izabrana dela

izabrana dela

субота, 31. октобар 2009.

BESTER


[ovaj tekst je, u nešto drugačijoj formi, prije par godina publikovan u nekom od Emitora]



Pedesete


Čovjek društvenih nauka i psihologije, i veoma liberalnog pogleda na svijet, Alfred Bester je, generalno gledano, makabrična pojava u američkom SF fandomu (na neki način, po istančanosti i inteligenciji svojega rada... pandan Ajkmanu u hororu i Rosu Mekdonaldu u krimi-fikciji). Pisao je u dobu kada je taj žanr tek počinjao da dobija poene na skali nešto ozbiljnije literature, od sredine 50-ih. “Profesionalni pisci su, u stvari, profesionalni smećari”, jednom je zaključio ovaj cinik.


Po Besterovom mišljenju, svaki polovično inteligentni zanatlija može zagospodariti tehničkim trikovima pripovijedanja. No samo snaga autorske personalnosti i njeno misteriozno prenošenje na štampanu stranu može neku priču načiniti unikatnom. U ovoj eri generičkog SF-a, takvi konzervativni ideali olako se zaboravljaju. Kao što je Vilijem Gibson mnogo kasnije kazao, većina SF-a se čini kao da je napisana od strane karijerista koji su isto tako mogli praktikovati zubarsku vještinu.


Poznat najvećma zahvaljujući samo paru romana, napisanih 1953. i 1956, Bester je, u nekolicini privatnih teorijâ, ostao upamćen kao autor koji je, ili začeo moderni SF, ili ga sa ta dva naslova sasvim prevazišao. Nešto slično se može napisati i za Džozefa Helera koga niko ne pamti ni po jednom drugom romanu, osim po čudesnom debiju Kvaka-22, bez obzira što God Knows (1984) lako može ići rame-uz-rame uz njegov prvijenac. Očigledno je i Heler volio da uživa u novim stvarima...


Pored još petnaestak priča vrijednih pomena što tokom godina ne prestaju da se publikuju u svakovrsnim SF antologijama, Bester kao da je, nakon toga, poslovično umro ugasio se zajedno svojim sve izlizanijim pisanjem, bezmalo se izgubio, iako je sedamdesetih napisao roman, The Computer Connection, za koji se kaže da je jedan od rodonačelnika kiberpanka.


U predgovoru Harlana Elisona za izdanje iz 2000. čitamo, između ostaloga (vjerovatno umjesto, “ovo nije onaj Bester iz pedesetih koga smo naučili da volimo”) da se radi o “velikom američkom slapstiku”, međutim kod Bestera humor nikada ne zadobija atmosferu kao u nekim urnebesnim serijalima Harija Harisona niti kao kod Frenka E. Rasela u Next of Kin; Besterovski humor je od vrste nama poznate preko djela Filip K. Dikovih (FKD), krcat paranojom i samoznačenjem, gdje postaje utoliko komičniji jer se odvija u sredinama i na način u koji je do tada rijetko ko imao sreće da uđe.


Naravno, gromoviti samoparodični roman The Computer Connection (1975) pravi SF fan, a kamoli Besterov – ili, recimo, Murkokov – obožavalac, nikako ne smije da propusti.


Isto se može nagovijestiti i za okultni SF iz 1980, Golem 100, za koji je sâm Bester tvrdio da je njegov ponajbolji.


Nije nepoznato da je egocentrični Alfred Bester obigravao oko svake SF konvencije, iz godine u godinu srećući se sa sve manjim brojem svojih fanova, gradualno padajući u zaborav, iako su dva spomenuta romana iz pedesetih toliko kontemporarni da i danas lako mogu postati (ne samo) žanrovski bestseleri. Na kraju je čitavu svoju imovinu i literarni kopirajt, pred smrt, 1987, ostavio svome konobaru.


Prije nezaboravnih pedesetih, taj kompulzivni čitalac je radio kao dijalog-majstor na najpopularnijim stripovima (Superman, The Green Lantern, The Star-Spangled Kid, Batman, Captain Marvel) a potom i na radiju (Charlie Chan, The Shadow…), a najvećma je, poput FKD-a, htio pisati mejnstrim romane. Na njegovu nesreću, ostao je upamćen po nečemu sasvim drugom, iako je do kraja života i te kako dobro znao da je napisao možda dva najbolja romana jednoga žanra. Čak i Nikols u Enciklopediji SF-a kaže da je SF za Bestera najvećma bio hobi, a ponajmanje karijera. S druge strane, Nil Gejmen o Besteru je u Predgovoru izdanja SF Masterworks njegovog napopularnijeg romana, The Stars My Destination, posvetio stranu i po više nego što je napisao o Kiplingu za zbirku The Mark of the Beast and Other Fantastical Tales (2006). Recimo, autori koji su se skupljali u Ladbruk Grovu, u kući Majkla Murkoka, i začeli reakcionarni britanski Novi Talas u SF-u prezirali su tada sve američke žanrovce te generacije a naročito Asimova, Hajnlajna i Klarka. Jedini izuzetak, kazao je Murkok, bio je Alfred Bester.


…A da je Bester nastavio svoju karijeru SF-pisca, kao i pisca drugih stvari, da je iole smanjio volumen svojeg samoljublja koji bi dozvolio da bez velikih problema uroni u bilo kakvu tematiku a ne da ga, naprotiv, spriječava da ide dalje non-stop sudeći o sopstvenom spisateljskom umijeću – FKD, Beri N. Malzberg, Harlan Elison, Majkl Murkok i J.G. Balard konačno bi našli svojeg šestog člana posade.



The Demolished Man (1953)


Dobitnik istorijske prve Hugo nagrade za najbolji roman, The Demolished Man, ne samo što posjeduje nevjerovatnu premisu, nego je pisanje u toliko naprednije, brže i manijakalnije – i jednostavno nesvakidašnje elokventno – od svega što je 1969/1972. objavljeno u Dangerous Visions, tada revolucionarnim antologijama novog talasa SF-a. Podsjeća na onu holivudsku anegdotu kada je producent davao savjet scenaristi: “Počni od velikog zemljotresa, pa idi prema klimaksu.” Po istoj premisi, nekoliko godina kasnije, recimo, i te kako je čeprkao i FKD, eventualno napisavši svoju popularnu priču “Minority Report”, bukvalno otevši od Bestera bezmalo identičnu radnju.



Naime, kod Bestera, u The Demolished Man, imamo to futurističko društvo u kome već sedamdeset godina nije bilo ubistva, prvobitno zbog legijâ čitača misli – Esperâ – koji su u stanju nanjušiti mogući budući zločin u glavi neke osobe…


Svakako, u vrlo dobroj FKD biografiji Lorensa Satina, pri pomenu FKD-ovog opusa, Alfred Bester se uopšte i ne pominje, iako The Demolished Man i danas može stajati kao bezmalo savršen primjer starog SF-a što se čita poput najrecentnijeg popularnog žanrovskog ili postmodernističkog romana.


(Još jedan gigant SF-a, Beri N. Malzberg, u veličanstvenoj zbirci eseja odnosno svojevrsnoj kritičkoj biografiji/studiji ovoga žanra na koju ćete ikada nabasati, Breakfast in the Ruins, načinio je svoju limitiranu listu najesencijalnije SF literature u petnaestak naslova gdje pretežno preovlađuju poznate antologije; među tri romana koje je naveo – More Than Human i A Canticle for Leibowitz –, sva tri naslova iz pedesetih, nalazi se i Besterov The Demolished Man. Naše izdanje ovoga romana publikovano u skraćenoj verziji(!!) i u grozomornom prevodu zanemarljivo malecne Dnevnikove SF edicije "Supernova" 1989. može samo da ponuka tvrdoglavog čitaoca da se pošto-poto okrene potrazi za originalnim izdanjem na engleskom, kao što se uostalom i dogodilo sa potpisnikom ovih redova. U suprotnom se na njega uopšte ne bi trebalo ni osvrtati.)




“I know I am a damned good writer…”


Na pitanje fanova zbog čega je prestao da piše SF, Bester objašnjava da je dati odgovor na to pitanje prilično problematično, jer je on kompleksna osoba sa konfuznim motivacijama. U pokušaju da pretjerano pojasni situaciju, prikazuje nam sliku autobusa i djeteta u njemu koje non-stop kuka svojoj majci za slodoledom, zbog čega Bester, takođe u istom vozilu, i iziritiran tom mukotrpnom repeticijom, odlučuje da na prvoj narednoj stanici napusti autobus. “Jednostavno volim da uživam samo u novim stvarima”, piše Bester. “Ja sam totalna suprotnost Gustavu Leberu, čuvenom bibliomanijaku, koji je čitao jednu te istu knjigu, Sveti Apolonije od Tijane, u Bibliothèque Nationale svakoga dana šezdeset godina.”


Perceptivan Besterov prijatelj jednom je kazao: “Alfi Bester vjeruje da je čitav svijet nastao zbog njegovog ćefa”, i Bester sâm kaže da je njegov prijatelj vrlo stini.


Dva spomenuta uspješna romana iz pedesetih, priznaje Bester, dovela su ga na opasnu blizu granicu monotonije prema čitavom SF žanru. Nama, odavde promatrano, možda izgleda da je Bester samo tek bio zagrebao po površini. Brajan Oldis je u mnogome ljubazniji prema njemu kada mu kaže, “Ne. Ti si prestao pisati SF jer si uvidio da si rekao sve što si imao da kažeš. Volio bih da još mnogo drugih pisaca budu tako razumni.”


Robert Silverberg je napisao za Bestera možda i najveću istinu: “Izgleda da se Bester uvijek trudio da funkcioniše i da se igra na krajnjim granicama naučne fantastike – i, da je skoncentrisao svoje prednosti unutar nje, mogao je postati najbolji njen predstavnik.”



The Stars My Destination (1956)


Na izvjesnom blogu sam pročitao da, ako bi se ikada uspjela napraviti holivudska adaptacija romana The Stars My Destination (bio bi to podvig a la Murov Watchmen, zato jer se roman čini nemoguć za adaptaciju), za ulogu Galija Fojla valjalo bi uzeti Majkla Čiklisa, glavnog antiheroja iz sedam sezona izuzetne serije "The Shield". E to je već nešto!



The Stars My Destination u fandomu drže za jedan od najvećih SF romana ikada (u najmanju ruku, najboljih romana 50-ih, mada bih to već nazvao grozničavim anderstejtmentom).


Uostalom, kao u The Demolished Man, i ovaj roman se sastoji od nekoliko desetina crtica… epizoda… sekvenci… nazovite to kako hoćete, iza kojih može slobodno da se sakrije, ako ne dio pazl-radnje kao u ovom romanu, a onda neki novi SF podžanr.


Jedina falinka ovog Besterovog viđenja Grofa od Monte Krista, jeste što su prvih pedesetak strana tako palpično (prebrzo) odrađeni, makar po pitanju izgradnje lika i motivacije glavnog protagoniste, Galija Fojla, da vam ipak u svemu tome fali još taman toliko stranica ne biste li progutali njegovu neočekivanu krvoločnu volju za osvetom i zatim bjekstvo iz zatvora, i to zarad čega? – zbog spasilačkog broda što u posljednjem trenutku odluči da ga ne spasi.


Imajte na umu da je to ipak bilo vrijeme u kome su pisci morali voditi računa o broju stranica, do oko 200 u džepnom pejperbeku (oba romana su mu prvo serijalizovani u časopisu Galaxy), mada je Dimi u Grofu od Monte Krista na 1,070-ak stranica, za bjekstvo trebalo oko 200 (koliko ima Besterova kompletna avantura), pa mislim da nema smisla sada porediti i vagati ova dva konceptualno različita djela.


Za razliku od Diminog Edmonda Dantesa, Besterov Gali Fojl ne pokušava da se osveti samo pojedincima, već da istovremeno podrije čitavu grabežljivu klasu jednoga društva, ne bi li ljudima 25. vijeka dao moć kojom su mogli raspolagati samo povlašćeni. Za Bestera je Fojl standardni antiheroj, daleko od savršenih tipova o kojima je pisao tzv. otac spejs-opere, E. E. “Dok” Smit. Neko bi možda prije ukazao da je Gali Fojl igoovski proleter. A da je, nekim čudom, ovakvo štivo napisao G. G. Markes, njegova Ljubav u dobu kolere, moguće je, nestala bi iz prvog plana priče svakoga inteligentnog bibliomana.


Iako se do kraja romana razmrsi svaki atom ovog suludog klupka (iza čega se, pak, krije nedvosmisleno sofisticirana detektivska & akciona priča), i dalje tih pedesetak stranica predstavljaju svojevrsnu nekompatibilnu mrlju, dakle izvjesni ne-ritam koga, na prvi pogled, nema The Demolished Man, još jedan krimić u duši.


A tu je, navešću, i neka od “sekvenci”, nešto što je autor poput FKD-a eventualno prihvatio kao svoje vjeruju i od samo toga začina napisao lijep broj veoma dobrih štiva.


Prva crtica iz ovog romana trenutno na mojoj pameti, iako nema veze sa FKD-om, tokom šezdesetih je, recimo, slobodno mogla služiti kao inspiracija Stenu Liju za Nevjerovatnog Halka…


A evo i jednog vrhunskog FKD-vskog momenta:

Galija Fojla pokušavaju da slome, ne bi li im odao tajnu jednog svemirskog tegljača. Gdje ga je sakrio? Šta je uradio sa MekGafinom koga je taj brod prevozio? Prolazeći kroz nevjerovatne fizičke i psihološke muke, Gali ne popušta. I, šta potom rade mučitelji? Odlučuju da insceniraju sasvim novi svijet u bolnici gdje se Gali nalazi i oblože ga svim potrebnim stvarima u koje Fojl treba da povjeruje i osjeti da živi drugim, divnim, porodičnim životom. (I sve ovo tek na par stranica!)


Sjećate se, na primjer, remek-djela Total Recall?

Ili Dikove priče po kojoj je Verhovenov film rađen?


Još jedan sličan fantazmagorični, frojdijanski svijet, kakav smo često kasnije susretali i kod FKD-a, Bester je pružio i u noveleti “5,271,009” iz 1954.


Tomas Diš, FKD-ov poznanik, lijepo je to utvrdio kada je napisao da je u The Stars My Destination “prethodno uobličen moralni gestalt FKD-ovog romana Time Out of Joint” (1959). Međutim, ne samo njega, dozvolite da vrisnem.



O pisanju


“Jednom sam učinio glupu stvar, počeo sam pisati nešto a da prethodno nisam isplanirao gdje ću otići sa tekstom. Ovo se ne bi moglo nazvati glupošću da je u pitanju neki drugi autor, međutim taj neki drugi autor nisam bio ja. Svi mi imamo različite tehnike pisanja i svaka je apsolutno validna. Reks Stout [famozni pisac krimića o Nero Vulfu] mi je jednom kazao, ‘Znaš i sâm vrlo dobro kako pišemo. Umetneš list hartije u mašinu, iskucaš jednu riječ, pa poslije nje još jednu, i konačno završiš.’ Nisam mu vjerovao kada mi je rekao da nikada nije prvo razvijao taktički sinopsis. I još mu ne vjerujem, jer ja moram ispitati sve mogućnosti na nekom blokčiću prije nego što krenem sa pisanjem. Tek sam nedavno saznao da Stout prije pisanja stvori i te kako opširan sinopsis, ali sve to prvo odradi u glavi; on je mislio da on nikada ne zapisuje sinopsis, dok ja to moram da činim.”


“Ne treba da znači da priča uvijek prati ‘razrađeni plan’. Prošle godine sam bio pri kraju jednog romana i toliko sam bio siguran u svoj smjer radnje da sam odlučio da se ratosiljam detaljnih bilježaka koje sam nažvrljao prije nego što sam krenuo sa pisanjem; prosto su, činilo mi se, počeli da mi zatrpavaju radnu sobu. Na kraju, kada sam pročitao konačni draft posljednje trećine romana, rezultat nekoliko nedjelja pažljvog planiranja, to nije imalo nikakve veze sa onim što sam prvobitno imao u glavi. Bilo je dobro; bilo je sjajno; ali, prokleta priča je preuzela komandu nada mnom i povela me je sopstvenim putem.”



O kolegama


“Dobro prihvaćeni roman [The Demolished Man] me je preobratio u SF-­nekoga, te su ljudi postali znatiželjni u vezi mene. Pozvan sam na okupljanja naučno-fantastičnog Hidra Kluba gdje sam upoznao momke oko kojih sam i sâm bio znatiželjan; Teda Sterndžena, Džima Bliša, Tonija Baučera, Ajka Asimova, Avrama Dejvidsona, tada profesionalnog Jevrejina sa jarmulkom na glavi, i mnoge druge. Svi su oni bili ludi (Pa i ja sam. Treba da budete jedan kako bi primijetili drugoga.) i uvjerili me da mnogim SF piscima uvijek fali koja daska, ako ne i kliker-dva, u glavi. Sjećam se da sam slušao argument oko tačnog dizajna za nekog robota, koji je naprasno postao tako vatren da sam na trenutak pomislio kako će Džudi Meril nokautirati Lestera del Reja. Ili je, možda, baš bilo obratno.”



For the fans – for the wonderful demented fans


Ovako glasi posveta združene Besterove antologije Starlight: The Great Short Fiction of Alfred Bester, odnosno dvije zbrike The Light Fantastic (1976) & Star Light, Star Bright (1976) u Nelson Doubelday omnibus-izdanju iz 1976.



Za fanove željne otkrivanja klasičnih djela, neka ovo bude početak i kraj kratke forme Alfreda Bestera. Sve što vas interesuje imaćete na jednom mjestu, plus neprocjenjivo blago sastavljeno od autorovih i više nego korisnih uvodâ za svaku priču, njih šesnaest zajedno sa intervjuom Isaka Asimova i nadasve zanimljivim autobiografskim esejom na dvadesetak strana, “My Affair With Science Fiction” iz 1975, odakle je i moja malenkost crpila pojedine etide za ovu kolumnu.


Na primjer, u većini Silverbergovih best of antologija, naći ćete makar jednog Bestera. Predstavljajući priču “The Men Who Killed Mohammad” (1958) – za nju u Enciklopediji SF-a piše da posjeduje “najfokusiranije duhoviti zaplet u pričama o vremenskom paradoksu ikada napisanim” – u Great Tales of Science Fiction (1983), Silverberg je kazao da se Besterov najveći doprinos SF-u odlikuje u njegovoj emfazi na razvitku likova i vlastitoj volji da eksperimentiše sa strukturom mnogo prije nego što su takvi napori postali pomodni. I ovo zaista nije jedina Besterova priča vrijedna dublje analize. Već pomenuta (i navodno samoparodična) noveleta, “5,271,009”, nastala je kada je Bester dobio paket od Entonija Baučera i Mika MekKomasa, tadašnjih urednika F&SF-a, sa reprodukcijom besmislene buduće naslovnice po kojoj je trebao, dakle ni iz čega, da spravi – koherentnu cjelinu. Malo je falilo da odbije posao.


“The Men Who Killed Mohammad” govori o Ludom Profesoru koji zatiče svoju suprugu u postelji sa drugim muškarcem i odlučuje da se vrati u prošlost ne bi li istrijebio dio njene familije i svesrdno pomogao da se njegova žena nikada više ne rodi u ovome vremenu. Naravno, kada se vrati iz prošlosti, Ludi Profesor zatiče istu svoju ženu sa istim muškarcem u krevetu. Da li da se ponovo vrati u prošlost i iskorijeni pola planete? Na taj način će sigurno ubiti makar nekoga ko će pomoći, recimo, da njena čitava familija nikada ni ne ugleda američko tle? Zašto da ne?…



“Navikao sam da se koristim putovanjem kroz vrijeme u svojim pričama, ali samo u Velsovskom maniru, kao uređaj da me odvede gdje želim otići i onda ukazati na poentu. ‘The Men Who Killed Mohammed’ je napisana samo zbog poriva da se stvori zabavan aspekt na račun putovanja kroz vrijeme. Ne mogu se sjetiti nijednog autora da je učinio išta slično vezano za ovu SF karakteristiku, tako da sam odlučio da udarim na nju iz čiste zabave. Lijepo je kada se kezite dok nešto pišete, s vremena na vrijeme; jer, pisanje je nadasve odbojan posao.”


Možda se ova priča čita, a i piše, sa osmijehom, međutim prekorio bih sebe ako bih rekao da je puko zadovoljstvo jedino što će bilo kakav, čak i prosječni, čitalac izvući iz nje. Takođe, Besterovi nekoncepcijski dijalozi ponekad mogu da prerastu u sasvim novi žanr (Novi talas prije Novoga talasa), pa i ne zbunjuje pojedinost što vas šlagvort njegovog štiva često kompletno mimoiđe na prvo čitanje.


Monotoni frojdijanizam, “Fondly Fahrenheit” (1954), Besteru je njegova omiljena priča – mislim da se već od nje može upotrebljavati i termin “besterovski” – a zanimljiva je iz razloga što nakon nje slijedi i opširnija hronologija njenoga porijekla, nastanka i pisanja (razvijala se godinama a iskucana je za dva dana), znači nešto što samom Besteru, kao i mnogim drugim autorima, nije od koristi makar po pitanju reminiscencije kada se već radi o kratkoj formi. Hoću reći, ko zna/pamti kako se razvijala i od čega se začela neka davno napisana priča, ili razlog za njeno pisanje?


Recimo, njegov prvi kratki roman odnosno novela, iz 1942. godine, “Hell is Forever” (70 str; oko 35,000 riječi), pisana u obligatornom 'Weird Tales' maniru za Kembelov časopis Unknown Worlds – u jednom dahu i bez ikakve pripreme – ne nalazi se u pratnji nikakve korisne informacije kako je i zbog čega nastala.


Naprotiv, Bester je zamolio Bena Bovu da mu fotokopira taj naslov iz Unknowna, ne bi li je pročitao nakon trideset godina i porazmislio o njenoj inkorporaciji u ovu antologiju; i dok ju je čitao, kroz razne citate i datume i imena, ne samo što je shvatao odakle je – nego je najposlije uvidio da i nije toliko razočaran koliko je planirao da bude.


U stvari, dovoljno je prenijeti njegove riječi predgovora: “Likovi u priči su stereotipi, mješavina ljudi koje sam tada pamtio iz romana, igranih komada i filmova. Moja simulacija matrice izvornog engleskog govora je smiješna; zvuči kao propali Deni Kej kako tezgari na nekoj konvenciji u Bridžportu. I zbog čega sam, zaboga, smjestio priču u i oko Londona kada nikada nisam ni bio u Engleskoj? Tipično je, naime, od početnika da piše o lokalitetima i ljudima koje uopšte ne poznaje.” No, očigledno se povodeći za Verdijevim besmrtnim diktumom, “Bolje je stvoriti realnost, nego je imitirati”, na kraju krajeva “Hell is Forever” i nije nimalo loša fentazi novela, možda baš zato što najvećma podsjeća na besmrtni FKD-ov Ubik, samo više od dvadeset pet godina starija: gomila mrtvih ljudi nesvjesni da se nalaze u beživotnom stanju rade na tome da, u dogovoru sa jednom od praiskonskih 'Weird Tales' demona, nanovo porade na oblikovanju svojih životâ.



Prijatelj Harlan...


Ova standardna priča za Unknown Worlds zaista ima svojih prednosti – besprijekorno je sročena i posjeduje taj simpatični tvist na kraju – a vrijedi znati da ju je Bester napisao u istim godinama kada i Harlan Elison zbirku Paingod. Iz čega pak proističe da su, deset godina kasnije, iako se radi o povećem generacijskom razmaku u te dvije karijere, oba autora postali bezmalo revolucionarni u svojim poljima djelovanja.


Takođe je zanimljivo spomenuti i “The Four-Hour Fugue”, napisanu 1974. i nakon skoro decenije i po pauze prisutnu u nekom časopisu pod Besterovim imenom. Iako sa simpatičnom premisom (a la Parfem) uvaljanu u praznoglavu SF oblandu, ova priča nije ništa do najprostiji krimić koji, naravno, gutamo do samoga kraja bez ikakvog problema.


Izgleda da je upravo Harlan Elison bio taj strpljivi, dosadni monstrum što je probudio Bestera iz petnaestogodišnje kome stalnim telefonskim pozivima sa drugog kraja Amerike, ne bi li se ovaj konačno prihvatio pisanja nekog novog romana (odakle je proizišao The Computer Connection) i priče za skorašnju Elisonovu antologiju.


Na kraju je Bester, odlučivši da svoju priču ipak želi prije vidjeti u nekom časopisu nego u mamutskoj Elisonovoj antologiji, “The Four-Hour Fugue” ponudio Benu Bovi za Analog i zamolio ga da mu je odbije u što kraćem roku. Bova nije uradio ništa slično.


Naprosto ne mogavši da odbije čak ni prosječni prvi Besterov rad nakon petnaest godina iako se njena tematika nikako nije slagala sa ideologijom Analoga, sa zadovoljstvom je otkupio priču, a Bester je potom morao da piše novu stvar za Elisona. “Hvala ti, Harlane”, napisao je Bester u predgovoru za “The Four-Hour Fugue”, “i nemoj me [zbog ove istine da sam drugoj osobi dao moju prvu priču iz 70-ih] udariti kada se sljedeći put sretnemo. Sve u svemu, tvoja antologija je veća od moje. Okomi se na nekoga svoje veličine.” (Na kraju ekskluzivnog dokumentarca o Harlanu Elisonu, Dreams With Sharp Teeth, iz 2006, Elison se vječno zahvaljuje petnaestorici ljudi koji su mu očito nešto značili u životu i karijeri, kao prijatelji, poznanici ili, jednostavno, kao pisci koje je volio čitati. Bester je, zbog "B" u svojem prezimenu, odmah na početku.)


_________________


S druge strane, Isak Asimov u izvrsnoj omnibus-antologiji Science Fiction Treasury (1980) – ali samo zbog toga što je tražio priče sa pitanjem u naslovu – nije uvrstio nijednu od Besterovih dobro poznatih pripovjetki manje-više uvrštenih u Starlight, već “Will You Wait?”, Besterovu ne-SF no i dalje atraktivnu fredrikbraunovsku, uvrnutu komičnu crticu o čovjeku na rubu ekonomske propasti. On odlučuje da proda dušu đavolu i podredi narednih godinu dana da sa njim, preko telefona (jer đavo sada radi u nekoj agenciji), sredi sve moguće stavke i uplate, ne bi li se potpisivanje njihovog ugovora konačno i realizovalo.


Nije “besterovska” mada je ipak Besterova.



O sebi


“Ono što ne otkrivam jeste emotivnu oluju koja bijesni u meni. Prošao sam kroz interesantan broj frustracija i očajanja, međutim podignut sam na ideologiji da vrijedi protivriječiti osmijehom i tugovati u osami. Većina ljudi su više preokupirani sopstvenim problemima da bi pretjerano postali zainteresovani za vaše. Da li pamtite Violin ljupki dijalog u Dvanaestoj noći? ‘I, sa žutom i zelenom melanholijom, opčinjeno je sjedjela nalik Strpljenju na spomeniku, osmijehujući se neuspjehu.’


Rob sam gomili čudnih manerizama. Koristim se optužujućim prstom jednoga tužioca ne bih li izrazio zahvalnost nečijoj ideji ili šaljivoj dosjetki. Ja sam ‘dodirivač’, ja grlim i ljubim muškarce i žene podjednako, ne bih li ih potom potapšao po zadnjici u znak odobravanja. Jednom sam užasno obrukao svoga šefa, glavnog i odgovornog urednika časopisa Holiday. Tek što se bio vratio sa odmora u Indiji a ja sam, kao i uvijek, uletio u njegovu kancelariju i podario ga ogromnim zagrljajem i poljupcem. I tek onda promijetio da nismo bili sami – oko nas nekoliko posjetilaca. Moj šef je porumenio i kazao gostima, ‘Alfi Bester je najsrdačniji strejt-muškarac na svijetu.’


Ja sam simulant, često prinuđen da odglumim scenu. Ljudi su stoga, tokom moga života, mislili da sam peder, konzervativac, psihijatar, umjetnik, prljavi starac, prljavi mladić, pa zato uvijek odglumim ono što očekuju da budem. Ponekad sam pak prinuđen da glumim suprotno od onoga što im je na umu u vezi mene – moje brzo na vaše sporo, moje sporo na vaše brzo – i sve to na račun zabave ili iritacije moje supruge. Kada stignemo kući obično me izgrdi i kaže da sam lažov, a sve što ja mogu da učinim jeste da se bespomoćno smijem dok se ona kune da mi više nikada ponovo neće vjerovati.


Ja se mnogo smijem, sa vama a i samome sebi, i moj smijeh je glasan i neinhibiran. Ja vam dođem nešto kao bučan tip. Ali nikada nemojte dozvoliti da vas zavaram, pa čak i kada se ponašam kao budala. Smećarski um je uvijek u potrazi da pokupi nešto.”

петак, 30. октобар 2009.

Faustovski ekran i U brdima, horori

ako još ne znate šta da sebi ili nekom srodnom poklonite za predstojeći Halloween, evo čak dva predloga!

PUT KA AFIRMACIJI HORORA

BY Dejan DABIĆ

Za vrlo kratko vreme, u izdanju zaječarske biblioteke "Svetozar Marković" i Niškog kulturnog centra, pojavile su se dve zanimljive filmske knjige našeg saradnika Dejana Ognjanovića - Faustovski ekran i U brdima, horori.
Obema je zajedničko to da predstavljaju vanredan dugogodišnji napor autora za koji su u svetu potrebni timovi stručnjaka na prikupljanju gradje za filmove u žanru fantastike sa težištem na hororu kao podžanru, kao i pokušaj da se ovaj (pod)žanr na neki način afirmiše u našoj sredini kroz isticanje njegovih najznačajnijih predstavnika. Faustovski ekran je nastao iz autorovog rukopisa kojim je konkurisao i pobedio na konkursu zaječarske biblioteke za neobjavljeni rukopis u ediciji ISTOK-ZAPAD.
Po rečima samog autora "Namera ove knjige nije da prikaže sve filmove koji su ikada imali đavola za jednog od junaka. Ona je svesno ograničena 'samo' na one filmove kroz istoriju u kojima je Đavo imao svoj najupečatljiviji i najraznovrsniji lik". Sledi zanimljivo kinematografsko putovanje i analiza filmova sa motivom đavola od neme epohe i Melijesovog Đavolovog zamka do prošlogodišnjeg domaćeg Šejtanovog ratnika (u odabranoj filmografiji od 100 naslova ima čak nekoliko filmova koji su snimljeni u godini objavljivanja ove knjige).
Ognjanović je analizirao lik đavola na filmu najpre se osvrćući na njegovu etimologiju, poreklo i istoriju, da bi se onda u posebnim poglavljima bavio ovom temom u pojedinim kinematografijama i epohama, ne praveći distinkciju između "main stream"-a i B-produkcije, vodeći računa samo o posebnosti, relevantnosti i ilustrativnosti pojedinih naslova; tako imamo priču o evropskoj tradiciji neme epohe, pa onda o američkoj, pa Euro-trash orijentaciji, sa posebnim kuriozitetom u odeljku "Đavo u Srba" gde se pozabavio, pored pomenutog Šejtanovog ratnika i Bulajićevim Čovekom koga treba ubiti, Petrovićevim Maestrom i Margaritom i Dragojevićevim Mi nismo anđeli.
Faustovski ekran je dragocena knjiga o filmu koja se bavi temom kojom se do sada nisu na dovoljno ubedljiv način bavili naši istoričari i teoretičari filma, pa iako je obojena malom autorovom subjektivnošću u pogledu vrednovanja kvaliteta pojedinih ostvarenja, nesumnjivo je da je ona već sada nezaobilazna svima koji bi poželeli da se i sami u budućnosti uhvate u koštac sa ovom ili sličnom temom. A to nije mala pohvala, imamo li u vidu da se ovakve knjige na Zapadu objavljuju pri specijalizovanim Institutima i uz učešće brojnih stručnih konsulatanata, dok u našim uslovima sistem, i to ne samo u slučaju filmske publicistike, funkcioniše samo zahvaljujući naporima vrednih i talentovanih pojedinaca.

I u knjizi U brdima, horori sa podnaslovom Srpski film strave, Ognjanović je demonstrirao, kao i u prethodnoj knjizi, odlično poznavanje istorije i estetike žanra, kao i zanimljiv stil izlaganja i polemički ton, daleko od suvoparnog leksičkog nadmudrivanja kojem su skloni neki naši (čak i eminentni) filmski kritičari kada nešto ne žele ili ne umeju da kažu. Ognjanović je u ovoj knjizi obradio dvanaest bioskopskih i televizijskih filmova (dolepotpisani naročito insistira na distinkciji televizijskog i bioskopskog filma, koja nije samo tehnološke, već i estetske prirode), pored ostalih, i Kadijevićevu Leptiricu, Markovićeve Već viđeno i Variolu veru, Šijanovog Davitelja..., mada je i sam svestan da su "potencijali srpske fantastike i horora daleko veći od ostvarenog" (naslov knjige je parafraza naziva čuvene priče Klajva Barkera smeštene u naše južne krajeve...).
Pored analize filmova, knjiga sadrži i vrlo dragocene intervjue sa rediteljima Đorđem Kadijevićem i Dejanom Zečevićem (jedna verzija intervjua sa Zečevićem objavljena je u prvom broju našeg specijalnog izdanja PRESSING MOVIE, 2000. godine), kao i kritičarem i dramaturgom Dimitrijem Vojnovim, koji obogaćuju njen kritički diskurs i na neki način je čine još celovitijom, mada je sam autor svestan i njene dodatne misije "da će možda doprineti da ožive i rasplamsaju varnice ideja i pristupa koji su do sada dali neke zapažene rezultate, i da sa osnaženim podsticajem i ono što počiva u limbu potencijalnog i neostvarenog, oživi u punom sjaju".
Možda ponešto od toga deluje i pretenciozno, ali ipak realno zvuči konstatacija jednog od intervjuisanih da će tek nova generacija biti sposobna da se ozbiljno zauzme za žanrovska pitanja.

Dejan Dabić, "Put ka afirmaciji horora", PRESSING, SIIC Niš, br. 55, jun/jul 2007., str. 20.

четвртак, 29. октобар 2009.

JAMIE DELANO INTERVIEW (2)


JAMIE DELANO – one of the most important and influential modern comics writers – is coming to the Belgrade Book Fair 2009.
He will be taking part in a panel devoted to him on Saturday, 31. October (Yes, on Halloween), and will have several comics signings and other activities on Friday and Saturday.
Honoring our guest and preparing our audience for this historical event, I'm glad to have the opportunity to publish this great interview on The Cult of Ghoul blog.
The interview was conducted by the well known Serbian translator and comic books fan, Draško Roganović. Previously it was only published in Serbian, in the fanzine EMITOR. This is the first time this interview is made available online, and in its original English form.
Many thanks to Draško Roganović for sharing this with us!
Since the interview is really long and thorough, I decided to divide it into two parts.
Part I is HERE.

And now - part II:
* In your satire about the British tendency to idolize and obsess about their royalty, Bad Blood (or The Bastard, as it was originally supposed to be called), you gave us an unexpectedly cheerful take on John Constantine’s old age (though you “rectified” that with the first three issues of 2020 Visions, which read more like the declining years of John Constantine than Bad Blood). Did you feel that Constantine deserved to mellow out with years? Should the Brits finally ditch their royals?
- I guess in an infinity of Constantine universes there's room for one somewhat tongue-in-cheek loveably insouciant old rogue. It is too long a story to go into here, but Constantine's presence in the Bad Blood story was kind of accidental... he sort of wandered into a proposed “near-future satire” inspired by the creepy incipient cult-worship of the then recently dead Diana Princess of Wales. The tone of the story was already defined in my mind by the nature of the material when Constantine wandered on scene and grabbed the limelight.
While in general I would tend toward a republican view of the British Royal Family, I really have no lust for guillotines running with royal blood. I’m indifferent to the institution. It’s a phenomenon… sometimes appalling, often amusing. And for sheer inbred curiosity value the aristocratic freakshow has more to offer than the tedious, grubby, meritocratic one, perhaps.
Perhaps I grow conservative with age… or more mellow.

* How would you describe John Constantine?
- A wannabe rational, calm, English family guy constantly undermined by intrinsic psychopathy.
An irritating, arrogant, rash, self-destructive but invulnerable gambler with the souls of others, saved only by the grace of his own savagely ironic self-deprecation.
A thrill-seeking fear junkie, prepared to sacrifice all to feed his sick addiction.
A devious creep with a lust for tragedy… a parasite who sucks up suffering, then gorged, takes his guilty pleasure in the aftermath…
Constantine is kind of hard to pin down… his features shift. It depends how the light falls on his face, from which angle and range you view him…

* Why is it that even after more than 2 decades, we stil care about the character so much?
- And maybe that’s the enduring beauty of him...

* Do you think he’ll outlive you?
- Depends which of us manages to suck up a fatal dose of nicotine fastest… and I suspect that will be me.

* In Hellblazer : Pandemonium, you celebrate 20 years of Hellblazer by returning, once again (for the fourth time, if I counted right) to the cynical bastard that gave you your big break. And, not surprisingly, this tale is firmly set in the post-9/11 world, and will take place in Iraq. Will there, as it is always the case when You and Constantine cross paths, be a political commentary on the current events? Can John Constantine still be relevant in the 21st century?
- Naturally in Pandemonium Constantine takes the opportunity offered by an excursion into the realm of the War on Terror to offer the occasional wry personal observation – but it’s not any kind of polemic: any “commentary” is subtextual and relevant within the aforementioned conventions of the genre.
* Where do your current political interests lie? Do you think that there will be a change on a global scale anytime soon?
- I’m increasingly libertarian with a social conscience. Everything that one considers life-enhancing, and that isn’t directly life-inhibiting to one’s neighbour, should in general be permitted. Most citizens, liberated, are rational enough not to do too serious harm to themselves or their environment – for those self-harming few that are not, provision for their care and guidance would come from a “freedom tax” levied on us all in order that we may enjoy our chosen pleasures, conscience clear. Freed from a role of coercive social engineering, the machinery of law and order would be available to effectively focus on serious crimes: murder, rape, torture, genocide, war-profiteering, etc.
Barack Obama says change is coming and who am I to argue?
Change is inevitable: but yet inevitably things stay the same. Global politics is an endless poker ring-game. Players come and go… pushing in their bets, watching their chip-stacks rise or crumble, civilisations waxing or waning in the passage of the hands… but the game of bet and bluff is eternal. The cards are dealt. The bets go in. The winner rakes the chips. The pot is stirred and the money moves around.
Bet and bluff. War and diplomacy. The game-play doesn’t change much… but the war gets more brutal and the diplomacy cruder as the games goes on and the stakes get higher…
Okay… I admit to wasting too much late-night time playing online poker when I should be writing my novel.

* Will Pandemonium be your last Hellblazer story, or is it “never say never”?
- To coin a political phrase: I have no plans at this time to write any further Hellblazer stories.

* Before you started off your writing duties on Hellblazer, you pitched a dark superhero tale along the lines of Watchmen. What was it about?
- Do you know, I really can’t remember. Fuckin’ hashish. It’s bad for you, kids. I know it involved – uh – dark superheroes… and I have a vague recollection of jaded “post-Vietnam” type super-powered guys being bitter about bad shit they’d been duped into doing in the national interest… I’ll have to venture down to the Vault of old Paper.. see if I can rescue the typescript proposal from the silverfish. (Do you have silverfish in Serbia? Little sci-fi mercury-ball, insect bastards that scurry guiltily away from the tattered remnants of prized but neglected old documents when suddenly exposed to light?

* Your friendship with Alan Moore is pretty much responsible for getting you into writing comics. It seems that you two had grown apart over the years. There are even some wild rumors circulating, about the events that led to your falling out. Is there anything to these stories? Do you count any other comic book writers and artists among your friends? Was Alan your one great influence when it comes to writing comics?
- I’ve said pretty much all I want to say about Alan as relevant to preceding answers. He is responsible for my having the chance of a career in comics. I’m grateful for that and regret that we’re no longer friends… but that’s never going to ruin my life. I have no idea if there is any truth in any wild rumors that may be circulating, or writhing in their own odium for that matter, but find it hard to believe that any degree of “wildness” could be appropriate to the tedious reality of the situation.

* Which comic(s) are you most proud of writing?
I love all my ugly babies.
But if you push me for a favourite, or two, I’ll say: assorted Hellblazers (#35 & 84 particularly), 2020 Visions, Outlaw Nation and Hell Eternal.

* I heard somewhere that Ghostdancing came to be as your reaction to the infamous Manifest Destiny, the widespread belief that the United States were destined to expand spread their values throughout the continent. Some would say that, in light of current global events, this series is more relevant than ever. Do you think it will ever “go out of style”? Do you think it was a case of “white man’s burden”? Where did your interests in native Americans and their myths come from?
- Yeah… Ghostdancing was originally intended to be published in 1992 to coincide with the 500th anniversary of Columbus’ “ discovery” of America. But comics is a slow business, and it got delayed a few years.
I believe the concept of Manifest Destiny is still potent in certain strata of U.S. political thinking. American full-spectrum dominance, in military terms, is an aspect of this mindset… the justification of “pre-emptive defence” could be seen as another – the assumption that the ROTW (rest of the world) is a resource and it’s population potentially sacrificial in service of U.S. self-interest is obviously continuously threatening enough to be relevant to us all.
“The White Man’s Burden”, (leaving aside whether the message of Kipling’s poem is literal or ironic) the ideal of a paternalistic, self-sacrificing, European culture advancing civilisation for the benefit of the ignorant, childlike savage… and a little righteous profit, was never more than the crudest PR spin, offering skimpy moral cover for ruthless, genocidal acquisition of territory and resources.
In the early ‘seventies in Britain there was a hippieish interest in things Native American engendered by such books as Bury My Heart At Wounded Knee. There was a rankling “injustice” intrinsic to the colonisers treatment of the native peoples of America that, at the time, perhaps seemed analogous to that nation’s gruesome Vietnam experience… Anyway, I developed an interest in the continuing political struggle against oblivion (since aided considerably by gambling franchises, ironically) of the American “Indian”, and from that, in their sustaining myth and culture. Of course, while I was fascinated by the struggle of those 19th century indigenous tribal people, the 20th Century equivalent genocide was occurring across the Amazon. That old poker game just keeps rolling on.

* Was Ghostdancing a continuation of the themes you were dealing with during your run on Animal Man - totemism, animal avatars, spirituality through bonding with nature?
- I guess that would be a valid observation… although perhaps more honestly indicative of a writer randomly and ruthlessly mining another culture’s sacred raw material and debasing it for profit.
Hmmm… I’m not sure if Animal Man was before or after Ghostdancing. Not that it matters: time is instantaneous in the world of the imagination.

* Underneath all the criticism and satire, there is a glimmer of a genuine fascination with the USA in your works. Do you feel there is potential for a great country/nation beneath the surface of The Great Satan?
- As Story Johnson says in Outlaw Nation (or meant to): America: such a great idea they were always going to fuck it up.

* People are calling Outlaw Nation “Jamie Delano’s Preacher”. Are the comparisons appropriate?
- I don’t think so. DC marketing had this dumb idea (I believe) that a new Vertigo series, which seemed to have some kind of mythic “western” theme, would painlessly fill the aching void left if in the imaginary worlds of Preacher fans deprived of that just-concluded hot series, and mentioned the two in the same breath. Even under the subtle guise of a Glenn Fabry cover, I was never for one second going to fool a red-blooded Garth Ennis fan into swallowing my sly bullshit… so I struggled for dissociation.
Garth and I are friends but, I suspect, in many ways antipodean. If anything, Outlaw Nation should be styled: Jamie Delano’s anti-Preacher. Story Johnson does however, like Garth’s eponymous character, make use of a personalised Zippo lighter. Whereas Preacher’s (can’t remember his name… was it Josey Wales..?) is engraved: Fuck Communism, Story’s is emblazoned Fuck War.
But if anyone really thinks I was trying to rip-off and cash-in… feel free to compare away. I stand by my – uh – Story.
* Seeing how your work on Outlaw Nation has been cut short by low sales that led to its premature cancellation, do you wish you had more time to flesh out the series? Do you plan on revisiting the Johnsons at some point in the future, considering it is creator-owned? Do you think there are any more Outlaws left in the world?
- Revisiting Story and other surviving Johnsons has been the subject of late-night enthusiastic musings between Sudzuka and myself. But caution: wine had been drunk… some hashish smoked.
There’s an outlaw under every rock, behind every tree, creeping up your garden path right now. Didn’t you know? They’re a ghastly threat, the scourge of our civilisation and time. That’s why you need such a wise, kind government to keep you safe from their terrible outlaw ways.

* The Johnsons, dysfunctional family of American stereotypes and legends has a very simplistic motto, taken from William Burroughs, about there being only two kings of people in the world, the shits and the Johnsons. Since Outlaw Nation shows the Johnsons as flawed, can one change from being a Johnson to being a shit, and vice versa?
- Jesus! This is one long fucking interview for someone with my limited attention span. The level of coherence may diminish from here on in as I seem to be smoking like a bastard but determined to get to the end. (Just like a day at work)
Can shits become Johnsons? Sure… they just have to recognise Jesus as their saviour…
Seriously, I suspect that, day-to-day, we’re all cowardly Shits at heart, but capable of indulging occasional heartwarming Johnson impulses, given the opportunity and courage. It is in extremity that true potential is revealed: while a total Shit will abandon all pretence of concealment when the chips are down, the majority of humankind seems more often moved to stand up with the Johnsons. The natural impulse of our species is towards cooperation, compassion for our fellows… it is when this natural impulse is corrupted, coerced, by politicians, priests, rabbis, mullahs… writers – devious manipulators of The Evil Word – that people get weird and ugly.

* What was your main inspiration for the character of Story Johnson?
- A stoned, semi-deranged, immortal writer fallen out of love with The Word…? I dunno. Can’t be me. I’m not immortal. But then I’m not dead yet, either…

* What led you to pitch an exploration of the American myths as an ongoing saga?
- Some kind of madness came over me. Thought I could buck the trend for neat four-issue “story-arcs” in series fiction and cut loose with a vast, unplanned, free-wheeling, stoned American road adventure that could sustain an audience’s attention through sheer exuberance of imagination and luck.
Didn’t work out, but I’m not sorry I tried.
* Can you see yourself doing another long run on any comic series, creator owned or not, like you did with Hellblazer, Animal Man and Outlaw Nation?
- No. I have no plans for any extended series work at this time.

* Tell us something about how you collaboration with Goran Sudzuka came to be. Did his depictions of the Johnsons influence your writing, as the series progressed?
- Stuart Moore was the DC editor/matchmaker who suggested Goran as the artist for Outlaw Nation. I was happy with his pick.
The mad confusion of my Outlaw Nation scripts must have been a massively intimidating prospect for a non-native English Speaker setting out to make his first foray into American Comics, but Goran rose to the challenge like a hero, struggled with the beast and, ultimately, triumphed His enthusiastic contribution to Outlaw Nation was both massive and personally encouraging.
Ah! Those of you who were his friends wail. But at what tragic cost? This once fine figure of a man, so smart, so strong and brave, is now exhausted, spent, bent and emphysemic, ruined by the rigours of his task...
It’s true, of course. You may have seen him, hollow-eyed, haunting yet another late-night convention bar, or wheezing through the streets of his native Zagreb, sneaking out for another packet of Marlboro’ lights, guiltily avoiding work.
And then you might ask: Was the achievement worth the payment of so bitter a price? After all, Outlaw Nation is only another fuckin’ funny book.
No. Seriously. Goran was able to successfully capture the essence of the characters I described in the script, then give that essence strongly defined visual character, and set it walking on the page. He made a huge contribution to the developing style of the book. I’ll work with the kid, anytime.

* Do you do a lot of comics conventions? What made you decide to come to Croatia?
- I find it hard to say no to a free trip somewhere I’ve never been before. And comics people are generally good company, so I do one or two each year. Goran told me I would like Makarska and the people and hospitality I’d encounter there, and he told the truth. But I would have gone there to support the Croatian edition of Outlaw Nation, even if it was in some shithole and I had to pay my own way, purely out of loyalty to all the great Croatian guys who worked with me on the book.

* You have a tendency to continue collaborating with many of the artists that illustrated your comics – David Lloyd, Sean Phillips, Steve Pugh... Why is that? Do you start off a project with an artist in mind? Any plans to do another project with Sudzuka?
- Except for a couple of the things I’ve done with David Lloyd, it has generally been the case that Vertigo editors have matched suitable and available artists to projects well after work on the scripts is underway. Sometimes the resultant collaboration has been more personally satisfactory than others… but I’ve never been truly disappointed in a partnership. Naturally some artists respond more sympathetically to the style of my scripts than others: those are the ones I tend to work with again.
Like I say, Goran and I have talked about more Outlaw Nation (there are lot of creative directions a revisiting of the background scenario could enable), and we had another project kicking around for a while. I expect we’ll do something eventually.

* With Hellblazer, you started by telling the readers about what is wrong with England, then what is wrong with the USA with Outlaw Nation and 2020 Visions. Since the protagonist of your latest series, Narcopolis is an everyman, is the city itself an every-city, so to speak?
Do you find writing speculative and science fiction helps you deal with the political, social and technological changes that the world is going thru at an increasingly fast rate?
- To accept and extend your summary without elaboration, I’d say Narcopolis is about what is “wrong” with the 21st Century. The city and its inhabitants dramatise a kind of post-modern, ironic “future now” – an infantilised, narcissistic civilisation, lost in self-referential confusion.

* Is Narcopolis a futuristic Tower of Babel, or more like Sodom and Gomorrah? Are the biblical and religious analogies even appropriate? Have your views towards religion and spirituality changed?
- Tower of Babel seems appropriate: the 21st century is characterised to some extent for me by the global cacophony of digitized “information” that confuses our perception of “truth”.
My views toward religion and spirituality have remained pretty constant. I despise religion and while acknowledging the spiritual validity of human existence within Nature, am deeply suspicious of those who make too public their personal communion with “truth”.

* There is an almost organic progression noticeable in your work: Hellblazer’s latter issues and your Batman Elseworlds tale dealing with environmentalism lead to your work on Animal Man, and Animal Man’s themes of totemism lead to Ghostdancing, your exploration of native American myths, which act as a perfect “prequel” for the Outlaw Nation’s analysis of whatever happened to the American ideal. And the climax of Outlaw Nation sets the stage for the dystopian world of 2020 Visions. Now with Narcopolis, you push the boundaries of dystopian speculative fiction even further, distilling the themes to their pure, essential beats. Do you feel that your stories are leading you towards something, or is it just all about the journey?
- If my stories and preoccupations are leading me towards some destination, I suspect it is not somewhere I’m too keen to arrive at. Always been one who preferred hopeful travelling to arrival. Endings are always an anticlimax. Fortunately, the world of the imagination is complex and there are always intriguing new territories to be revealed.

* With Narcopolis already finished, and Rawbone starting up, does this mean you made a comeback, after an all-too-long hiatus from the world of comics? What were you doing for the past six years? What made you come back?
- Well, Narcopolis and Rawbone were both written in 2003 with the (practical) intention of providing for my ongoing visibility in the medium of comics while I considered future directions. Therefore the appearance of a “comeback” is an accidental result of the delay in their publication and its coincidence with my return to Constantine with Pandemonium.
Truth is, currently having no cocaine habit, expensive girlfriend or mortgage to support, I have been enjoying being lazy for a while – playing poker, growing cacti, entertaining grandchildren, etc., just occasionally venturing into the smoke-room to flirt with The Evil Word… see if I’m enjoying it again yet.
This premature retirement is relaxingly seductive, but I know it’s a delusion. Resistance is futile. If nothing else, boredom will drive me back to the keyboard soon, or the sudden cold realisation that I have provided myself no pension plan. Or maybe I’ll get angry again. There’s still plenty to be angry about.
Bottom line: I’m a writer, and writer’s have to write… sooner or later.

* What are your professional and personal plans for the future? What can we expect from Jamie Delano?
- I have no professional plans. My main personal goal is to continue to grow old as gracefully as possible in the enduring company of a few cherished friends and family. Those of you kind souls out there who care may expect to hear me mumbling in some dark literary corner from to time. I can’t guarantee wit, wisdom, or even coherent speech, but you’re welcome to lend an ear…

Jamie Delano – UK – 2008


PODSEĆAM:
Subota, 31. Oktobar
Hala br. 2, nivo B

13:00 - Istraživači natprirodnog : Marti Misterija, Dilan Dog, Hellboy, Džon Konstantin – Hellblazer

1. Dr Miloš Milenković, antropolog, docent na Filozofskom fakultetu u Beogradu
2. Dejan Ognjanović - pisac, filolog , prevodilac, kritičar, esejista
3. Dejan Stojiljković, pisac i strip scenarista

14:00 - GOST SAJMA - DŽEJMI DELANO
Predstavljanje gosta, kraći razgovor s njim, pitanja publike, uručenje poklon-slike i onda potpisivanje stripova
1. Borislav Stanojević, strip-teoretičar,
2. Dejan Ognjanović, pisac, filolog , prevodilac, kritičar, esejista
3. Džejmi Delano, strip scenarista