четвртак, 8. фебруар 2024.

THE ANIMAL KINGDOM (Le règne animal, 2023)

***(*)

3+/4-

 

S velikim uživanjem odgledao sam ovaj film na Festivalu autorskog filma u novembru, ali pošto tada nije bio dostupan na netu, nisam hteo da vam stvaram zazubice rivjuom: zato pišem o njemu sad, kad je najzad procurio na net. Dakle, Gul, vaš verni videotekar, otkriva vam i snažno preporučuje THE ANIMAL KINGDOM! Potražite ga sami, nije baš vidljiv na svim najofucanijim mestima, ali, ima ga, ko bar malo ume da traži.

mnji njegaja našaja, panjimajet

            Ja ću ga pomalo na kvarno ugurati u horore, mada je ovo, strogo gledano, pre svega nešto kao fantastični realizam, ili poetska fantastika, ili tako neko tipično francusko arty čudo koje zrelo i duboko koketira sa žanrovima fantastike a da se ne uglavljuje ni u jedan smesta očigledan šablon. Ako volite horor, ne očekujte baš čistu stravu i užas i led u žilama, ali ima i džamp skerova, i jeze, i groze, i telesnog horora, i kreatura, i tipične horor tematike. A ako ne volite horor, svejedno ga pogledajte, jer ovo je horor uglavnom tek tangencijalno.

Premisa: neki ljudi naprasno, ničim izazvano (?), počnu da mutiraju u životinje – ili, preciznije rečeno, u humanoidne zvero-polutane, najsličnije stvorovima na ostrvu Doktora Moroa. To je prilika za neke zaista izuzetne, vrhunske efekte maske, kreatura i CGI-ja.

Ovde nema doktora Moroa; nema nikakvog pokušaja da se „novum“ naučno objasni (experimenti, radijacija, mutacija, kometa, virusi, Zemljini polovi, čuda, muda), pa zato nije SF. Niti se fantastični događaj prihvata zdravo za gotovo, kao normalni deo tog sveta, pa zato nije ni fantazija, ni bajka. Upad Drugosti tretira se krajnje realistično – sa čuđenjem, zazorom, strahom, paranojom, ksenofobijom, ali ipak i zdravorazumski, pa je zato ovo najbliže hororu.

Jedino što ta Drugost najčešće nije preteća, niti zlonamerna – iako ume da tako IZGLEDA, pa čak, kad je priterana uza zid, i da se ponaša: da pokaže zube, kandže, pipke. Otud, imamo i napete scene s tim čudima: na početku, čovek-ptica (humanoidno telo, ogromna pernata krila na rukama, pileća koža na torzu) bori se s lekarima koji ga silom voze na operaciju „unormaljivanja“; kasnije, u šumi, on napadne, pa čak počne i kandžama buši kožu našeg glavnog junaka, dok mu ne oseti u krvi… da je ovaj jedan od njih.

Ima tu i drugih kreatura: čovek-oktopod (sa pipcima), čovek-pangolin (s ogromnim krljušt-pločicama), dete-kameleon (uredno menja boje!), a neka su i teže odrediva jer nije najjasnije šta bi ta trololololika čuda trebalo da budu – ali „čudovišno“ svakako izgledaju. I glavna tema filma, reklo bi se, upravo je odnošenje prema toj Drugosti, prividnoj čudovišnosti koja uglavnom „preti“ i plaši samom svojom različitošću, a ne delima i namerama (isti je slučaj npr. kod Frankenštajnovog stvora).

Glavni lik je tinejdžer čija je majka počela da se pretvara u nešto dlakavo, vukodlakoliko. Ona je u novoosnovanoj instituciji za zbrinjavanje novomutanata, a njen muž i pomenuti momak sele se u kućicu u šumi kako bi joj bili bliži. Onda, tokom olujne noći, 40-ak stvorova (uklj. mamu) pobegne u divljinu. A onda – nije neki spojler jer ovo biva već u prvih pola sata ovog dvočasovnog filma – i dečkić počne da polagano mutira. U vučića! (Srećom, s malim slovom, jer da je s velikim, ovo bi bio čist horor!)

I tako pratimo dve tematske linije, blago isprepletene: tatko vapije za bivšom (?) ženom (?), iliti ženodlakom, pa zauzet time ne primećuje kako mu sinak mutira mnogo žešće nego što to pubertet inače diktira. Naravno, dečko to pokušava da sakrije od oca, a još više od novih drugova u školi (uklj. curicu), i čupa kandžice ispod noktiju i nonšalantno izbacuje ljudske zube iz vilice praveći mesto za vučje i brije dlake koje mu bujaju na leđima (mada, začudo, ne i na grudima i stomaku), ali kao što su nas filmovi o vukodlacima (ili, recimo, Kronijeva MUVA) dobro podučili, ta maskarada i skrivada ne može dugo da potraje… jer ono iznutra sve više se manifestuje spolja…

Tu je i treći narativni tok, sa čovekom-pticom, skrivenim u šumi, s kojim se vučić zbliži, i pokušava da mu pomogne u isprva trapavim pokušajima da poleti svojim novostvorenim kondor-krilima, a tu je i zametak četvrtog, u vidu ljubavisanja s curicom koja nije drugačija jer je mutant nego zato što ima ADHD, ili tako nešto, mada ova linija ostaje donekle nedokuvana i bez pejofa (da ne kažem mani šota).

Strogo gledano, nije ovo revolucionaran film ni u kom smislu: tematski, to je prilično direktan poziv na toleranciju Drugačijih („Oni su dobri!“) i na proširenje granica „normalnosti“ i „ljudskosti“, na rastegljivost dotad fiksiranih identiteta; dramaturški, to je drama o prihvatanju sebe/svog bližnjeg, o prepuštanju/prihvatanju gubitka, pri čemu tatkove emocije prema dlakoženi dekodirane u stvarni svet više nalikuju mirenju sa „smrću“ žene, dok su one prema sinu, vučiću, više u stilu: „dete poraslo, osamostalilo se…“ 

I nema tu ni nekog iznenađenja (mada, nekima će ovaj ovde pasus biti SPOJLER, pa ko hoće nek ga preskoči): već na početku je jasno da su promene nepovratne i neizbežne – niti se mogu usporiti, sem silom, nakaznom hirurgijom, i nekim neefikasnim retardirajućim „lekovima“, niti se mogu vratiti unazad. Dakle, od prve kandžice iščupane ispod ljudskog nokta za vučića postoji samo jedan kraj, a tatko tu ne može ništa sem da se s time pomiri i da sinu pomogne da umakne od opresivnih sila poretka (policija, lekari), koje bi da ga uapse, „tretiraju“, sputavaju; umesto toga, on ga otprati da otrči u – neizvesnost otvorenog kraja koji površnima deluje kao hepiend samo zato što je tu priča PREKINUTA. Imajući u vidu ono što smo dotad videli u filmu o snazi policije i rešenosti da povata zverinje, teško da ikakva sloboda i nesputanost čeka i vučića i njegove kompanjone u doglednoj budućnosti.

Prepričano, ovo sve može da zvuči kao deža vi – deo dr Moro, deo MUVA, tj. Vukodlak mitologija (BEZ treš ciganskih kletvi, punih meseca, srebrnih metaka i prokletstava, popevki i sl). ALI, prave čarolije ovog filma kriju se ne toliko u ŠTA koliko u – KAKO.

Čarolija 1) zadivljujuće nonšalantno realističan tretman fantastične premise 

...koji ako ne baš potiskuje njene eksploatacijske potencijalne, a ono ih svakako svodi na razumniju, neholivudsku meru – i to ne zato što nema para, štap-i-kanap prodakšn, seci uši krpi dupe pikčrs, krijemo u senke jer ne možemo/nemamo šta da pokažemo, NE, bilo je ovde budžeta, i kad reditelj reši da nešto pokaže, on ga POKAŽE, i to izgleda super. Ali on je dovoljno pametan da mu senzacionalizam te vrste nije primaran, nego uvek likovi i emocija i situacija, tako da su ponekad neka čuda izvan fokusa, ili na ivici kadra, ili banu niotkuda, bez najave, ili su usnimljena tako nekako, nekonvencionalno, ne vulgarno američki: „Gledaj me! Vidi ovu masku! Vidi ovaj efekat, šta kažeš, a? A?! Say no more!“

            Čarolija 2) ekstenzija prethodnog: režija! Ovo je ODLIČNO režiran film

Ne očekujte less is more, rumunsku estetiku mrljavosti i kvazidokumentarizma: ima ovde fascinantno insceniranih set-pisova, relativno nenapadnih, gde se u jednom kadru izdešava gomila stantova i efekata spojenih u celinu koju samo ozbiljan talenat i ozbiljna produkcija/budžet mogu da iznesu.

            Čarolija 3) efekti! Skoro besprekoran spoj praktičnih maski i kreatura sa CGI dodacima

Kažem „skoro“ jer neki kadrovi sa letenjem čoveka-tice nisu 100% uspeli, niti verovatno to mogu biti, danas, bilo gde, s ma kojim parama. Pritom, fino su dizajnirani ti stvorovi tako da budu drugačiji, i čudni, i kad zatreba preteće-strašni, ali ne više od neke divlje zveri, a svakako ne nalik demonima i sličnim zlobićima. Lepo je odmerena ta zavodljivost drugačijeg, fascinacija i jeza, zazor i neka tuđinska lepota.

            Čarolija 4) vrhunska gluma, a pre svega glavni lik, vučić, odnosno Pol Kiršer – mladac kojem vidim svetlu i bogatu budućnost. 

Ako bude pametan i ima dobrog agenta (tj. mudar izbor projekata) mogo bi postati novi Šalame, ili Di Kaprio. Te suptilnosti mikro-glume i govora tela i glasovnih modulacija koje izvodi da bi tokom filma prikazao svoju transformaciju stvarno su nešto što se retko ili nikad viđa u ovako superiornoj izvedbi, a naročito u tim godinama (npr. Goldblam u MUVI već je bio u svojim 30-im, a Kiršer je u vreme snimanja ovoga imao 20). 

a tu je i Adela kao pajkanka

U tome mu pomažu tatko, iskusna njuška koju ćete prepoznati iz drugih francuskih filmova, čiji je lik takođe nekonvencionalno i s dušom koncipiran: on je i trapav i tragikomičan, i zapravo najtragičniji lik u filmu, jer dok svi oko njega napuštaju ljudskost i idu u nepoznato, on ostaje sam samcit, prvo bez žene, pa bez sina, u svojoj tesnoj, ljudskoj, suviše ljudskoj koži.

            Čarolija 5) spoj drame i žanra, saspensa i duše, akcije i emocije 

...niko još na belome svetu celom nije naučio da prirodno izvede tako vešto i izbalansirano kao Francuzi, i ovaj film je još jedan dokaz u tom smislu. Znači, kako oni to spakuju da može da prođe i za festival autorskog filma i za redovnu bioskopsku konzumaciju, i za snobove u bundama i za publiku s farmerkama i kokicama, to niko ovako lepo ne ume. Čak ni kod Francuza ne viđa se ovakav film svake godine, pa ga tim pre treba poštovati i u njemu uživati. Meni će svakako biti u vrhu godišnje liste naj-filmova.

            P.S. Uzgred, još jedna francuska idiosinkrazija: i ovaj skoro-remek dolazi od reditelja koji ničim dosad nije ukazivao na potencijal za to. Isto ko onaj Paskal Plante koji je, posle nekoliko neupadljivih, nimalo žanrovskih filmića koji kao da su pravljeni za popunjavanje neambicioznih termina na FEST-u (DKC u četri popodne), snimio jebeni REMEK zvani RED ROOMS, isto tako je i tvorac ovoga, Toma Keli, dosad snimio 2-3 tako neke poludupaste nebitnoće, reklo bi se, na koje se neću zaleteti da ih smesta (ili ikada) odgledam, mada njegova SF mini-serija AD VITAM deluje zabavno, pa ću bar nju proveriti.