
(2009) Sam Raimi 3.5/5
Veličanje povratka Raimija žanrovskom filmu ima rudimentarne probleme. Ok, da, sve to stoji - lepo je kad neki iskusni lisac prevali put preko low-budget ostvarenja, pa dođe do mejnstrim spektakla, pa još u nastavcima epikuje svoju tehnički besprekornu onaniju; i onda na kraju balade o sumraku očaja modernog Holivuda pokusa svoje šarolike bljuvotine i vrati se korenima. Ja nisam hejter, niti sam demented forever, tako da pozdravljam ovakve, i njima slične poteze. Ali...
Jasno je na prvu loptu da ovaj simpatični filmčić ima svoje pionirske i kurirske aluzije i pretenzije. Kada klinja koji pogleda DMtH, povikaće uglas: "Ura! Raimi je moj idol. Ne samo da ume da režira blokbastere, nego i horore. Vau, šta on još zna?"
I onda će otkriti da je Raimi sve ovo isto, sa neznatnim varijacijama i neprimetnim modulacijama radio još pre 25 godina. I neće se razočarati, već će biti dodatno oduševljen. A kada poraste, shvatiće banalnost, trivijalnost nemaštovitog zapleta, i nemuštu predvidivost raspleta.
Prosečan adoescent je očekivao barem nekakvu inventivnost. Umesto toga Raimi nam i dalje mantra baba-gatarama, prokletstvom from beyond i uzavrelom tenzijom američkog ofishorora i fašisoidnom halabukom advokato-aristokratske buržoazije i triler enterijerima njihovih prostranih domova, kombinujući taj bućkuriš sa opozicijom koju naravno reprezentuje seljačko rumenilo glavne (naivne!) junakinje.
Naravno, sam duh osamdesetih je vešto prikazan i dočaran prokiselo-teatralnom glumom, slikovitom scenografijom i majstorskim umećem Raimija za oslikavanje jump-scary situacija, koju kombinuje vešto sa narastajućom psiho-tenzijom.
Solidno, gledljivo, zabavno, ali ako iskusni mag ne nastavi da diše horor plućima, DMtH može ostati samo slovo na toalet papiru pionira modernog američkog horora.