субота, 28. јул 2012.

Grossmann festival 2012 (1. deo: NO GHOULASH FOR GHOUL)

            Ni ove godine nisam zaobišao Grossmann festival filma i vina: istina, bio sam pozvan na nešto kraće vreme, 4 od 6 glavnih dana, ali overio sam većinu onoga što bih inače.
            Put do Ljutomera je ove godine bio nešto veća smaračina nego inače: zbog glomazne ekipe šminkerki i šminkera za Doomsday Walk nismo išli uobičajenim vozilom sa 9 sedišta, nego mini-busom, koji može da primi više sveta, ali na skučenijem prostoru, ne baš mnogo udobnom za dugo putovanje. A ovo putovanje se odužilo zbog istih tih šminkera: prvo smo sat vremena čekali nekakav njihov račun (za koji se kasnije ispostavilo da je bezvredan), a posle smo skrenuli čak u Rumu da pokupimo jednog od njih, uz još malo čekanja (!), tako da smo na granici sa Hrvatskom bili tek oko 10.30, iako smo od Doma Omladine krenuli u 07.00.  
Pored toga, ovaj vozač iz neke beogradske firme (s kojim su se šminkerke istog časa posvađale) nije smeo da vozilo gazi onako kako to čine naši uobičajeni (slovenački) vozači, pa smo, iako nas na granicama nisu gnjavili i glatko smo ih sve prošli, na kraju na odredište stigli tek oko 16.30h, maltene 10 sati od polaska! Ipak, put nije bio previše nesnosan, jer sam ga prekraćivao ćaskajući sa Mikijem Lakobrijom (koji nije bio deo šminkerske ekipe, tj. ovog puta nije išao kao majstor za maske nego... hm, eto tako; čak ni svoj novi filmić THE LAST DROP nije prikazao na festu) i čitajući jednu od najboljih knjiga o hororu koje sam ikada imao u rukama (o njoj uskoro).
            Smeštaj je takođe bio pomalo gnjavaža – ne zbog hotela kao takvog, koji je okej (*** prema zvaničnoj oceni, a tu negde i prema Ghoulovoj), nego zbog njegove udaljenosti od Ljutomera. Naime, onaj u centru mesta sada je zatvoren, i ovo je bilo najbliže što su organizatori mogli da izvedu – na nekih 15-20km po zavojitim putevima preko bregova i šuma. Ipak, imao sam sobu za sebe i dva obroka u hotelu a na kraju se pokazalo da ni tolika daljina i dužina puta od i do nije nanela toliko patnje koliko se ćinilo da će.
            Ingenioznim smislom za tajming, Zli Tomaž (Broj Jedan ovog festivala) je za sredu 18. jul, baš dok se tuce nas truckalo iz Bg-a, organizovao feštu za ono malo gostiju koji su tu bili od prvog ili drugog dana, proračunato tako da ovi koji dolaze trećeg na nju ne mogu da stignu. Tako smo mi propustili jagnje na ražnju i lovački gulaš od tri vrste mesa, a Tomaž je propustio priliku da Ghoul reklamira njegov ghoulash. Njegov sadizam je svake godine sve maštovitiji... 
Tako mi je, recimo, sa karakterističnim sadizmom saopšteno da to što sam upravo stigao sa desetočasovne odiseje i što jedva imam vremena da nešto pojedem u hotelu nije izgovor da za manje od sat i po ne budem u Ljutomeru, na pozornici sa Goranom Markovićem, gde imamo da zajedno najavimo prikazivanje njegovog SABIRNOG CENTRA. Uprkos umoru, zbrzanoj zasićenosti i nekolicini čaša vina koje sam, okrepljenja radi, ubacio u sebe na ulazu u bioskop na mini koktelu (gde sam uzalud pokušao da uverim srpskog ambasadora u Ljubljani da likovno rešenje korice II izdanja NEKRONOMIKONA *nije* uradio Giger; ovaj je zapeo da jeste, jer je bio na njegovoj izložbi u Beču, i šta sad ja zanm o tome?), sa karakterističnim profesionalizmom sam svoju obavezu sproveo u delo i načinio nekih 15-ak minuta dinamične i informativne priče sa sasvim razgovorljivim Markovićem pre filma. (Donja fotka je sa razgovora koji sam s njim uradio narednog dana, jer ovu najavu izgleda niko sa festa nije uslikao)
            Pošto se u to vreme (19h) ništa bitnije a premijerno nije dešavalo na drugim lokacijama, odlučio sam da iskoristim priliku da pogledam SABIRNI CENTAR u bioskopu, po prvi put u životu sa trake, pa još posle prilično dugo vremena otkako ga nisam odgledao u celosti (ne računam brojna slučajna hvatanja delova na TV-u). Tom prilikom sam, iz reklama pre filma, saznao da je jedan od sponzora festivala – proizvođač mesa za roštilj, čiji se jedan od specijaliteta zove "Leskovački čevapčič" (naravno, uvek paranoični Srbi, sa "slučajem ajvar" još svežim u sećanju, smesta su prokomentarisali: zar su Slovenci i TO brendirali i patentirali?!). Takođe sam, sa slovenačkih titlova na samom filmu, saznao da se na slovenačkom scenograf kaže "scenograf", scenarist je "scenarist" a reditelj se, začudo, na slovenačkom piše "reditelj". 
Moram reći da mi je ocena ovog filma značajno porasla na ovo gledanje u odnosu na ono kako sam ga držao u sećanju – odnosno, sad mogu da potpišem da se radi o vrlo dobroj, skoro odličnoj crno-crnoj komediji: ***(*) odnosno (4-). Bio sam zatečen količinama sumornosti koja izbija iz tog CENTRA: Kovačević teško da je nekada bio mračniji, ciničniji i mizantropskiji nego u ovom komadu, ili barem u njegovoj filmskoj verziji! Uz sve gegove i zajebanciju, postoji tu obilje istinski potresnih momenata, sa kulminacijom u sceni kada Rade Marković shvati s kakvim je prevarantima, lopovima i razbojnicima proveo život, i naravno sa apsolutno genijalnom upotrebom pesme "Sve je isto u mom kraju – sve je isto, samo mene nema..."
            Vaskrsnuti i iznova sagledani kvaliteti ovog filma okrepili su me i vratili u život iz mrzovolje u koju su me bacili smaračko putovanje i gulaš-deprivacija. Moju reanimaciju pospešila je i poseta izložbi pod naslovom FEAR MANIFESTO, u galeriji pored bioskopa. Radi se o izložbi fanta-horror maski, skulptura, slika i ilustracija nekoliko autora iz regiona. 
Svojim ingenioznim smislom za tajming, Zli Tomaž je sprečio da se u Ljutomeru sretnem sa Nikolom Vitkovićem, čiju sam izložbu NEKRONOMIKON ilustracija preporučio i praktično omogućio, jer je ovaj na festivalu bio samo prva dva dana, i sa njega je morao da ode baš dok smo mi na njega tek stizali. Tako je propuštena prilika da se njegov rad, a naročito novi NEKRONOMIKON, adekvatno promovišu i kroz razgovor s umetnikom a ne samo kroz izlaganje njegovih radova.
            No, šta se tu može. Ova izložba bila je nadahnuti korak dalje u odnosu na uobičajene, konvencionalne izložbe maski i slika od prethodnih godina, jer su radovi sada bili izloženi u svojevrsnom crnom lavirintu, praćeni veštačkim dimom, jezivom muzikom i – živim, maskiranim performerima koji su plašili posetioce ovog arty tunela strave.  
FEAR MANIFESTO je sjajna ideja koju podržavam i nadam se da će u sličnom obliku zaživeti i narednih godina.
            Pošto sam tu susreo Tanju Ristič, jednu od fotografkinja festivala (bez uvrede ostalima, ali zaista najbolju!), iskoristio sam priliku da napravimo seriju fotografija kojima je prošaran ovaj izveštaj. Veoma sam zadovoljan njima, i Tanji i ovim putem zahvaljujem.
            Potom sam otišao u sabirni centar zvani KOD HUDEGA MAČKA: to je gostionica koju na prestižnom mestu drži Grossmann ekipa i gde se okupljaju gosti i posetioci festivala. Tu sam se upoznao sa dvojicom stranih gostiju. Bio je tu Alex Chandon, reditelj spotova za CRADLE OF FILTH i nekoliko amaterskih splatter kratkih filmića, te CRADLE OF FEAR kao donedavno jedinog mu predugometražnog splatter horrora.  
Više vremena, ne samo te večeri nego i tokom narednih dana, proveo sam, ipak, u razgovoru sa Julianom Richardsom. Mada nemam previsoko mišljenje o dva njegova filma koja sam mu do sada gledao (DARKLANDS i THE LAST HORROR FILM) dok mi je treći sasvim solidan (SUMMER SCARS), ipak ih smatram solidnim pokušajima nečeg drukčijeg. Takođe, ne treba smetnuti s uma da je baš njegova kuća JINGA FILMS zastupala SRPSKI FILM u svetu (i dobro se omastila u tom procesu). Džulijan se pokazao kao zabavan, vickast, lucidan sagovornik, i često smo se družili narednih dana, ne samo na festivalu nego i u slučajnim susretima tokom obeda u hotelu. Takođe, uradio sam intervju s njim za RUE MORGUE...
U 23h sam na glavnom trgu, na otvorenom, pogledao video-bim projekciju novog Chandonovog filmića pod nazivom INBRED. To je klasična storija o grupici omladine nad kojom se u nekoj vukojebini iživljava gomila degena. Omladinci su zapravo maloletni delinkventi na popravnom radu (sa svojim vaspitačima) a degeni su ruralni Englezi tretirani kao stock characters kojima ne treba opravdanje: samim tim što su seljaci – podrazumeva se da svi zajedno kolju i muče ljude koji tu nabasaju. 
Iako film počinje s pokušajima drame i karakterizacije koji čak nisu tako loši, relativno brzo to se pokaže kao sasvim izlišno, ničem neslužeće traćenje vremena jer sve devoluira u nizanje torture set-pisova rađenih kao gegovi – dakle, "komično", a ne mučno-realistično. Odsecaju se glave, ljudi se gaze konjskim kopitima dok im se lobanje ne rasprsnu, stomaci se pune tečnim stajskim đubrivom dok ne eksplodiraju, i slično. Spoj CGI i efekata maske je solidno urađen za nizak budžet, a fun-loving sprdačina i krvopljus sjajno su legli uobičajenoj publici Grossmanna. Što se mene tiče, pozdravljam primetan napredak Chandonov u odnosu na sve njegovo što sam dosad video – INBRED je zapravo prvo njegovo nešto što liči na regularni film, bez obzira što smo taj film već milion puta videli. Od mene - ** (2).
Ostatak večeri i noći proveo sam sa Džulijanom, Chandonom i Mihom (starijim od dueta braće Mehtsun) u pijuckanju i prijatnom razgovoru od MAČKA do Kluba u koji, ovog puta, nismo ni ušli nego se zezali ispred njegovog ulaza, na prijatno svežem noćnom vazduhu. Pičkica Chandon je bio zgrožen našim balkanskim crnim pošalicama vezanim za nedavne ratove i sranja i zamolio nas je da s tim prestanemo jer su prejake za njegov splatter-loving stomačić.
Negde oko 03h nas je zajednički prevoz odvezao u hotel da napokon odmorimo ko ljudi.

---Nastaviće se---