уторак, 19. мај 2009.

DOCTEUR JEKYLL ET LES FEMMES (1981)

FRA/GER, 1981

**

2


ovo je neverovatno loš film, ali – žurim da dodam- jedan od onih loših filmova koji su zabavniji za gledanje od mnogih 'dobrih'.

kažem, ' neverovatno loš', jer borovčikov kultni LA BETE pamtim kao sasvim kompetentno realizovan film; iako je prošlo poprilično otkad sam ga pogledao, nije mi u sećanju ostao po nekim tehničkim nedostacima.

njegov DR. DŽEKIL, međutim, izgleda znatno jeftinije i ružnije. kamera je izrazito loša: pre svega osvetljenje je slabo, slika je previše mračna, u nekim ključnim situacijama jedva se razaznaje šta se tu zbiva, a pored toga i frejming je loš, kamera juri protagoniste po prostoru, ne hvatajući ih uvek adekvatno, slikajući ih preblizu ili iz prevelike daljine. ono što ima da uslika je takođe u mnogo navrata krajnje upitno – likovi jurcaju iz sobe u sobu, ali je to usnimljeno tako banalno i inscenirano tako glupo da je to - nemreš bolivit!

npr. evo jedne scene: statična kamera slika hodnik vlastelinske kuće u kojoj se ceo celcati film zbiva. u njega iz jedne sobe izleću 2-3 žene, i unezvereno se osvrću oko sebe, kao da se nešto čudno zbiva negde drugde u kući. onda za njima iz te iste sobe istrči zaduvani patrick magee, okreće se prema toj istoj sobi i puca u nešto nevidljivo (još uvek traje taj isti kadar, nepomičan, u kome vidimo njihove cele figure u hodniku ali ne i sobu). zatim ženama naređuje da se zaključaju u jednu drugu sobu, ali iz ove u koju je pucao ne vidimo niti da neko izlazi, niti da je uopšte nekoga tu bilo.

sličnih apsurdno-nekonsekventnih scena u filmu ima koliko nećeš.

montaža je užasna: u nekim slučajevima to kao da je produkt premalo snimljenog materijala zbog čega se nije ni imalo šta smisleno izmontirati. posebno je smešna scena pogibije jednog sluge: u jednom trenu vidimo likove kako nešto kenjaju gore u sobama, onda rez na kadar vrlo mračne konjušnice u kojoj se jedva razaznaje šta je konj a šta čovek; u gornjem levom uglu je prozorče sa koga mračne i nevidljive figure iz nejasnih razloga pucaju u slugu i ubiju ga. sve to traje ne više od 5 sekundi. rez opet na ove gore u sobama.

šou se nastavlja, opet zahvaljući pijano-blesavom patrick magee-ju, koji uleće, izbezumljen, počne sa svojim trade-mark bečenjem i preglumljavanjem, i kaže domaćici, otprilike: 'gospođo, baksuz se lepi na baksuz. greškom smo vam ubili slugu. ja vam se najdublje izvinjavam. šta da se radi!'

ako sve ovo zvuči kao farsa, to je zato što film, pored ostalog, i jeste to. pitanje je samo – koliko je od toga namerno (a ako jeste, koja je poanta praviti farsu od ovoga?) a koliko je uslovljeno produkcionim i drugim okolnostima, uključujući nesposobnog dir. fotografije i slabe glumce.

ovo je sve dubbovano na engleski, jer udo kier, recimo, ne govori svojim glasom, ali magee govori – pitaj boga ko je na kom jeziku pričao na samom snimanju. zbog toga u scenama razgovora kamera skoro nikada ne hvata onog ko govori: ili ga prikazuje s leđa, ili dok on ili ona govore, gledamo 'reaction shot' nekoga od brojnih gostiju za trpezom, bilo kako zamišljeno sluša, bilo kako trpa hranu u sebe. ovo je toliko excesivno i iritirajuće da ne može da vam promakne i da ne zasmeta, mada, nakon 5-6 minuta toga postane na neki bizaran način – zabavno.

a predmet filozofiranja su neka apsurdna palamuđenja koja bi trebalo da predstavljaju intelektualno-duhovnu zaleđinu priče o džekilu i hajdu. kažem, trebalo bi, u nekom filmu koji ima nešto na pameti. pošto je ovaj borovčikov pametan koliko neki bully iz III razreda osnovne, svaki iole obrazovan gledalac može da pronikne u trabunjanje o kantu, metafizici, nauci, psihi i ostalome, tj. da shvati da ništa od toga nema nikakvog smisla, uključujući i samog džekila koji brani stanovište da hemija ne može da utiče na čoveka, a on sam se, je li, podvrgava hemiji da bi 'oslobodio svoje metafizičko biće'.

idejno posmatrano, film je petparački infantilan: njegova glavna poenta je da smo svi mi u suštini prljavi pokvareni sex-adikti koji bi, da im samo nije tankog pokrova 'civilizacije', išli okolo i silovali i muško i žensko, ubijali svoje majke i palili sopstvene kuće for the hell of it. prema tome, džekil/hajd je nekakav revolucionar, liberten, a oni koji ne daju oduška svojim psihopatološko-uspaljeničkim porivima su uskogrudi uštirkani buržuji koji zaslužuju podsmeh i kurac u dupe. u tom pogledu, borovčikov DŽEKIL deluje kao produkt nekog nezrelog klinca koji je u krhkom dobu pročitao de sada i primio se na njega, a da nije shvatio suštinu. pored toga, ako je već to poenta filma, onda je trebalo da – kao i u svim drugim bitnijim džekil/hajd filmovima, obe strane ličnosti igra isti glumac. međutim, NE: borovčik nam temu dvojnosti ljudske prirode ilustruje tako što džekila igra udo, a njegovu nesputanu personu – neki drugi, jezivo ružni reptiloidni glumac.

dramaturški sve to nema nikakvog smisla: ponašanje likova je downright imbecilno, čak i za standarde podžanra o ljudima izolovanim u nekoj kući tokom strašne noći: kućom neopaženo (!) luta manijak koji siluje sve živo svojim 35-santimetarskim kurcem (tako nam kažu, a pomenuti organ vidimo samo u brzim fleševima, u profilu, kao senku) čiji šiljati vrh probija abdomen žrtava koje umiru u krvi. kako zaštiti ženskinje? pa naravno – dajte im morfijum, da zaspu! gde je za to vreme džekil? niko ne zna, niko se ne pita, niko ne sumnja.

btw: nije samo ženskinje u opasnosti: na hajdovih 35cm se nabije i jedan pederljivi plavušasti doktor koji je, izgleda, samo za tu svrhu i bio među zvanicama; naravno, scena njegove 'pogibije' traje 2 sekunde, a nalaženje njegovog leša zauzima 5-6 sekundi. s druge strane, imamo opširan i detaljan obdukcioni nalaz jedne ženske žrtve, u kome saznamo sve potrebne ginekološke detalje, kako vezane za njenu vaginu, tako i za zločinački perp-penis. štaviše, možemo i svojim očima da se uverimo, pošto žrtva leži golopičasta i raskrečenih nogu na krevetu dok je doktor posmatra.

vrhunac imbecilnosti – ali i zabave – imamo u sceni u kojoj zločesti hajd konopcima veže pukovnika (mageeja) a onda na njegove oči siluje njegovu ćerku. zapravo, ne siluje je, nego mu se ona vrlo fufasto ogoljava i podaje, iako ne postoji nikakvo dramaturško ili psihološko opravdanje za sve to, pošto ona hajda tu i tada prvi put vidi, a u ranijem toku filmu nije pokazan nikakav sukob oca i ćere zbog koga bi ga ona sada provocirala. dakle, hajd je propisno napendreči mada ona, misteriozno, ne bude proburažena njegovim dokolenkom, nego opstane do pred kraj filma, kada zagine od afričkih otrovnih strela – svadbenog poklona koji je njen ćale doneo džekilu. tatko joj da časnu vojničku reč da je neće ni taći, nego neka ga slobodno odveže i pusti. ona to učini, a magee onda krene da je krvnički šamara. kao da to nije dovoljno, natrći je i počne da je tim istim konopcima šiba po goloj guzi, pri čemu padne u delirijum bečenja, kreveljenja i pleženja za kakav je samo magee sposoban (vidi slike!).

to je, istovremeno, još jedna od onih 'de sad za početnike' situacija; ako ste de sada do sada doživljavali kao pisca pubertetlijske drkadžijske zabavne literature, onda će vam borovčikova sadizacija stivensona biti smislena i zabavna; ako, pak, spadate u onu perverznu manjinu koja de sada vidi kao ozbiljnog pisca, intelektualca i filozofa, onda će vam ova travestija biti zabavna jedino ako isključite mozak i prepustite se jeftinoj zabavi. ali, moglo bi se reći da je ovo desadovski film onoliko koliko su kormanovi po pou bili – poovski. dakle, površina, a ne suština. čak i po pitanju sadizacije stivensona (što je legitiman i smislen koncept, ako se pametno uradi) artsy-borovčik je dopustio da ga nadmaši jedan bedni pornićar, žerar kikoin, sa svojim EDGE OF SANITY u kome se kao džekil/hajd blamira toni perkins, s jednom nogom u grobu i (bar) jednom moždanom poluloptom u ustima ludila. iako je i EDGE OF SANITY slab film, barem je nešto dosledniji svojim idejama, dramaturški ih ubedljivije sprovodi, a vala, tehnički je kompetentniji - i erotičniji.

(chop, chop, chop up your mother...)

mora se reći da sam od filma u kome neodoljivi udo kir in his prime ima GLAVNU ulogu očekivao mnogo više: decenijama smo osuđeni da ga posmatramo kao ZAČIN, kao epizodu, dodatak B i C filmovima, sa vrlo malo prilika da uživamo u nekom obilnijem screen time-u. na žalost, borovčik ga nije tretirao kao (nedostižno pametniji, vizuelno kulturniji, duhovitiji pa čak i erotičniji) pol morisi u svojim verzijama DRAKULE i FRANKENŠTAJNA. iako bi uloga džekila i hajda za svakog glumca bila veliki izazov, debilni scenario udu ne pruža prilike da se razmahne: on ili statira u masi, ili unjka (tuđim glasom) neke nebuloze, ili ga uopšte i ne vidimo tokom dobrog dela filma, uključujući i one koji bi trebalo da su sama srž, odnosno scene u kojima se pojavljuje zli hajd, zato što, kao što već rekoh, u njima hajda ne igra udo nego taj neki levi 'glumac'.

od ove ekipe, ovog predloška i uopšte ove tematike imali smo pravo da očekujemo mnogo više od jednog bezveznog primerka exploatacije koja prečesto doseza čalićevske proporcije (as in: zoran čalić, ŽIKINA DINASTIJA...). ovo je kao da borovčik rimejkuje (before the fact, pošto je ovo iz 1981.) čalićev VAMPIRI SU MEĐU NAMA. dakle, WALERIAN BOROWCZYK presents: DŽEKILI SU MEĐU NAMA!

ipak, uz sve zamerke, film nije nimalo dosadan, i svakako ga valja pogledati ako imate toleranciju prema trešu.

za jedan film ovako slabo slikan, montiran, napisan, glumljen mislim da sam blagonaklon sa ocenom (2), i koliko god njegov treš bio zabavan i mestimično čak unikatan, ne mogu se naterati da mu dam veću ocenu od toga.

Five Minutes of Heaven (2009)

Oliver Hirschbiegel ****

Oliver Hirschbiegel posle fijaska njegove američke avanture igrom okolnosti se obreo u Britaniji, i manje-više iskupio se i vratio na teren kvalitetnih naslova iz svoje nemačke faze; sa jasnim autorskim pečatom.


Ne znam kako to da baš on režira film, ili još bolje priču iz Belfasta o susretu teroriste protestanta i žrtve katolika, u nekoj vrsti reality showa; bilo kako bilo, on se sjajno snašao u ulozi nevinog i neutralnog posmatrača iza kamere, ostavljajući gledaocu da sam donosi subjektivne zaključke koji isplivavaju na površinu. Bez obzira na bogat set-piece, ovenčan landskejpovima i viktorijanskim dvorcem na početku, film nosi pozorišnu kamernu atmosferu gotovo celim svojim tokom. Hirschbiegel uspeva da dinamičnom rotacijom scena i eksplozivnim monolozima i dijalozima stvori hičkokijansku napetost pred sam susret dve stigmatizovane duše.

Nažalost, katarza biva sprečena naprasno, napuštanjem jednog od učesnika. Međutim, u nastavku kontakt van oka kamere organizuje sam "dželat". U samom finalu, i neminovnoj i bespoštednoj borbi, u praznom stanu koji simbolično budi gorka sećanja, obojica ne doživljavaju ispunjenje. Autor postavljajući pitanje ko je ustvari žrtva, daju mnogo širi spektar nevidljivih potencijalnih odgovora.

Bez obzira na učinak velikog Neesona, Joe Nesbitt očarava i osvaja kritiku svojim maximalno nategnutom i opsesivno-komplusivnom i indigniranom ulogom katolika, koji sticajem srećnih okolnosti preživljava napad teroriste kao dete, samo da bi bio žigosan i anatemisan čitavog života od strane sopstvene porodice zbog indolentne uloge u nemilom događaju.