петак, 1. март 2024.

RADNIČKA KLASA IDE U PAKAO (2023)

 

 ** 

 2+ 

            Nažalost, predugo (15 godina!) čekani drugi igrani film Mladena Đorđevića* ne svedoči o njegovom autorskom sazrevanju: iako sadrži teme, motive i pristup na koje nas je već navikao, RADNIČKA KLASA ne nudi materijal dostojan da se u istoj rečenici pomene sa PORNO BANDOM, sem kao njen daleki, mlaki eho. (*Da, znam da on i MADE IN SERBIA i SUMRAK U BEČKOM HAUSTORU smatra doku-igranim filmovima, što oni i jesu, formalno, jer je tu dominantni doku-materijal prerađen kroz neke nakalemljene igrane delove; ipak, što se mene tiče, njih neću smatrati igranim filmovima zbog tih 10-20% igranog u njima.)

            Premisa je potentna: sjebane žrtve „tranzicije“ u neodređenoj srpskoj provinciji, nemajući druge zaštite i pomoći, okreću se prizivanju Lucifera i/ili pokojnika, uz pomoć čudnog čoveka pristiglog iz Beograda koji „zna kako se to radi“.

            Avaj, baš kao i BANDA, i PAKAO deluje kao je skresan iz daleko obimnijeg snimljenog materijala, a opet deluje predugo (bar 20-25 minuta duže nego što mu treba). Ipak, BANDA je daleko fokusiranija (uslovno i relativno govoreći, naravno) od ovog filma, kome treba mnogo da izdvoji nešto nalik glavnom liku, središnjem problemu, zapletu itd. A ni kad se to desi (posle barem pola sata uvođenja brda likova, slikanja provincijskog ambijenta i njegove menažerije koja Mladena fascinira) – odnosno kad krenu „rituali“ sa jurenjem po sobama kokoške za žrtvovanje – stvari time nisu nužno profilisanije, ni psihološki, ni žanrovski, ni tematski.

            To što PAKAO koketira sa hororom, ali ga ne prigrljuje (onako kako to, ipak, bar polovično čini BANDA) legitimna je autorska odluka da se odmakne od žanra a primakne „festivalskom“ filmu – ali je šteta pre svega po učinkovitost filma, jer bi njegove teme i ideje ubedljivije, življe i s jačim impaktom delali da se žanr nije pipkao proizvoljno, u rukavicama, ovde-onde, nego da se u to zaronilo s odvažnošću i umećem jednog Romera, Krejvena ili satirično-kritičnog Karpentera (iz THEY LIVE).

Umesto toga, imamo koketiranje sa okultizmom gde se ne zna ni šta se, ni zašto se priziva (Đavo ili mrtvi pokojnici?) i šta se tačno očekuje od njih, koji rezultat, u slučaju da se jave (spojler: ne jave se!), a redundantno se, čak tri puta, ponavlja identična invokacija Lucifera (U redu je, čuli smo je dobro i prvi put!); imamo „demonskog“ sektaša sumnjive motivacije; i nešto proizvoljne mistifikacije koja ne vodi nikuda i ničemu. Golubovi padaju mrtvi s neba – eko-zagađenje ili okultni predznak? Ne se znaje. Mrtvi (?) čiča ustaje, ali kako i zašto i šta s tim? Eto, delovalo kao dobra ideja, iz nekog razloga, ali gde je to i zašto u ovoj priči, to mu je „objašnjeno“ slično kao muljavina/mistifikacija s jezikom u TRU DETEKTIVU 4: „To nije deo naše priče“, odnosno „Ne da se taj tako lako ubiti“ (tj. „Because fuck you, that’s why“).

BANDA je imala boljeg direktora fotografije, koji je umeo da lepše snima ružnoću, prljavost i tmušu; i mada ovaj ovde nije nevešt (sudeći po drugim filmovima koje je snimao), reklo bi se da je na ovom projektu previše slepo slušao reditelja, i napravio mu je tmušasto-ružnjikav prosečan „rumunski“ srpski film. BANDA je imala boljeg montažera, koji je praktično spasio film iz višečasovnog izobilja materijala, što se ovde nije desilo, dobrim delom i zbog samog materijala koji kao da ne zna šta će i kako sa sobom, pa je njegovo lutanje teško iole linearno uobličiti onako kako je doslednija primena žanrova horora i roud muvija mogla da omogući u BANDI.

            Sumnjiv je, shizofren i odnos autora, Mladena, prema svojim proleterskim likovima (što u BANDI nije bio slučaj): ovde ih čas sažaljeva i kao saučestvuje, a čas ih karikira i ismeva – ili ih barem snishodljivo tretira kao debile (npr. zombifikovane buljenjem u rijaliti na TV-u). Oni se čas bune na ulici na nekim kilavim „demonstracijama“, čas su hipnotisani TV ekranom, čas oće svoja prava, oće slobodu, a čas ne znaju šta će s njom, slično kao što ni Mladen ne zna šta će s njima jednom kad ih izvede na scenu. Da izabere likove – ume; da postavi pozornicu – ume; da prepozna problem, da ga skicira u zametak zapleta – ume; ali šta onda? Kad treba da se to artikuliše, razradi, da dobije nadgradnju – tu nastaje tuc-muc!

            To je najočiglednije u poslednjoj trećini filma, koja ne zna da li hoće da bude fantazija osvete („Da pobijem govna i gotova stvar!“) ili namerni (?) antiklimaks, da li da ode u krvopljus i horor ili u neku kič-sapunica frust-paradu, da li da izjebani likovi postanu najzad jebači, ili da budu još-jednom-dodatno izjebani, da li da „demonski“ lik bude Satana ili obični patetični paroljubivi pilićar, da li da masa koja se dohvatila „govnjive motke“ bude realna pretnja korumpiranom poretku ili da se razotkrije kao šaka jada, zavedenih bednika koji nikad ništa neće moći ni umeti da promene. Pa stoga film pipne pomalo od svega nabrojanog, ali ništa zaista ne sprovede do kraja, ni sa čim ne uradi ništa zaista za pamćenje, iako mu sve vreme relativno malo fali da načini korak ili dva ka tome. To posebno frustrira zahtevnog gledaoca – taj osećaj da je sve ovo lako moglo da bude mnogo bolje! Voleo bih, recimo, da neki talentovani, žestoki rumunski reditelj uradi rimejk ovog filma…

            Ko voli prvoloptašku simboliku (srp i čekić kao oruđe osvete razbesnele rulje; jebanje uz „Da nam živi, živi rad“ na TV-u), prvoloptaške fore i fazone („A gde je pečat?“ pita jedan čiča baš dok mu sektaš iz Bg pokazuje knjigu sa magijskim pečatima), i uopšte ko voli crnotalasovsku estetiku i tipično srpski zbrkani „angažman“ prošaran prostodušnim pošalicama, voleće i ovaj film.

            Za vašu utehu, ja sam u upadljivoj manjini onih koji su ovim filmom razočarani: iz fidbeka koji vidim na Fejsbuku, ali i u kritikama na netu, velika većina uglavnom je zadovoljna, mada se često bave time ŠTA je Mladen hteo (čime se bavi, kojim tačno užasima Srbije danas), a ne KAKO je to uobličio i kom cilju privoleo. Za moj groš, ovo je ispodpolovičan, nedovoljno artikulisan film: dok je BANDA, pre 15 godina, štrčala i glavom i ramenima iz mulja srpske „kinematografije“, PAKAO pati od većine njenih sad već standardnih boljki, a sa vrlo malo toga što bi ga stvarno i trajno izdiglo iznad. 

Pre 15 godina mogli smo pred svetom da se ponosimo BANDOM i kažemo: „Gledajte šta mi imamo!“ Danas, ako bismo se upinjali da na silu pohvalimo ovaj film, to bi jedva moglo da se učini na pozadini tužnog domaćeg konteksta, u smislu da, šta se sve danas naziva srpskim filmom i kinematografijom, ovaj i nije tako loš. Meni je to premalo, ali ako je većina presrećna, ko sam ja da talasam? U svakom slučaju, drag mi je Mladen, al mi je istina (kako je ja vidim) draža.

             P.S. Gledao sam na FESTU i premijeru još jednog domaćeg filma koji koketira s hororom – a to je VIDEOTEKA Luke Bursaća. To je u nekim (vizuelnim) aspektima prijatnije iskustvo od ovog PAKLA, dok je u drugim (žanrovskim, tematskim, narativnim) skoro jednako frustrirajuće. Napisaću zaseban rivju.