понедељак, 29. јануар 2024.

BIRTH/REBIRTH (2023)

 

*** 

(3+)

Imao sam višestruke rezerve prema ovome: počev od tog neopredeljenog naslova, preko žene kao reditelja (izvin’te me što sam politički nekorektan, ali facts is facts: 95% ženorežiranih „horora“ u poslednjih deceniju-dve jedva je dobacilo do proseka), do relativno neupečatljive vizuelnosti na preskok-proveru i upitnog koncepta koji mi je zvučao pogodniji za indi arti dramurdu nego za relevantan horor. Ali, na kraju, posle mnogo odlaganja, rekoh da ipak proverim svoje slutnje, i – suprajz, ono što sam video zapravo mi se veoma dopalo! Toliko, da sam malkice pomerio Zlatne Gulove i godišnju listu kako bih prvo napisao koju o ovome…

Film JESTE ženocentričan, ali nemojte, dragi moji muškošovinistički, tradicionalistički čitaoci koji bljujete na sam pomen feminizma, da vas to odvrati (osim ako ste baš deklarisani, militantni mizogini, ako mrzite žene i sve žensko!): jer ovo je redak primer horor filma koji je odličan, a njegova odličnost ukorenjena je baš u tome što ga je radila žena – drugim rečima, isti ovaj scenario sam muškarac ne bi mogao da oživi tako dobro (iako nekakav muškarac jeste potpisan kao koscenarista, zajedno sa rediteljkom).

Ovo je film o rađanju i preporađanju, o muci organskog postojanja, o krhkosti života i labilnosti svih njegovih faza, od plođenja, preko rasta u materici, do rađanja i odgajanja do iole samostalnog doba. Ima ovde BODY HORRORA, ali ne klinačkog, tinejdžerskog, muškog splatera (ihihihihihi, vidi ala šiklja krv, ala pršte creva, ihihihihihihi!), nego proživljenog, zrelog, ženskog bavljenja telom i telesnim tečnostima (i muškim i ženskim), a one su češće, promišljenije, samosvesnije u dodiru sa njima od muškaraca.

Jer kad je Mama Priroda u svojoj nedokučivoj mudrosti od žene načinila ukras oko materice, Ona je ženu, stalno-menstruirajuću, stalno u kalendare i mesečeve mene gledajuću, stalno opsednutu „da se ostvari kao majka“, učinila daleko svesnijom tela i telesnosti i tečnosti i žlezda i hormona i trista čuda koja muškarac ili podrazumeva ili ih nije ni svestan, ili jeste onako u magnovenju negde, u pozadini svesti, ili podsvesti.

Uglavnom, trudnoća i briga o porodu, kako su prikazani u ovom filmu, sa svim hororima njima shodnim, ili blisko-mogućim, mogli su ovako upečatljivo i živo (i potresno! i zastrašujuće!) biti prikazani samo iz ženske perspektive.

Šta imamo ovde? Dve majke pokušavaju zajedno da podignu dete (ćerku): jedna je biološka majka, koja je zbog posla i iscrpljenosti borbom za opstanak indirektno omogućila smrt (?) svoje curice; druga je „luda naučnica“, koja na divlje, u svom stanu, eksperimentiše na „Leku Za Smrt“, i koja iz mrtvačnice ukrade telo deteta, koje oživi (?), barem do nivoa jedva-svesne biljke. Silom sjedinjene u zajednički život (lezbo – stop!), njih dve stoje nasuprot entropije koja grabi to telašce, u borbi uzbrdo u pokušajima da tu vrećicu organa i žlezda održe u funkcionalnoj vitalnosti, i čak da probude svest i samosvest, dok stalno nešto ne ide kako treba i stalno se nešto komplikuje, kako to u životu, a naročito organskom, stalno biva…

Ja odavno nisam gledao nepredvidiviji, uzbudljiviji film. Odavno nisam bio ovako kupljen već prvim kadrovima i scenama, navučen da vidim ŠTA će biti dalje i KAKO će se ove likuše izboriti sa stalno novim problemima koje im pametni scenaristi (sadisti!) neprestano nabacuju (baš kao i onaj najsadističkiji scenarista od svih, Života; jer Života Piše Horor Romane!). Trebaće vam Vreme da pohvatate i ko su ove žene, i kako žive, i šta rade, i zašto to rade, i film mudro pušta da se to sve skocka svojim tempom, ne žureći da vas infodampuje i nacrta vam sve. Čak i kad pohvatate ŠTA, trebaće vam vreme da se izborite sa KAKO i ZAŠTO, odnosno sa moralnom dimenzijom tih nimalo idealizovanih (i nimalo karikiranih!) likuša.

Kao što bi dosad trebalo da sam jasno nagovestio, polazište ovog filma je u realizmu, u drami i likovima, u situaciji koja nije smesta žanrifikovana: dapače, tokom prvih pola sata pomalo sam se brinuo da li će ovaj nesumnjivo dobar film uopšte moći da se ugura u horor. Srećom, on to jeste, ali je i više od toga.

Prosečnim horor fanovima smetaće:

1) žene, žene i samo žene! (ko će da se nosi s ovoliko ginekologije i natologije?);

2) a gde su bitni muški likovi?! (najkrupniji je jedan komično „silovani“ u WC kabini, praktično nesvesni donator sperme, koji je nakon svog ispraznog izdrkanog štrca bukvalno odbačen i nebitan);  

3) realizam i drama umesto žanrovskog tropanja (gde su munje i gromovi? Herberti Vestovi? Slikoviti zombi-mutanti-Frankenštajni?);

4) polagano, postepeno izlaganje koje računa na strpljivog, pažljivog i pametnog gledaoca.

Pametni horor fanovi uživaće u vanredno živim, ubedljivim i zanimljivim likovima (odlična gluma dve glavne junakinje!) bačenim u neke sve zapetljanije i sve intrigantnije teme i dileme. Dok zaplet postaje sve zapleteniji, on je i sve nepredvidiviji, a čak i kad počnete da slutite (Jao, neće valjda TU da idu? TO da rade…?) to je sve izvedeno veoma, veoma dobro.

Neću daljim razglabanjem da kvarim užitak onima koji se odvaže da ovo pogledaju. Rekao sam dovoljno. Kazaću za kraj samo još ovu smelu tvrdnju: BIRTH/REBIRTH je, što se mene tiče, znatno pametnija, slojevitija, uzbudljivija modernizacija zapleta FRANKENŠTAJNA nego što je to Šarena laža i Licidersko Srce za zasenjivanje nepažljivih zvano POOR THINGS (koje 8. februara dolazi u naše bioskope, pa proverite).

POOR THINGS je Kako Mali Đokica zamišlja feminizam i omoćene žene, dok sve vreme samozaljubljeno čestita samom sebi na svojoj plitkoumnoj, irelevantnoj fantaziji. To je film koji će dobiti Oskare i zaraditi fine pare.

BIRTH/REBIRTH je moćna, inteligentna, dušom i egzistencijalističkim angstom nabijena parabola o roditeljstvu, rađanju i odgajanju, nepretenciozna, niskobudžetna, skromna, bez glumačkih zvezda i nabudženih maski i efekata kojima se Jorgos cirkuzanski razbacuje radi zasenjivanja prostote i zabavljanja publike. Ali to efekata i maski što ima, odlično je, ubedljivo, gnusno, i služi priči. Ovo će proći ispod radara Oskarima, kao i većini publike iz multipleksa, ali neće proći ispod radara Zlatnih Gulova…


петак, 26. јануар 2024.

Nagrada Brem Stoker opet gleda ka Srbiji?

 

Kao što se verovatno sećate, pre dve godine bio sam počastvovan time da budem nominovan za najveću svetsku nagradu u oblasti horora, nazvanu po autoru Drakule, Bremu Stokeru. Nju svake godine dodeljuje Udruženje horor pisaca (The Horror Writers Association / HWA).

Bio sam nominovan u kategoriji „Vrhunsko postignuće u esejistici“ (short non-fiction) za rad pod naslovom „Tri paradigme horora“ (The Three Paradigms of Horror) objavljen u američkom magazinu Vastarien. Na kraju sam došao do užeg kruga (top-5), ali nagrada je otišla drugom eseju, a ja ostadoh sa statusom „Finaliste“ (Finalist), koja takođe nosi ozbiljnu težinu i vrednost. 

Uzgred, ovaj moj esej možete na srpskom čitati u najnovijem broju KNJIŽEVNE FANTASTIKE.

            E! Ali pazite sad ovo! Preneki dan je Stokerov žiri obznanio svoj širi izbor („preliminary ballot“), i u njemu se, u istoj toj, esejističkoj kategoriji (Superior Achievement in Short Non-Fiction) među deset izabranika našla i jedna autorka iz Srbije! Konkretno, istaknut je rad dr Ane Došen, pod naslovom “Heterotopic Hell Ride on The Midnight Meat Train” (“Heterotopička paklena vožnja na Ponoćnom kasapskom vozu“) objavljen u zborniku Journeys into Terror: Essays from the Cinematic Intersection of Travel and Horror (McFarland).

            U središtu ovog rada jeste priča Klajva Barkera „Ponoćni kasapski voz“ – koju možete čitati u nedavno objavljenim Orfelinovim KNJIGAMA KRVI (i to u fundamentalno popravljenom prevodu u odnosu na onaj koji su neki od vas čitali u ranijem polupiratskom izdanju). 

Još konkretnije, u radu je akcenat na filmskoj verziji te priče koju je režirao Rjuei Kitamura…

            Gde pročitati ovaj rad?

            Za sada on, nažalost, nije dostupan na netu, a čak ni zbornik u kojem je izašao nije dostupan organima internetskog gonjenja. Još uvek… Ako ga negde spazite, dojavite mi.

            Šta sad sledi? Kad ćemo znati da li je Ana Došen ušla u uži krug – među nominovane? Taj izbor, sa po pet u svakoj od kategorija, biće obznanjen negde oko 23. februara. Finalni dobitnici biće proglašeni na Stokerkonu, u maju mesecu.

            Na sajtu HWA organizacije veoma su strogi oko terminologije, pa zato i ja moram da to ovde ponovim zbog onih koji će odavde preuzeti ovu vest i širiti je dalje. Dakle, niko sa ovog izbora (top-10), pa tako ni Ana, NIJE NOMINOVAN za nagradu; NOMINOVANIMA se smeju nazivati samo oni koji uđu u uži izbor (top-5). Kažu:

„Works appearing on the Preliminary Ballot are NOT “Bram Stoker Award® Nominees” and authors, editors, publishers, and others should not refer to any of these works as such – doing so is a severe breach of etiquette and can lead to disqualification of the Work(s) involved. Works on this ballot are not referred to as “nominees” or “finalists.” Only works appearing on the Final Ballot may be referred to as “nominated works” and their authors as “finalists.”“

Dakle, poželimo našoj Ani da uđe među NOMINOVANE (top-5, u februaru), a potom i da DOBIJE STOKERA (1 to rule them all, u maju)!

I čisto osećam potrebu da naglasim sledeće: nemojte uopšte misliti da je ovo mala stvar! Nemojte misliti da svako malo nominacije za Stokera dobijaju nekakvi Evropljani, a još manje Balkanci, a kamoli pak Srbi! Naravno, zbog inkluzivnosti i političke korektnosti Stokerci gledaju da na liste metnu što više žena, i što više osoba nebelih rasa (crnce, Meksikance, Azijate itd), ali to su u 99% slučajeva osobe koje žive i rade u SAD, eventualno, ređe, u Engleskoj. Mogu za Stokera da se natječu razni Iglesijasi i Kim Džong Vju Ksao Ming Lingovi, ali to su u 99% AMERIKANCI/AMERIKANKE čiji su preci potekli odnekud sa strane, a ne osobe koje se oglašavaju iz debele tuđine (iz ugla Amerike). 

Da bude u širem ili užem izboru neko ko živi i radi u nekoj Tunguziji poput Srbije – to se do sada desilo samo jednom, meni. Da bude izabran neko kome engleski nije maternji? VRLO RETKO! Izbrojte sami koliko među izabranima vidite Francuza, Španaca, Nemaca, Hrvata… Dakle, ovo je još jedan ogroman uspeh za horor misao Srbije!

 

Evo kojih 10 radova je odabrano u ovoj kategoriji za 2023:

 

Superior Achievement in Short Non-Fiction

 

Bissett, Carina – “Words Wielded by Women” (Apex Magazine)

 

Bulkin, Nadia – “Becoming Ungovernable: Latah, Amok, and Disorder in Indonesia,” (Unquiet Spirits: Essays by Asian Women in Horror, Black Spot Books)

 

Cade, Octavia – “Entering the Ecosystem: Human Identity, Biology, and Horror” (Horror and Philosophy: Essays on Their Intersection in Film, Television and Literature, McFarland)

 

Došen, Ana – “Heterotopic Hell Ride on The Midnight Meat Train” (Journeys into Terror: Essays from the Cinematic Intersection of Travel and Horror, McFarland)

 

Kachuba, John – “The Gothic Shapeshifter: Man, Monster, Myth” (The Gothique: Myriad Manifestations, Partridge India)

 

Kerestman, Katherine – “Cats and the Occult: A Canthropology” (The Weird Cat, WordCrafts Press)

 

Kulski, K.P. – “100 Livers” (Unquiet Spirits: Essays by Asian Women in Horror, Black Spot Books)

 

Murray, Lee – “Displaced Spirits” (Unquiet Spirits: Essays by Asian Women in Horror, Black Spot Books)

 

Weinstock, Jeffrey Andrew – “Miasma Theory, Particulate Matter and Modern Horror” (Female Identity in Contemporary Purgatorial Worlds, Bloomsbury Academic)

 

Wetmore Jr, Kevin – “A Theatre of Ghosts, A Haunted Cinema: The Japanese Gothic as Theatrical Tradition in Gurozuka” (The Wenshan Review of Literature and Culture: Special Issue on Asian Gothic)

 

Ko je ušao u širi krug za Stokera u svim kategorijama, pogledajte OVDE:

https://www.thebramstokerawards.com/front-page/the-2023-bram-stoker-awards-preliminary-ballot-announced/

 

            A ko je sad pa ta Ana Došen, pitate se? Ukratko, to je moja drugarica (suprajz? pa, mala je Srbija, avaj!) čija interesovanja prilično naginju mojima (telo, telesnost, body horror; Japan i Japanologija; film; horor; Gugl Idioti…). Evo njene zvanične biografije.

 

Ana Došen

ko se raduje poslu, radovaće se i nagradi?

Ana Došen (1981) je teoretičarka medija i umetnosti, diplomirani japanolog čije polje istraživanja se kreće od čitanja medija i kulture otpora, preko pojma visceralnog, medijskog predstavljanja Dalekog istoka do azijske kinematografije sa naglaskom na anime.

Diplomirala je na Katedri za japanski jezik i književnost Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Tokom osnovnih studija bila višegodišnji stipendista Ministarstva prosvete i dobitnik stipendije ambasade Kraljevine Norveške. Za vreme postdiplomskih studija stručno se usavršavala u Japanu, kao stipendista Japanske fondacije (Kokusai Koryu Kikin). Doktorirala 2017. godine na Fakultetu za medije i komunikacije.

Učestvovala na brojnim međunarodnim konferencijama, prevodila i objavljivala radove u različitim naučnim časopisima i zbornicima iz oblasti teorije medija, studija kulture, filma i književnosti. Ko-uredila zbornik PanEroticsm (Oxford, UK: Inter-Disciplinary Press, 2015). Među poslednjim objavljenim radovima su tekstovi „Bemusing the Audience: Probing the Narrative Diversions in Symbol“ (Ekphrasis – Images, Cinema, Theory, Media, Vol.15 (1), 2016) „Ruševina lepote i multitemporalnost u romanu Zlatni paviljon“ (Jezik, književnost, vreme: književna istraživanja, 2017), „Silent Bodies: Japanese taciturnity and image thinking“ (Etnoantropološki problemi, god. 12, sv. 1., 2017).

do tada, uživajte u ovim knjigama

U izdanju Fakulteta za medije i komunikacije trebalo je da se 2019. godine pojavi njena knjiga TELO I JAPANSKI FILM. Zbog korone, ipak, nije. Za sada.

 

Dok odnekud ne procuri njen rad o Barkeru i vozovima, onlajn možete naći, skinuti i čitati ove njene radove:

 

Nobuyoshi Araki’s Archival Corpo-Rapture


Emperor Tomato Ketchup: Some Reflections on Carnality and Politics


Silent Bodies: Japanese taciturnity and image thinking


Viscerocepcija: (japansko) telo koje misli i umetnost / Visceroception: Art and a (Japanese) Body that Thinks

 

           Na kraju, kad već pominjem Stokera, primite k znanju i ovo: moj izbor najboljih Stokerovih horor priča, pod naslovom DRAKULIN GOST, dugo vremena bio je RASPRODAT i nedostupan. E, nedavno je izašlo novo izdanje, pa kome je do sada promaklo, tražite ga od Orfelina – a imaću i ja nekoliko primeraka kome je slađe uzeti od mene (npr. zajedno sa ZADUŠNICAMA, ili nekom drugom Ghoul Press knjigom).


среда, 24. јануар 2024.

Razgovor o romanu TAJNI SVAT Marka Piševa


U okviru serijala razgovora POSTNINOVSKE ČAROLIJE koji se ove nedelje dešava u Domu kulture Studentski grad moći ćete da naživo overite i razgovor o romanu TAJNI SVAT Marka Piševa, koji je bio jedan od dva horor romana koji su ove godine došli do UŽEG IZBORA ZA NINOVU NAGRADU (drugi su, naravno, ZADUŠNICE).

Nažalost, format ovog dešavanja je prilično sveden, jer će razgovor s Piševom trajati samo 20-30 minuta, ali će ovo biti retka prilika da ga vidite i čujete u sendviču između dva mejnstrimaša. Evo šta i kako:

 

Dom kulture Studentski grad

Klub Magistrala “Dragan Ve Ignjatović”

POSTNINOVSKE ČAROLIJE

 

Četvrtak 25. januar

u 19.00

VLADAN MATIJEVIĆ i Ana Stišović Milovanović

(roman za koji navijam da dobije NINO-a, a već je dobio BG POBEDNIKA)

 

u 19.30

MARKO PIŠEV i Vladimir Vukomanović Rastegorac

 u 20.00

STEVO GRABOVAC i Marija Nenezić

 

TAJNI SVAT (Orfelin) - radnja romana smeštena je u Beogradu i na Avali tokom pandemijske 2020. U centru Beograda, tokom noćne zabrane kretanja, muškarac s nadimkom Robi postaje svedok niza događaja koji ga umalo koštaju života.

 

Roman je izašao u ediciji „Gluvo doba“, koju uređujem zajedno s Milenkom Bodirogićem, a u pogovoru toj knjizi već sam napisao i sledeće:

„Marko Pišev stvara u skladu sa modernijim tendencijama u horor prozi: dinamično, vizuelno, povremeno skoro filmski, naročito u uvodnom delu romana Tajni svat koji se, po nivou tenzije, ali i imaginacije, zlokobnih nagoveštaja i obilja konkretnih vizuelnih detalja može meriti s najboljom horor literaturom koja se danas nalazi bilo gde u svetu. Psihologizacija i motivacija likova razrađeni su i povezani, na svoje zakučaste načine, sa opskurnim i apstraktnim užasima – na primer, kroz temu propalog braka glavnog junaka i motiv demonske žene. Čak i onda kada posegne za prepoznatljivim opštim mestima žanra, kao što su ludnica, „ludi“ doktor, mračna okultna sekta, ritualna ljudska žrtva, i slično, Pišev uspeva da im podari dovoljno očuđenja, plastičnosti i začudnosti da budu i značenjski i žanrovski upečatljivi i rezonantni.“


 

Naručite svoj primerak horor romana koji je čak i NINOV ŽIRI primetio i istakao, ovde:

https://orfelin.info/product/tajni-svat-marko-pisev/

 

Razumno pitanje: da li će ovom prilikom moći da se kupi TAJNI SVAT i naživo?

Izgleda da neće, ali ako ste ga već kupili ranije, ili ako ga kupite u knjižarama pre ovog dešavanja, možete ga poneti autoru na potpis.

понедељак, 22. јануар 2024.

15 godina KULTA!


Jeste, ovo je onaj dan u godini kada sebe tapšemo po leđima u znak čestitanja što još ovde postojimo i okupljamo se. Nije mala stvar – slavimo jubilej od punih 15 godina koliko ovaj blog postoji i živi, aktivno, neprekidno traje.


Zastanite samo na trenutak i zamislite se nad tom činjenicom: neki bebac koji se rodio na dan kada sam ovde okačio prvi članak danas je već dovoljno odrastao da bude čitalac i pratilac ovog bloga! Neko ko je npr. sa 18 godina, mlad i besan, počeo da me čita 2009, danas je možda već učmali čiča upregnut u Samsaru zvanu žena-deca-poso-preživljavanje…

Mislim da za sve ovo vreme postojanja, nikada za ovih petnes faking godina, nije prošlo više od 8 dana pauze između dva članka, a uglavnom sam se trudio da razmak bude manji. Koliko god da sam zauzet drugim stvarima – a poslednjih nekoliko godina zauzetosti je sve više, ponajpre oko knjiga za Orfelin i za Ghoul Pres – uvek ukradem sebi neko vreme od nečega pametnijeg i profitabilnijeg, kako bih sročio neki rivju, obavijest ili nešto pažnje vredno za ovaj blog.

Ovaj jubilarni post je tačno 2.630. po redu.

Za 15 godina, 2.630 rivjua, kritika, prikaza filmova, knjiga, stripova, tirada, mini-eseja, najava, vesti… malo li je?

Istina je da je broj članaka manji u poslednjih nekoliko godina, ali to je samo zato što imam sve više drugih spisateljskih poslova i obaveza. Svejedno, sa 80-90 članaka godišnje, to je još uvek negde oko dva nedeljno, ili preciznije po jedan novi članak na svaka 4-5 dana.

Nosio sam se mišlju da ovaj jubilej obeležim još jednom knjigom u stilu KULTA GULA, u kojoj bih sabrao najbolje filmske kritike sa bloga (samo njih, bez drugih vrsta tekstova). Čak sam načinio radnu verziju sadržaja te knjige – ali nisam siguran da li ću je raditi.

Zašto?

1) Još uvek nisam rasprodao KULT GULA, koji je izašao pre 5 godina u 500 primeraka. Ostalo mi je, prema najnovijem popisu, negde oko 30 komada. (Cena 900 din + 200 ptt, ko još nema – nek mi piše na mejl dogstar666 at yahoo dot com!)

2) To znači da bih eventualni KULT GULA 2 morao da radim u manjem tiražu, od oko 400, što mi je manje isplativo, t.j. značilo bi puno posla za prilično minimalnu zaradu, if any.

3) Možda bih se snažnije zaleteo u taj rizik i kocku da nemam za ovu godinu planirane neke prioritetnije knjige na kojima nameravam da radim – o njima više uskoro, nadam se, u najavama horor radova za 2024. Prosto, godina ima samo toliko dana, a dan samo toliko sati u sebi, i moram da rangiram prioritete, odnosno aktivnosti kojima bih se radije (i korisnije) posvetio.

4) Ne odbacujem sasvim ideju da uradim i KULT GULA 2 ove godine, ako procenim da ima vremena i smisla (i matematike, tj. finansijske računice), ali za sada je ta ideja „na ledu“. Dok me vi ne ubedite u suprotno?

Prošle godine sam ovde nabacio glasno razmišljanje o podkastu neke vrste. Šta je s tim, pitate? Pa, ništa. Još razmišljam. Ipak je i to nešto što traži mnogo vremena i cimanja i ulaganja, a ja sam ipak primarno i iznad svega pisac, i imam još grdne knjige u sebi da napišem i u kompu da doradim, priredim, pripremim, i svako cimanje radovima izvan toga izvan toga krnji mi te knjige.

Drugim rečima, trebalo bi da uložim neke pare, i mnogo vremena i truda i energije u nešto što je ipak samo sekundarno povezano sa mojim primarnim aktivnostima i ambicijama. Još prostije rečeno: pisac treba da piše – a blogeri da bloguju, a podkasteri da podkastuju!

Ja ću, dok god osećam da imam za koga, ipak i da blogujem (u pauzama između pisanja), kad i koliko stignem, a vi to čitajte, ili nemojte. Činite kako vam je Volja, to nek bude jedini zakon.

Imam još 5-6 horora iz 2023. da overim pre nego što obznanim godišnju listu NAJ-HORORA, a možda i pre toga će ZLATNI GHOULOVI, koje ću pokušati da dodelim 30. januara. Mislim da ću stići. Uskoro potom, nadam se, stižu i najave horor aktivnosti za 2024, rivjui nekih knjiga i stripova, i sve ostalo što je red i kako priliči.

Hvala na pažnji i ostajte ovde: sunce tuđeg bloga grijati vas neće ko Gulovo što grije!


четвртак, 18. јануар 2024.

ZADUŠNICE i poslednja NINOVA NAGRADA

 

Dragi moji, obznanjen je najuži krug romana za NIN-ovu nagradu (5 naslova), i naravno da u njemu nisu ni ZADUŠNICE, ni TAJNI SVAT.

Najdalje dokle su ovi romani dospeli je UŽI KRUG za NIN-ovu nagradu (12 najboljih romana iz 2023. godine), što je ogroman uspeh i za mene (sa četvrtim romanom), i za romanodebitanta, Marka Piševa, i za horor u Srbiji uopšte. Kako smo se nadali, dobro smo se udali.

Budući da je prethodni NIN-ov žiri potpuno ignorisao moje PROKLETIJE, pre dve godine, nisam imao baš nikakva očekivanja da ZADUŠNICE prođu mnogo bolje ni sa ovim sadašnjim. Činjenica da je moj horor roman dospeo u uži izbor, među 12 odabranih, najveći je moj lični uspeh u tom smislu, a i najveći za horor prozu kod nas, još od Pekićevog BESNILA (1983) pre 40 godina!

Moglo bi se reći da je žiri propustio savršenu priliku da poslednju dodelu NIN-ove nagrade učini istinski subverzivnom i eksplozivnom, i da uputi jedno veliko FUCK YOU i NIN-u i njegovim novim vlasnicima i Papetmasteru iza svega toga, Velikom Meštru Svih Hulja. Ali, za to treba biti malo više PUNK, a malo manje ŠTREBER… No, šta da se radi, tako mu je kako mu je…

Nastavak ZADUŠNICA sam se piše...

 

Inače, ako ste u prethodne dve nedelje svratili u neku knjižaru, možda ste, pored ostalog, potražili i moje ZADUŠNICE. Uostalom, to je knjiga koja je pre dve nedelje uvrštena u širi krug (38 naslova) najboljih romana na srpskom iz 2023, po izboru žirija za NIN-ovu nagradu, a zatim je pre nedelju dana uvrštena i u uži izbor (12 najboljih!).

Stoga bi logično bilo da se nađe na raspolaganju i širem krugu čitalaca, zar ne? Međutim, ako su neke knjižare na svojim policama i stolovima izdvajale knjige iz užeg izbora za NIN-a, ZADUŠNICE sasvim sigurno nisu među svim ostalim naslovima.

Zašto, pitate se?

Odgovor je jednostavan: nisam hteo da pristanem na ucenjivački i potcenjivački diskurs jednog trgovačkog lanca koji mi se obratio. Oni su mi nudili rabat od čak 50% od moje prodajne cene, a ja sam tražio onaj koji inače nude svima ostalima, odnosno 45%.

Očigledno ti preprodavci ne misle da je ispravno i na mestu da odobre čak i povoljniji rabat jednom izdanju 1) jer je SAMIZDAT, dakle iza njega ne stoji veliki izdavač, već pojedinac, i 2) jer je ušlo prvo u širi, a zatim i u uži izbor za najprestižniju književnu nagradu u Srbiji, pa je zbog toga verovatnije da bi se brže i lakše prodavalo.

Smatrao sam da je apsolutni minimum i crvena linija ispod koje ne idem isti onaj rabat koji traže svima ostalima. Iz principa, a ne zato što mi je zinulo dupe za tih 5% - kao što, očito, jeste njima. Iz principa sam se odrekao dubiozne "povlastice" da me po svaku cenu, čak na moju štetu, preprodaje izvikani lanac. Nisam hteo da me neko ponižava i tretira kao slepca koji ne zna njihova pravila i kome će se nametati „uzmi ili ostavi“ uslovi.

Iz tog razloga jednu od 12 knjiga koje je NIN-ov žiri odabrao u svoj najuži izbor NEĆETE naći u knjižarama.

Iz tog razloga je i dalje jedino možete naručiti direktno od mene, sa znanjem da nikakav % ne odlazi preprodavcima.

Podržite autora! Naručite direktno od autora/izdavača!

 

Za kraj, gostovao sam na TV Kopernikus i pričao o ZADUŠNICAMA, NIN-u, nagradama, srpskoj književnoj sceni, zemlji zombija, itd. Bio je ovo vanredno opušten i vickast razgovor (zahvaljujući delom i domaćinu, čuvenom Ganetu) i zapravo mislim da mi je ovo sasvim sigurno najbolji i najzabavniji TV nastup u novijoj istoriji.

Plus, imate u njemu ekskluzivne horor prizore iz Niške Banje i prizore sa banjskog groblja gde roman počinje. Ovaj post ilustrovan je mojim fotkama sa Banjskog groblja – poprišta dobrog dela dešavanja u ZADUŠNICAMA…

Link vam je OVDE, a isti taj, ali embedovan video odmah ispod.