понедељак, 13. новембар 2023.

RED ROOMS / Les chambres rouges (2023)


*****

(5)

 

Čista petica! Dadoh čistu peticu filmu. Novom, iz 2023.

Ko to kaže, ko to laže da Gul ne daje petice filmovima?

Eto, i to se desilo.

Jel horor? Pa, ne zaista, al nije ni da nije. Na neki način. Užasan je, mračan, potresan.

Imao sam ga na radaru već neko vreme, iščekivao sam ga još od Fantazije letos, gde je pokupio grdne važne nagrade, ali nisam očekivo da je baš *ovoliko* dobar. Čuj, „dobar“. PETICA. Masterpis.

Na šta ovo liči? Pa, prva asocijacija bili su mi rani radovi Denija Vilneva, pre Holivuda i SF-a: tematski POLITEKNIK, po naboju uzburkanih emocija INCENDIES. Druga asocijacija mi je takođe kanadska mučna drama-triler o kojoj sam odavno pisao na blogu, LES 7 JOURS DU TALION aka SEVEN DAYS (2009). Treća asocijacija mi je bio Mihael Haneke u njegovim boljim izdanjima, kada je uspevao da postigne opresivnu mučninu svedenim ili indirektnim sredstvima, s tom razlikom da kod ovog autora ovde ne vidim distancu prema hororu kao takvom.

Pa ipak, ovo je sasvim osobena, svoja zverka, plod zrelog scenariste i reditelja Paskala Planta (čiji prethodni filmovi, bizarno, ne zvuče ni približno tako obavezno morogledajuće) i vaš verni videotekar Dr Ghoul snažno vam ga preporučuje.

Zašto?

Evo.

 

1) Kao prvo, TEMA je meni vanredno bliska i večno-intrigantna: fascinacija Mrakom, Zlom, Zločinom – tačnije, promišljanje i preispitivanje te fascinacije, u sebi i drugima. To je, praktično, tema mog prvog romana, NAŽIVO, ali je, pored ostalog, prisutna i u trećem delu moje NAŽIVO-trilogije, pod radnim naslovom HOLOKAUST ANĐELA.

Zaplet, ukratko: neki manijak je oteo, brutalno mučio pred kamerama, a onda i ubio, tri mlade, maloletne devojčice (16, 14, 13 godina); video-snimke tih snuffova je kačio na mračne delove weba, za pare koje su mu plaćali anonimni ludaci skloni toj vrsti uzbuđenja. Manijaka su uvatili, i film počinje suđenjem čoveku za koga se sumnja da je počinilac – on je na snimcima bio pod maskom, pa postoji sumnja da li je to zaista bio on.

Ali bez brige, nije ovo banalni whodunnit (mada to što nismo sasvim sigurni je li ovaj neugledni, nebitni prcoljak ubica ili je nevino uapšen svakako dodaje učinku filma).

Takođe, bez brige, nije ovo banalna proceduralna drama, iako počinje tako: dugačkom, detaljnom scenom u sudnici, kojom tužilac iznosi slučaj, a zatim odbrana nudi svoj engl. Sad, meni su proceduralne drame konstitutivno antipatične i nezanimljive, i mada se delić mene pribojavao, na tom početku („Jao, neće valjda ceo film da se dešava u sudnici?!“), veći deo mene je, zapravo, toliko bio kupljen tim početkom da mi zaista ne bi smetalo ni da je sve do kraja film ostao u sudnici. Toliko je jebeno dobro to sve napisano, režirano i odglumljeno!

Znači, ako me je kupio početak, koji deluje kao da pripada podžanru koji me vrlo slabo zanima, šta li mi onda tek dalje sledi u ova dva sata trajanja? I zaista, iznenađenjima zatim nikad kraja – sve do kraja!

Iznenađenjima – i neočekivanim, slojevitim uživanjima.

Jer, baš kao i NAŽIVO, ovo je u suštini jedna globalna, slojevita Studija Zla u čoveku (i ženi) – Zla posredovanog, ali i raširenog, zahvaljujući savremenoj tehnologiji. Kod mene su to bili video-klubovi i VHS-snimci; u CRVENIM SOBAMA to je internet u svom današnjem, uznapredovalom stanju. Danas je net prividno kontrolisan, cenzurisan u odnosu na ono što je bio pre četvrt veka (kad si običnom pretragom mogao da nabasaš na svakojake zabranjene boleštine porno i snuff i ogrish i kiddy provenijencije) – a zapravo, sa svojim skrivenim ćoškovima, tavanima i podrumima underweba, dark weba, tor-a i sl. net danas razrađen je u odnosu na one primitivne dane kad su amateri i hobisti kačili koješta, eto tek tako, za zabavu sebi sličnima, do nivoa Ozbiljnog Biznisa koji se obavlja nimalo drugačije nego onlajn klađenje, bitkoin rudarenje i tomu slično.

U tom smislu (što bi reko Jovo Bakić) jedna od najjezivijih scena filma ne tiče se ubice i njegovih zlodela – nego potajne onlajn aukcije, gde se dešava bidding war između anonimnih ludaka na brutalno skrovitim podnivoima weba. A predmet aukcije? Vidite, policija je pronašla video snimke mučenja i ubistva dve od tri devojke. Treći snuff, u kojem je najmlađa žrtva, 13-godišnja devojčica, nije pronađen. Barem ne od strane organa vlasti. Ali, on jeste procurio u nečije vlasništvo na dark webu – i sad se nudi na prodaju onome ko ponudi najviše bitkoina. Ta scena je ingeniozna na trista nivoa: jezivi su nickovi i komentari učesnika; jeziva je sama ideja oko toga Šta se tu Prodaje, i zašto; napeto je nadmetanje u smislu tempa, montaže, režije te scene („Hoće li naša junakinja pobediti u ovom natjecanju za Najvećeg, ili barem Najbogatijeg Ludaka?“); ali najjezivija od svega je naša glavna junakinja i njena opsesija i mrtvi afekat s kojim svemu pristupa kao jedna velika hodajuća rana, ožiljak utvrdo zarastao.

 

2) Što me dovodi do drugog velikog kvaliteta ovog filma. Njegova GLAVNA JUNAKINJA je jedno super-fascinantno stvorenje, misteriozan i nedokučiv karakter, sav u anderstejtmentu, u neiskazanom, između redova: nešto kao Dejan u NAŽIVO, samo što je on bio zamišljen kao u suštini ipak pretežno pozitivan lik (iako anti-heroj zaveden Mračnom Stranom egzistencije), dok naša Keli-En, kako se film odvija, ipak nešto više predstavlja oličenje te Mračne Strane. Ona je osoba koja je i po godinama i po postupcima i po volji zrelija od mog anti-junaka: ona je već shvatila Pravila Igre i Prirodu Univerzuma, i prihvatila ih, i igra po njima, dok moj lik pokušava da ih transcendira. (Neko zločest rekao bi da su žene ionako sklonije konformizmu i prihvatanju tzv. „principa realnosti“ od muških blentavih idealista/sanjara koji se bune protiv Stanja Stvari s kojim su žene, najčešće, saučesnice.)

Moram se nekako suzdržati da ne napišem ESEJ samo o tom njenom liku. Jer, ma koliko TEMA bila meni opsesivno zanimljiva, ona bi ostala mrtvo slovo na zgužvanom scenariju i mrtva slika u mrtvom kadru da nije tog lika – genijalno napisanog, zamišljenog, i zaista pažljivo koristim rečnik kad kažem ANTOLOGIJSKI GENIJALNO ODGLUMLJENOG. Ko je, dođavola, Žilijet Garijepi (Juliette Gariépy), i gde je bila celog mog filmofilskog života, i zašto do sada već nije dobila sve glumačke nagrade koje postoje?! Pogled na IMDB i njen minuli ne ukazuje ni na šta zanimljivo i naročite pažnje vredno – do sada. A opet, ovakva uloga ne dolazi niotkuda, ne nastaje tek tako. Ova Žilijet – malo je reći otrcanu frazu da NOSI film, ona fucking JESTE FILM. Ovog filma ne bi bilo da nije nje, baš takve, sposobne da izrazi sve te složene, nedokučive, višeznačne izraze i bezizraze, emocije i neemocije, poglede i nepoglede, sve te transformacije glasa i tela i mimike…

Šta ova žena ovde radi – šta pokazuje – kako to čini, suvereno, iskusno zrelo, zavodljivo, kako jedan suštinski neprijatan (i protokom filma sve neprijatniji) lik uspeva da čini dovoljno prijemčivim da s najvećim zanimanjem pratimo šta će da uradi i gde će i kako da završi – pa ja prosto nemam reči. Umetnost anderstejtmenta je retko kada bila veštije, umešnije, suptilnije primenjena nego u ovom filmu, u ovoj ulozi! Jednog trena Zla Veštica, sledećeg Nevina Snežana; čas Bogata Razmažena Sestra, čas bedna Pepeljuga… istovremeno Zlikovka i Žrtva – Žrtva poretka koji je prihvatila, (bez)vrednosti koje je prigrlila, ali film izbegava zamku da bude džadžmental propoved (na svu sreću, jer to je, za mene, kardinalni greh u umetnosti), i umesto da je bespogovorno i explicitno osuđuje, on je prikazuje u svoj njenoj složenosti, čas kao Gnusnu PsihoPatu, čas kao nesvesnu Kreaturu i kreaciju Psihopatskog Poretka u kojem je sve roba, tržište, komodifikacija, market, sve je na prodaju, tko jači – tlači, tko ima – uzima… Poretka, gde bogati bogatuju a žrtve žrtvuju…

U tom smislu (što bi reko Jovo Bakić) jedna od najjezivijih scena filma je naizgled usputni delić razgovora između naše Keli-En, opsednute suđenjem optuženom snuff-killeru, i jedne mlađe, površnije, sirotije fankinje optuženika, koju upozna na suđenju, u publici, i privremeno je uzme pod svoje. 

Ovako joj Keli-En objašnjava svoju taktiku u igranju onlajn pokera:

„When you play a lot, you learn not to count on luck. That's for casual players. Playing pro, you learn that poker isn't about luck. And you can't use your emotions either. You have to find emotional players and exploit them. You take your time, you're patient, and you bleed them dry. That's what I love, seeing them lose everything.“

Curetak: „Shit, you're evil.“

Keli-En: „That's the game!“

Da, to je Igra Prestola, Igra Kapitalizma, Igra Univerzuma: nađi (emocionalnu) naivčinu i polagano, temeljito, studiozno – isisaj mu/joj krv.

Iliti: Svijet je ovaj tiran tiraninu, a kamoli duši blagorodnoj.

Neke duše blagorodne završe u snuffu. Neke duše prostodušne budu načas zavedene Igrom – ali se trgnu, uz suze (kao Curetak). One, pak, duše koje su srodnije tirjanskima, poput naše Keli-En – njihova je putanja složenija i ja vam je ovde neću spojlovati, ali ću samo reći (OK, IPAK MORAM SPOJLER) da mi je prosto božanstveno to kako antijunakinja na kraju postaje nešto kao junakinja a da to, ipak, nekako, ne donese vidno iskupljenje ili bilo šta tako otrcano, jer i njena motivacija za to što uradi na kraju, i njena reakcija na posledicu toga, ostaju nedorečeni, neprikazani, kao praznina nama za popuniti. I značajno je da poslednju reč u filmu, takođe dvosmislenu, ironičnu, ima Curetak

 

3) SENZITIVNOST I INTELIGENCIJA U OBRADI OSETLJIVE TEME

Ovaj kvalitet ne mogu dovoljno da naglasim i pohvalim.

Bavljenje temama serijskih/psiho ubica, zločina (naročito prema mladim i lepim ženama) i snuffa maltene neizbežno dovodi, čak i najpažljivije i najinteligentnije reditelje, veoma blizu exploatacije i senzacije: te teme su prosto previše sinematične, vizuelno atraktivne a da ne budu filmski fetišizovane i, svesno ili nesvesno, filmskim tretmanom exploatisane, ponekad u toj meri da su žrtve svedene na nedignitetsko meso, poluerotizovano, poluexploatisano tako golo i šokantno okrvavljeno. Tu padaju i mnogi inače dobri filmovi na srodne teme (npr. SRPSKI FILM), a čak i vrhunski na jedvite jade uspevaju da pretežno očuvaju dignitet žrtava, npr. SILENCE OF THE LAMBS. S tim što potonji, neminovno, od svog Zlikovca (Hanibala Lektera) pravi fascinantnog antiheroja, Većeg od Života, koji baca u senku svoje žrtve i uzima na sebe sve reflektore i središte pozornice.

RED ROOMS, kao nijedan drugi meni poznat film, uspeva da sve vreme bude o žrtvama, a ne o zlikovcima. O moralnoj inteligenciji koja je ovde na delu svedoči, pre svega, sam film, ali i mudre reči reditelja, za RUE MORGUE:

„After all is said and done, it’s kind of a sad story, and we should always think about the victims. Again, those Netflix shows where you have six hours just going super deep into the portrait of a narcissistic, barbaric, garbage human being, and then sometimes you would have a little text at the end: “Our thoughts go to the victims.” And you’re like, “Yeah well, it’s too little too late!” Whereas I know, in our film, we kind of forget about all the victims and have to in order to finish on the thoughts of them. But I hope Red Rooms is perceived as something more genuine and authentic than the little text at the end of a six-hour true-crime Netflix show.“

 U samo jednom sekundu svog trajanja RR posegne za šokom telesnog horora (vilica s protezom), dok u preostala dva sata insistira na ličnosti i karakteru žrtava; da stvori ubedljivu ženocentričnost (koja nije, žurim da pojasnim, koncesija današnjim libtard woke bulšitima koji su postali sine qua non u američkom filmu) i žrtvocentričnost. Film to čini čak i dok govori o svom sekundarnom, a zapravo primarnom zlikovcu, a to je Keli-En, jer ona je, a ne patetični ubica, indikativna za duh našeg vremena, ona je paradigma i rasprostranjeno pravilo Zla čiji je izuzetak i eksces Ubica (toliko nebitan da mu je i ime zaboravljivo; Hannibal he ain’t!); i naprosto je zadivljujuće koliko pametno i dosledno film izbegava da od svog nominalno glavnog Zlikovca, ubice kojem se sudi, NE načini nenamerno idealizovanu, Veću Od Života kreaturu.

Iskren da budem, kad se prvi put pojavi u filmu, u sudnici, u tom staklenom akvarijumu, pomislio sam: „E, jebi ga, zar ovaj neugledni, neupadljivi, nebitni ćelavko, osrednjeg rasta, obične zaboravljive face i sa jedva 60-70 kila, zar je to nekakav zastrašujući psiho ubica oko kojega se ovaj horor vrti?! Zašto, o zašto taj Snuff Killer nije neka copina i mrcina od 150 kila i dva metra, da se usereš kad ga vidiš?!“ A onda, kako film odmiče, postaje jasno koliko je pametan taj kasting i rediteljski tretman tog lika, te face, te persone koja čak i nema neki naročit screen time; čak i u scenama u sudnici, akcenat je drugde, kamera prati druge, bitnije aktere od njega; on nije akter, on je anomalija, govno koje treba poslati u kanalizaciju a ne fetišizovati i praviti Big Deal od njega, od pogleda njegovih očiju, od izraza njegovog lica, i bilo čega.

Čitava poenta ovog filma je u tome što on nema Ubicu Većeg od Života – umesto toga, on ima Ubicu Ravnog Životu: banalnog, prozaičnog, prizemnog, nikakvog, besmislenog baš kao i život što je. Nema ni trunke glorifikacije – ni ubice, ni života.

Posle LAMBS imali ste, i imate majice s likom Hanibala L.

Posle SRPSKOG FILMA imali ste, i imate majice i akcione figure s likovima Miloša i Vukmira.

Posle RED ROOMS apsolutno niko neće videti ni dolar tržišne vrednosti u proizvodnji majica i figurica s likom ovog nebitnog, bezvrednog Snuff ćelavka.

I to je super, i tako i treba da bude. Plus tu se krije Velika Istina o tim likovima – jer preko 90% svih serijskih ubica su patetične vreće govana u kvazihumanoidnom obliku, jadnici i bednici apsurdno fetišizovani od strane No-Life jadnika s previše vremena a premalo mozga pri sebi, i u tom smislu (što bi reko Jovo B) ovaj film nudi retko viđen akuratan prikaz te vrste lika, i hvale vredno nezanimanje za njega kao takvog.

U intervjuu za RUE MORGUE magazin, reditelj objašnjava:

„In our case, we wanted the evil to be very banal; to be like almost a business model for someone who’s not even a psychopath. In the ’70s, the other serial killers that, you know, Netflix is doing show after show about, they usually have that kind of killer instinct – those impulses – and it’s very linked to their fantasies, whereas I really wanted the killer in our film to look nothing like that, to do it in such a way that it’s almost like business as usual. In a weird way, I almost think that it’s even scarier this way; the banality of evil [means it’s] possibly lurking everywhere really, and we don’t notice it.“

Pažnja filma je, mudro i dosledno, usmerena drugde – na društvo OKO tog ubice: on je kamičak u bari savremenog sveta a film prati koncentrične krugove koje je taj po sebi bezvredan kamičak načinio svojim zlodelom, i kako se to odražava na svet, na sistem, na poredak, na njegove vrednosti…

U tom pogledu, za pohvalu i divljenje je anderstejtment po pitanju najgroznijih aspekata zapleta. Pratioci ovog bloga znaju da ja nisam baš naročiti poklonik maxime LESS IS MORE – osim onda kada je primenjena sa vrhunskom inteligencijom, kao npr. u filmu THE INNOCENTS (1963), koji je poslužio kao odskočna daska u mom ličnom kreativnom poigravanju sa anderstejtmentom u romanu ZAVODNIK. Međutim, u ovom konkretnom filmu, ta maxima je primenjena sa zasenjujućim uspehom: iz snuffova oko kojih se sve vrti vidimo samo par sekundi, izdaleka, na monitorima kompjutera, i to u trenucima kada se ni u kadru ne dešava više (skoro) ništa. Ali zato iz njih ČUJEMO poprilično, možda ukupno i čitav minut krikova žrtava i zujanje bušilica i zveckanje drugog alata i oruđa, i to što čujemo je duboko uznemirujuće i jezivije od srodnih zvukova iz npr. torture porn filmova, jer je realističnije. To nije ono filmsko vrištanje. O, neee…

A ono što te scene čini najjezivijim, i skoro nepodnošljivo teškim i uznemirujućim, jesu izrazi lica dve gledateljke: iznenađeno-uznemirenog Curetka i ladno-mrtvosane (smrznuto-fascinirane?) Keli-En. Ti izrazi lica… te emocije – THAT’S CINEMA, VUKMIRE! Nikakvi efekti maske nisu tu potrebni; ni sekund, ni deset sekundi tog snuffa mi ne treba da vidimo; SVE što treba, ovom filmu i njegovoj poenti, odražava se na licima te dve gledateljke. Ceo film je na tim licima. Ceo film je na tim izuzetnim glumicama. Ali bukvalno.

Način na koji film uspeva, u tim scenama, da bude istovremeno uznemirujuć (skoro do nepodnošljive mere) i potresan (naročito u faci Curetka, koja u gledanje uleće kao nadobudna fankinja Ubice ali joj ne treba više od 10-15 sekundi Grozote da se ipak stavi u poziciju Žrtve) i tajanstven (ŠTA, TAČNO, leži iza smrznutog bezizraza naše Keli-En? Oguglalost? Smrt u životu? Psihopatija? Bezdušnost? Ono Neizrecivo? Ktulu?) – pa to je doslovno genijalno.

 

Genijalno je i mnogo toga drugog u filmu što još nisam pomenuo, ali da ne bih previše dužio, nabrojaću samo taksativno:

1) Muzički skor je apsolutno božanstveno spektakularna prva liga – old skul kakav odavno nismo čuli u pretežno dron-zvučni-efekat dominantnim „skorovima“ u zadnje vreme, old skul koji me podseća na orkestralne simfonije Majkla Najmana za rane, odlične filmove Pitera Grinaveja više nego na stvari koje se danas nazivaju skorovima.

2) Zvučni dizajn je izuzetan, a naročito jezovito brujanje vazduha oko vrha stambene zgrade naše antijunakinje, koji kao da dopire iz ledenih ambisa kosmosa a ne iz prizemne buke velegrada.

3) Kamera je izvanredna u svim smislovima i na svim planovima, od kadriranja i svetla i upotrebe toplih i hladnih boja, do besprekorno odmerenih pokreta u složenim kadar-sekvencama sa više likova (u sudnici).

4) Gluma svih involviranih je 100% besprekorna, ne samo dve glavne žene, nego bukvalno svih, do poslednjeg statiste ili epizodiste (u metrou, u sudnici, u podužoj znakovitoj sceni sa rijaliti emisijom).

5) Ubedljivost i zlokobnost s kojom je prikazana savremena tehnologija: pametni telefoni, pametni robotizovani stanovi sa A.I. HAL-2000 vicopričajućim čudima, a naročito uvidi u funkcionisanje Dark Weba i sličnih ćumeza na netu koji su skoro zastrašujuće plauzibilni. Poseban naglasak stavljam na prolongiranu inicijaciju naše Keli-En u mračnu sajber sektu, na sve etape na tom putu njenog prihvatanja (izvinjavam se što mi je to fetiš i što i u tome vidim pametnu modernizaciju nekih scena iz mog NAŽIVOG). Ako sam do scene u sudnici, znate već koje, pred kraj, bio u nedoumici da li da ovom filmu dam 4+ ili ipak 5, tu sam se prelomio!

6) Šta je sve aktuelno, kurentno, potentno, tematizovano ovde, i to pametno, pa to nije normalno: mediji i medijacija (naživo i posredovano), rijalitizacija, voajerizam, konzumerizam, kapitalizam, para vrti gde moral neće, društvene mreže, interneti, psihopatija, Kosta Kecmanović, snuff, fascinacija zločinom i tru krajm materijalima, psihopatija kao normalno stanje uma, bezdušnost kao mehanizam opstanka u urbanoj džungli 21. veka, a povrh svega Ženski Gejz (hej, eureka, pa i to postoji: i to žena na ženu gejz, a ne žena na gays gejz!)…

7) Danas, kad me skoro ništa pod kapom nebeskom ne uspeva da uvuče i fascinira, kad i tokom najiščekivanijeg filma proveravam mejl, fejsbuk, instagram, viber i pitam se kolko još ima do kraja, i da li mi se već spava pa da prekidam, ili da se napregnem da izdržavam do kraja – RED ROOMS me je zarobio već prvim minutom (kako slikama tako i spektakularno odličnim skorom), i sve vreme me je fascinirao, zanimao, intrigirao, iznenađivao – menjao je prividne (pod)žanrove, pretapao se iz jednog u drugi, a sve prirodno, odmereno, baš kako treba i koliko treba, sa ekonomijom izlaganja kakva se retko viđa (dva sata, da, ali sve je krtnina, čisto meso, nigde slaninice ili ne daj bože kožurice) i sa znalačkom primenom principa SUGESTIJE kakav se nažalost retko viđa – držao me je, kažem, i vodio tako da sam zaboravio i na fejsbuk i na to da li mi je vreme spavanju – kakvo crno spavanje, nema leganja dok ne vidim dal će da se uzmu na kraju!

Dakle, izuzetan film, remek-delo, film godine (ako to treba crtati? ili možda mislite da će još neka petica da iskrsne do nove godine?), a i mnogo šire. Gledajte i divite se. Ja, evo, izgaram da ga, 24 časa kasnije, pogledam još jednom. Zato, over & out.

 

P.S. I, jel ovo horor ili nije? Ne znam. Rekao bih da ipak nije, iako je na korici najnovijeg broja RUE MORGUE magazina (obavezno overite odličan intervju s rediteljem u njemu!). Svakako je horror-relevant, u smislu da bi ga svaki ozbiljni ljubitelj horora, tru krajma, tematike serijskih ubica i snuffa i srodnih materijala morao pogledati, iako će plitkijim gledaocima možda njegovo odsustvo senzacionalizma (nema money shots!) biti frustrirajuće sa svojim less is more pristupom. Ali, kao što ja to uvek ponekad kažem – ko zna, znaće, ko ne zna, neznaće.

 

P.P.S. Samo dan ranije pogledao sam i novog Finčera, THE KILLER. I to je film čiji je glavni junak bezdušni psiho smrznutog oguglalog nečitljivog lica koji je prihvatio Poredak (plati pa klati, sve za pare, pa i ubijanje, što da ne – ljudski život ima samo monetarnu i nikakvu drugu vrednost, itd); i to je film koji bi da nas, gledaoce, implicira u stanje (ne)svesti svog antijunaka. Problem je, na značenjskom nivou, samo što on to čini jedino deklarativno, verbalno, bukvalno u naraciji poslednjih nekoliko rečenica u zadnjem minutu, kao naravoučenije neubedljivo, klimavo zalepljeno na simplicističku osvetničku storiju jednog Profesionalca koji je prestao da to bude. I mada je Finčerov film odlično, mestimično čak spektakularno režiran i glumljen (barem kad je M. Fasbender u pitanju), on se izduva nekih 20ak minuta pre kraja, čim se pojavi Tilda Svinton i počne s nekim nepodnošljivo krindž monolozima, a kad dođe do tog završnog moraliteta – da smo svi mi isti kao on, da je on isti kao svi mi, da mi nismo mnogo različiti od njega, to je, kažem, too little, too late, i nije nam filmski prikazano. Zato tom filmu od mene samo trojka (***). To je jedan korektan, fino izveden ali efemeran film koji prija dok se gleda, ali za sobom ne ostavlja ništa naročito, ni intelektualno, ni emocionalno.

RED ROOMS nam, naprotiv, pametno, dosledno, filmski, prikazuje svet jedne Psihopate i implicira nas u njene nazore: res, non verba! Zato, rekoh, PETICA ko vrata!