петак, 7. април 2023.

50 GODINA LEPTIRICE


TV film LEPTIRICA scenariste i reditelja Đorđa Kadijevića premijerno je emitovan na Prvom programu RTV Beograd u četvrtak, 5. aprila 1973. u 20.30 h.

            Od ovog istorijskog dana proteklo je punih pola veka.

Najava TV programa za to veče koje će promeniti sve

            Red je, stoga, reći ponešto tim povodom.

            Šta LEPTIRICU čini tako posebnom? Zašto je baš ona kamen-međaš u kontekstu srpskog horora? Da li je LEPTIRICA zaista prvi srpski horor film, kako se to najčešće čuje?

            LEPTIRICA je, te 1973. bila prikazana u okviru mini-serijala od četiri TV filma, pod zajedničkim naslovom koji se u novinama najavljivao dvojako: kao „Ciklus: Fantastika“ i kao „Priče tajanstva i mašte“. Čak i hronološki posmatrano, LEPTIRICA nije bila prva, jer je u tom serijalu prvoprikazan bio Kadijevićev TV film ŠTIĆENIK, emitovan 29. marta. A ipak, za taj film malo ko zna izvan najvećih fanatika i poklonika domaće strave, a sasvim sigurno ga niko ne proglašava „Prvim srpskim hororom“ (iako je, ponavljam, premijerno prikazivanje imao nedelju dana PRE LEPTIRICE).

Najava iz TV REVIJE, 27. MARTA 1973.

            Da paradoks bude još veći, LEPTIRICA čak nije ni prvi horor koji je Kadijević snimio. Strogo gledano, njegov TV film DAROVI MOJE ROĐAKE MARIJE, iz 1969. (dakle, pune ČETIRI godine PRE LEPTIRICE), mogao bi se smatrati proto-hororom, ili filmom sa elementima horora. A ipak, i za taj film malo ko zna izvan najvećih fanatika i poklonika domaće strave, a sasvim sigurno ga niko ne proglašava „Prvim srpskim hororom“ (iako je, ponavljam, premijerno prikazivanje imao ČETIRI godine PRE LEPTIRICE).

            Dakle, niti je LEPTIRICA prvi Kadijevićev horor film, niti je LEPTIRICA prva prikazana u tom ciklusu filmova koji su, ma kako ih mediji i BG televizija eufemistički nazivali, bili zamišljeni kao „filmovi strave i užasa“.

            A ipak, uprkos tim zanemarljivim detaljima, što se mene tiče, opravdano je i smisleno baš LEPTIRICI nalepiti etiketu „Prvog srpskog horora“.

Zašto?

1) Zato što su DAROVI MOJE ROĐAKE MARIJE u suštini jedna turobna TV drama koja se, kao „horor“, eventualno može sagledavati tek u retrospektu, u okviru celokupne Kadijevićeve poetike i u okviru izučavanja korenova postepenog, stidljivog uspona horor motiva u domaćem filmu. Ali ne postoje svedočanstva tadašnje publike ili kritike da je iko tu dramu doživeo kao horor, da su se ikome od nje ledila krv u žilama, da je izazivala košmare ili bilo šta slično.

2) I zato što je ŠTIĆENIK takođe pre svega jedan turoban, težak, skoro art film poturen kao TV film, hermetičan, spor, nekomunikativan – i kao takav užasno loše odabran da bude prvi koji će biti u tom ciklusu prikazan. Imam novinske napise iz tog vremena koji svedoče da su ljudi tim filmom bili zbunjeni, da im je bio dosadan, nerazumljiv, i sasvim sigurno nimalo strašan – a očekivali su, iz najava, „film strave i užasa“. Stravu i užas nisu dobili; dobili su jedan film mračne fantastike u kojem je fantastika toliko suptilna da je mnogima, tada, sasvim izmakla: možda su malko i zadremali, uljuljkani sporim ritmom (ne)dešavanja, opresivnom atmosferom, letargičnim dijalozima. Taj film se, iz današnje perspektive, itekako može čitati (i) kao horor film – što sam, uostalom, i učinio, pionirski na ovim prostorima, još 2007. u knjizi U BRDIMA, HORORI: SRPSKI FILM STRAVE – ali ga tadašnja domaća neverzirana, žanrovski nesofisticirana publika kao horor 1973. godine nije doživela.



            Međutim, LEPTIRICU itekako jeste. Oho-ho, nego šta nego jeste: i bilo je zabeleženo masovno useravanje od strave po kućama širom tadašnje SFRJ koje je ušlo u legendu koja se pojačavala, prenošenjem s kolena na koleno, a zatim i (u to vreme previše retkim) TV reprizama tog filma. Čak i danas, nakon sve češćih repriza tog filma kao i njegove dostupnosti na internetu, što legalno, na RTS-ovom Jutjub kanalu, što ilegalno, svuda drugde (uključujući i novi rip remasterovane verzije, sa američkog blu reja) gde god se na netu pokrene priča o LEPTIRICI – na IMDB-u, na forumima, na Fejsbuku, gde god, reakcije su predvidivo uniformne: „Najstrašniji film ikada!“ „Nijedan me drugi nije uplašio kao Leptirica!“ „Noćima nisam mogao/gla da spavam od tog filma!“ itsl.

            Ukratko, šta god i sam Kadijević pričao o tome – a on je sklon, u nekim intervjuima, da se ograđuje od termina „horor“, jer preferira „poetsku fantastiku“ i slične eufemizme – LEPTIRICA je nesumnjivo čist horor film. To je film koji je napisan, odglumljen i REŽIRAN kao horor. Scena napada na vodeničara, na početku filma, treba da se predaje u svim filmskim školama o tome kako se režira scena strave. Scena kulminacije, odnosno predbračne noći, sa jahanjem, probadanjem, izlaskom iz groba itd. takođe je školski primer horor delirijuma i košmara kakav se retko do tog trenutka, u tom intenzitetu i trajanju, mogao naći zabeležen na filmskoj traci u svetskim okvirima! (Dozvolite da vas podsetim da je Isterivač Đavola u bioskope krenuo tek na samom kraju te iste 1973. godine, a Teksaški masakr motornom testerom tek iduće, 1974. godine!) 

I nije se gledaocima, tada i uvek od tada do danas, ledila krv u žilama zbog „poetske fantastike“, niti zbog „metafizike“, niti zbog tog, kako Kadijević veruje za horor nečuvenog, otvorenog kraja (iako su otvoreni, nerazrešeni, ne-sasvim-objašnjeni završeci u hororu i pre LEPTIRICE bili prilično česti) – nego zato što je to a) prijemčiva, komunikativna priča smeštena u prepoznatljiv ambijent pretežno ruralne zemlje, b) ispripovedana sa dovoljnom dozom realizma da se narod zavara i opusti kako posmatra „naš“ tzv. „stvarni“ svet, c) samo da bi im reditelj, nadasve inteligentnom i doslednom, samosvesnom režijom, izmakao tlo ispod nogu i uznemirio ih, d) STRAVIČNIM, JEZOVITIM DEŠAVANJIMA, režiranim tako da maksimalno koriste sliku, zvuk, zvučne efekte, svetlo, tamu, senku, šminku, kostim, glumu; svi elementi filmskog izraza upošljeni su u jednu svrhu: da se izazovu strava i šok. I to je i postignuto. Toliko vešto i dobro da taj film funkcioniše kao HOROR i dan-danas, i to ne samo u ovom narodu; o tome svedoči njegovo nedavno izdavanje na nemačkom, a zatim i američkom blu-rej izdanju.

Kadar iz američkog dokumentarnog filma WOODLANDS DARK AND DAYS BEWITCHED

Sva tri tadašnja Kadijevićeva TV filma s elementima horora – i prvi, DAROVI MOJE ROĐAKE MARIJE, i docniji ŠTIĆENIK, i DEVIČANSKA SVIRKA (film koji je te 1973. skinut s programa, tj. bio neprikazan iz debilnog razloga – jer je autor predloška, Ivan Raos, dospeo u političku nemilost zbog podrške tzv. „Hrvatskom proljeću“, dakle zbog ustašoidnih simpatija pisca čiju je pričicu Kadija ionako krajnje slobodno preradio) – svi oni su spori, hermetički, artistički, turobni, crnobeli produkti kakve je samo jedna državno-sponzorisana televizija, koju komercijala i gledanost skoro nimalo nisu zanimali, mogla da finansira i prikaže u udarnom terminu (danas je ovako nešto nezamislivo, sem kao repriza, čak ni na RTS2!). Ali ti bi filmovi ostali fusnote, zaboravljene od svih sem najzagriženijih zaluđenika, da nije bilo LEPTIRICE – jedinog, do tada, Kadijevićevog filma u kojem je on skinuo cilindar, monokl i bele rukavice „poetske fantastike“ i zagazio, goloruk, smelo, mudovito, u blato i brašno i krv i čulnost i vulgarnost i seks i grotesku autentičnog srpskog ruralnog gotik-horora!

(Nečemu nalik tome vratio se samo još jednom, skoro dve decenije kasnije, u filmu SVETO MESTO, koji je svojevrsni spoj onoga najboljeg iz obe vrste njegovih ranih TV horora: artistički i prefinjen na površini, a sirov i perverzan i gnusan odmah ispod, sa tematikom pomalo dekadentno-opskurnom, ali svejedno sa scenama nepatvorenog, čistog užasa i šoka. Nažalost, taj film nije stekao status koji zaslužuje jer su ga zasenili horori naše tadašnje stvarnosti – premijeru je imao početkom 1991., uoči raspada zemlje u krvavom građanskom ratu gde narodu stvarno nije bilo do veštica, vampira i zloduha dok su im Zlodusi sasvim druge, prizemne ali vrlo krvave sorte odjednom krojili mračne sudbine…)

O značaju LEPTIRICE pisao sam toliko mnogo do sada, ponešto imate i ovde na blogu, npr. OVDE, i ne bih se sad ponavljao. Umesto toga, iskoristio bih ovaj povod za nešto ekskluzivno.

Naime, kao i mnogi drugi klasični filmovi, tako i LEPTIRICA podstiče razne „urbane legende“, odnosno netačne tvrdnje koje se, višestrukim ponavljanjem, opšte prihvataju kao istina. Mora se priznati da obe nemilice širi upravo sam Kadijević. Ipak, istine radi, krajnje je vreme da se one demantuju, i gde ćete bolje mesto da se to najzad uradi nego – baš ovaj blog. Šta se to papagajski ponavlja u napisima o LEPTIRICI?

1. „Jedan čovek u Skoplju je umro od straha gledajući prvo prikazivanje LEPTIRICE 1973!“

Koješta.

Nije me mrzelo nego sam pre nekoliko godina otišao u čitaonicu Narodne biblioteke u Nišu i uzeo ukoričene primerke vodećih dnevnih novina tog vremena: Večernje novosti, Politika, Borba i Ekspres politika. Pomno sam pregledao čitav april, od 5. aprila kad je emitovana LEPTIRICA, pa nadalje, do kraja meseca. Nisam gledao samo Crnu hroniku, nego sve, od prve pa do sportske strane. NIGDE nisam našao ni najmanji trag takve vesti.

Kada sam, potom, s Kadijevićem razgovarao za knjigu VIŠE OD ISTINE: KADIJEVIĆ O KADIJEVIĆU (2017), pitao sam ga: 

Jedini izvor koji sam mogao da nađem za vašu tvrdnju o čoveku iz Skoplja koji je umro gledajući Leptiricu jesta upravo vaša izjava, koju ste više puta ponavljali u intervjuima. Pregledao sam sve dnevne novine iz meseca aprila 1973. godine koje su pokrivale čitavu Jugoslaviju: Politiku, Borbu, Večernje novosti, Politiku ekspres... ali nigde nisam našao ni traga o tom događaju. Možete li mi reći gde ste i kako vi za to saznali?

Prezentacija srpskih horora na festivalu Fantasia, Montreal, 2010.

Njegov odgovor je glasio:

„Saznao sam usmeno; o tome se pričalo na televiziji, da je valjda u nekim makedonskim novinama izašla vest o tome. Podatak je izašao u nekoj lokalnoj štampi daleko od Beograda, ali glas o tome je dopro do Beograda i do televizije, pa su se onda pravili vicevi na moj račun, da sam ubica i šta ja znam. Bile su to dobronamerne šale, neka vrsta crnog humora koja sasvim odgovara kad je moja persona u pitanju.“

Ukratko: neko se šalio s Kadijom, a on to prihvatio zdravo za gotovo, i onda ponavljao u intervjuima kao suštu istinu, dok to nije prihvaćeno kao činjenica jer, eto, lepo zvuči.

2. „Prikazivanje LEPTIRICE izazvalo je veliku diskusiju u dnevnim novinama i napade na reditelja.“

Konkretnije, Kadijević često u intervjuima kazuje varijaciju ovoga što je i meni kazao za VIŠE OD ISTINE: „…išlo je dotle da se digla kuka i motika protiv filma. Večernje novosti su to opisale kao neku vrstu kinematografskog terorizma, kao atak na duševno zdravlje nacije… S druge strane, pojavio se članak u Politici ekspres gde su se našli ljudi sa moje strane, koji su tvrdili sasvim suprotno, da zapravo takve teme izazivaju svojevrsnu katarzu i oslabađaju gledaoca od straha.“

A zapravo, kada sam detaljno pregledao novine iz aprila 1973, uključujući i te koje Kadijević pominje, nisam našao nikakvu „kuku i motiku“, nikakve tabore ZA i PROTIV: par prikazivača je, u svojim kratkim osvrtima na LEPTIRICU, bilo podsmešljivo prema tom filmu, a jedina glasnija pobuna našla se, ne kod kritičara i novinara (i ne u Večernjim novostima), nego kod najobičnijeg naroda, u Politikinoj rubrici „Pisma čitalaca“, gde su đaci petog razreda neke osnovne škole kukali što je film „po Glišiću“, dakle TV lektira, pretvoren u film strave i užasa, pa zbog toga nisu smeli da spavaju do sutradan, dok im nastavnik nije objasnio da „vampiri ne postoje“. I to je sve.

POLITIKA, Pisma čitalaca, početak aprila 1973.

Kao što lepo stoji u komentaru Politike, nije problem umetnička vrednost LEPTIRICE, ni žanr, ni artistički pristup, ni metafizika, a kamoli poetska fantastika, nego – termin (pola devet uveče, na prvom programu, od ukupno dva!) kada je celoj porodici, sasve decom, prikazan jedan film koji, nesumnjivo, (što se najbolje vidi i po reakcijama publike) spada u STRAVU I UŽAS. A da nije tako dobro i efektno režiran, ne bi se o njemu pričalo i dan-danas…