izabrana dela

izabrana dela

недеља, 26. април 2009.

EDGE OF DARKNESS


by Bojan Baća

(Dragi prijatelj iz Crne Gore, Bojan Baća, priložio je exkluzivno za ovaj blog svoj text o jednoj odličnoj mini TV seriji koju ovih dana i ja gledam, pa ću se verovatno i sam oglasiti njenim povodom čim je odgledam celu. Serija je aktuelna, pored ostalog, i zato što se upravo snima holivudski rimejk sa Melom Gibsonom u glavnoj ulozi. Bojanov text bio je namenjen za magazin OM koji je, ipak, bio pridavljen na porođaju. Uživajte.)

RUB TAME

Izgubljeno hladnoratovsko jevanđelje


Danas nije teško pričati o kvalitetnom TV programu, i to ne zato što smo iz uzorka isključili onaj na crnogorskim stanicama. Nije teško jer se najbolja televizijska ponuda više ne nalazi na istoj adresi ni u ostatku svijeta. Preselila se na police vaše sobe, gdje ste sami svoj urednik. Vremena kada se nestrpljivo čekao „pravi“ odnos kazaljki, razočarenje mjerilo dužinom odloženog programa, a vikend psovao zbog odlaganja odgovora na ključno pitanje s kojim se omiljena serija nekako uvijek završavala petkom davno je prošlo. Ukratko, serija je postala film – moguće je posjedovati i gledati bez reklama, čak je i ozbiljno proučavati.

A kad god se govori o kvalitetnom televizijskog programu, nekako se prvo okrenemo Ostrvljanima. Uvijek su važili za ljude od stila u toj sferi. Ako zanemarimo muziku, čini se da su televizijskim serijama prišli sa najviše studioznosti, ljubavi i posvećenosti. I ta „jednom mjeri, dva puta sjeci; ispeci, pa reci“ poslovna politika je učinila da u sferi izrazito komercijalnog medija kakav je televizija naprave impozantan broj remek-djela. Ipak, u njihovom vrednovanju teško je izvdojiti onu koja je sve započela, koja se izdvaja i među najboljima. U tom slučaju, aršin je uticaj: jer da se godinu dana ranije pojavila – bila bi neshvaćena (možda i ismijavana), a da je prikazana koju godinu kasnije – bila bi jedna od mnogih...


Bio jednom jedan propovjednik...


Rub tame (Edge of Darkness, 1985) je nastao kao produkt frustracija scenariste Troja Kenedija Martina. U to vrijeme su se na BBC-iju prikazivale drama koje su se uglavnom bavile istorijskom ili socijalnom problematikom. Iako je vladavina Margaret Tačer bila inspirativna za vivisekciju državne politike, čini se da hladnokrvne Britance nije zanimala takva priča. Međutim, Martin je posmatrajući trijumf neo-konzervativizma i religijskog fundamentalizma na obje strane Atlantika, ali i sve veću mi(s)tifikaciju nuklearne industrije i uspon nju-ejdž pokreta, odlučio da napiše priču o „detektivu koji se pretvori u drvo“. Iako nekome ovo može da zazvuči kao penzioni plan M. Najta Šjamalana, fakat je da u to vrijeme ovakav predenbraunovski recept na papiru u nikako ne bi smio da funkcioniše. Međutim, kako je preduslov svakog uspjeha pravo vrijeme, Jevanđelje po Troju Martinu Kenediju je do dana današnjeg ostalo najbolji politički triler ikad viđen. Kada je tadašnji urednik, Džonatan Pauel, pročitao prvi nacrt Kenedijevog rukopisa, nije mogao a da ne bude ozračen snagom njegove vizije. Samom projektu je dao neizmjerljiv doprinos kada je za reditelja doveo Martina Kembela, a vodeće uloge podijelio Bobu Peku i Džou Donu Bejkeru.

Da bi se u potpunosti razumjelo i cijenilo Martinovo djelo, treba poći od njegove patološke netrpeljivosti prema naturalizmu – tada dominantnom pristupu u britanskim televizijskim dramama – a potom prihvatiti gotovo pjesničku naraciju ispunjenu simbolikom, metaforičkim igrama i elipsama koje samo dodatno unapređuju značenjsko bogatstvo njegovog rukopisa. On se služi sporim (ujedno i napetim) tempom u građenju zapleta, gdje navođenje na pogrešan trag služi kao prolongiranje naizgled predugačkog uvoda koji se neosjetno pretapa u jednu od najfurioznijih i najupečatljvijih završnica ikad viđenih na malim ekranima. Kvaka je u građenju duge ekspozicije zarad kumulativnog efekta na kraju. Iako je zbog pritiska od strane Kembela i Peka promjenio planirani kraj u kome se protagonista pretvara u drvo, Martin nije napravio kompromis sa sopstvenom vizijom – napisao je još bolji i simboličniji završetak.

Vjera na rubu tame


Rub Tame je priča o detektivu Ronaldu Krejvenu i njegovom ulasku u srce tame tačerijanske Britanije. Kada mu brutalno ubiju ćerku, on započinje istragu koja će mu dati sve one odgovore koje nije htio da čuje: ko mu je zapravo ćerka i zašto su najmoćniji ljudi na planeti zainteresovani za njenu smrt. Martin je sa zapletom savršeno uhvatio Zeitgeist osamdesetih – strah od nuklearne katastrofe, ali je i uspio da ga nadopuni sa sračunatom i suptilnom dozom konspirativne paranoje i nju-ejdž šizofrenije.

Britanija u kojoj se odvija radnja je turobno mjesto, prepuno vlage i sivila, otuđenih i usamljenih ljudi, naseljenih a opet napuštenih zgrada... Odnosi između ljudi su svedeni na poslovnu kurtoaziju, lišeni empatije i prepuni nezainteresovanosti. Jedinu iskru emocija koju možemo da vidimo je ona između Krejvena i njegove ćerke, ali koja ne mijenja činjenicu da su te dvije osobe, i pored svih osjećanja koje gaje jedno prema drugom, zapravo stranci. U takvom svijetu, nemoguće je razlikovati prijatelja od neprijatelja, dobro od zla, sredstvo od cilja... Ovakvo saznajno beznađe je savršeno poslužilo Martinu da razvije prilično kontoverznu tezu o nemogućnosti pobune, promjene, izlaska iz kruga moći. Martin zapravo stvara plodotvornu hermeneutičku situaciju u kojoj sve što se može smatrati dokazom za zavjeru u jednoj situaciji, istovremeno je i slučajan događaj u širem kontekstu. Tako se koncentrični krugovi moći šire u nedogled: ono što je revolucionarno otkriće unutar jednog, sasvim je obična stvar u drugom.

Vizuelno, Rub tame je simfonija sudnjeg dana. Kembelove duge, stilizovane oniričke sekvence (obojene predivno jezivom muzikom Majkla Kejmena i Erika Kleptona) samo naslućuju i nagovještavaju nešto nedokučivo, mračno i zlokobno, potpuno prepuštajući mašti gledaoca da to spozna. U tom smislu, Kembelova režija je najbolji primjer ako već ne transformacije forme u supstancu, onda semantičke nadogradnje tekstualnog predloška. I to je ono što se na televiziji rijetko viđa i poslednjih godina kada je serija kvalitativno nadmašila film: Rub tame je i formalno i sadržinski kompaktno, koherentno remek-djelo, gdje režija nadomješćuje sve nelogičnosti u scenariju.

Dramaturški, Martin je zadao nerješiv domaći zadatak svojim kolegama. Dok događaji iscrtavaju konture likova, njihovi međusobni odnosi im daju kolorit. Recimo, upoznavanje Krejvena sa harizmatičnim CIA agentom Dariusom Džedburgom – tokom koga, umjesto razgovora, naizmjenično recituju stihove Vili Nelsonove pjesme „Time of the Preacher“ – je nešto najpribližnije staromodnom epsko-sudbonosnom susretu što ćete imati prilike da vidite na malom ekranu. On ne samo da ih definiše kao dva različita čovjeka, već i kao dva suprotna principa, svjetonazora. Kada priča počne da se grana u nekoliko rukavaca, Martin ih u poslednjoj epizodi vraća u glavni tok, momenat prije nego što gledalac shvati da je ispred njega ambis. I, priča se upravo završava kao vratoloman spust niz vodopad nakon savršenog raftinga: možda ste prije pada imali najljepše iskustvo u životu, ali ono najstrašnije nekako je upečatljivije, jer dok prvo daje jednostavne odgovore, drugo postavlja ona pitanja... Zato se i Martin okreće metafizičkom pesimizmu, krojeći savršen kraj za savršenu priču, dok gledaoca ostavlja sa punom rukom ničega. Ali, i ostavlja tračak nade, možda ne za čovječanstvo, ali svakako za planetu.


When you think it’s all over, it has only begun...


Vrednovat starije serije iz današnje perspektive je nezahvalan posao. Jer, nakon novog zlatnog doba američke serije koje je počelo negdje s kraja devedesetih, sve starije izgledaju ako ne dovoljno ambiciozno, onda odveć jeftino, nedorečeno i neozbiljno. I, zar je moguće nakon gledanja veličanstvene serije Prisluškivanje (The Wire, 2002-2008) uzeti išta za ozbiljno? Ipak, bez obzira na tehnološki napredak, rast kreativnih sloboda i ambicija, osjetno povećanje budžeta, i revalorizaciju i unapređenje samog medija, neke vrijednosti ipak ostaju vječne. Rub tame je najbolji primjer za to: talenat, vizija, ideja, priča i beskompromisnost su stvari koje ne zavise od spoljnih faktora. Kvalitativnoj konzistentnosti Martinovog djela nesumnjivo je kumovao format (šestočasovne) mini-serije, zaokruženog narativa bez pretenzija za nastavkom. Međutim, biti umjeren i odmjeren je gotovo nemoguća misija u televizijskom biznisu. I tu je zapravo prednost ove serije: originalna ideja je samom BBC-iju prodata kao neokrnjivo i nerabljivo umjetničko djelo, neplodotvorno za dalju eksploataciju.

Ali kad ne može nastavak, uvijek može rimejk. I, dok čekamo da se Kembel visokobudžetno samoreciklira u post-holivudskom ambijentu (sa Mel Gibsonom u glavnoj roli), teško je a ne razmišljati o ambijentu u kom je nastala serija, a u kom će sada nastati film. Ostaje samo pitanje dokle ćemo balansirati na rubu tame i konačno ga preći... ako već nismo.

Нема коментара: