уторак, 28. новембар 2023.

SUITABLE FLESH (2023)


**(*)

3-

S velikim sam nadama čekao ovaj film: kako i ne bih, kad mi je još pokojni Stjuart Gordon, pre tačno 13 godina, na Fantaziji, pričao na uvce, tj. u diktafon o ideji/scenariju koji je pisao zajedno sa Denisom Paolijem, svojim starim i čestim saradnikom na brojnim filmovima, uključujući HPL adaptacije.

Pre svega, Lavkraftova priča „Stvar pred vratima“ (imate je u Orfelinovom NEKRONOMIKONU) sadrži ozbiljne potencijale za savremenu reimaginaciju, sa svojim body-hopping i gender-hopping aspektima – a ko je bolji za to nego tandem Gordon-Paoli?

Istina, ovog puta samo Paoli potpisuje scenario, i nejasno je koliko je ova snimljena verzija menjana u odnosu na ono što je zajedno s Gordonom pisao, ali pošto nada umire poslednja, mislio sam da je i sam Paoli –veteran iz REANIMATORA i FROM BEYOND – bolji od ma kojeg današnjeg B-movie pedlera.

Tu su i drugi veterani – Brajan Juzna kao jedan od producenata; Barbara U Sve Se Meša Krampton, fino ostarila glumica iz REANIMATORA i FROM BEYOND, kao i prinove u vidu mlađih glumaca i ne tako mladog reditelja, Džoa Linča (koji potpisuje jedan dobar nastavak WRONG TURNA i malo toga zaista vrednog, sem ovde-onde, u tragovima).

I na kraju imamo – šta? Pa, jedan tek osrednji filmić, zabavniji na papiru/ekranu, nego dok traje, a još manje u „aftertejstu“, jer kad ga odgledate možete posle iritirajuće pesmice na odjavnoj špici samo da slegnete ramenima, kažete neku otrcotinu tipa „Pa, u današnje krizno vreme gledo sam i mnogo veća sranja“ i – zaboravite ga već par dana kasnije.

Šteta. Heder Grejem je bila itekako voljna i orna da se unosi više nego što ček nalaže, dala je sve od sebe, tj. koliko joj je scenario omogućio, a isto se može reći i za onog klinca iz THE BABYSITTER, Džudu Luisa, koji se takođe beči i krevelji za sve pare, i prilično ubedljivo prikazuje taj rascep u ličnosti – odnosno, upad druge, matore duše u svoje mlađahno telo.

Nažalost, scenario je poludupast, zadržava se na površini, na dosetci, na dobrom uan-lajneru, na zamisli, ali i ne pokušava da nešto ozbiljnije istraži, preispita, da nešto konzistentno podrije, nego sve onako, takne, makne, i odma ide dalje. Iako u sadašnjim permisivnijim vremenima ima mogućnost da ide dalje i dublje u perverziju, u explicitnost po rodnim i sexualnim pitanjima, bizarno je da je Lavkraftova „puritanska“ priča, sa svojim implikacijama, znatno morbidnija i provokativnija od ove, 21-vekovne!

Kod HPL-a smo imali Tatka, crnog maga, koji svoju „dušu“ (esenciju) prebaci u telo svoje Ćerke, faute de mieux, ali pošto su žene, je li, inferiorna bića (tako veruje taj lik), to je samo privremeno rešenje da izbegne propadanje svog matorog tela, pre nego što se prebaci u telo njenog Muža (jer ipak, suprajz, muško telo je prikladnije telo za obitavanje muškog duha, šta god vam današnji trans-ideolozi posthumanizma tvrdili).

Sve su ove HPL-ove ideje izrazito „problematične“ u današnje vreme: zato HPL i jeste kenselovan – ali ne sasvim, pošto je Zlatna Koka, pa zato svako ko ga muze šlepajući se na njegovo ime mora istovremeno da pere ruke od njega: „Oću HPL pare al mi malo gadno to o čemu on piše!“ Danas su „trans“ prava uber alles, pa se implicira --- svašta nešto što bi zgrozilo starog dobrog HPL-a --- ukratko, „normalizovano“ je obitavanje „ženskih“ duša u muškim telima, i obrnuto, i još razna hormonalno nakljukana hermafroditska među-tela pride. Ova bi HPL priča bila savršen povod da se preispitaju ti današnji (a i klasični) nazori, ali ipak u rukama nekoga ambicioznijeg i misaonijeg.

Iako Paoli nije budala – on je profesor književnosti i, ponavljam, koscenarista klasičnih genijalnosti REANIMATOR i FROM BEYOND – ali mora se reći da on takođe odavno nije ni prolećno pilence. Sa svojih sto godina, a BEZ GORDONA, koji je ipak bio primetno vickastiji i subverzivniji i luđi deo tog dueta, Paoli potpisuje scenario koji, kažem, ne ode dovoljno daleko ni u čemu – ni u implikacijama zapleta/ideja, ni u dramskim potencijalima premise, a vala ni u prostom entertejment veljuu – jer film je, ipak, prilično tanak i sa krvlju i sa drugim extravagancijama body horror provenijencije, na kakve smo navikli u ranijim Gordon-HPL-ludorijama.

Ovog puta zaplet počinje sa muškom dušom (tatka) u muškom telu (sina) – dakle, odbačena je cela ta fora sa muško-ženskim nadjačavanjem – ALI, kasnije saznamo da TO što skače iz tela u telo nije tatkov duh, nego duša koja je skakala kroz vekove, a tatko je samo bio poslednji, tj. prethodni crnomagijaš-recipijent, odnosno „prikladno meso“. Uzgred, naslov PRIKLADNO MESO smisleno bi legao na HPL priču, ali ne i na ovu njenu adaptaciju, jer nigde se u ovom ovde zapletu ne implicira da uopšte postoji tako nešto kao prikladno meso: SVAKO je meso u ovom scenariju prikladno, i muško i žensko.

Krupna inovacija/odmak od HPL priče je u motivaciji „duše“ za re-inkarnaciju. Kod HPLa je to bilo: „Bem ti ovaj krš od matorog, sve nesposobnijeg tela da nosi moj velelepni duh, moram ga utrapiti u mlađe, jače telo – poželjno muško, jer samo mi još menstruacije i hormonalne bure fale na svu muku Cogito Ergo Suma.“ Kod Paolija to je: „Bem ti ovu beskrajnu egzistenciju kroz vekove, dosadno bre, smorih se od stalno jedna te ista sranja, daj da malo isprobam neke nove stvari, nove uglove, da osetim kako je ženi kad je jebe muškarac a da ne moram zbog toga da postanem peđer i tomu slično“.

Ovo je legitimna izmena. Ako ja nisam sasvim zadovoljen ovim filmom, to nije zato što sam zadrti Lavkraftovac koji traži da se u dlaku poštuju teme i ideje Velikog Starca: jok, pa i Gordon se zezao s njima i ranije; legitimno je i Paoli da nešto sasvim drugo pokuša s tom pričom, i tema koju sam skicirao gore u navodnicima više je nego potentna, zabavna i plodotvorna – u teoriji. U praksi se od ovog „ajd da malo stvari vidimo/osetimo iz ženskog ugla“ svodi na jedva razrađeni gimik i par sitnih fazona, dok se i likovi i motivacije i međuigre svedu na nedokuvanost i lejm kraj u kojem je sasvim nebitno ko je u čijem telu kada i kako završio/la/lo/li/le/la jer je već znatno vreme pre tog kraja prestalo da nas bude briga za inicijalne likove i njine preobražaje.

Plus je kod HPL-a izvučen maximum iz ogavne ideje: da ti duh bude zarobljen u mrtvoj telesini, u gnusno trulom lešu, u vreći pokvarenog, nimalo prikladnog mesa – što je istovremeno genijalno duboka egzistencijalna ideja (jer svi smo mi vreće creva i mesa, u laganom truljenju) i moćno jeziva horor zamisao za košmare koja u duboku senku baca klasični košmar „živ sahranjen“. Šta je gore nego biti živ sahranjen (E. A. POE)? Biti „živ sahranjen“ tj. zarobljen u truloj lešini (H.P. LOVECRAFT)! Avaj, u filmu je to jedva nagovešteno, jer njega više zanima pubertetlijsko vaćarenje na nivou direct to video soft erotic filmića iz 1990-ih.

Plus su kamera + scenografija neupečatljivi, baš kao i izrazito nenadahnuta muzika, kao i svi sporedni glumci (izuzev ok Barbare K), koji su tim upadljivije slabiji pored Grejemove i Luisa koji se baš muški, odnosno ženski trude!

Ovaj film po ko zna koji put pokazuje da je HPL-ov „palp“ zavodljiv: sebi privlači isključivo B-filmmejkere, zainteresovane (i sposobne) samo za pulpu, a zapravo se radi o materijalu koji zahteva A-level mislioce, stvaraoce, umetnike koji će imati kapaciteta i umeti da se rvu sa gigantskim temama i idejama koje im je HPL lukavo i potentno zavukao u redovima i između njih.