уторак, 19. јул 2011.

DEMONOLOZI


Iz knjige ENCYCLOPEDIA OF WITCHCRAFT AND DEMONOLOGY by Rossell Hope Robbins
Preveo: Dejan Ognjanović
Prvobitno objavljeno u tematu GRADINE o Demonologiji.

 
Pošto su raniji autori dela o veštičarstvu (pre 1550) ustanovili glavne odlike veštičje jeresi a njihovi principi u uprošćenom obliku dospeli do lokalnih sudija, ta teorija je prefinjena i produbljena u dobu približno između 1580. i 1620. u obimnim priručnicima raznih autora. Ovi demonolozi mogli bi se bolje nazvati 'vešticolozima', jer su bili više preokupirani zlodelima veštičjim nego li lukavstvima đavoljim. Ovo su najpoznatiji autori i dela na ovu temu iz tog perioda: 
 
            Žan Boden (Jean Bodin), De la Demonomanie des sorciers (Pariz, 1580)
            Peter Binsfeld (Peter Binsfeld), Tractatus  de Confessionibus Maleficorum et Sagarum (? Treves, 1589)
            Nikolas Remi (Nicholas Remy), Daemonolatreiae (Lion, 1595)
            Martin Antoan Del Rio (Martin Antoine Del Rio), Disquisitionum Magicarum (Luven, 1599)
            Anri Božue (Henri Boguet), Discours des sorciers (Lion, 1602)
            Frančesko-Maria Guaco (Francesco-Maria Guazzo), Compendium Maleficarum (Milano, 1608)
            Pjer de Lankr (Pierre de Lancre), Tableau de l'inconstance des mauvais anges (Pariz, 1612)
            Ludoviko Maria Sinistrari (Ludovico Maria Sinistrari), De Demonialitate, (1700)

 
            Argumenti, anegdote, izveštaji sa suđenja, lična iskustva kao i prestiž autora osiguravali su popularnost ovih knjiga. Njihov uticaj je bio uvećan stalnim preštampavanjima i pozajmicama kod manje bitnih autora. Tokom vrhunca veštičarskog ludila objavljeno je mnogo sličnih knjiga koje, međutim, nisu stekle autoritativni status gorenavedenih. Među sekundarnim demonolozima nalaze se:

            Lamber Dano (Lambert Daneau), Les Sorciers, ( Ženeva ?, 1564)
            Ludvig Lavater (Ludwig Lavater), De Spectris, Lemuribus, et Magis (Ženeva, 1570)
            Pjer Node (Pierre Node), Declamation contre l'erreur execrable des maleficiers, sorciers (Pariz, 1578)
            Johan Georg Godelman (Johan Georg Godelmann), Disputatio de Magis, (Frankfurt, 1584)
            Đovani Lorenco Anania (Giovanni Lorenzo Anania), De Natura Demonum (Venecija, 1589)
            Heningus Grosius (Henningus Grosius), Magica (Eisleben, 1597)
            Petrus Valderama (Petrus Valderama), Histoire genereale du monde (Pariz, 1619)
            --- Processus Juridicus contra Sagas (Keln, 1629), ponekad pogrešno pripisan Polu Lejmanu (Paul Laymann).
            Hajnrih fon Šultajs (Heinrich von Schultheis), Eine aussfuhrliche Instruction (Keln, 1634)
            Benedikt Karpcov (Benedict Carpzov), Practica Nova Rerum Criminalum (Vitenberg, 1635)
            Žak d'Oten (Jacques d'Autun), L'incredulite savante et la credulite ignorante au sujet des magiciens et des sorciers (Lion, 1671)
            Bartolomaus Anhorn (Bartholomaus Anhorn), Magiologia (Bazel, 1674)

            Demonolozi su iskonstruisali mit veštičarenja, ponavljajući jedan od drugog, kao da će ponavljanje proizvesti verodostojnost. Tako je Del Rio iz Malleus Maleficarum-a, tog izvora inspiracije za sve potonje autoritete, ponovio gledište da inkubus pita vešticu da li želi da zatrudni s njim ili ne. Sinistrari (1700), poslednji demonolog, pozajmio je od Guaca (1608) opis veštičjeg belega kao ''obličje zeca, žabe, pauka, malog psa, ili miša.'' Ali i sam Guaco je ovaj opis uzeo od Del Rija (1599).
            Budući da su mnogi od ovih autora, pored profesije advokata i teologa, bili još i sudije na suđenjima vešticama, imali su neograničenu mogućnost da teoriju veštičarstva razviju po sopstvenom nahođenju. Njihovi izveštaji o priznanjima do kojih su došli prema tome predstavljaju odraz njihovih umova, a ne halucinacija izmučenih žena, ili još manje - nekakve objektivne stvarnosti.
            U Engleskoj je veštičje ludilo bilo blago u poređenju sa onim u Francuskoj ili Nemačkoj, pa su stoga i engleski teoretičari relativno trezveni. Dalje, ekstremističke knjige su se u Engleskoj pojavile vrlo kasno, u doba kada je verovanje u veštice bilo gotovo pri kraju: kralj Džejms (King James I, Demonology, Edinburg, 1597) je jedina rana paralela evropskim autoritetima. Engleski demonolozi nikada nisu imali zastrašujući uticaj francuskih demonologa koji su pisali na vrhuncu proganjanja veštica.
            Promoterima ove opsene suprotstavljali su se hrabri pisci koji su rizikovali svoje posede i živote, ali njihov broj je mali. Međutim, bez njihovog zalaganja za humanističke standarde i za jedan zakon za sva zlodela, i bez njihovog insistiranja na razumu nasuprot mračnjaštva, veštičarenje bi nestalo mnogo kasnije nego što jeste. U ove autore spadaju:
 
            Samuel de Kasini (Samuel de Cassini), Question de la Strie (Pavia, 1505)
            Johan Vejer (Johan Weyer), De Praestigiis Daemonum (Bazel, 1563)
            Redžinald Skot (Reginald Scot), The Discovery of Witchcraft (London, 1584)
            Kornelijus Lus (Cornelius Loos), De Vera et Falsa Magia (Keln, 1592)
            Adam Taner (Adam Tanner), Disputationes (Ingolštat, 1617)
            Frensis Hačinson (Francis Hutchinson), An Historical Essay Concerning Witchcraft (London, 1718)