петак, 20. март 2009.

SEVERNJAK – Zoran Jakšić


O prethodno izašloj knjizi Zorana Jakšića, zbirci priča MINISTARSTVO SENKI, već sam pisao na Popboksu u tekstu "Prekomorske radionice Melkiora Složenskog", ovde: http://www.popboks.com/tekst.php?ID=6955

A sada evo i romana: ne radi se o najnovijem radu, pošto je pisan 1994-96 i već je bio objavljen, mada u smešnom tiražu od 200-ak primeraka, u TAMNOM VILAJETU 4. Međutim, imajući u vidu mesto i 'distribuciju' tog izdanja, može se reći da SEVERNJAK tek sada, izdat kao zasebna knjiga, i to u tiražu od 2000 primeraka, ima svoju pravu premijeru pred (širom) čitalačkom publikom.

Ukratko bi se ovo moglo opisati kao DINA na ledu.

Naširoko objašnjenje: umesto pustinjske, suncem opaljene planete, ovde imamo svet ledenih pustara, permafrosta, u kome se dešavaju komplikovane intrige zavađenih klanova. Mada glavni junak nije mesija, kao u DINI, on jeste poseban: pripada klanu ubica, specijalno treniranih boraca (pretežno hladnim oružjem – što je i smisleno u ovom hladnom svetu!) i poslat je (inkognito, tj. s lažnim identitetom) na neprijateljsku teritoriju gde treba da se, u glavnom gradu, prijavi kao 'surmata' – onaj koji se bori u ime čitavog naroda. Naime, u ovom škrtom svetu umesto da se kolju i ginu u hiljadama, zajednice svoje zavade rešavaju obračunima svojih posebno odabranih visokotreniranih predstavnika. Oni su, zvanično, zaštićeni – ali nezvanično svako ih može smaknuti pre nego što stignu da u prestonici upute zvanični izazov. To je povod za niz spletki, intriga, sumnjičenja, maskiranja, prikrivanja i akcionih scena borbe sa svakojakim protivnicima koji znaju ili slute 'Lazarov' identitet.

To, ujedno, pruža priliku za obilje situacija nalik DINI koje su tako genijalno parodirane u onoj kratkoj priči objavljenoj u ALEFU –mrzi me sad da tražim ime autora i naslov- u kojoj se na samo 2-3 strane sažimaju ponekad preterane situacije spletki-unutar-spletki i intriga-unutar-intriga prepunih značajnih pogleda, unutrašnjih monologa, sumnjičenja i (pre)ispitivanja, skrivenih značenja i značenja-unutar-značenja, čitanja između redova itd. itd. U par navrata se baš preteralo s tim, do ivice parodije, ali najvećim delom roman zadržava dignitet i opravdava svoje mesto u "Fantastičnoj biblioteci" kao izbora najboljeg domaćeg SF-a. (BTW: Isto kao u DINI, svako poglavlje počinje nekim kvazi-mudrijaškim sentencama fiktivnih likova, od kojih se neki javljaju i kao junaci knjige, i baš kao i u DINI, nisu ni približno toliko mudre koliko bi valjda trebalo da zvuče.)

Jakšićevo pisanje je i ovde izbrušeno, glatko, čisto, jasno, pregledno, bez suvišne slanine ili kožurice – vitko i žilavo i čvrsto kao tela njegovih mega-ubica. Znači, Jakšić – ubija! ;) Opisi su živopisni, sa dobrim osećajem za detalj ili sliku, a meni najdraže deonice knjige tiču se opisa neljudskih, negostoljubivih ledenih pustara koje kao da su iz Lavkraftovih PLANINA LUDILA, te za skoro svaku pojavu 'sagaja', džinovskih orlova koji se koriste kao prevozno sredstvo, a vala i kao oružje.

Sve je to vrlo zabavno i intrigantno, sa solidno skiciranim glavnim junakom.

Od zamerki, samo dve:

1) Glavni junak nam je opisan, tj sam sebe opisuje, kao ultra-izvežbanu ubilačku mašinu mega-pronicljivog uma koji čita redove između redova, dakle, vrhunski profesionalac. Međutim, on u par navrata dopušta da ga prevare kao malo dete, čini početničke greške, od kojih ona ključna – da se zaljubi gde ne bi nikako smeo – deluje naročito neopravdana, neubedljivo prikazana. Prosto, taj susret i ta zajednička noć nisu adekvatno pripremljeni (bar ne za moj ukus) da bi kasnije poslužili kao uverljiv povod za sve što se izdešava kao posledica toga. Zapravo, 'romansa' je ovde više plot device (plot divajs) - nešto što je moralo da se desi da bi priča otišla u željenom smeru - nego li što je nešto emotivno ubedljivo, što čitalac može da oseti.

2) Završetak je previše zbrzan, gotovo proizvoljan, kao da je pisac žurio za neki dedlajn, pa onda ono što je trebalo da se desi na poslednjih 100 strana smestio na – 30. OK; ideja je preneta, ali emocija zato malo trpi, kao i čitalačko uživanje u nedovoljno eksploatisanom, a bogatom svetu u koji nam je pisac dao samo da privirimo.

Uprkos ovome, kao što već rekoh, ovo je vrlo dobar akcioni fantasy SF roman koji će vas ubaciti u jedan uverljiv i upečatljiv svet i dobro zabaviti dok ste u njemu, tek pred kraj vas ostavivši nedohranjenim svim poslasticama najavljivanim u prvoj polovini. Umesto sadašnjih 165 strana, ovaj roman bi bolje funkcionisao ili kao priča od 20ak, ili kao roman od bar 220.

четвртак, 19. март 2009.

LUTHER THE GEEK


**
uvodna naracija nam otkriva šta je 'geek' (osoba koja na karnevalima sopstvenim zubima otkida glave živim kokošima i pije im krv na zabavu okupljenih redneka), i sugeriše da se radi o 'unikatno američkom fenomenu'.
baš kad sam se naoštrio za jednu socio-studiju propasti zapada i dekadencije ruralne amerike te njenih tradicionalnih vrednosti, usledi scena sastanka komisije za otpuštanje kažnjenika, čiji učesnici preglumljuju više nego i glumci srpskog filma, a scenario im ne pomaže previše, čineći njihovu odluku da na slobodu puste lutera, gika, krajnje neubedljivom (jer ne objašnjavaju kako su došli do zaključka da je on učinio krupan napredak u socijalnoj integraciji, ako i dalje komunicira isključivo oponašajući kokošje kokodakanje).
enivej, luter prve dane slobode koristi da sebi ugradi metalne zube kako bi lakše otkidao komade kože i mesa sa još živih ljudi (jer luter je gik koji je evoluirao u odnosu na kolege koji zubima još uvek kolju samo kokoši). posle par nasumičnih žrtava koje ostanu pregrizene karotide, luter se usredsredi na jednu mikro-familiju, i umesto rutinskog slešera, film postaje rutinski siege movie.
iz nejasnih razloga on vezuje mamu za krevet, ali je ne pozna ni u kom smislu. onda na farmu dođe njena ćera i njen proćelavi 'teen' ljubavnik. sledi gratuitous shower scene u kojoj ljupka ćera pokaže svoje draži (bestidnica!); pridruži se momak; onda se obljubljuju po krevetu i tek njihovo ječanje i drmanje probudi iz sna usnulu i vezanu i njinog-prisustva-nesvesnu mamu u susednoj sobi... sledi mnogo preganjanja u kome luter ničim ne da znaka zašto ove ljude mrcvari sat vremena umesto da im presudi po kratkom postupku (valjda zato što treba ispuniti running time, budući da scenarista baš ničim nije povezao žrtve i njinog exekutora, ni explicitno ni implicitno).
ipak, to nekako dođe do svog kraja bez previše smaranja, ako ne računamo apsolutno najdužu i najdosadniju odiseju po jednoj omanjoj štali: nisam gledao na sat, ali imao sam utisak da taj pajkan ide, korak po korak, po toj vasceloj jebenoj štali bar 20 minuta, tražeći gika, koji povremeno baci pokoju kokoš na ovoga, tek da otalja neki jump scare.
pajkan, naravno, strada ali sve to vredi izdržati zbog najidiotskijeg i istovremeno najneverovatnijeg završetka ikada, koji je istovremeno (nenamerno?) grohotno smešan i zapanjujuće bezvezan: jedan od onih (meni barem) sve ređih momenata kada zastanem i protrljam oči i uši i upitam se: da li sam stvarno video/čuo to što mislim da jesam???
neću da spojlujem, možda neko pogleda, filmić je 'good of its kind', bizarerija za ljubitelje takovih uradaka, koja ipak zbog svog oportunizma od mene ne dobija ništa više od dvojke (**), jer je ludilo ograničila samo na početak i kraj, ostavivši gromadu u sredini krajnje neinspirisanom.

среда, 18. март 2009.

Intervju: Ognjanović o Lavkraftu

...i nekim drugim pitanjima vezanim za bavljenje hororom.

Ako ga do sada niste videli, imate ga na ovom zanimljivom sajtu vrednom proučavanja:

http://www.prosvetljenje.net/index.php?option=com_content&view=article&id=97

NOVI KADROVI u Nišu



Promocija knjige NOVI KADROVI (skrajnute vrednosti srpskog filma) i biblioteke ARS CINEMA izdavačke kuće CLIO biće održana u prostorijama Niškog Kulturnog Centra (Mala sala NKC-a, Palilula) u petak, 20. marta u 19.00.

Učestvuju: Zoran Hamović, direktor i glavni odgovorni urednik izdavačke kuće CLIO,
Đorđe Kadijević, filmski i TV reditelj,
Dejan Ognjanović i Ivan Velisavljević, priređivači knjige,
i voditelj: Dejan Dabić, urednik Filmskog i video programa NKC-a.


Nakon razgovora sa gostima biće upriličena projekcija izvanrednog, retko prikazivanog filma PRAZNIK (1967) Đorđa Kadijevića.

Podsećam, radi se o zborniku sledećeg sadržaja:
UVOD

I
FENOMENI

Dejan Ognjanović: SRPSKI HOROR FILM IZMEĐU METAFORE I STVARNOSTI
Đorđe Bajić: SRPSKI KRIMI FILM: UBISTVO NA PODMUKAO I SVIREP NAČIN I IZ NISKIH POBUDA ŽIVORADA ŽIKE MITROVIĆA
Olga Dimitrijević: QUEER MOTIVI U DOMAĆEM FILMU
Kristina Đuković: JOVAN RANČIĆ: VUK SAMOTNJAK SRPSKOG DEČJEG FILMA
Dimitrije Vojnov: DOSIJE: DRŽAVNA BEZBEDNOST U SRPSKOM FILMU
Aleksandar Novaković: POLOMLJENA KOPLJA: UPOREDNA ANALIZA FILMOVA ČUDO Đ. KADIJEVIĆA I BANOVIĆ STRAHINJA V. MIMICE

II
AUTORI I FILMOVI

Miloš Cvetković: BALADA O SVIREPOM RADIVOJA LOLE ĐUKIĆA
Dejan Dabić: CENZURISANI DEBI ILI BILO JEDNOM U (SOCIJALISTIČKOJ) SRBIJI
Zoran Janković: NIKAD POKORAN: MARBLE ASS ŽELIMIRA ŽILNIKA
Uroš Smiljanić: PANK PRE PANKA: MLAD I ZDRAV KAO RUŽA JOVANA JOVANOVIĆA
Srđan Vučinić: MAPE APOKALIPSE: KIČMA VLATKA GILIĆA U SVETLOSTI DANAŠNJEG ISKUSTVA
Miloš Đurđević: KOKAN RAKONJAC: PARABOLA O ZAZIDANIMA
Marko Krstić: APSURD PODELA, POBEDE I SLOBODE: ČOVEK IZ HRASTOVE ŠUME I DELIJE MIĆE POPOVIĆA
Dejan Ognjanović: ČETIRI DIMENZIJE PRAZNIKA ĐORĐA KADIJEVIĆA
Ivan Velisavljević: U KVARU, POBUNJEN, ODBAČEN: PORAZ INTELEKTUALCA U FILMOVIMA MILOŠA RADIVOJEVIĆA

III
FILMOGRAFIJA

IV
BIOGRAFIJE UČESNIKA

V
ENGLISH SUMMARIES

Više o ovoj knjizi, kao i projektu, na sajtu http://novikadrovi.net/

уторак, 17. март 2009.

KRVOPIJCI (1989)


** 
2-

hrvatski KRVOPIJCI neizvežbanom oku mogu da deluju kao naivni, benigni filmić koji je još krajem 80ih bio beznadežno zastareo i irelevantan a koji je danas možda samo obojen jednom nenamernom patinom jugonostalgije i onih dana kada su zagrebačkom policijom vladali srpski kadrovi.

međutim, pronicljiviji pogled u filmu otkriva skrivenu agendu uperenu protiv same srži srpskog nacionalnog bića – odnosno njegove drevne veze i ponosa zbog reči 'vampir', navodno jedine srpske reči koja se koristi širom sveta (paprika se, iz nekog razloga, ređe izvlači u ovakvim raspravama)! hrvati perfidno pokušavaju da ovim besramnim falsifikatom podriju opravdani ponos zbog 'reči koja odjekuje' a vezane za čuveni austrougarski dokumentovan slučaj sela kisiljevo iz 1735. godine. da bi doakali praktično jedinoj srpskoj pretenziju na belosvetsku slavu, hrvati ovim filmom plasiraju priču o nekakvom svom slučaju vampirizma iz 1587. godine – neskromno pokušavajući da za skoro 150 godina 'preteknu' srbe! nije nimalo slučajn oda se ovaj film javlja baš 1989., kao reakcija na srpsku proslavu 500 godina od kosovske bitke, te velelepnog šotrinog spektakla. SELJAČKA BUNA je bila odavno snimljena – od strane istog reditelja koji je posle namerno uzeo najlepšu srpsku narodnu pesmu – 'Banović Strahinja' – samo kako bi je oskrnavio i naudio srpskoj tradiciji tim debilnim filmom, pa pošto nemaju istoriju kojom bi mu parirali, hrvati posežu za fikcijom i falsifikatom. 'ha, srbi imali vampire 1735-te? pih! hrvati su ih imali 1587-me! i još veštice, pride. i lovce na veštice.'
anticipacija srpsko-hrvatskog sukoba vidi se na još nekoliko mesta, kroz 'detalje' (neprimetne za naivnog gledaoca, ali ne i za Ghoula!). npr. policajac koji zaustavlja 'hrvatskog intelektualca' na groblju – izgleda kao srbin iz karikature (debeo i brkat i sa neizbežnim toki-vokijem) i očigledna je parodija onoga što su hrvati tada doživljavali kao 'represivni element'. (nenamerna ironija nalazi se u činjenici da 'hrvatskog intelektualca' u filmu tumači zadrto-nacionalistički, srbendistički glumac danilo lazović!)

pored toga, u jednom momentu jedan od likova maše glogovim kocem, i kaže: 'ha, vidi ga, prepilio bi i tenk!' a zna se u čijim rukama su tada tenkovi bili! te reči imaju naročitu težinu jer ih izgovara zagorac, dakle, esencija hrvatštine. on je hrvat, naravno, jer prisustvo srba u filmu nagovešteno je jedino kroz jednu srpsku lobanju iz jasenovca koja krasi doktorov sto! 

na žalost, osim povoda za ovakva i njima slična 'tumačenja', KRVOPIJCI imaju malo toga da ponude. hrvati su oduvek bili neverovatno NAIVNI u svom pristupu fantastici: s IZBAVITELJEM im se još nekako i posrećilo pa ta naivna bajka-antiutopija uz žmurenje na jedno oko još i može da se pogleda; ali po 'ozbiljnosti' pristupa hororu, KRVOPIJCI se mogu porediti samo sa GOSTIMA IZ GALAKSIJE. koliko su i kakav su GOSTI SF, toliki su i takav su KRVOPICI – horor! mada groteske i detinjarija nema baš u tako sramotnim količinama kao u GOSTIMA, KRVOPICI se odlikuju vrlo trapavim disbalansom između 'ozbiljnosti' i nesigurnih, teturavih pokušaja komike (naročito kad u igru uđu 2 zatucana ruralca od kojih je jedan kao zagorski obelix!). po svojoj nekoherentnoj, sumnjivoj intonaciji koja je stalno na ivici samo-parodije, ovo je najsrodnije našem PUNOM MESECU NAD BEOGRADOM.
eto, prokleti bili, hrvati su nas i u tome pretekli: pre nas su snimili film koji se ladno mogo zvati PUN MESEC NAD ZAGREBOM, a skoro isto toliko je glup kao kresojin 'horor' (mada barem nema zločinačku 'muziku' pilota nego neko neslušljivo, ali ne previše iritantno synth sranje kornelijusa kovačusa).

sad tek počinjem da uviđam pattern: kad su hrvati pravili DOBRE filmove fantastike (kao što su IZBAVITELJ ili RITAM ZLOČINA) – oni su bili etnički čisti, sa hrvatima u glavnim ulogama. s druge pak strane, kad god su hrvati hteli da, iz samo sebi znanih razloga, snime glup film fantastike (odnosno – fantastično glup film), oni su za glavnu ulogu uzimali nekog velikana srpskog glumišta, kako bi nam se osvetili i izvrgli ga ruglu. tako je u GOSTIMA ljubiša samardžić morao da govori na jekavici i glupira se ko nikad, a u KRVOPICIMA su našli da nam skrnave sećanje na velikog srbina, danila lazovića! :(
o, ima li kraja njihovim zločinima? zar im baš ništa nije sveto?
PS: na vizuelnom planu film se odlikuje nesnosno bleštavim reflektorima koji sijaju kroz tu veštačku magluštinu kao da neće svanuti sutra! to je kao da je neko video bavinog BARON BLOOD, pa rešio da ga apstejdžuje i odvrne i maglu i svetla na 11/10. strašno. zaslepljujuća glupost.

PPS: a zahvaljujući spoljnom saradniku, a. bečanoviću, evo i sledeće iluminacije koja otkriva da ovo uopšte nisu naivne stvari. citiram cenjenog kolegu iz bara, CG:

Bio si na dobrom tragu, ali si previdio ključnu stvar: da je ovdje žrtva hrvatski film. Zar to nije simptomatično, indikativno i znakovito, zar može biti slučajno, neintencionalno i nenamjerno da su SF i fantastique filmove u Hrvatskoj snimali Crnogorci, Bulajić (Rat, Čovjek koga treba ubiti), Papić (Izbavitelj) i Vukotić (Sedmi kontinent, Gosti iz galaksije), a horore - Srbi, to jest dotični Šorak? Nisu tu bila čista posla!