петак, 24. мај 2024.

FURIOSA: A MAD MAX SAGA (2024)

****

4+

 

Uživao sam u ovom filmu više nego što sam očekivao, dok je trajao. Ukratko, to je vrhunski, imaginativni, inventivni spektakl s obiljem dosad neviđenih fora i fazona. Mileru, eto, ne smeta breme od 79 godina da izruči nešto ovako dinamično i žestoko.

Ipak, blago sam sumnjičav da li će imati isti staying power (i jačinu priče) kao FURY ROAD. S druge strane, FURIOSA traje pola sata duže od FURY ROAD, pa prema tome – teško mi je sad reći kojem bih dao prednost. Nijanse su u pitanju, i akademski gledano dlaka prednosti možda pada na FURY ROAD, ali 2,5 sata su 2,5 sata divote na strani FURIOZE. Jedino kraj ozbiljnije zašlajfuje, ali to je u prikvelu maltene neizbežno.

Da li je ovaj prikvel bio NUŽAN? Da li nam popunjava neku RUPU iz prošlosti koja nam je krnjila užitak u FURY ROAD? Naravno da ne. Ništa više nego ČIKOVO DETINJSTVO. Kao i 99% svih prikvela, tako i ovaj je suštinski redundantan: cedi suvu drenovinu već ispričane priče zarad komercijalnih potraživanja, kako bi publici dao more of the same or similar – isti taj svet, isti ili slični junaci, slične situacije…

O Furiozi (Čarliz Teron) smo sasvim dovoljno saznali u FURY ROAD, i uopšte nam nije NEOPHODNO da je gledamo dok je bila cura mlada (Anja Tejlor Džoj), a kamoli devojčurak (Alajla Braun) – ali je zato LEPO i ZABAVNO. Kao i ČIKOVO DETINJSTVO. Ukratko, film se rodio i valja ga ljuljati – tim pre kad je ovako SLADAK non-stop! Oh, da: 2,5 sata će proleteti ko tren, a balans akcionih deonica i predaha je besprekoran. (Žale se neki što je najveća spektakl sekvenca na sredini filma a ne na kraju; pih, nemam s time veći problem, odlična je i akcija na kraju, mada sam samcit završetak jeste malkice anti-klimakteričan.)

Pre svega, da se razumemo, tj. da nacrtam očigledno: postoje samo tri MAD MAX filma, i to: prvi (odličan), drugi (genijalan) i treći (srednje-gledljiv). Ja ponekad i zaboravim da postoji onaj treći, toliko je slabiji od prva dva, ali ajde, recimo da je i on deo te celine.

FURY ROAD je nešto sasvim drugo (a sa njim i FURIOZA), i samo se uslovno šlepa na Maxa Rokatanskog, koji manje-više statira u tom „četvrtom“ filmu, gde polovinu provede vezan kao salama, odnosno kao ukras za haubu. I nije to jedina distinkcija: od tog filma imamo drastičan vizuelni zaokret, koji se ogleda u najmanje dva „detalja“:

1) toplije boje, živahniji kolorit, skoro spotovske zlatno-narandžaste koje ulepšavaju onaj opustošeni grundgy Pakao koji pamtimo iz prva tri filma – dakle, uz svu rđu i „prljavosti“ likova, ovo je jedna znatno upeglanija, visokobudžetna postapokalipsa sa stotinama složenih džidža-midža tehnike, tehnologije, vozila i čega ne, a s tim ide i mekana stilizacija prikladnija za najšire narodne mase;

2) CGI! Jbg, deco, kompjuteri su znatno uznapredovali otkad su se zadnji put po Vulf Kricima Australije kaskaderi strmopižđavali na pustim autoputevima – i zato sad više nemamo, kao u prva tri dela (THE REAL MAD MAX), kolko-tolko realističke preteranosti i ludiranja, nego potpuno nadrealna preterivanja koja sav ovaj (prezabavni, da se razumemo!) Cirkus pretvaraju u Mnogo Veći od Života (uz to, mestimično, poluanimirani).

Nepovratni deo fascinacije ROAD WARRIORA je taj što tu ZNAMO da je u svakom trenu svaki od onih likova mogao ozbiljno da se sjebe – kao kad gledate hodača na žici preko ponora od 1000 metara, bez mreže ispod; a, s druge strane, danas nam je ubijena magija, jer ma koliko sumanute stantove da gledamo na ekranu, znamo da je tu bilo i žica (kompjuterski obrisanih), i docrtavanja, i kompozicije i dorađivanja i manipulacija svih vrsta koje vizuelni efekti danas mogu za velike pare da proizvedu – i to, posto, nije ONO.

Ako s tim možete da se nosite i da ne kukate za begonijama, nego da se prepustite filmu koji je igrao pošteno koliko god je mogao, a gde nije – tu je, naravno, varao --- pred vama je još jedna božanstveno maštovita i zajebana parada neslućenih ludila. Da, to više nije „ako ne budemo pazili, naš svet za 10 godina“ – ovo, počev od FURY ROAD, a sa još bogatijom razradom u FURIOZI, je jedan potpuno stripski svet. Pa čak, nažalost, i videoigričasti – jer, moram reći da se malko, za moj groš, preteralo sa „first person shooter“ perspektivom, naročito pred kraj, u onom kao-kamenolomu.

Najkrupnija razlika FURIOZE u odnosu na FURY ROAD je u narativnoj strukturi – iscepkana je na poglavlja, koja donose skokove od po nekoliko godina. Ja sam starovremenski čovek i više volim jedinstvo mesta, vremena, radnje i tona, ali ovde mi ta skokovitost („pet godina kasnije“, „deset godina kasnije“) nije naročito smetala. Više mi smeta usiljenost i tankoća priče, gde su preokreti (npr. rušenje postignutog dogovora) proizvoljni, da bi bilo povoda za još akcije, a protok vremena je sumnjivo tretiran (kolko dugo je Furioza vozila za Velikog Šefa pre nego što mu je ukrala neveste?)...

Najmlađu Furiozu u Lolita dobu igra curetak iz paukohorora STING (koji nije loš, ali i ništa posebno, 3-, može se pogledati za jednokratnu, neambicioznu, mlaku zabavu), i baš je odlična, stoička, hrabra, žilava, ubedljiva da će da izraste u Zeznutu Curu (Anju).

Anja je, naravno, ubedljiva kao Jebačica Keve i akciona heroina (malo je manje ubedljiva, s onim krupnim očima, kao Dečak, dok se skriva kratkoošišana među War Boys u Citadeli i niko joj ne nanjuši ženskost, al dobro, to je jedno od onih Kao na Filmu, Nećemo da Brojimo Metke i tomu slično).

Od stvari koje mi malko više sreću kvare pomenuo bih i bezličnog, neupadljivog Muškog Dobricu: s jedne strane, dobro je što nisu ni pokušavali da od njega naprave Maksu2, a s druge ipak je suviše bledunjav i neupečatljiv, i kao pojava, i kao lik.

A ona Furiozina mehanička ruka – ipak bre ona ne može biti samo mehanička: da bi funkcionisala ona mora da podrazumeva robotiku, čipove i neurohirurgiju – mora IZ MOZGA da dođe komanda u to gvožđe na ruci, da bi se prsti mrdnuli, dakle nije to nešto što se može napraviti u nekoj ŠUPI s malo gvožđurije koja se prišrafi i pridelje ovde-onde na sirovo meso.

Nema se oko ove vrste filma šta mnogo filozofirati, pa ću zato samo pokušati da sažmem: jednom kad se pomirite sa gorenavedenim uslovnostima – da ovo nije film o Maxu, koji se ovde ne pojavljuje kao lik (sem, možda, u jednom kadru), da ovo nije ona prljava nego nova, našminkana apokalipsa, da ima i CGI-ja (ali ne previše; i lepo je, diskretno korišćen – naročito za poginuća nebitnog topovskog mesa, da se ne bi lomatali živi kaskaderi) i upeglane, stripovski videospotovski videoigričasto stilizovane vizuelnosti, 

da je prožeto sladunjavim optimizmom toliko da je čak i glavni zlikovac (Kris Hemsvort s lažnom nosurdom) simpatičan, i maltene vickasti one-liner dobričina, da je umesto skoro nihilizma prvog i cinizma drugog dela ovde na delu neka hipi Gaia wicca intonacija – ako se prepustite likovima i priči, vozaće vas dva i po sata kao niko i nikad u ovome veku, ili bar još od FJURI ROUDA.

Dinamično je to i živahno režirano, uzbudljivo u granicama gorerečenog, i nije izmislilo toplu vodu niti pomerilo granice – izuzev, donekle, u imaginaciji upotrebljenoj za neke vratolomne egzibicije i akcije – tako da je ovo jedan vrhunski bioskopski film koji je uživanjcija gledati na što ogromnijem platnu, sa grohotnim zvucima i basovima i drmusanjima.

Inače, moram dodati da je R-rejting ovog puta primetno tvrđi nego u FURY ROAD (koji mi je delovao na korak od PG-13): ima ovde u FURIOZI i otkinutih delova tela, i nešto malo krvi, i trulih leševa, i krupnih planova crva u truleži – mada je i dalje intonacija vedra i vesela i stripovska, i vrlo daleko od skoro nepodnošljivog užasa i horora prvog MAD MAXA.

Rekoh već, kraj mi šlajfuje na više nivoa, ali pošto to spada u SPOJLER, zacrniću – pa ne čitajte dok ne pogledate film:

1) nisam siguran da je seme u koštici breskve koja se skoro 20 godina sušila na australijskom suncu još uvek živo da bi, posle dve decenije, iz njega niklo drvo;

2) sve i ako nikne, izmiče mi simbolika (osim što „lepo“ izgleda) da to drvo raste iz međunožja skapanog zlikovca – zašto tako, i s kojom porukom? čak i iz zla nešto dobro može da izraste? pih;

3) a čitav taj hepiend mi je iskonstruisan ako se setimo da smo i sudbinu te breskve i čitavog Zelenog Mesta već videli u FURY ROAD – to je ona blatna kisela pustara sa horor stablima i horor mutantima na štulama; to je budućnost koja se smeši ovom mestu.