уторак, 20. септембар 2011.

BRAJAN DE PALMA

            Ovaj značajan reditelj na ovim prostorima ima veliki broj pobožnih štivalaca, i ja odmah moram reći da NE spadam u one najokorelije: štaviše, imam popriličan odmak prema većini njegovih filmova.
            De Palma je jedan od onih reditelja o kojima je donekle besciljno racionalno razgovarati, jer ono što kod njih najviše vredi i čime kupuju svoje fanove nisu stvari koje se mogu mnogo diskurzivno obrazlagati: to je taj stil, ali – još više od toga – to je STIL KOJI POSTAJE TEMA tih filmova. To je ono što je nekima teško da kupe. Ja to razumem. Razumem da je svaka reakcija na De Palmu pre svega instinktivna, duboko subjektivna – s tim svetom korespondiraš, ili ne, i to je to.

            U tome je – pored mnogih drugih stvari – on sličan Dariju Arđentu, samo što je za razliku od Arđenta De Palma više 'šarao' kroz žanrove, ali u suštini to je ista ta borba da se od govneta napravi pita, da se od trasha napravi art film. To je igra na ivici žileta, propasti je mnogo lakše nego uspeti, a kad NE uspeš – to deluje smešnije, tragičnije, više bode oči od nekog mediokritetskog promašaja.
            Naravno, za religiozne fanove ne postoje 'promašaji' kod takvih reditelja, jer oni nalaze biserje i usred kala takvih zlodela kakva su, npr, SNAKE EYES ili (kod Arđenta) IL CARTAIO. Što reče Aca Radivojević jednom, "De Palma je sve svoje filmove želeo baš takvim kakvi jesu". Pa da, želeo ih je: u tome je i problem. 

            Npr. DAHLIA se ne može braniti nekakvim studijskim intervencijama i nametanjima: to je u samom startu, u osnovi, promašen film – počev od scenarija pa preko kastinga. Pre nego što je usnimljen prvi kadar to je već bilo osuđeno na propast. Ništa tu De Palma nije razumeo, ništa od Elroja nije preuzeo, sem golog kostura na koji je, umesto krvi i mesa, nabacao šljokice i lampione.
            U svakom slučaju, De Palma je svakako zanimljiv i kad omaši, i u tome se slažem sa njegovim apologetama. Problem je samo što je prerano zapao u samosvesni manirizam – otprilike kao Kronenberg počev od GOLOG RUČKA pa nadalje – što mnoge, pa i najbolje od njegovih poznijih filmova pretvara u nenamerne samo-parodije. Kao Džon Vuove golubice. Kao Arđentove crne rukavice. Prosto poželiš da vikneš (Kojinim glasom pretopljenim na Džeja): HEJ, STANI, STANI, STANI DA TE PITAM, DA LI TI ZNAŠ ZA NEKI DRUGI RITAM?!


"Vinsent Mineli je duhovni otac DePalme koliko i Hičkok, a DePalma je mjuzikl reditelj koliko i svaki klasik kung-fu žanra - što će reći poprilično. A mjuzikl je, pak, žanr koji se najviše približio idealu "čistog filma" - onog u kome je forma do te mere superiorna da u potpunosti transcendira poriv za sadržajem. Iz čega sledi da je NEMOGUĆA MISIJA još jedno DePalmino remek-delo u kome je, hičkokovskom terminologijom rečeno, apsolutno sve čist MekGafin - sa izuzetkom briljantnog rediteljskog stila."
---Goran Terzić, XZ, oktobar 96---

Nije to sasvim netačno pa ni nepametno, ali za ovu priču nije baš mnogo relevantno. A evo zašto: film ne može da održava GOLI MEKGAFIN bez ičega drugoga. Hičkokovi najbolji filmovi to savršeno pokazuju. Oni, zaista, najčešće vise o tom Mekgafinu, ALI: osim njega imaju i – Džimija Stjuarta, Grejs Keli, Tonija Perkinsa, Tipi Hedren, i druge LARGER THAN LIFE persone (od kojih nisu baš sve vrhunski glumci, da se razumemo, ali su SAVRŠENI za Hičov koncept). 

PLUS: imaju ti Hičovi filmovi nekakav podtext, imaju neku poentu, nije to golo iživljavanje privatnih fetiša, odnosno i onda kada jeste, kao u Hičovim najogoljenijim i najpatološkijim filmovima (MARNIE i FRENZY), to je sve u velikoj meri prevladano SJAJNO ISPRIČANOM ZANIMLJIVOM PRIČOM i autentičnim saspensom. Toga kod De Palme često nema, ili bar ne dovoljno da sasvim iskupi njegovog Mekgrafina i učini ga vrednim gledanja po sebi.
Npr. DRESSED TO KILL je sjajan film ni o čemu, i to je na nekom larpurlartističkom nivou OK, ali nemojmo se zajebavati. ni Endži a kamo li Kit Gordon nisu u stanju da NOSE film, i on se tako rasplinjava od scene do scene, menjajući fokus sa Endži na Kita i Nensi Alen (koja je takođe tek američka Zlata Petković, i ne može da nosi film ni po sebi, inače, a ni onim što joj TAJ scenario pruža).

Znači, Mekgafin je tu, stila ima na lopate, ali – NEMA ZVEZDA, GLAMURA, LIČNOSTI, PRIČE, SUBTEXTA... a kad nema toga, onda nema ni pravog saspensa, jer ZA KOGA tu da brineš, za koga da navijaš...? Prosto, zavališ se, i gledaš: "Uuu, ala kadrira! Joooj, al ga ja izmontiiiirooo! Woow, što ga je uslikao!" To, donekle, kad je vrhunski izvedeno, može da me zabavi, ali je svakako inferiornije u poređenju sa Hičovim filmovima gde imaš SVE TO – PLUS još toliko toga pride. Rečju, kod De Palme mi često fali – uzbuđenje. Emocija, bilo kakva. Nju ima u KERI. Ali nedostaje završetku BLOW OUT-a da bi zaista bio tragičan; as is, više deluje kao gimmick.
Da ne govorim, zato, o BODY DOUBLE, koji je zaista ruiniran tim nesnosno debilnim Krejg Vosonom (porno glumac il neporno glumac, ja ne želim da gledam tu odurnu nosatu nakazu i ne zanima me šta mu se dešava)! Kad imaš scenario koji nema baš nekog 'mesa' za glumca, onda ti treba glumac sa POJAVOM, sa HARIZMOM, koji će i najpovršnijem karakteru da pruži dodatnu dimenziju. 

ZATO je De Palma blistao samo onda kada su se poklopili sledeći faktori: SMISLEN, PAMETAN SCENARIO *O NEČEMU* (što znači, onaj koji NIJE on sam radio, nego mu ga neko drugi, pametniji, napisao) + dobro osmišljen MEKGAFIN + JAKA GLUMAČKA POJAVA (Sisi Spejsek, Al Paćino...). Onde gde je bar jedan od ova tri elementa zafalio, film je ispao (bar) osrednji.

U narednim nastavcima: osvrti na neke De Palmine hajlajtove, i ne tako uspele radove.