петак, 5. јун 2026.

BACKROOMS (2026)

BACKROOMS nije veliki film, ali je važan film.

To znači sledeće: posmatran kao celovito postignuće, kao zaokruženo delo, on je polovičan. BACKROOMS u svojih 100-ak minuta ima jedno 15-20 minuta koji su horor prva liga; ali ovo ostalo kreće se od krindža preko meh do mkay.

Dakle, ne primajte se na hype mašinu: on nije ni na puškomet blizu antologijskim remek-delima koja su besprekorna od prvog do poslednjeg minuta (THE THING, HALLOWEEN, ALIEN, ROSEMARY’S BABY, BRIDE OF FRANKENSTEIN, NOSFERATU 1922, itd).

Njegovo postignuće i značaj bliži su onima koje je imao BLAIR WITCH PROJECT, mada, strogo gledano, on ne doseže ni konzistentnost njegove dramaturgije, ni formalnu doslednost i čistotu njegove naracije i postupaka, pa čak ni pametno proračunati kumulativni učinak njegovih žanrovskih efekata, od tihe jeze na početku do frenetičnog urlajućeg terora na samom kraju. Drugim rečima, osim malko previše smaranja sa svađama unutar ekipe, BWP je zrelije koncipiran i realizovan film, ispod čije prividne sirovosti ipak stoji više pametnih odluka i žanrovski učinkovite proračunatosti nego u BACKROOMS, koji je spoj autorske intuicije i producentske kalkulacije.

A opet... a opet... Ono što valja u BACKROOMS – te stravične deonice – stravičnije su od većine onoga u BWP, i originalnije. I za analizu još zanimljivije.

Zašto uopšte poredim baš ova dva filma? Zato što oba vrlo efektno crpu snagu iz primarnih strahova: BWP nas plaši infantilnim strahovima (veštica, mrak, šuma, krici u noći, izgubljenost) koje nikada zaista ne prerastemo, bar ne u snovima, kad nam se sljušti ljuska razuma, i gde smo uvek i zauvek bespomoćna deca.

BACKROOMS nas plaši nečim možda još primarnijim, neopipljivijim od veštica i šuma: plaši nas prostorom koji odbija da se povinuje našoj budnoj, razumskoj logici, koji nas obuhvata i guta, kojim nikako nismo u stanju da dominiramo, prostorom u kojem se sažimaju i klaustrofobija (uski i sve uži hodnici-prolazi i neprolazi) i agorafobija (unedogled rasprostrti prostori kojima se kraj ne nazire, a koji u nekim momentima više nisu razlučivi od spoljašnjeg prostora, kao u sceni sa nanizanim kućama iz predgrađa koje su istovremeno i spolja i unutra).

tu je sve počelo...

I baš kao što su veštice i srodna bića, zajedno sa šumom i mrakom, večiti arhetipovi naših košmara, isto tako je iz najčistije esencije košmara preuzet i taj osobeni spoj klaustrofobije i agorafobije, preuskih i preširokih, nesagledivih i nekontrolisanih, suštinski iracionalnih prostora u kojima je nemoguće orijentisati se i gde se neminovno gubimo, gde nam preti nešto nevidljivo, ili tek jedva načas opaženo.

BACKROOMS je važan zato što, u svojim odličnim deonicama, pruža retko viđeni (ili neviđeni) spoj apstrakcije i konkretnosti, što je najdelikatniji balans koji se u hororu uopšte može priželjkivati. Možda najsuštinskiji problem svekolikog horora jeste: Kako dati oblik neopipljivom, a ne trivijalizovati ga pritom? BWP je bila pametna u tome što nikad ne prikaže vešticu, nego je sugeriše isključivo metonimijski. BACKROOMS implicira svet košmara koji, naizgled paradoksalno, OPSTAJE pod jarkim neonskim svetlom – dapače, hrani se njime, počiva na njemu, to jarko svetlo njegov je temeljni konstituent.

Daleko je lakše ići linijom manjeg otpora (ali i arhetipa) i plašiti narod mračnim ili polumračnim kripatama, katakombama, podzemnim kanalima, ili šumama u noći, ili mračnim hodnicima zamkova i ukletih kuća. Mnogo je teže postići stravu pod jarkim svetlom sunca – ili sijalice. Bilo je slučajeva toga, naravno, i neki su spektakularno uspeli, npr. THE TEXAS CHAINSAW MASSACRE, u kojem ne samo da svetlo ili mrak ne čini naročitu razliku, nego čak Sunce i pojačava stravu i užas.

A šta nam tačno ogoljava to jarko svetlo u BACKROOMS? U čemu je, tačno, košmarnost tog imaginarijuma, te ikonografije?

BACKROOMS vešto kao malo ko i malo gde uspeva da do paroksizma dovede košmar banalnosti sveta koji smo za svoj komfor sebi načinili. Ti hodnici sa žutim tapetama i bezličnim itisonima, sa tim neonkama na plafonima i nepreglednim zavijucima, račvanjima, nišama, kosinama... preuzeti su iz naših tržnih centara, iz naših hotela, aerodroma, metro stanica i hodnika, i maksimalno su isprani od bilo čega estetski prijemčivog, svedeni na ogoljenu funkcionalnost (samo što su ovoj u filmu dodate dvije žlice iracionalnog, pa funkcija svega toga počinje, sa svakim novim uglom, da se polako gubi).

Ovo nisu hodnici Overlook hotela iz ISIJAVANJA, gde onaj patern tepiha, ali i zidovi, ipak odišu nekom „živinom“, a čak i zvučna podloga smene tvrde i meke podloge pod točkovima dečjih kolca – da ne pominjem creepy muziku Wendy Carlos – uhu prijaju. Ovo nisu hodnici Crne Kolibe (ili Lože) iz TVIN PIKSA, gde, opet, podni zig-zag patern, kao i zanjihane zavese od crvenog somota (uz Badalamentijevu muziku) mogu da vas bace u fetišistički zanos.  

Ovo je, ponavljam i podvlačim, Pakao Banalnosti, sasvim de-estetizovane, čak napadno ružne, s tim ogavnim žutilom, a žuta ima svoj niz specifičnih negativnih psiholoških efekata na um, naročito u ovako dominantnim dozama... To je Pakao Bezličnosti, anonimnosti, lišenosti bilo kakve kulturne tradicije čijih znakova nema ni u tragovima, lišenosti ikakvog ukrasa, sve na šta OVO aludira jeste nemilosrdna tržišna logika rugobe i eksploatacije, da ti uzmem najviše a dam ti najmanje moguće, gde se niko ne trudi više nego što baš MORA, gde je sve INSTANT, služi samo TRENUTNOJ potrebi, kao na avionskom terminalu, kao u hodnicima hotela, ili hotelskim sobama, kao u tržnom centru, gde nema vremena za tradiciju, za estetiku, za aluziju, za ambivalentnost, gde vlada No Time Tolouse, a Rugoba, pod tim jarkim svetlom, doslovno ubija.

I to je još jedan dualitet krajnosti koji se ovde efektno spaja: numinozno i prizemno. Ovde su prostori toliko isprani od svega, toliko obezličeni, da se to primiče svetoj jednostavnosti sakralne geometrije, krugova, monolita, hodnika unutar piramida... i naročito je ingeniozno kako se ovde spaja u kontinuitet nešto što aludira na Hram i na Hotel, na Piramidu i na Skladište (Hangar), na Utilitarnost i na Iracionalni Esherovski prostor gde se hodnici, prozori, vrata, stepeništa umnožavaju i spajaju na nerazumne, beskorisne načine, gde nikad ne znaš kada ćeš naleteti na Ćorsokak – gde si zatočen u klaustrofobiji bezbrojnih ćorsokaka, i gde je dodatni element užasa upravo taj PRIVID izobilja izbora.

Naime, baš kao i u našim životima, tako i u ovim horor hodnicima, čini nam se da su pred nama nebrojene mogućnosti. BACKROOMS nam to ogoljava kao ILUZIJU. Kurac, deco: nemate obilje mogućnosti, to što vidite milion hodnika u svim pravcima nipošto ne znači da svi oni ne vode u ćorsokak, u rupu u podu, u zagrljaj nekog od neljudskih „minotaura“ u ovom lavirintu, ili naprosto u – večnost lutanja, u Izgubljenost kao takvu, u Matriks u kojem se rastaču i Prostor i Vreme, i gde se zapravo krećete kao neki Ćaci koji je zapeo pogrešnim smerom na pokretnim stepenicama ili na onoj aerodromskoj traci za putnike i robu. Sve dok i sami ne postanete roba koja se beslovesno prebacuje s terminala na terminal, s pokretne trake na traku. A sve odreda vode u Nigdinu.

Nekada davno numinozno je bilo signalisano prirodnim ogromnostima, klancima, planinskim vrhovima, ustalasanim okeanima; ili, arhitekturalno, gotskim zamkovima i njihovim Piranesijevskim tamničkim iracionalnim polumračnim hodnicima; ili, u novijem dobu, H.R.Gigerovskom bio-mehanikom, gde se sjedinjavaju građevina i meso, zidovi i pršljenovi, rebra, vagine... Čak i u tom spuštanju bogova u meso bilo je neke estetske utehe, imao je na čemu čovek oko da odmori, u čemu da uživa dok mu se alieni iza leđa prikradaju. Čak i esherovski Lavirint u HELLBOUND, podno boga Levijatana, nudi jednu ikonografiju ugodnu horror oku, jedan neo-Gothic SM Pakao u kojem bi barem neki, naročito nakrivo nasađeni, mogli da uživaju (ako je to prava reč).

U BACKROOMS nema ništa takvo, i u njemu NIKO (ne)normalan ne bi mogao da uživa. Pardon, možda niko ko ovaj blog čita, ali zapravo, ovaj Pakao bi mogao biti Raj za one ćacije, političare i kurve koji svršavaju na lepotu Dubaija itsl. Diznilenda za Degene, za plastificirane zombije hirurški operisane od smisla za lepo i ljudsko. Tako da, moglo bi se reći da BACKROOMS pruža savršenu paradigmu našeg Od Svega Ispražnjenog Doba, našeg Doba Praznine, Besciljnosti odvojene i od Prošlosti (ne znamo je i ne zanima nas) i Budućnosti (daleke, nepojmljive) koja lebdi u Večitom Sada... tamo gde se izgubila i poslednja granica između Prizemnog i Uzvišenog, u tom liminalnom prostoru oblepljenom ružnim žutim tapetama i zastrtom izlizanim itisonom na čemernom laminatu.

 

...Eto, to su razlozi zbog kojih mislim da je BACKROOMS - bitan film.

Ono što ga pokopava od toga da bude i veliki film jeste sledeće.

Prvo, autor teško da je na umu imao i deseti deo od ovoga što ja nadrobih gore. Dapače, šlogirao bih se od zaprepašćenja ako bih čuo da je čitao priču „Žute tapete“ Šarlote Perkins Gilman. Čak se ne bih kladio da je čito čak i roman KUĆA LISTOVA... a kamoli neke filozofijade. Ovaj je klinac potekao iz Videlo Igrica, Kripi-Pasta za cipele i Jutjuba, a to što je napipao neke velike stvari, i delom ih i otelotvorio – pa, OK, dešava se to, ponekad, a naročito u žanru kakav je horor. Dobra intuicija i osećaj za stravu i košmar ne mora uvek da ide uz veliku pamet. Lepše je i bolje i dublje kad ide, ali bože moj, daj šta daš, i pola dupeta je NEŠTO, ako već nema celo.

Drugo, sama koncepcija je kompromitovana bezveznjačkim poluobjašnjenjem. Dakle, mada nam se ne CRTA do kraja, sugeriše se vrlo jasno da su ovi prostori nastali tako što su neki američanski (ludi) Naučnici nešto petljali s nekim Mašinama, magnetnim rezonancama i munjama i čuda-mudima, i tako stvorili ovaj hiperprostor. Ovaj aspekt je još očigledniji u kratkim filmićima koje je ovaj momak pravio pre ovoga, i koje imate na Jutjubu. Zašto je to bzvz? Pa zato što je kliše. Otkud sav ovaj WEIRDNESS? Naučnici su nešto petljali gde ne treba, experimenti, znate. Pih!

Treće, zašto WEIRDNESS ne bi egzistirao u svoj svojoj neshvatljivoj gloriji, bez ikakve veze s ljudima u hazmat odelima i zlokobnim likovima u odelima koji to sve nadgledaju preko kamera? Zašto košmarna logika ne bi bila jedina i dominantna u narativu, nego mora da joj se nameće kakav-takav smisao? Zar nije mnogo jezivije implicirati da je naš svet fundamentalno neshvatljiv, i da je košmar u njegovoj srži, nego – deco, ne radite ovo kod kuće, ne experimentišite jer ćete otvoriti neznamkakve prostore i dimenzije i demone i STRANGER THINGS čuda?

nismo deca, ali možemo da pogledamo

I četvrto, dodatno razočaravajuće: ta jeftina psihologizacija, i sve to smaranje s glavnim likom svedenim na jednu traumu (bu-huu, isterala me žena iz moje sopstvene kuće),  i sa njegovom fletlajn psihijatricom, koju takođe određuje jedna trauma – sve to banalno je na loš način, barem meni. Mada, drugar s kojim sam ovo overio u bioskopu sugeriše da bi se to moglo braniti time da ima smisla da i „likovi“ u ovom svetu banalnog košmara budu jednodimenzionalni, kartonski, zažućeni jednom traumom koja ih u celosti tako banalno definiše. Meni to zvuči kao jeftino vađenje, ali neko drugi možda to popije. Ja ne osećam da reditelj/film ima takav stav prema tim likovima.

kapitalizmom do karikature

I peto: u filmu se manje vremena nego što sam očekivao provodi u najinteresantnijim delovima Bekrumsa, a više se gnjavi sa tzv. stvarnim svetom, a pred kraj filma i sa nekim cheesy scenama gde trashy horror uzima primat nad sublimnim (mada ne sasvim).

Jućubom do milijona

 

...Namerno ovde preskačem bavljenje ovim filmom kao FENOMENOM – to je za neko drugo mesto i vreme, uostalom, većina tekstova koje vidim na netu drvi pretežno baš o tome: Jutjuberi kao nova nada Holivuda, cifre sa box ofisa, svetski rekordi, mladost reditelja, kripipaste i video igrice i ostala sranja. Ja sam, za promenu, ovde pokušao da skiciram neke konotativne dimenzije kojima gorepomenuti nisu ni prišli, a vi vidite šta ćete s njima.

Ali svakako ovo overite u bioskopu. A pogledajte i kratke filmove ovog lika koji su nešto kao priprema, prikvel za BACKROOMS. Ima tu praznog hoda i bezvezarija s tim naučnicima, ali svako malo nađe se i neka zaista inspirisana i jeziva horor scena! Imate sve te bitne filmiće hronološki poređane i editovane u jedan fajl, pa možete da ih overite OVDE: https://www.youtube.com/watch?v=1RnOF9F-GZs


P.S. Za slučaj da se pitate, da, gledo sam i EXIT 8, i on je kao neki Poor man’s BACKROOMS, sa oneobičavanjem banalnog i jednoličnog prostora (ovde: hodnici u podzemnoj železnici), ali je to sve daleko monotonije, vizuelno i konotativno nezanimljivije, a sa otkrovenjem na kraju i daleko psihološki banalnije. Ali, nije nevredno gledanja, naročito ako vas pali ovaj trip, samo ne očekujte previše.