izabrana dela

izabrana dela

недеља, 26. април 2009.

The Book of Lists: HORROR


The Book of Lists: HORROR


Amy Wallace, Del Howison, Scott Bradley, Harper, 2008


BY RATKO RADUNOVIĆ


The Book of Lists izdanja potiču još od kraja sedamdesetih. Tada popularni bestselerista i scenarista Irving Valas (The Chapman Report, The Fun Club, The Prize, The Man, The Word…), koga nemalo puta u esejima pominju Umberto Eko i Entoni Bardžis (ne kao velikana, naravno, koliko kao guilty pleasure), sa svojom ćerkom Ejmi Valas i sinom Dejvidom Valečinskim – svo troje veliki ljubitelji istinitih trivijalnih informacija što se teško mogu naći u Enciklopediji Britanici i sličnim publiacijama – oformio je nekoliko enciklopedijskih izdanja putem kojih je mogao da prenosi svoju zarazu na ostatak svijeta. Od svega toga se ističu The Book of Lists (4 knjige) i The People's Almanac (3 ogromne enciklopedije; u stvari dvije; treća je osjetno manja od prve dvije), prilično dobro prodavane širom svijeta. Nije na odmet reći da su Valasovi romani – nisam siguran za njegove enciklopedije na ovim podnebljima – redovno prevođeni i kod nas, i da su poznati po ekstenzivnom research-u i vjerodostojnosti, što ih je uostalom i činilo guilty pleasure literaturom, bez obzira na senzacionalističke zaplete.


Čak i nakon Valasove smrti 1990, njegova djeca su nastavila taj legat. Sin mu je objavio nekoliko enciklopedija. Najpoznatija je The People's Almanac Presents the 20th Century History With the Boring Parts Left Out, dok je Ejmi Valas prije par godina u zajedničkoj kolaboraciji sa bratom objavila četvrtu knjigu iz serijala listi, The New Book of Lists: The Original Compendium of Curious Information. Od doba kada je izišla prva knjiga listi, mnogi su pokušavali podražavati taj format o predstavljanju interesantnih informacija, međutim The Book of Lists i The People's Almanac serijal familije Valas ostao je bez presedana.


Najnovija knjiga listi u kojoj je učestvovala Ejmi Valas pametno je postala tematsko izdanje, otvorivši, na taj način, šansu da ovo ne bude i prvi sličan projekat. Možda docnije dođe vrijeme i za SF, krimi, ili klasiku. Vrijeme, a i prodaja će to pokazati. Svakako, ako sâm mogu da odvagam ovo izdanje i uporedim ga sa drugima, ovo je prva knjiga listi koju mogu nazvati WC literaturom. Da pojasnim: znate one knjige koje zahtijevaju najmanje pažnje od vas i koje često odaberete da ponesete u WC i samo tamo pregledate? Ova je ta. Prethodne knjige listi obično nastavite da čituckate i u sobi. Jer su zanimljive, informativne i navodno provjereno istinite. S druge strane, ova ipak pokušava da se izbori sa jednom totalno novom tematikom, za sada malo obrađenom na ovakav način. To je veliki plus. Zato je Ejmi Valas dovela vlasnika čuvene all-horror knjižare Dark Delicacies i mladog filmskog kritičara i autora, preko kojih je mogla doći do brojnih kontakata na polju horora.


Minus je sljedeći: mnogo nepoznatih ljudi daje svoje liste sa kolosalnim anotacijama i mnoge od njih su zaista besmislene obzirom da ih je većina trebala imati komičan ton. Mnogi poznati ljudi nisu kontaktirani, ili se nije moglo doći do njih, pa se Stiven King, recimo, reklamira na naslovnoj stranici iako je njegova lista u stvari publikovana u knjizi listi prije nekih tridesetak godina (naravski da se Kingovo ime uvijek reklamira zbog bolje prodaje). Dalje, mnogo više od polovine knjige potpada pod filmski medij, a samo jedna trećina pod literarni (završnica, nekih 80 str., je ostavljena miscelaniji), što je donekle i shvatljivo jer je danas očito lakše locirati filmske ljude koji su, ruku na srce, nadasve opširniji od literarnih. Takođe, knjiga je najvećma sastavljena iz pukih listi (nekoga o nečemu). Ovdje uopšte nećemo zateći nabrajanje znamenitih provjerenih istorijskih fakata o horror-filmu ili –književnosti, kao u ranijim publikacijama sto su se upravo najvećma oslanjale na istoriju.


Npr., donekle mi je jasno da Ričard Stenli ostavi svoj potpis na desetak strana ove publikacije, ali ne i u slučaju Adama Grina, tipa koji je režirao sranja Hatchet i Spiral; on zauzima tri+ stranice razglabajući o glumicama iz najrecentnijih filmova koje su trebale da se obnaže u njima… ali nisu. Jenostavno me ne interesuju te stvari, priznaću. Naročito ne od ljudi koji u životu nalaze vremena da masturbiraju na Lindzi Lohan i Dženifer Lav Hjuit. Ne interesuje me ni Ilaj Rot, i njegovih deset najvećih genitalnih kasapnica u horror-filmu. Takođe su Edgara Rajta mogli pitati da doprinese nečemu drugome, a ne temi, "Top Ten 'OUCH! I'm sorry, But That Has Got to Hurt' Moments in Horror Films", premda se osjetite kul kada čitate spisak od 22 najseksi filmska monstruma po izboru En Magnuson.


Najveći minus stiže za to što je mnogo, mnogo mjesta ostavljeno recentnoj horror produkciji, u ovom slučaju filmskoj. Naime, vrlo malo ćemo saznati o starim velikanima, mada ćemo dobiti i listu inspiracija nekog pisca koji je napisao tušta i tma horor-trilera a u suštini je vrlo malo ljudi čulo za njega, Majkl Slejd.


Suštinski okej, ali samo okej. Ne znam zbog čega, ali očekivao sam daleko više od publikacije koja, uostalom kao i The New Book of Lists, uopšte nema korisnog Indexa na kraju knjige.


Evo par finih listi (bez anotacija, što generalno umanjuje efekat ali…):



Richard Stanley's Ten Favorite Italian Horror Movies (Plus 3 Borderline Cases):

1) Kill Baby… Kill! (Bava, 1966)

2) Four Flies on Grey Velvet (Argento, 1972)

3) Don't Torture a Duckling (Fulci, 1972)

4) Lisa and the Devil (Bava, 1972)

5) Deep Red (Argento, 1975)

6) Suspiria (Argento, 1977)

7) Zombie Flesh-Eaters (Fulci, 1979)

8) Cannibal Holocaust (Deodato, 1980)

9) Inferno (Argento, 1980)

10) The Beyond (Fulci, 1981)


Three Borderline Cases:

1) Danger: Diabolik (Bava, 1967)

2) Flavia the Heretic (Mingozzi, 1974)

3) "Toby Dammitt" from Histories Extraordinaire (Spirits of the Dead; Fellini, 1968)




Mick Farren's Ten Best of Hammer Horror:

1) Dracula, 1958

2) The Vampire Lovers, 1970

3) Countess Dracula, 1971

4) The Quatermass Experiment, 1955

5) Quatermass and the Pit, 1967

6) Rasputin, the Mad Monk, 1966

7) The Devil Rides Out, 1968

8) The Camp on Blood Island, 1958

9) She, 1965

10) One Million Zears B.C., 1966



Jorg Buttgereit's Top Ten Japanese Monster Movies:

1) Frankenstein Conquers the World, 1965

2) Godzilla Vs. the Smog Monster, 1971

3) King Kong Escapes, 1967

4) Matango: Attack of the Mushroom People, 1963

5) Gamera Vs. Guiron, 1969

6) Mothra, 1961

7) Goke, Bodysnatcher From Hell, 1968

8) Godzilla, 1954

9) Gamera 3 – Revenge of the Irys, 1999

10) Godzila, Mothra, King Ghidorah – Giant Monsters All-Out Attack, 2001



Anthony Timpone's Ten Covers I Wish I Never Put on the Cover of Fangoria:

1) Maximum Overdrive, #56

2) Bad Dreams, #72

3) Night Life, #82

4) Dollz Dearest, #102

5) Batman Returns, #114

6) The Craft, #153

7) Species II, #172

8) Virus, #175

9) Psycho 1998, #179

10) The Haunting, #184



Tim Lucas's Ten Horror Films That Aren't Horror Films:

1) J'Accuse!, 1938

2) Pinocchio, 1940

3) Sunset Boulevard, 1950

4) The Miracle of Our Lady of Fatima, 1952

5) The Night of the Hunter, 1955

6) Susan Slade, 1961

7) Last Year at Marienbad, 1961

8) Persona, 1966

9) Gimme Shelter, 1970

10) The Green Room, 1980



Thomas Ligotti's Ten Classics of Horror Poetry:

1) "A Dream Within a Dream", E. A. Poe

2) The Flowers of Evil, Charles Baudelaire

3) "City of Dreadful Night", James Thomson

4) Lead (Plumb), George Bacovia

5) The Fungi from Yoggoth, H. P. Lovecraft

6) Something Breathing, Stanley McNail

7) Nightmare Need, Joseph Payne Brennan

8) "Mr. Blue", Tom Paxton

9) "In the Court of the Crimson King", King Crimson

10) Paper Mask, Thomas Wiloch



James D. Jenkins's Ten Weirdest Gothic Novels:

1) The Witch of Ravensworth, 1808, George Brewer

2) Horrid Mysteries, 1796, Carl Grosse

3) The Necromancer; or, the Tale of the Black Forest, 1794, Peter Teuthold

4) The Animated Skeleton, 1798, Anonymous

5) The Demon of Sicily, 1807, Edward Montague

6) The Mysterious Hand; or, Subterranean Horrours, 1811, Augustus Jacob Crandolph

7) Manfrone; or, the One-Headed Monk, 1809, Mary Anne Radcliffe

8) Santa-Maria; or, the Mysterious Pregnancy, 1797, Joseph Fox, Jr.

9) Deeds of Darkness; or, the Unnatural Uncle, 1805, G. T. Morley

10) Rosalviva; or, the Demon Dwarf, 1824, Grenville Fletcher



Ramsey Campbell's Thirteen Novels on the Edge of Horror:

1) Dan Leno and the Limehouse Golem, 1994, Peter Ackroyd

2) The Deadly Percheron, 1946, John Franklin Bardin

3) The Unnameable, 1953, Samuel Beckett

4) Committal Chamber, 1966, Russell Braddon

5) The Death Guard, 1939, Philip George Chadwick

6) The Plague Court Murders, 1934, Carter Dickson

7) Magic, 1976, William Goldman

8) Hangover Square, 1941, Patrick Hamilton

9) The Day the Call Came, 1964, Thomas Hinde

10) A Kiss Before Dying, 1954, Ira Levin

11) The Hole in the Wall, 1902, Arthur Morrison

12) The Art of Murder, 2001, Jose Carlos Somoza

13) Savage Night, 1953, Jim Thompson


EDGE OF DARKNESS


by Bojan Baća

(Dragi prijatelj iz Crne Gore, Bojan Baća, priložio je exkluzivno za ovaj blog svoj text o jednoj odličnoj mini TV seriji koju ovih dana i ja gledam, pa ću se verovatno i sam oglasiti njenim povodom čim je odgledam celu. Serija je aktuelna, pored ostalog, i zato što se upravo snima holivudski rimejk sa Melom Gibsonom u glavnoj ulozi. Bojanov text bio je namenjen za magazin OM koji je, ipak, bio pridavljen na porođaju. Uživajte.)

RUB TAME

Izgubljeno hladnoratovsko jevanđelje


Danas nije teško pričati o kvalitetnom TV programu, i to ne zato što smo iz uzorka isključili onaj na crnogorskim stanicama. Nije teško jer se najbolja televizijska ponuda više ne nalazi na istoj adresi ni u ostatku svijeta. Preselila se na police vaše sobe, gdje ste sami svoj urednik. Vremena kada se nestrpljivo čekao „pravi“ odnos kazaljki, razočarenje mjerilo dužinom odloženog programa, a vikend psovao zbog odlaganja odgovora na ključno pitanje s kojim se omiljena serija nekako uvijek završavala petkom davno je prošlo. Ukratko, serija je postala film – moguće je posjedovati i gledati bez reklama, čak je i ozbiljno proučavati.

A kad god se govori o kvalitetnom televizijskog programu, nekako se prvo okrenemo Ostrvljanima. Uvijek su važili za ljude od stila u toj sferi. Ako zanemarimo muziku, čini se da su televizijskim serijama prišli sa najviše studioznosti, ljubavi i posvećenosti. I ta „jednom mjeri, dva puta sjeci; ispeci, pa reci“ poslovna politika je učinila da u sferi izrazito komercijalnog medija kakav je televizija naprave impozantan broj remek-djela. Ipak, u njihovom vrednovanju teško je izvdojiti onu koja je sve započela, koja se izdvaja i među najboljima. U tom slučaju, aršin je uticaj: jer da se godinu dana ranije pojavila – bila bi neshvaćena (možda i ismijavana), a da je prikazana koju godinu kasnije – bila bi jedna od mnogih...


Bio jednom jedan propovjednik...


Rub tame (Edge of Darkness, 1985) je nastao kao produkt frustracija scenariste Troja Kenedija Martina. U to vrijeme su se na BBC-iju prikazivale drama koje su se uglavnom bavile istorijskom ili socijalnom problematikom. Iako je vladavina Margaret Tačer bila inspirativna za vivisekciju državne politike, čini se da hladnokrvne Britance nije zanimala takva priča. Međutim, Martin je posmatrajući trijumf neo-konzervativizma i religijskog fundamentalizma na obje strane Atlantika, ali i sve veću mi(s)tifikaciju nuklearne industrije i uspon nju-ejdž pokreta, odlučio da napiše priču o „detektivu koji se pretvori u drvo“. Iako nekome ovo može da zazvuči kao penzioni plan M. Najta Šjamalana, fakat je da u to vrijeme ovakav predenbraunovski recept na papiru u nikako ne bi smio da funkcioniše. Međutim, kako je preduslov svakog uspjeha pravo vrijeme, Jevanđelje po Troju Martinu Kenediju je do dana današnjeg ostalo najbolji politički triler ikad viđen. Kada je tadašnji urednik, Džonatan Pauel, pročitao prvi nacrt Kenedijevog rukopisa, nije mogao a da ne bude ozračen snagom njegove vizije. Samom projektu je dao neizmjerljiv doprinos kada je za reditelja doveo Martina Kembela, a vodeće uloge podijelio Bobu Peku i Džou Donu Bejkeru.

Da bi se u potpunosti razumjelo i cijenilo Martinovo djelo, treba poći od njegove patološke netrpeljivosti prema naturalizmu – tada dominantnom pristupu u britanskim televizijskim dramama – a potom prihvatiti gotovo pjesničku naraciju ispunjenu simbolikom, metaforičkim igrama i elipsama koje samo dodatno unapređuju značenjsko bogatstvo njegovog rukopisa. On se služi sporim (ujedno i napetim) tempom u građenju zapleta, gdje navođenje na pogrešan trag služi kao prolongiranje naizgled predugačkog uvoda koji se neosjetno pretapa u jednu od najfurioznijih i najupečatljvijih završnica ikad viđenih na malim ekranima. Kvaka je u građenju duge ekspozicije zarad kumulativnog efekta na kraju. Iako je zbog pritiska od strane Kembela i Peka promjenio planirani kraj u kome se protagonista pretvara u drvo, Martin nije napravio kompromis sa sopstvenom vizijom – napisao je još bolji i simboličniji završetak.

Vjera na rubu tame


Rub Tame je priča o detektivu Ronaldu Krejvenu i njegovom ulasku u srce tame tačerijanske Britanije. Kada mu brutalno ubiju ćerku, on započinje istragu koja će mu dati sve one odgovore koje nije htio da čuje: ko mu je zapravo ćerka i zašto su najmoćniji ljudi na planeti zainteresovani za njenu smrt. Martin je sa zapletom savršeno uhvatio Zeitgeist osamdesetih – strah od nuklearne katastrofe, ali je i uspio da ga nadopuni sa sračunatom i suptilnom dozom konspirativne paranoje i nju-ejdž šizofrenije.

Britanija u kojoj se odvija radnja je turobno mjesto, prepuno vlage i sivila, otuđenih i usamljenih ljudi, naseljenih a opet napuštenih zgrada... Odnosi između ljudi su svedeni na poslovnu kurtoaziju, lišeni empatije i prepuni nezainteresovanosti. Jedinu iskru emocija koju možemo da vidimo je ona između Krejvena i njegove ćerke, ali koja ne mijenja činjenicu da su te dvije osobe, i pored svih osjećanja koje gaje jedno prema drugom, zapravo stranci. U takvom svijetu, nemoguće je razlikovati prijatelja od neprijatelja, dobro od zla, sredstvo od cilja... Ovakvo saznajno beznađe je savršeno poslužilo Martinu da razvije prilično kontoverznu tezu o nemogućnosti pobune, promjene, izlaska iz kruga moći. Martin zapravo stvara plodotvornu hermeneutičku situaciju u kojoj sve što se može smatrati dokazom za zavjeru u jednoj situaciji, istovremeno je i slučajan događaj u širem kontekstu. Tako se koncentrični krugovi moći šire u nedogled: ono što je revolucionarno otkriće unutar jednog, sasvim je obična stvar u drugom.

Vizuelno, Rub tame je simfonija sudnjeg dana. Kembelove duge, stilizovane oniričke sekvence (obojene predivno jezivom muzikom Majkla Kejmena i Erika Kleptona) samo naslućuju i nagovještavaju nešto nedokučivo, mračno i zlokobno, potpuno prepuštajući mašti gledaoca da to spozna. U tom smislu, Kembelova režija je najbolji primjer ako već ne transformacije forme u supstancu, onda semantičke nadogradnje tekstualnog predloška. I to je ono što se na televiziji rijetko viđa i poslednjih godina kada je serija kvalitativno nadmašila film: Rub tame je i formalno i sadržinski kompaktno, koherentno remek-djelo, gdje režija nadomješćuje sve nelogičnosti u scenariju.

Dramaturški, Martin je zadao nerješiv domaći zadatak svojim kolegama. Dok događaji iscrtavaju konture likova, njihovi međusobni odnosi im daju kolorit. Recimo, upoznavanje Krejvena sa harizmatičnim CIA agentom Dariusom Džedburgom – tokom koga, umjesto razgovora, naizmjenično recituju stihove Vili Nelsonove pjesme „Time of the Preacher“ – je nešto najpribližnije staromodnom epsko-sudbonosnom susretu što ćete imati prilike da vidite na malom ekranu. On ne samo da ih definiše kao dva različita čovjeka, već i kao dva suprotna principa, svjetonazora. Kada priča počne da se grana u nekoliko rukavaca, Martin ih u poslednjoj epizodi vraća u glavni tok, momenat prije nego što gledalac shvati da je ispred njega ambis. I, priča se upravo završava kao vratoloman spust niz vodopad nakon savršenog raftinga: možda ste prije pada imali najljepše iskustvo u životu, ali ono najstrašnije nekako je upečatljivije, jer dok prvo daje jednostavne odgovore, drugo postavlja ona pitanja... Zato se i Martin okreće metafizičkom pesimizmu, krojeći savršen kraj za savršenu priču, dok gledaoca ostavlja sa punom rukom ničega. Ali, i ostavlja tračak nade, možda ne za čovječanstvo, ali svakako za planetu.


When you think it’s all over, it has only begun...


Vrednovat starije serije iz današnje perspektive je nezahvalan posao. Jer, nakon novog zlatnog doba američke serije koje je počelo negdje s kraja devedesetih, sve starije izgledaju ako ne dovoljno ambiciozno, onda odveć jeftino, nedorečeno i neozbiljno. I, zar je moguće nakon gledanja veličanstvene serije Prisluškivanje (The Wire, 2002-2008) uzeti išta za ozbiljno? Ipak, bez obzira na tehnološki napredak, rast kreativnih sloboda i ambicija, osjetno povećanje budžeta, i revalorizaciju i unapređenje samog medija, neke vrijednosti ipak ostaju vječne. Rub tame je najbolji primjer za to: talenat, vizija, ideja, priča i beskompromisnost su stvari koje ne zavise od spoljnih faktora. Kvalitativnoj konzistentnosti Martinovog djela nesumnjivo je kumovao format (šestočasovne) mini-serije, zaokruženog narativa bez pretenzija za nastavkom. Međutim, biti umjeren i odmjeren je gotovo nemoguća misija u televizijskom biznisu. I tu je zapravo prednost ove serije: originalna ideja je samom BBC-iju prodata kao neokrnjivo i nerabljivo umjetničko djelo, neplodotvorno za dalju eksploataciju.

Ali kad ne može nastavak, uvijek može rimejk. I, dok čekamo da se Kembel visokobudžetno samoreciklira u post-holivudskom ambijentu (sa Mel Gibsonom u glavnoj roli), teško je a ne razmišljati o ambijentu u kom je nastala serija, a u kom će sada nastati film. Ostaje samo pitanje dokle ćemo balansirati na rubu tame i konačno ga preći... ako već nismo.

THE INHABITED ISLAND


THE INHABITED ISLAND
Обитаемый остров, 2008
**(*)
2+
novi ruski SF spektakl!
ako ste po inerciji krenuli da se veselite, samo polagano. ovo nije ni prineti nedavno ovde prikazivanim delima k. lopušanskog.
da, rađen je po romanu braće strugacki, ali to teško da bi se – sem u tragovima- moglo zaključiti iz (ne)dela pred nama, budući da je idejnost dela krajnje simplifikovana, a preovlađujuća ambicija jeste – superspektakl. kažu da je film koštao 40 miliona $ što je za ruse, ako se ne varam, najskuplji film ikada. dobro, sve je to lepo, neka im je nazdravlje, ali… vredi li to zaista gledati? i s kolikim uživanjem?
što se uživanja tiče, ako ste voleli NOĆNU i DNEVNU STRAŽU, onda slobodno zaronite i u ovo, jer radi se o isto tako praznom, jednodimenzionalnom, debilizovano-simplifikovanom, žestoko spotovski našminkanom projektu u kojem nema ni trunke duha, ni čestice autentične emocije, angažmana, mudovitosti, ili ičega zbog čega staromodni ljudi poput mene gledaju filmove – ali zato, kao što rekoh, ima mnogo fensi našminkanih dekora, kompjuterskih efekata, pirotehnike, praznookih modela umesto glumaca, bezočnog ejpovanja akcionih scena iz američkih i azijskih blokbaster uzora (rešenih spotovski i šminkerski, bez imalo visceralnosti ili saspensa i energije – samo slo-mo, bato, kao da je ovo spot za neku 'hard-rock' lejmersku pesmicu sa goth-emo overtonovima) i sa više pozerskih poza u stavovima i izrazima lica 'glumaca' nego u dvočasovnoj antologiji spotova jelene karleuše. ukratko – all style, zero substance. 'film' za generacije odrasle na video igricama i stripovima (u slučaju da su neki od njih i bili dobri, ovo je za one konzumente koji su u njima videli samo šarene 'cool' sličice i ništa više).


detaljnije i ozbiljnije o ovom filmu pisaću na POPBOKSU, ali evo nečega za šta tamo nisam imao prostora.
moju feminističku dušu posebno je zaboleo jedan 'detalj': naime, ženski 'lik' (ajde da tu POJAVU, taj ENTITET blagonaklono nazovem likom) koji pozira u NASTANJENOM OSTRVU je najdebilniji, po žene najuvredljiviji ženski 'lik' koji sam ikada igde video. ako ste mislili da nema gore uloge za ženu nego da igra sisatu glupaču u nekom jeftinom hororčiću ili akcijašu u kome će razdrljena odeća da razotkriva njene draži (if any) – think again! čak i toj vrsti exploatacije žena koja ima šta da pokaže – može to da pokaže; dakle, pokazuje BAR NEKI svoj kvalitet, makar on bio 'samo' telesni.
međutim, u ovom bezveznjačkom 'filmu' imamo curicu koja je samo tupavo levo smetalo – deo nameštaja, koji nije čak ni plot device. za razliku od treš-horor-akcionih diva, ova ovde je straobalno PASIVNA tokom celog filma.
ona radi kao kelnerica u nekom restorančetu; zlatokosi dođe tu, smesta se 'zaljubi' u nju, počne da ćereta i ćurliče uz nju, a ona smesta pada na to očijukanje koje je neverovatno konvencionalno i nenamerno smešno! evo kako izgleda njihov prvi 'razgovor':
ON: Hello..
ONA: What do you need?
ON: ... Maxim..
ONA: Rada
ON: Rada?! I want to eat.
ONA: Oh
ON: Heh… Yes.

ako ona zvuči kao debil, to je zato što tako i izgleda u toj trapavoj sceni.
evo dela kasnijeg njihovog razgovora (pošto se sve dešava na planeti na koju se ovaj nasukao, ovde joj on priča o zemlji, s koje je doleteo):

ON: It's the Earth. It's up there. Pfft… (to se on pufta)
ONA: So where are you from?
ON: I am form the Earth. It's up there.
ONA: Aha, pff… Maxim
ON: Yes I am. Mak…- sim… Maxim!
ONA: Rada. Gaal.
ON: Gaal?!
ONA: Yes I am.
ON: Rada Gaal?
ONA: Ye-es I am!
ON: Gai Gaal?!
ONA: Do you know Gai?
ON: Gai is a worthy man. Is he the husband?
ONA: He is the brother.
i tako to ide ubeskraj, 'ja tarzan a ti džejn, ja maxim, ti rada, ja zemljanin, ti glupa domorotka…'
u ostatku filma, ona ima samo da se glupavo smeška dok muškarci razgovaraju o važnim stvarima, da stoji u pozadini, da im prinosi kafu, čaj, šta li, i da se cereka od radosti kao klinički parateroidni kreten kada se njen batica pojavi na vratima (iako se on samo vraća s posla, a ne sa višegodišnje robije); kad njeni muški odu važnijim poslovima (da oslobađaju planetu od mind-controlling tiranije), ona ostaje da čuva ognjište i da pasivno čuči na krovu i bulji u nebo bez zvezda i u veštačke CGI dekore nemaštovitog ejpovanja METROPOLIS-BLEJD-RANER kulisa.
i, to je to.
lepo za oko, al praaazno do zla boga.
+ završava se sa NASTAVIĆE SE.

A evo i mog rivjua napisanog za POPBOKS:

NASTANJENO OSTRVO - Fjodor Bondarčuk

Ruski Cheeseburger


Producenti zadovoljno trljaju ruke jer ovaj fast-food od filma uspeo je da svojom sintetikom i veštačkim aromama namami više gledalaca nego što je Tarkovski mogao da sanja

Dejan Ognjanović

ocena: 5/10

Originalni naslov: Обитаемый остров
Scenario: Marina i Sergej Djačenko, po romanu Arkadija i Borisa Strugackog
Uloge: Vasilij Stepanov, Pjotr Fjodorov, Julija Snigir, Fjodor Bondarčuk…
Žanr: SF
Trajanje: 116 min
Proizvodnja: Rusija, 2008


U vreme SSSR-a, važio je stereotip: ruska naučna fantastika = misaonost i zapitanost nad čovekom; američki SF = akcija, spektakl i specijalni efekti. Mada je to pojednostavljena slika, u načelu stoji da su klasični ruski SF filmovi spori, kontemplativni, artistički, gotovo avangardni u tretmanu medija (Solaris, Stalker, Pisma mrtvog čoveka, Posetitelj muzeja…), dok su Amerikanci težili da eventualnu idejnost pakuju u spektakl (Blejd Raner, Terminator, Robokap, Svemirski vojnici…).
Međutim, prošli su dani SSSR-a kao i državnih fondova i prostora za pravljenje nekomercijalnih, opskurnih dvoipočasovnih metafizičkih meditacija. Došlo je vreme tržišne privrede, a sa njim i nove generacije gledalaca, odraslih na video-igrama i stoga preokupiranih eksplozijama, "cool" kostimima, ambijentima i monstrumima, a ne kontemplacijama o smislu života.
Njima je namenjen ruski SF film Nastanjeno ostrvo – savršeni primer produkta razrađenog "stila" i gotovo ništavne supstance. Rađen je po istoimenom romanu braće Strugacki iz 1971. godine, ali teško da bi se to moglo zaključiti iz (ne)dela pred nama. Idejnost je krajnje simplifikovana, a sve je podređeno spektaklu.
Scenario nudi klasičnu situaciju, izlizanu u američkom SF-u: stranac dospeva u totalitarno društvo, shvati da to što se tu dešava nije u redu, zaljubi se u lokalnu curu, a domorocima posle niza peripetija donese spas od tiranije. Reditelj naglašava kolonijalističku potku o belom gospodaru koji izbavlja potlačene time što stavlja napumpanog zlatokosog arijevca da pozira u toj ulozi.
Kažem, pozira, zato što je glavni "junak" momak (Vasilij Stepanov) toliko zašećerenog izgleda da se Nastanjeno ostrvo ne preporučuje dijabetičarima. Te plave okice, gladak ten, dosadno pravilne crte lica i zaslepljujuće beli zubi stvoreni su za reklame losiona za sunčanje i pasti za zube, ali glumački zahtevi u smislu kreiranja lika, emocije ili stava daleko prevazilaze sposobnosti ovog manekena.
Tiranski režim prikazan ovde toliko je smešan da tu ni sva raskošna stilizacija ne pomaže: oni se, naime, bave kontrolom umova svojih podanika putem repetitora kojima odašilju talase i nameću šta da (ne) misle. Ako je u originalnom romanu i postajala politička aluzija na tadašnji SSSR, u filmu je to svedeno na otrcani žanrovski kliše. Autori bez trunke ironije ili samosvesti svoje zlikovce smeštaju u pompezne naci-zgrade sa simbolima nalik kukastom krstu i odevaju im vojsku u crne uniforme sa crnim švapskim šlemovima! To kako bi i poslednja baba koja zaluta u bioskop da se ugreje odmah shvatila da su to loši momci. Kome to nije dovoljno, tu su i vođe zlikovaca sa prenaglašenim cerekanjem kao iz crtanih filmova.
Budžet od oko 40 miliona $ čini ovo najskupljim ruskim filmom ikada, ali novac je potrošen isključivo na nemaštovito kopiranje blejdranerovskog megalopolisa i na razmetljive kompjuterske efekte. Po pitanju kopiranja holivudske paradigme, Nastanjeno ostrvo se može uporediti sa nedavnim ruskim blokbasterima Noćna i Dnevna Straža. Oni koji su uživali u njima, voleće i ovo, jer radi se o isto tako praznom, jednodimenzionalnom, neubedljivom, neemotivnom, spotovski našminkanom projektu bez trunke duha, bez autentične emocije, angažmana, ili ičega zbog čega staromodni ljudi još uvek gledaju filmove. Čak i scene "akcije" rešene su spotovski, šminkerski, bez visceralnosti ili saspensa i energije – samo slow motion, kao da je u pitanju spot za neku mlakonjavu "hard-rock" pesmicu.
Drugi deo Nastanjenog ostrva (čiji se nebitni zaplet prekida sa "nastaviće se") izlazi ovih dana. Eto, da je Tarkovski umesto glumaca uzimao manekene, i da je znao šta znači "franšiza", ne bi morao da beži iz Rusije i od muke snima po Evropi, nego bi ga Holivud pozvao – kao Timura Bekmambetova, reditelja Dnevno-noćnih straža - da štancuje celuloidne ekvivalente čizburgera. Njegov proračunatiji kolega, Fjodor Bondarčuk, sigurno će dobro da se proda. Nastanjeno ostrvo je bezukusni produkt za konzumaciju "s nogu", uslovno zanimljiv samo zato što je nastao u moskovskoj podružnici Macdonaldsa.