уторак, 17. новембар 2009.

MY BIG AMERICAN ADVENTURE (13): HORROR TRIPS

ovo neće biti dugačak i detaljan izveštaj već samo najkraći mogući uvod za gledanje i razumevanje fotki koje se u svojoj punoj large-scale gloriji nalaze OVDE.


dakle, iskoristio sam priliku u proleće 2004. kada je moja draga domaćica, stefani, išla na skup nekih njenih indijanaca 200-ak km severno od san franciska pa sam pošao s njom. izdržao sam junački ta indijanska naklapanja na jednoj livadi i njihovo 'drugovi, ovako ćemo; drugovi, onako ćemo' ali sam zato ubedio stefani da u povratku svratimo na 2 horror-related mesta koja su nam bila usput.

prvo smo otišli u bodega bej, gde je stari hič snimio PTICE.

naravno, ameri su taj podatak uspešno komercijalizovali: na mestu gde je bila gostionica u kojoj junaci načas predahnu, pre nego što birds hit the fan na benzinskoj pumpi spolja – sada je prodavnica suvenira. to je ovo gde piše TIDES. sve i svašta vezano za ptice: šolje, majice, privesci, podmetači, ćilimi, čuda i muda sa pticama, hičom i/ili tipi hedren na sebi.

otišli smo i do škole, lokacije jedne od najmemorabilnijih – a ako se ja pitam, i najboljih horor scena ikada. na žalost, iza škole više nije ona metalna konstrukcija za dečje majmunisanje na koju se, jedna za drugom, okupljaju ptice – tu je sada najobičnija livada i nekakvo drveće. u toj zgradi – sačuvanoj baš kao u hičovo vreme – postoje i nekakve organizovane ture, ali se one vremenski nisu poklopile s našim nenajavljenim i divljim banućem, što je i bolje, jer šta ima neko da me voda kroz 2-3 relevantne prostorije u celoj zgradi samo da bi mi uzeo pare? osmotrili smo šta se moglo unutra (gde su sada pretežno – suveniri!) i spolja, a napravio sam i jednu prigodnu fotku na koju su u postprodukciji dodate i ptice, i to je baš fino ispalo.

kenjao bih ako bih rekao da sam osetio nekakvu auru ili bilo šta posebno u vazduhu, sem sosptvenog ushićenja što sam na istorijskom mestu na kome je jedan genije 50ak godina pre toga snimio jedan od svojih (i hororovih) najboljih filmova.


potom smo otišli na drugu horror lokaciju – svetionik na point reyesu, mestu koje je drugo po redu najmaglovitije mesto u americi, te stoga logičan izbor za karpenterovu MAGLU! da, to je baš onaj svetionik iz koga adrien barbo odašilje svoje radio emisije, i na čiji krov se vere bežeći od crvljivih zombija pred kraj filma. avaj, na tu lokaciju uspeli smo da stignemo 10ak minuta nakon njenog zatvaranja za javnost (oko 16.40 h), tako da, na žalost, nismo mogli da uđemo u sam svetionik niti mu priđemo sasvim blizu: fotke beleže da smo mu prišli na nekih 100ak metara. inače, mesto do koga smo dospeli pruža zaista fascinantan pogled na pučinu gde je mutno sunce zalazilo u spektralnoj izmaglici i taj lavkraftovski prizor pamtim kao nešto unikatno i zaista vredno viđenja.

inače, to je i užasno vetrovito mesto, što se da videti i po nakrivljenosti drveća u tom kraju. ipak, bilo je zabavno i oku prijatno šetkati tu gde je karpenter 24 godine ranije postavljao svoju kameru i prizivati u sećanje kadrove iz tog faličnog, ali mestimično genijalnog filma. posebnu pažnju su mi privukle stene čudno izjedene vetrovima, maglama i ko zna čime: bilo je u njihovom izgledu nešto nezemaljsko, a ugođaju je doprinosio i nekakav kaktus (?) ili tako neka žilava biljka koja je prkosila tim neuslovima. odmah ispod nađoh i lobanju kita, pa i to uslikah.


Poslednja horor fotka u albumu nije vezana za ovaj već za neke druge horor tripove: krugovi od kamenja zatečeni su baš u ovom obliku na jednoj plaži nešto bliže san francisku: verovatno su ih ostavili lokalni hipici, neo-pagani ili tako neke lujke kojima taj kraj obiluje.

eto, sve je to amerika.


ps: naravno, najsupstancijalniji horor trip tokom celog mog boravka u USA bila je trodnevna poseta lavkraftovom providensu, uz svraćanje u salem i marblhed, ali o tome sam već pisao i slike kačio - OVDE.