All movies and books up to 1964
- Mabuse screams: Laslo Fodor Script for DAS HORRORKABINETT DES DR. MABUSE (1966) and the evolution into THE DISORIENTATED MAN and finally SCREAM AND SCREAM AGAIN (1970)

- Mabuse in Space: NO SURVIVORS PLEASE (1964), RAUMPATROUILLE ORION (1966), ASSIGNMENT TERROR and THE GREEN HORNET

- EITOPOMAR calling: THE GIRL FROM RIO and Jess Franco's lurid Mabuse fantasies

- The hommages: VENGEANCE OF DR. M and all the others

- The y2K MABUSE graphic novels

- The 2027 CCC-produced TV-series - exclusive set-visit and background coverage

 


2. THE COMPANIONS OF ELEUSIS


Exploring the rare French mystery mini-series that told us all what a conspiracy theory is. Including projected sequels.

 

3. CONTINENTAL RULES!

The complete history and all the films policiers of CONTINTENTAL FILMS the big-time studio the Nazis established in occupied France to keep them French amused: WHO KILLED SANTA CLAUS, PICPUS, THE LAST OF THE SIX, CECILE IS DEAD, THE RAVEN, THE HAND OF THE DEVIL, THE LAST SOU, THE CELLARS OF THE MAJESTIC, STRANGERS IN THE HOUSE, THE KILLER LIVES IN APT. 21, THE FARM OF WOLVES.

 

4. PENELOPE WALLACE

Complete biography and all of her published crime novels, read and reviewed for the first time ever.

 

5. THE WHITE CARPET AND DER HENKER VON LONDON

What happened to the Bryan Edgar Wallace book "The White Carpet," and what is the story behind DER HENKER VON LONDON (1962).

 

6. DER ALTE

When Krimi OG Siegfried Lowitz got his own Krimi-TV show, heavily influenced by Maigret, people were skeptical. How did this turn out? The full story.

 

7. DAS RÄTSEL DES SILBERNEN HALBMONDS/SEVEN BLOODSTAINED ORCHIDS

What became the last RIALTO Edgar Wallace movie was in fact based on a book by film noir author Cornell Woolrich ... or was it? Read about all of this and the Colombo connection here

 

8. OF VAJDAS AND MOSQUITOS

 

9. TEN RIALTO EDGAR WALLACE MOVIES TO SEE BEFORE YOU DIE

Hand-picked by Boris and Holger, these are the 10 Edgar-Wallace Krimis you definitely should have watched in your life.

200+ pages, color, over 85.000 words (10.000 more than Harry Potter and the Sorcerer's Stone!!!).


Packed with new archival findings, KRIMI is dedicated to bringing you new information and thoughts about the 70-year-old genre of the KRIMIS.

 

These are the links for orders:


AMAZON USA HC

AMAZON USA SC

UK HC

UK SC

GERMANY HC

GERMANY SC

FRANCE HC

FRANCE SC

ITALY HC

ITALY SC