петак, 11. септембар 2020.

MRTVI EROS kod Lavkrafta i Popi Z. Brajt

  

Kao što znate, nedavno je Orfelin objavio moj prevod zbirke WORMWOOD, koji sam krstio UKUS PELINA, a tu se nalazi i priča, „Njegova usta imaće ukus pelina”. Pre više od četvrt veka, tačnije godine 1994. napisao sam esej pod naslovom NEKROFILIJA - NEKAD I SAD. Na njega su me nadahnuli pomenuta priča + Lavkraftov „Gonič“ (The Hound)!
            Moje filozofiranje o mračno-dekadentnim i „nekrofilnim“ aspektima HPL-ove i Popine priče imate u 1. delu ovog eseja koji sam ovde plasirao pod naslovom AUTSAJDERI I MRTVI MUZEJI. Sad je vreme za nastavak, naslovljen MRTVI ERO S ONOGA SVIJETA.
Neka vam ovo posluži kao nadahnuće da sebi kupite UKUS PELINA (imam i ja neke primerke; ako neko hoće direktno od urednika+prevodioca, ima, po istoj ceni; pišite na dogstar666 et yahoo dot com).
Poseban EXTRA exkluzivitet u ovom nastavku: nekro-erotske horor fotke golišave Popi Z. Brajt iz vremena kad je bila sasvim zgodna (i dekadentna) goth cura. Njenim golim telom poigravao se DŽ. K. POTER, poznati horor foto-umjetnik, a rađene su specijalno za njen intervju za časopis MONDO 2000 pre kojih 20-ak godina.
Otuda sam izvadio i njene fotke, i njen intervju, koji vam nudim na kraju ovog poglavlja moje nekro-filozofijade. Uživajte!


MRTVI EROS

"Znate li da kada bih pogledao neko lice koje volim, imaginacija bi mi često predstavila promene koje smrt mora jednoga dana na njemu da izvede - crv koji vršlja na usnama što se sada smeše, zdrave crte lica izmenjene olovnim i ogavnim šarenilom truleži... Ovo je jedno od mojih zadovoljstava u imaginaciji."

- Izjava koju ledi Blesington pripisuje Lordu Bajronu

Autsajderi, begunci, besplodni svet i nemogućnost ljubavi ključni su sastojci sveta H. F. Lavkrafta, baš kao i sveta koji oslikava Popi Z. Brajt. Ipak, načini na koji ih oni slikaju u mnogome su različiti, a osnovna razlika je - tretman Erosa. Oboje su u tome radikalni - ali na radikalno suprotne načine.
            Kod Lavkrafta Erosa jednostavo - nema! Ovaj pisac bi, ako već ne zbog svoje književne vrednosti, u istoriju literature trebalo da uđe zbog verovatno jedinstvenog i besprimerenog kurioziteta: u čitavom njegovom opusu ne samo što nema glavne junakinje, već nema ni iole značajnijih ženskih epizoda - kod njega ženski pol kao da ne postoji. "Izuzeci" samo potvrđuju ovo pravilo. Ako zaobiđemo poneku majku, sestru ili služavku koje se samo uzgred pominju u naraciji, dok u zbivanjima nemaju nikakvu ulogu, ostaju nam još samo četiri krhka primera: 1) žena koja se vrzmala po brdima u "Daničkom užasu" (The Dunwich Horror, 1928) samo da bi zatrudnela sa demonskim Jog-Sototom i donela na svet groznog "mešanca": u priči je prisutna samo u reminiscenciji, u vreme zbivanja ona je mrtva, a "porodica" je isključivo muška; 2) majka porodice Gardner u priči "Boja izvan ovog svemira" (The Colour from Outer Space, 1927) koja je među prvim žrtvama vanzemaljske mutacije i degeneracije; 3) stara veštica (priviđenje u epizodnoj ulozi) u "Snovima u veštičjoj kući" (The Dreams in the Witch House , 1932). Četvrti i poslednji primer je gotovo komičan: jedan jedini put kada je Lavkraft u svoju priču "Stvar pred vratima" (The Thing on the Doorstep, 1933) stavio ženski lik kao jedan od glavnih, koji čak ima presudnu ulogu u zbivanjima - ispostavlja se da to uopšte nije prava žena, već samo telo u koje se reinkarnirao njen otac, crni mag. Što je još indikativnije, pošto mu se to i takvo obitavalište čini inferiornim za njegov duh i dalje planove, on pokušava da se prebaci u telo njenog muža...
            Bilo bi neosnovano na osnovu ovoga govoriti o Lavkraftovoj mizoginiji, jer u čitavom njegovom delu ne može se naći nikakva šovinistička natuknica o ženskom polu, baš kao ni o ljubavi, seksu, braku, porodici i sl.[1] Priča "Stvar pred vratima" je jedina koja bi se mogla tumačiti kao veoma slobodna, fantastična parafraza njegovog kratkotrajnog braka, jer prikazuje blisku vezu u koju čovek ulazi sa ženom koja mu je potpuni stranac, koja vampirski pokušava da mu preotme ličnost, dušu i telo i koja se na kraju razotkriva kao biće kojim upravljaju nečiste sile. Značajan je i podatak da žena dolazi iz Insmuta, priobalnog mesta nastanjenog bastardima iz veza ljudi i amfibijskih stvorenja iz mora ("Atmosfera smrti i pustoši beše sablasna, a smrad ribe skoro nepodnošljiv…"), čije olfaktorne senzacije i druge asocijacije (slanoća, more, sluzava stvorenja, neprikladno rasplođavanje…) očiglednije no išta drugo upućuju ne toliko na mizoginiju koliko na gađenje prema seksu uopšte. Neki su čak (kao Stiven King, u Mrtvačkom plesu) u njegovim nakaznim, sluzavim "bogovima" opremljenim brojnim pipcima i otvorima videli meduzasto transformisane (uglavnom ženske) polne organe, ali to tumačenje - iako nije sasvim neosnovano - smatramo odveć simplifikovanim.
            Isto tako olako mogao bi se Lavkraft optužiti i za homoseksualnost, što bi bila samo druga krajnost iste pogreške: da je njega seks - bilo kakav - uopšte zanimao.[2] Bilo kako bilo, neosporno je da njegove priče (naročito one ranije) obiluju bliskim muškim prijateljstvima i srodnim dušama koje često zajedno žive i odaju se istraživanjima u oblastima natprirodnog, magije, upotrebe droga i sl. (recimo, u pričama "Mesečeva bara", "Herbert Vest - Reanimator", "Gonič", "Hipnos", "Neiskazivo"). No, ova prijateljstva nipošto nisu idealizovana: "prijatelji" se često izrode u strance, pa čak i u antagoniste, a njihova "bliskost" sadrži i jasnu hladnu distancu i konvencionalnu pristojnost tipičnu za kosmopolitskog Rimljanina poznog carstva, ili kolonijalnog džentlmena u danima pre revolucije, što su bili Lavkraftovi uzori i ideali. Srodnost u nazorima i interesovanjima tih junaka nikada ih ne dovodi ni u koju vrstu intimnosti, što samo pokazuje Lavkraftovu sumnju u mogućnost prave komunikacije i podele iskustva sa Drugim - ko god to bio.
            "Prijatelji" su u njegovim pričama u stvari pomoćnici, saradnici, saučesnici; kolege po profesiji; korespondenti koji razmenjuju isključivo pisma od opšteljudskog interesa i izveštaje o čudnim zbivanjima; istraživači ujedinjeni istim zadatkom, i tome slično. Ni najmanjeg traga o bilo kom obliku ljudske bliskosti: bez humora, bez neobaveznog ćaskanja, bez ičeg ličnog, privatnog u razgovorima. Bračni status se ili ne pominje, ili ga nema; niko tu ne pokazuje nameru da se ženi. Činjenica da se Lavkraft krajnje retko koristio dijalozima samo još dodatno potcrtava ovaj njegov sumorni, nekomunikativni, u suštini nerazumljivi svemir. Pitanje je samo, u kojoj meri je to samo njegov privatni svemir...
            Priče i romani Popi Z. Brajt, nasuprot Lavkraftu, obiluju seksom u svim njegovim oblicima: hetero-, homo-, bi-, omni-, sa životinjama, raznim "pomagalima" itd. Ništa tu nije zaobiđeno, sem, kao i kod Lavkrafta, onoga što bi seksu trebalo da prethodi: ljubav, bliskost, poznanstva... sve samih anahronizama, danas gotovo nezamislivih.[3] Ljubav je anahronizam u ovom brzom, rascepkanom, razdeljenom svetu; čovek je sam, i ne postoji veza - čak ni mogucnost prave veze - sa onim Drugim. Žena, kao krajnji (i najbliži) predstavnik Onog Drugog, tuđa je i nedokučiva; zato i nema govora o ljubavi kao vrsti predavanja i stapanja sa drugim, čak ni kao o vrsti komunikacije, jer naglasak je na odvajanju i razlikama, na zidu koji ljubavnike deli. Budući neshvatljiva, a neophodna, žena postaje stvar, objekat za uživanje, jeftina potrošna, zamenljiva roba.


            Ni okretanje svom polu ne donosi "spas" koji likovi njene priče traže: umrtvljenih osećanja, nemoćni su da izgrade ikakav odnos sa partnerom, sem dominacije, eventualno podavanja, te i u koitusu ostaju isto onako sami kao i dotad. Radi se o maltene kliničkim slučajevima psihopatije: asocijalni, latentno agresivni, sa malim ili nikakvim osećanjem krivice, gotovo potpuno egocentrični, nesposobni da oforme trajne emocionalne veze sa drugim ljudima, potpuno u vlasti principa zadovoljstva, infantilni, bez ikakvih spoljašnjih stega, oni su takođe i "klinički" predstavnici sve brojnije armije mladih autsajdera. Hari Lipton, psiholog, rekao je: "Svi smo mi rođene psihopate... jer se svi rađamo bez represija." Luis i Hauard, siročad, lišeni svih predrasuda i vaspitanjem implantiranih vrednosti, dostižu potpunu slobodu. Problem je samo što ne znaju šta bi s njom, što ne mogu ni sa kim da je podele, što "potpuna sloboda" (dostižna čoveku) uključuje i potpunu usamljenost, jer podrazumeva i slobodu od drugih. I vodi u ono što smo nazvali psihoapatijom.
            Nasilje, tj. sadizam, za ove junake jedini je način komunikacije: bol izazvan u drugom, bol zadobijen od drugog, jedine su poruke, jedina razmena u njihovim odnosima. Podrazumeva se fizički bol, jer je za emocionalni potrebna vezanost, a oni su nesposobni za (tj. slobodni od) stvari kakve su emocije i bliskost. Sadržaj "poruke" koju njih dvojica razmenjuju sa momcima pokupljenim u noćnim klubovima može se oslikati rečima jednog Foknerovog (William Faulkner) junaka iz Dok ležah na samrti (As I Lay Dying): "Sada si svestan mene! Sada ja predstavljam nešto u tvom tajnom i sebičnom životu, ja koji sam obeležio tvoju krv svojom za večna vremena." Sadizam i mazohizam izgledaju kao jedine opcije u ovom post-humanom svetu.
            Ni kada se njih dvojica "predaju" jedan drugome, to ne donosi neku naročitu promenu: ako je bol jedina informacija, odnosno osnovna jedinica komunikacije u odnosu na koju se meri i zadovoljstvo, onda je njihov odnos unekoliko uspešniji jedino po tome što svoja tela, njihove slabosti, snage i granice bola poznaju bolje no kod momaka za jednu noć. Naravno, samo je pitanje dana kada će potraga za "pragovima bola i ekstaze koje (im) niko drugi nije mogao pomoći da dosegnu" postati zamorna i ostati "bez različitosti svoje novine i privlačnosti."
            Seks ih ne spasava zato što, u velikoj meri, spada u tzv. jednostavne stimuluse (kakvi su glad, fiziološke potrebe, opasnost po život...) koji, po Fromu, "ako se ponavljaju preko određene granice, više se ne registruju i gube svoj stimulativni učinak (zbog neurofiziološkog principa ekonomije koji eliminiše svesnost o pobudama koje svojim ponavljanjem pokazuju da nisu važne). Dalje pobuđivanje traži da se pobuda ili pojača u intenzitetu, ili sadržajno promeni; zahteva se određeni element novosti."[4] Mogućnost da se seks preobrati u aktivirajući stimulus ovim likovima je sasvim nepojmljiva.
            U svojim poslednjim mlitavim, beznadnim pokušajima da se otupeli nervi nekako uzburkaju, da se močvara u venama ustalasa, da se plamičci u iscrpljenim testisima i mozgovima raspale, da se bar načas razigra rigor mortis atrofiranih mišića i pobledele kože, ova dvojica očajnika ni u najluđim perverzijama ne nalaze spas. Indikativna je scena u kojoj pas lutalica jezikom zadovoljava devojku koja cvili od užitka, a Luis i Hauard to indiferentno posmatraju, omamljeni drogom. Oni čak i ne masturbiraju; savršena ravnodušnost u kojoj ih ostavlja i najrazrađenija perverzija jedan je od onih elemenata koji bi trebalo da ulivaju više jeze od većine zamešateljstava koja se danas prodaju kao "horor".[5] Ništa ovde nije "natprirodno" - to više nije čak ni "neprirodno". Ne s praskom, već sa sladostrasnim cviljenjem one devojke okončava se ovaj svet...

---NASTAVIĆE SE---





[1] Svoje stavove o ovim pitanjima čuvao je za svoja pisma. Na primer: "Što se tiče s pravom slavljenih 'životnih činjenica' ja nisam čekao na oralnu informaciju, već sam taj čitav predmet iscrpeo u medicinskom odeljku porodične biblioteke kada sam imao 8 godina – kroz Kvejnovu Anatomiju (sa punim ilustracijama i dijagramima), Danglinsonovu Fiziologiju, itd. (...) Rezultat toga je bio sasvim suprotan onome čega se roditelji obično boje – jer umesto da mi stvori preuranjeni i abnormalni interes za seks (kao što bi neutažena radoznalost mogla učiniti), to mi je praktično ubilo interesovanje za tu temu. Čitava rabota je bila svedena na prozaični mehanizam – mehanizam koji sam prezirao ili ga barem smatrao neglamuroznim zbog njegove čisto životinjske prirode i udaljenosti od takvih stvari kao što su intelekt i lepota – i sva drama je bila uklonjena iz njega. (...) Nisam se zamlaćivao mladalačkom romansom, jer nisam verovao – i još uvek ne verujem- u postojanje sentimentalne 'ljubavi' kao definitivne, snažne ili trajne ljudske emocije. Uvek sam brak smatrao nečim sačinjenim od prijateljske pažnje, mentalne srodnosti, društvene predostrožnosti i praktične koristi – čemu je, isprva, dodat element biološkog erotizma." (H. P. Lovecraft, Selected Letters, vol. IV, Arkham House, Sauk City, 1976, p. 356)
[2] Lavkraft je homoseksualnost, u skladu sa svojim puritanskim nazorima, smatrao degeneracijom: "Zapravo – iako sam naravno odavno znao da je pederastija bila ogavni običaj mnogih drevnih naroda – nisam čuo za homoseksualnost kao za danas-postojeći instinkt dok nisam navršio tridesetu! Mislim da je moguće da se ova perverzija dešava češće u nekim periodima nego u drugim – zbog opskurnih bioloških i psiholoških razloga. Dekadentna doba – kada je psihologija uznemirena- izgleda da joj pogoduju. (...) Ti ljudi teško da predstavljaju nekakav problem, iako su izrazito smešni i odbojni." (H. P. Lovecraft, Selected Letters, vol. IV, ibid, p. 234-5.)
[3] Redak izuzetak od navedenog pravila je njen roman Drawing Blood, u kome se erotske scene opisuju sa uobičajenom pornografskom eksplicitnošću, ali su nabijene strašću glavnih junaka koji su zaista zaljubljeni jedan u drugog. Indikativno je da Brajtova toliko preteruje sa "ružičastom prozom" u tom romanu da on svojom napadnom pro-gay agendom i otužnim hepi-endom zapravo postiže kontra-efekat i spada u njena najslabija dela.
[4] E. From, isto, str. 65.
[5] Za prikaz najekstremnijeg mogućeg vrhunca psihopatske indiferentnosti i otupelosti koji vodi u bestijalni sadizam, videti roman Američki psiho (American Psycho, Bret Easton Elis).