уторак, 12. април 2011.

Intervju: Dejan Ognjanović, zamenik urednika časopisa Filaž


povodom predstojeće promocije FILAŽA u vršcu iskoristiću priliku da obznanim jedno važno obaveštenje i da obelodanim intervju koji sam nedavno dao jednom studentu novinarstva (ime poznato uredniku cultofghoula), a na temu FILAŽA i širih filmskih tema koje ovaj časopis pokreće.


1. PROMOCIJA
Promocija petog broja filmskog časopisa FILAŽ
13.04.2011.
u 18.00h,
u maloj sali Kulturnog Centra
u Vršcu
Učestvuju:
Srđan Savić, glavni i odgovorni urednik
Dejan Ognjanović, zamenik glavnog i odgovornog urednika
i Dejan Dabić, član redakcije i pokretač časopisa.

Pored promocije sadržaja najnovijeg broja, biće govora i o sledećim temama:
- Filmski časopisi i filmsko izdavaštvo u Srbiji,
- Filmska kritika u Srbiji, nekad i sad
- Srpska kinematografija danas
- Estetičke i van-estetičke kontroverze oko Srpskog filma
(povodom temata o njemu u 5. broju)

2. OBAVEŠTENJE
dugočekani i mnogotraženi subverzivni 5. broj FILAŽA napokon će biti dopremljen u Bg knjižare TARDIS, BEOPOLIS i A. BELIĆ u sredu 13.04. pa ih posle tog datuma možete kupiti u njima.

3. INTERVJU

PROSTORA ZA MANEVAR VIŠE NEMA

Peti broj filmskog časopisa Filaž, čiji su izdavači Niški kulturni centar i MB Plus, objavljen je početkom ovog meseca. Filaž nije klasičan filmski časopis – u pitanju je publikacija obima jedne knjige, koja donosi ozbiljne kritičke eseje o filmovima, njihovim autorima, filmskim smotrama i aktuelnim tendencijama u filmskoj umetnosti. Časopis se u većim gradovima Srbije distribuira kroz nekoliko manjih knjižara, a izlazak svakog novog broja prati i serija promocija, čiji su posetioci u mogućnosti da besplatno dobiju svoj primerak. Za četrnaest meseci redovnog izlaženja (prvi broj objavljen je decembra 2009. godine) Filaž je stekao reputaciju uglednog filmskog časopisa, a njegovu ekipu saradnika čine neki od najcenjenijih predstavnika domaće kritičarske scene. Među njima je i Dejan Ognjanović, književnik i publicista, autor romana Naživo (čije je drugo izdanje nedavno objavljeno) i studija Faustovski ekran i U brdima, horori, kao i brojnih recenzija i eseja o horor-filmu objavljenih u specijalizovanim publikacijama u zemlji i svetu. Osim toga što redovno objavljuje svoje eseje u Filažu, Ognjanović od prvog broja vrši i funkciju zamenika njegovog glavnog i odgovornog urednika.

Filaž je akademska publikacija koja je, iako namenjena usko profilisanoj (barem u našim uslovima) grupi čitalaca, dostupna znatno široj čitalačkoj publici. Da li se u prvih godinu dana izlaženja pokazalo da kod nas postoji dovoljno veliko tržište za jedan ovakav časopis?

Dejan Ognjanović: Filaž nije namenjen usko profilisanoj grupi čitalaca, budući da nije koncipiran elitistički. Naša ciljna grupa su svi koji vole da gledaju filmove, ali naročito oni koji su skloni da o odgledanom razmišljaju i diskutuju. Naravno, većina takozvanog običnog sveta filmove koristi za popunjavanje svog vremena, za odmor i relaksaciju, za bekstvo od stvarnosti. Međutim, želim da verujem da ima sasvim dovoljno i onih drugih, koji prate film na jednom iole ozbiljnijem nivou: koji čitaju špice, pamte imena autora, prate vesti i dešavanja u svetskom—naglašavam: svetskom, a ne samo američkom i srpskom filmu—i imaju izgrađen ukus. Drugim rečima, Filaž se ne obraća samo onima koji su profesionalno vezani za film, već svima onima čija ljubav i interesovanje prema filmu prevazilaze eskapizam prosečnog ovdašnjeg gledaoca. Naš časopis, inače, nije akademski—barem formalno gledano nema taj status—ali teži premošćavanju jaza između akademskog i populističkog kroz pristupačne, zanimljive, atraktivne, ali ozbiljno promišljene i argumentovane eseje i prikaze, iza kojih stoji stručnost pažljivo odabranih autora.

Tokom protekle decenije bili smo svedoci pokretanja nekoliko zanimljivih filmskih časopisa koji su se prvenstveno bavili autorima i njihovim delima, usputno se tek osvrtavši na aktuelnu bioskopsku ponudu. Pre svega mislim na časopise Fama (u kom ste i vi objavili nekoliko eseja) i Neon, koji su ugašeni nakon samo nekoliko brojeva. U čemu je bila njihova greška? Da li su nastali u pogrešno vreme na pogrešnom mestu? Postoji li danas u Srbiji tržište za filmski časopis koji će naći kompromis između ozbiljnog, analitičkog pristupa filmu i tretiranja filma kao zabave, a koji bi mogao da privuče brojniju čitalačku publiku?

DO: Oba časopisa koja pominjete nastali su na talasu poreskih ili ne znam ni ja kakvih olakšica, koje su određenim licima jedno vreme omogućavale da po povoljnim uslovima prodaju DVD-ove uz časopise. Kada je to propalo, ne znam ni sam iz kojih sve potpuno vanfilmskih razloga, nestali su i ti časopisi, posle samo četiri-pet brojeva. Problematika je složena i zavisi mnogo više od potpuno vanfilmskih činilaca: problemi sa distributivnom mrežom i naplatom prodatog, sa marketingom, sa opštom ekonomskom situacijom u kojoj je kupovina iole bolje opremljenog časopisa – luksuz, a ne treba smetnuti s uma ni savremeni trenutak u kome su brojni filmski sajtovi i blogovi umnogome zamenili neke od aktivnosti koje su filmski časopisi ranije ekskluzivno pokrivali—najaktuelnije vesti i prikazi novih naslova, na primer — tako da će onaj kome filmski časopis služi isključivo kao vid preporuke koje naslove (ne) gledati to isto dobiti običnom pretragom na internetu, bez potrebe da ide do trafike i kupuje nekakav časopis.


Srećom, ima još uvek onih koji u kritici i esejistici vide nešto više i ozbiljnije od pukog vodiča, ali bojim se da takvi nisu dovoljno mnogobrojni da bi jedan ovakav časopis bio komercijalno isplativ. Filaž ima tu prednost da se finansira budžetom svog izdavača, Niškog kulturnog centra, i nije primarno obavezan da bude tržišno isplativ, jer da jeste – ne bi ga bilo. U prodaji bi morao da bude znatno skuplji, baš zbog kvalitetne tehničke opreme, dizajna, štampe, papira, ali i honorara saradnika i drugih troškova. Pošto je po prirodi svog formata i sadržine ograničen na sve malobrojnije knjižare, a ne trafike, kao prodajna mesta, njegova sudbina bila bi unapred zapečaćena ako bi on morao da se izdržava od prodaje. Za takav časopis naprosto sada u Srbiji nema uslova, i ovo je vrsta izdanja koje bez dotiranja države i grada ne bi moglo ni da se pokrene, ni da opstane.

Pomenuli ste maločas filmsku kritiku – danas u većini domaćih medija za nju gotovo da nema više prostora, a onda kada ga ima, ta kritika uglavnom se svodi na puko prepričavanje zapleta, što nameće utisak da kritičar nije ni pogledao film o kome govori. Šta vi mislite o tome?

DO: Filmska kritika kod nas deli sudbinu kulture, koja je u kriznim vremenima — kriznim ne samo ekonomski, nego i u smislu moralnih i drugih vrednosti—postala skrajnuta, prepuštena održavanju praistorijskih kadrova i njihovih mlađih poslušnika – naslednika dovedenih sumnjivim kriterijumima, koji sa svojim sumnjivim referencama danas pišu i objavljuju u vodećim dnevnim i drugim novinama, odnosno televizijama, i upravo takvi Srbiju zastupaju na svetskim festivalima kao izveštači. To je deo opšteg sunovrata kojim se nadležne strukture ne bave ozbiljno, jer su i same kreirane po sličnim, partijsko-poslušničkim, a ne ekspertskim kriterijumima.

Činjenica je da su filmski festivali uvek dobro posećeni, ali šta se dešava sa filmskom publikom između festivala? Rezultati pokazuju da, osim domaćih filmova i atraktivnih komercijalnih naslova (poput Avatara i filmova iz popularnih franšiza), „manji“ filmovi uglavnom ne uspevaju da privuku dovoljno publike.

DO: Srpska publika je zaboravila šta je bioskop zahvaljujući nebrizi pomenutih struktura, koje su svojim pogrešnim koracima, ili nečinjenjem, naprosto dopustili da se domaća bioskopska mreža uruši, da propadne, da bioskope otkupe kojekakvi kontroverzni biznismeni koji su ih pretvorili u lokale ili poslovni prostor, i u tom kontekstu odrasle su generacije mladih ljudi naviklih na to da se film skida s interneta i gleda u kućnim uslovima, ako se uopšte gleda, dok je odlazak u bioskop kao oblik društvene aktivnosti praktično zaboravljen. Posledica toga jeste da se poslednji preostali bioskopi nekako izdržavaju dodvoravajući se preostaloj vernoj publici: zaljubljenim parovima – kroz romantičke komedije i „hitove“ i deci – kroz dečje i animirane filmove. Oni koji bi da pogledaju nešto što nije „Made in Hollywood“ prepušteni su nekolicini festivala, DVD-u i DivX-u u privatnosti svog doma.

Nameće se i utisak da je srpska filmska publika nekad imala mnogo istančaniji ukus. Gde su nestali oni ljudi koji su u vreme najveće besparice hrlili u bioskope da vide Zlog poručnika i Visoke potpetice?

DO: Teško je reći da li su baš nestali, jer bio sam svedok rasprodatih projekcija na FEST-u za naslove koji nisu bili nimalo komercijalni. Pre će biti da su se povukli u ilegalu iz razloga koje sam već naveo: delimično zato što nemaju gde da pogledaju takve filmove na repertoaru, delimično zato što, ako nešto takvo nekim slučajem ili greškom i dospe do bioskopa, nekultura publike i slabi tehnički uslovi bioskopa čine to iskustvo neprijatnim, pa se stoga kućni bioskop nameće kao najprikladnija opcija čak i onima koji bi inače voleli da filmove gledaju u društvu, sa stotinak ili više stotina ljudi istovremeno.

Ako zanemarimo praktično nepostojanje bioskopske mreže, može se reći da distributeri danas „igraju na sigurno“ i ne rizikuju previše sa naslovima koji nisu dovoljno atraktivni da privuku brojniju publiku. Došli smo u situaciju u kojoj čak i domaći filmovi izvan festivala ne mogu da nađu distributere. Mislite li da, na neki način, sami distributeri „miniraju“ svoj potencijalni učinak time što pojedine naslove ne puštaju u bioskopsku distribuciju pre nego što ih objave na DVD-u, ako ih uopšte i objave?

DO: Iako sam nezadovoljan postojećom distributerskom politikom, ja ne mogu da se ljutim na njih, pa čak ni na politiku toga da se „ide na sigurno“, jer prostora za manevar, za raznovrsnost, za bogatstvo ponude, više nema. Stvorene su takve okolnosti da je naprosto komercijalno samoubistvo stavljati u promet nekakve evropske ili azijske filmove, ma koliko oni bili dobri, jer njih, barem u bioskopima, nema ko da gleda u dovoljnom broju da bi se njihov otkup i obrada isplatili. Riba smrdi od glave, a problemi filma u ovoj zemlji počinju od odnosa države, tj. Ministarstva kulture, prema filmu u svakom smislu, počev od produkcije, pa do distribucije. Sve je postavljeno nakaradno i pogrešno.