понедељак, 23. новембар 2009.

Ghoul & Shozo - Back to the Roots!



Ima jedan fin dokumentarac o Bitlsima u kojem oni govore o prelomnim trenucima u karijeri i sva četvorica jedan za drugim naglas izgovaraju "The Shay Stadium". Isto tako od subote 21-og Ghoul i Shozo slobodno mogu da izgovaraju uglas "Jagličje".


I dalje nisam siguran šta se desilo, ali mi se čini da me neka nevidljiva sila terala godinama da posetim selo podno Suve Planine, a tačno ispod vrhova Mosor i Sokolov kamen. Zašto baš ovo selo? Pa prosto. Ovo je selo mog porekla, moja dedovina, sa očeve strane. Tu se zakopane kosti mog pradede, čukundede i ostalih predaka. Od trenutka kada smo konstatovali da je Jagličje i Ghoulova dedovina (takođe sa očeve strane), kovali smo plan o poseti grobovima i korenima.
Iskreno, Zaplanje ima istoriju, ali nema neke istorijski priznate znamenitosti. Mahom su to napuštene crkve, vodenice, porušene straćare, neistražene sumnjive zemunice, tuneli ili pećine. Ili moderno "Srpski gothic". Pa ipak, svako selo ima ponešto, a opet nedovoljno za neku upečatljiviju impresiju bez žešćeg putešestvija, koje se meri danima, a ne satima. Mi smo imali par sati, pre nego li tama prekrije sela ispod Suve Planine i zađe za Babičku Goru.
Moj plan je bio da obiđemo što više lokacija u potrazi za egzotičnim elementima gotike zabačenih srpskih krajolika. Ne mogu baš opišem osećaj, ali kako mi je drago što smo sate potrošili samo u Jagličju (plus ručak u Hanu).

Od momenta kada smo skrenuli na levo u Hanu, putem koji vodi ka Jagličju, krenule su neke sile da me progone i usmeravaju auto nezaustavljivo ka mističnom cilju. Iako smo se usput dobro zezali, komenatrišući kako će nas zadesiti nesreća koja bi bila replika onim koje smo već 100 puta gledali u američkim slešerima, toplo vreme, nasmejana lica seljana usput su nas katregorički konsekventno demantovala. Zezajući se zaključili smo da je to naravno samo privid, i da smo svejedno najebali tragajući po džepovima za dokumentacijom koja bi sutradan potvrdila naše postojanje i bivstvovanje na planeti Zemlji, pre nego li nas pojede mrak.
Put je bio krivudav, izbrazdan, vijugav, uzan, rupičast svakako, sa sitnim rastinjem sa strane, ponekim čudnim starim drvetom i, na naše iznenađenje, jednim simpatičnim redom zimzelenih lepotinja. Ušli smo tiho u selo, i ja sam naravno rešio da dođemo do zadruge (koju mora da ima svako ozbiljnije komunističko selo) i tu zaustavimo točkove. Naravno ne moram da kažem, ali eto stali smo baš ispred trošne, paučinaste tvorevine zamagljenih prozora sa gomilom izlepljenih plakata koji su obaveštavali seljane o najnovijim putnicima za večno konačište, i o njihovim pomenima.
Česma sa čistom izvorskom vodom nas je okrepila i dala elan da krenemo u potragu. Pravilo br. 1 u selu u kome živi par ljudi je "Postavit pitanje prvom na kog naiđeš, reći uljudno dobar dan i nastaviti opuštenu konverzaciju sa po kojim dobronamernim osmehom". Upalilo je odmah i mi smo dobili vodiča. Baka Vinka, koja jedina na koju smo u selu naišli neće biti u srodstvu sa nama, nas je ljubazno provela kroz unutrašnjost crkve (koju su, na naše opšte zaprepašćenje opljačkali i orobili popovi!), onda starim, ali prilično uređenim seoskim grobljem, i na kraju vrletnim, blatnjavim sokacima.
Posetili smo dedu, za koga se ispostavilo da je brat od strica mog pokojnog dede, tu smo popili par čašica stare jagličanske šljivovice (ok, samo ja!) i nastavili put do stare seoske škole, te napuštene učiteljeve kuće.

Slike govore više od reči. Sudbina Jagličja se umnogome ne razlikuje od istorije ostalih zapuštenih i napuštenih srpskih sela. Ruševine, pusta neobrađena zemljišta, suva, crvotočna, ustrulela stabla koja ironično tuku po nadgrobnim pločama i spomenicima.




Jako spiritualno iskustvo doživeo sam slikajući ruševine napuštene škole. Osećao sam prisustvo nevidljivnih sila, duhova koji su stajali pored mene nagoneći me da krenem i nastavim dalje, kako bih preneo deo istorije narednim generacijama; generacijama koje će doći, koje moraju da znaju, cene i poštuju svoje korene i pretke.
Ako ne poštujemo svoju prošlost, u budućnosti ćemo i sami postati urbana legenda ili mit koju će prepričavati stari, onemoćali ili senilni starci zaglavljeni u brdskoj zabiti daleko od očiju javnosti, a još dalje od njihovih dokonih misli.