среда, 26. август 2009.

NOVI SRBIOSKOP

Evo još jednog texta Ace Radivojevića, napisanog tamo negde 2002-03, u vreme kada su se pojavili dole-secirani filmovi.

NOVI SRBIOSKOP

by ALEKSANDAR RADIVOJEVIĆ

Upravo izlazimo iz kvantitativno najplodnije srpske filmske sezone u poslednjih deset godina - perioda u kojem se učestalost smenjivanja novih srbioskopskih događaja mogla meriti samo sa rapidnošću menjanja stavova raznih portparola takođe brojnih predsedničkih kandidata. Ritam kojim je Matičevićev JEDAN NA JEDAN bio repertoarski zasenjen Lekićevim LAVIRINTOM, koga su iza prvog ugla munjevito spopali filmovi-blizanci -Milinkovićev MRTAV LADAN plus Zečevićeva MALA NOĆNA MUZIKA, kao i preteća Šotrina ZONA ZAMFIROVA- stvara utisak produkcione normalnosti svojstvene zapadnoevropskim kinematografijama.Taj utisak je ujedno i jedina normalna stvar vezana za ovu pojavu.

Ono što nije normalno je činjenica da ćemo, posle svih ovih premijera, biti suočeni sa bezmalo godinu dana repertoarske praznine glede domaćeg filma, kao i da će potencijalni gledaoci poslednja dva ostvarenja, posredstvom više nego sličnih paralelnih kampanja, po gradu loviti naslov MRTVA NOĆNA MUZIKA ili MALA NOĆNA LADOVINA. Najnenormalnije od svega je, da posle više od pola veka kinematografskog iskustva, ovdašnji filmotvori nisu otkrili čemu, zapravo, služi uloga dramaturga u filmskom procesu. Krećemo.

LAVIRINT Miroslava Lekića je preskupi, ambiciozni projekat već desetak godina u pripremi, navodno okultni triler koji izaziva nevericu i zaprepašćenje na više nivoa, ali ne zbog svojih okultnih i nipošto zbog svojih trilerskih dejstava. Mesečarska pričica prati sudbinu Popa, ustajalog beogradskog švalera, kockara i amaterskog pedofila sa pravoslavnom porodičnom tradicijom (Dragan Nikolić -u nastavku teksta: Grand Kafa) koji se vraća u rodnu grudu ogrezao u belosvetski blud, i tu se suočava sa gresima svoje lokalne prošlosti, iza kojih stoji mutna sektaška ujdurma. Grand Kafi, u neveštom imitiranju Zagora u šerlokholmsovskom vajbu, asistiraju njegov bata -stručnjak za ekspliciranje rupa u scenariju (Lečić -u nastavku teksta:ministar kulture) i nesuđeno sektaško žrtveno jagnje, pomamna maloletnica Tamara (Radivojević -u nastavku teksta: Zona Zamfirova).

Jedina pozitivna stvar u vezi sa LAVIRINTOM je pokušaj uspostavljanja izvesnog žanrovskog reda i atmosfere, kroz spajanje matrice penzionerskog generacijskog trilera sa ezoterijskim elementima. Upravo tu negde, okrećemo leđa razumu.

Ovo je film lociran u »moderno« okruženje, u kome su svi akteri uniformisani u YUMCO 1987 prugaste džempere, dukserice i kačkete, kao da su iskočili iz spota »Napile se ulice« Bijelog Dugmeta. Ovo je film u kome na bućkalo probrani akteri u flešbekovima što se odigravaju dvadeset godina ranije (Lutkić sa lošom perikom kasnije postaje Grand Kafa bujne kose, dok Kičić postaje Josif Tatić) takođe nose YUMCO 1987 garderobu.

Ovo je film u kome Grand Kafa i njegov stari drug u fensi kafiću sa džuboksa(?) slušaju Bajagu kao simbol njihovog, urbanog(??) Beograda, pa se onda spontano potuku sa ruralnim ćelavcima koji na istom džuboksu forsiraju neki gitarski industrial (???) umesto Cvijetina Nikića.

Ovo je film u kome dve hiljade godina star arijanski lavirint izgleda kao pomodni noćni klub bez paučine, a sektaši njime hode sa dvadesetofuntnim fenjerima iz Bergmanovog »Sedmog Pečata« umesto baterijskim lampama.

Ovo je film u kojem gotovo svaka replika izaziva neplanirani urnebesni smeh (iznenadna promena akademskog rečnika Sabljićeve u beogradski sleng, Grand Kafine džukačke starogradske doskočice, monolog ministra kulture o važnosti vere, lolitasta durenja erogene Zone Zamfirove itd. itd.)

Ovo je film čija se radnja proizvoljno pomera po željenim mestima poput trodelne mini serije, u kojem lik ima flešbek na prethodnu scenu, u kojem je dramska tenzija jednaka onoj da li će Đoša i Špic pronaći »Porodično Blago«.

Ovo je film čija tzv. napeta muzička podloga podseća na pokrivalicu reklame za ugašenu »ASTRABANKU«.

I, konačno, ovo je film čiji autori očito nisu gledali reprezentativan triler od šezdesetosme, jer da jesu, znali bi da zarad napetosti svaka pretnja mora biti ostvarena, a opasnost posvedočena. Znali bi da se arijanski sektaši ne oblače kao britanski batleri, i ne zatvaraju ljude iza zarđalih rešetaka poput Crvenih Mundira. Znali bi da, ako pretenduju da budu shvaćeni ozbiljno, moraju čitati Poa, Borhesa, Kinga i Barkera pre nego što krenu nesvesno da citiraju Velikog Bleka i Porodicu Kremenko.

Stoga, rezultat je negde iza nekog imaginarnog kanadskog TV filma iz 1985, bačenog pravo na satelitsku televiziju, u kome igraju sredovečni gubitnici poput Rutgera Hauera, Erika Robertsa i Mimi Rodžers, samo bez obaveznog eksplicitnog seksa. Lekićeva osvedočena zanatska kultivisanost (Dogodilo se na današnji dan, Bolje od Bekstva) se ovde pretvara u komatoznu uniformnost (vidi NOŽ) a zbunjujuća dramaturška gimnastika filmski neadekvatnog scenariste Igora Bojovića (NOŽ, NOŽ) biva ogoljena na ono što jeste - očajničke poteze zbunjenog miša u lavirintu. Ni publika nije završila na boljem mestu, ni u boljoj ulozi.


MRTAV LADAN Milorada Milinkovića-Debelog (inače, čoveka koji se pojavljuje ispod ćebeta na novogodišnjim orgijama pored Željka Mitrovića u drugoj priči omnibusa KAKO JE PROPAO ROKENROL), je već prijatnija kinematografska diverzija. Na tragu ponešto anahrone ILING komedije prelomljene kroz montipajtonovski duh i baraž tarantinoidnih Gaj Ričijevih vodvilja, ovaj filmić perfektnog kastinga je mogao biti poprilična lokalna senzacija, da komedije sa samo jednim lešom nisu postale izlišne posle Hičovih NEVOLJA SA HARIJEM, ali i Kočif-Klejnovih VIKENDA KOD BARNIJA 1 i 2. Da jedan leš više nikako ne može biti dovoljan za histeričan smeh, dokazuje divljački neo-vodvilj Toma Šulmana OSAM GLAVA U KOŽNOJ TORBI.

Kako bi srpska komedija dostigla takve vrhunce, mora, shodno zoološkom vrtu u kojem živimo, multiplikovati crnohumornost ovakvih uzora barem desetak puta i svemu tome dodati dosta sperme, krvi i primitivizma sa distancom. Debeli, rediteljski veteran kultnih postrok spotova devedesetih (Rambo Amadeus i još štošta) je odabrao umereniji pristup, što može biti okej, ali sa sobom, nažalost, nije poveo dramaturga. Tako se, od relativno zabavne, ritmički i operativno vrlo umešne prve polovine, film guši u drugom činu, gubeći tajming i odavši se proizvoljnosti pukog odmotavanja nepreglednih, a predvidljivih dešavanja.


Svejedno, Debeli pogađa u metu sa nekoliko, za žanrovski domaći film revolucionarnih transideoloških vinjeta-npr. dogovaranje dvojice seljačina Mande (eks JUL) i nesuđenog predsednika Bate (SPS) ko će ubaciti leš u hladnjaču koju vozi niko drugi do Nikola Pejaković. U zemlji u kojoj je jedini dosadašnji predstavnik ovog žanra tužni Milosavljevićev RINGERAJA, MRTAV LADAN je ogroman korak napred.

Muški slepstik par idiota koji barataju sa leševima se, samo sedam dana kasnije, ponavlja i u MALOJ NOĆNOJ MUZICI Dejana Zečevića. Ovde se visokonaponski neukus, ono što manjka u MRTAV LADAN, gomila poput BinLadenovih pretnji, ali opet uz neodgovarajuće dramaturško i pomalo lenjo i neispirisano rediteljsko vođstvo. Zečević se ponovo (posle DEČAKA IZ JUNKOVCA) ističe kao vodeći orkestrator YU popistične karnevalske frikšou šizofrenije, napravivši zgodno perfidan prikriveni rimejk sopstvenog KUPI MI ELIOTA, ovoga puta u gerilski-nezavisnoj, neobuzdano sirovoj formi.

Adrenalinska bestidnost Zečevićevih lokal-porno prostakluka u sebi spaja urnebesni amaterizam Jelićevog ŠPIJUNA NA ŠTIKLAMA i beskrajno zabavnu šega, šora, ševačku idiotiju Čalićevog IDI MI,DOĐI MI istovremeno pokušavajući, doduše neuspešno, da se približi urbanoj raspojasanosti Braće Fareli i eklektičnosti Braće Caker i Džima Ebremsa. Visoko problematični i većinski vidno improvizovani scenario se donekle može zanemariti zbog pomenutih -možda neplaniranih- reminiscencija na Jelića i Čalića, ali i prvenstveno zbog Gordana Kičića, hodajuće prirodne nepogode u ludom genetskom narkomiksu Džima Kerija i Čkalje.

Tekuća sezona je pokazatelj preovladjujuća tri trenda u vukovarskim ruševinama naše kinematografije:

1-skupi megalomanski projekti mutnih lokalno-internacionalnih ciljeva (LAVIRINT),

2-sramno jeftini nepretenciozni projekti vrlo jasnih lokalnih pobuda (MRTAV LADAN,MALA NOĆNA MUZIKA) i

3-Fantomske adaptacije neupotrebljivih srpskih klasika, nejasnih lokalnih poriva (dolazeća ZONA ZAMFIROVA).

Pobude, zapravo, nisu važne. Nedostaje samo kvalitetna dramaturgija, koja je najvažnija. A nje nigde nema.

уторак, 25. август 2009.

PORNO BANDA premijerno u Nišu!


odgledah BANDU ponovo, ovog puta sa filmske trake, a sve to u okviru niških filmskih susreta.
SPECIJALNA projekcija NAJSPECIJALNIJEG srpskog filma u ovoj godini, dobitnika brojnih SPECIJALNIH nagrada na domaćim festivalima, odigrala se 24.08. u SPECIJALNOM terminu, tačno u ponoć(između ponedeljka i utorka), u niškom Domu Vojske (a ne na Letnjoj pozornici, gde je u to vreme igrala reprizna TURNEJA), i pod SPECIJALNIM uslovima: nisu se prodavale karte, nego su svi zainteresovani mogli da uđu BESPLATNO.
najveća promena u odnosu na digitalnu projekciju sa festa jeste da sada krv ima još lepšu i bolju boju. a kad sam kod nje, moje poštovanje prema lakobriji i marku miloviću (koji je radio CGI enhancement make up efx-a) je još veće: scene klanja i krvoprolića su sa-vr-še-ne! gledao sam ih najpomnije, i nisam našao nikakvu veću zamerku nijednom gore-efektu: to je sasvim svetski odrađeno!
film je prikazan skoro bez ikakve najave: mislim, ok, termin je obznanjen sitnim slovima u biltenu i programu (iako je u konkurenciji za nagrade, bilten ga navodi kao deo 'pratećeg programa' festivala!), ali u TV najavi filmskog programa za taj dan nije bio pominjan - a što me je posebno iznenadilo & iznerviralo, na vratima 'bioskopa' tj. Doma Vojske, tog dana nije stajalo ama baš nikakvo obaveštenje, natpis a kamo li PLAKAT filma, a tako je ostalo i do samog početka filma. dakle, projekcija je imala maltene privatan, ili sektaški, da ne kažem polu-porodični ugođaj - jednom rečju, SPECIJALNA projekcija, tačno u ponoć.
imajući u vidu da je film ovako (ne)najavljen, sasvim je solidan uspeh to što je na projekciju došlo nešto malo više od 100ak posetilaca. pošto sam sedeo u 4. redu, nisam mogao da pratim idiote koji su napuštali salu (mislim, zabole me da gledam budale - došao sam da gledam FILM), ali čuo sam zalupljena vrata bioskopa u nekoliko momenata, a kažu mi posle da je bilo nekoliko izlazaka, ali ne nešto mnogo.

oni koji su ostali do kraja pozdravili su aplauzom prilično brojnu glumačku ekipu (došlo je 15-ak njih!) + reditelja negde oko 02h a onda su se razišli iz tople, nerashlađene, zagušljive sale da napolju, u grupicama, objasne sebi i drugima šta su upravo videli.
na konferenciji za novinare u 'press centru' (tj. vrućem, zagušljivom šatoru ispred hotela maj plejs) pojavila se by far najbrojnija glumačka ekipa na celom festivalu, što je takođe pokazatelj ljubavi i podrške glumaca svom filmu i reditelju. njihova priča odisala je iskrenom posvećenošću i podrškom, videlo se da su svi svesni da su napravili veliki film i da su ponosni na to, kao i na unikatno iskustvo njegovog snimanja koje je bilo avantura kakvu teško da će ponovo doživeti.
sa mladenom (i majom uzelac) družio se niški deo cultofghoul ekipe koji im je pokazivao najbolje lokalne kafane, a na mladenovo traženje da vidi malo kako izgledaju okolna sela vodili smo ga u 'moje' pusto i napušteno selo ŠPAJ sa čijeg groblja je gornja slika. narednih dana biće ovde okačen detaljniji foto-izveštaj sa te exkurzije. sve fotke je ispucao naš vozač, zabavljač i fotograf, shozo hirono kome se i ovom prilikom zahvaljujem na svemu.

понедељак, 24. август 2009.

GROSSMANN 2009 REPORT: PART 3


PETAK, 14-ti

Pošto sam stabilizovao svoj bioritam nakon neuspelog pokušaja trovanja i vratio se svojoj mesožderskoj i vinopirskoj 'dijeti', Grossmann se nastavio po principu business as usual.

Shvativši da sam malo zapostavio gledanje filmova na ovogodišnjem Grosmanu, reših da prosek popravim revnosnijom posetom bioskopu. U popodnevnim časovima odoh da repriziram mexički hororčić ALUCARDA iz Mondo Macabro ponude, koji sam do sada gledo samo jednom i malo osveženja memorije ne beše zgoreg. Podsetih se koliko je to, zapravo, žestoko satanistički film – svakako jedan od najsatanističkijih ikada. (Zlu)radost s kojom se tu huli i blasfemiše sve u 16 ima u sebi nečeg dražesnog, infantilnog, tipično katoličkog – jer ovakav film ne bi mogao da nastane u nekoj drugoj kulturno-religioznoj sferi do u katoličkoj: znači, Španija, Italija, Mexiko i Brazil najextremniji su exponenti ove vrste filmmejkinga.

Mada je ALUCARDA sirova po ivicama, a i po sredini, i neverovatno jeftina sa svojim skoro-kartonskim kulisama, moram reći da čak i teatralnost stilizovanog ambijenta sjajno funkcioniše u spoju sa teatralnom glumom (da to kreveljenje blagonaklono tim terminom okvalifikujemo) i drečavim prizorima golotinje, orgijanja, đavolisanja, opsedanja, krvi i (na kraju) pirotehnike koja maltene sagori ne samo zaplet nego i samu filmsku traku. Svakako explozivan film, pravo jedno malo veliko čudo unutar psihotronskog filma, dražestan crni biser koji me je baš okrepio na ovo ponovljeno gledanje. Moja ocena filmu je jedna lepa, čvrsta, stabilna trojka: ***

To je bila priprema za premijerno gledanje pakistansko-engleskog HELL'S GROUND, koga istina imam na divxu već pola godine, ali eng. titlova nigde ni od korova, tako da ga tek sada i ovde, na Grosmanu, prvi put odgledah. Nisam očekivao mnogo, a mnogo nisam ni dobio. Ovo je prvi pakistanski gore movie, i otprilike je toliko uspešan, originalan i zanimljiv koliko i prvi pančevački zombi film. Odnosno, osim što je prvi, i što tek tu i tamo nabaci poneki zanimljiv kadar, u svojoj suštini to je ipak jedno nedomišljeno i isprazno prežvakavanje opštih mesta kome jedino nešto malo lokalnog paki šmeka daje egzotičan začin. Najrevolucionarnija stvar u vezi sa celim filmom jeste nebriga s kojom on, iz čista mira i bez smaranja tako ograničavajućim faktorima kakvi su smisao, motivacija, logika i žanrovska doslednost, just like that otpočne kao zombi horor, a onda se niotkuda, u drugoj polovini, pretvori u mad masked slasher on the loose horor.

Uslikan je poprilično bedasto, tmušasto, sumračno, zrnasto, ali barem nema drmajućih egzibicija i taj besmisao koji se vrti na ekranu može se ispratiti bez problema. Možda se čak preteralo sa tim noćnim prizorima bleštavo obasjane magle usred pakistanske šume – prilično je apsurdno da tamo neka hindu džungla usred noći blista od svetla iza svakog drveta, a da onda zađeš u ljutomerska brda (Slovenija, EU) i u totalni mrkli mrak bez i najmanjeg svetla a kamo li svetlucajuće magle i reflektora iza drveća! Sve u svemu, HELL'S GROUND je kao pakistanska ZONA OF THE DEAD, samo manje zabavna jer nema ništa nalik Kenu Foriju ili trapavom pidžin ingrišu. Efekti maske su rudimentarni, osrednji, a maskirani ubica sa zavitlanim buzdovanom više laje nego što ujeda, tj. pričini vrlo malo štete na mesu tim svojim slikovitim oruđem.
Ocena: *(*) tj. 2-

Nakon toga primaklo se vreme za ono što je trebalo da bude hajlajt festivala: Ruggero Deodato Q&A. Umesto hajlajta, taj razgovor se pretvorio u izvor neopisivog (or is it?) nerviranja, frustracije i besa protiv IDIOTA koji je tu sesiju vodio – a to je vodeći slovenački novinar (tako mi bar kažu), Marcel Štefančič Džunior. Ja ne znam koji je to princip i da li je to pravilo u svim ex-Yu državicama da vodeći filmski kritičari moraju da budu morončine ako žele da rade za vodeće medije, ali ova budalaština koju je Mr. Š. počinio sa Deodatom bila je toliko kataklizmatično iritirajuća, da zaista nisam siguran da li bi teleportirani 'krem' srpske kritike sačinjen od Dude Lakić ili Sandrice Perović bio u stanju da počini još idiotskiji i bezveznjačkiji Q & A od onog kojim nas je častio Marcel Marso. Tokom celog njegovog trajanja ja sam toliko kolutao očima da se to moglo čuti za okolnim stolovima, a moje neprestano uzdisanje i povremeni komentari, tipa: "Idiot!", "Krrrretennn!" i "Jebote, kakav RETARD!" terali su neke da se osvrću ka meni.

Dobro merilo toga koliko je to loše vidi se i u reakciji Žutog Titla, koji je inače uvek i svuda pretežno afirmativan i ne pretrže se sa javnim kritikama, ali čak ni tamo nije se moglo to veče opisati blaže od ovog:
"Q&A koji je sa njim vodio Marcel Štefančić razočaranje je kakvo se ne pamti - Marcel se nije potrudio sročiti ni jedno suvislo i interesantno pitanje nonstop mlateći praznu slamu na što ga je Deodato u jednom trenutku čak pitao "Are you drunk?" Neprocjenjivo!"

Ja nemam razloga da budem suzdržan, naprotiv: ako očekujete ublažavanje, mekoću, finoću i komentare u rukavicama – na pogrešnom ste blogu.

Molim osetljive, žene, decu, trudnice i članove porodice Štefančič da ne čitaju dalje, jer sada ću da izlijem par čaša žuči na tog IDIOTA.
Pre svega da podsetim: prošle godine je MŠ vodio Q&A sa Kormanom, i to je bilo manje-više OK. Nisam imao većih zamerki, i evo kako sam to opisao u svom izviješću:

"Marcel je, očito, veliki znalac RC-ovog opusa, i u par navrata je iznenadio dekicu Cormana pitanjima o filmovima koje je ovaj i zaboravio da je radio, ili o izjavama koje je smetnuo s uma da ih je dao. Marcel ga je neumoljivo podsećao i još neumoljivije mu mahao rukama na par cm ispred lica, unoseći mu se u lice i započinjući svaku rečenicu sa BUT toliko da sam ubrzo poželeo to kick his butt! Samo sam čekao kad će da uskoči onaj rmpalija telohranitelj, i da uspostavi restraining order ovom Marcelu, očito obeznanjenom radošću što ima svog idola pred sobom da je penio i pljuckao i mahao ručicama toliko da sam očekivao da će se uskoro bar jedno Cormanovo oko naći na vrhu Marcelovog prsta. Ipak, beše to zabavno i fino, snimak svega imate na Žutom titlu, a i publika je bila OK sa pitanjima."

Znači, ako apstrahujemo MŠ-ov idiosinkratični način govora i unošenja u lice sagovorniku na samo 20ak cm od njegove face, te prodorni pogled koji mu upućuje pravo u oči hipnotišući ga kao zmija mungosa (ili beše obrnuto?) ili pak napadne poze sa nalakćivanjem, podbrađivanjem i mahanjem rukama na sve strane, uključujući tu i private space od pola metra oko gosta, pa čak ako na trenutak oprostima i njegovu sklonost da svaku rečenicu započinje sa BUT, odnosno sa NO, BUT... – dakle, ako to sklonimo na stranu, ta priča sa Kormanom bila je OK.

Not so with Deodato!

Sve gornje idiosinkrazije bile bi svarljive (manje-više) da je sam sadržaj ovog razgovora bio smislen i pitak i supstancijalan. A on je bio sve samo ne to.
Pre svega, IDIOT je gosta najavio na slovenačkom, što je potpuno bezveze, budući da to što je rekao nije razumeo niti sam gost koga najavljuje, niti brojni stranci u publici (kojih je, zapravo, bilo mnogo više od Slovenaca). Osim toga, (ne)zvanični jezik festivala je Engleski – svi strani filmovi se prikazuju na engleskom jeziku ili sa engleskim titlovima, bez ikakvog prevoda na slovenački, a isto važi i za najave filmova, razgovore s gostima i ostalo. Svi pričaju sve na engleskom, bez obzira odakle su, pa tako i Butgerejt sa mnom prethodne večeri. Mislim, OK; Butgerejtov glas i izgovor nemačkog možda podsećaju na neki skeč Montija Pajtona, možda je to polu-komično, ali jebi ga, ako hoćeš da te razumeju, red je da pričaš na engleskom, makar ti i ne bio maternji. U svakom slučaju, poenta je da treba da te razumeju oni kojima se obraćaš. U ovom slučaju, uvodno nagvaždanje tog IDIOTA nije razumeo niko sem Slovenaca, a ono nije ni bilo praćeno nekim naknadnim prevodom. To je bilo to. Ko ne zna slovenački, ko ga jebe. Ne znam da li je u pitanju neki Marcelov slovenački nacionalizam ili tek još jedan od simptoma retardiranosti, tek bilo je baš bezveze. Deodato ga je belo gledao dok je ovaj trtljao na njemu neznanom jeziku.

A onda je krenuo sa pitanjima na engleskom. Prvo i za Marcela najvažnije pitanje bilo je: kako je i gde je Deodato našao Savinu Geršak da mu igra u nekom od njegovih minornijih filmića. To je vrlo važna stvar, pošto je Savina Slovenka, pa Marcel mora da podvuče važnost toga. Deodato je pokušao da smisleno odgovori na to, ali ovaj IDIOT insistira: "Yes, but how did you GET her?" Deodato ga zbunjeno gleda: "What do you mean? I did not get her. The producer got her." IDIOT se ne predaje: "No, but did you GET her?" Deodatov pogled govori: "Šta me ova stoka pita? Dal sam jebo Savinu, ili šta? Jebem ti idiota!" ali pošto je on ipak fin gospodin i gost, ove komentare je ostavio da vise u vazduhu odakle sam ih ja pokupio svojim hipersenzitivnim senzorima.

Tu nije bilo nikakvog reda: Marcel je zapeo da pročačka svaku moguću triviju i trač i beslovesno nebitan podatak, sa posebnim akcentom na glumce s kojima je Deodato radio, i kakav je ko od njih bio. Ponešto od toga nije bilo nezabavno čuti, recimo da je Richard Lynch svoje opečeno lice stekao namernim samospaljivanjem tokom antivijetnamskih demonstracija ispred Bele Kuće 1960-ih, ili da Deodato mrzi (bukvalno, tim rečima je kazao) Davida Hessa, koji ga, kako Ruđero kaže, i dan-danas proganja preko interneta i skajpa da ga zove za neki novi film. Ipak, kako je priča odmicala, postajalo je zamorno to tračarenje, kao da je Deodato došao u Nedeljno popodne na Pinku, a ne na žanrovski filmski festival: sve što je IDIOT hteo da zna bilo je: kakva je bila ova, kako je bilo raditi sa onim, itsl. Deodato se trudio da na to odgovori svojim, na žalost, vrlo skromnim engleskim, ali je to brzo postao niz repetitivnih "She was nice, he was nice..." bez nekih juicy details.

Jedna od iritirajućih MŠ-ovih karakteristika jeste i to da nametljivo prekida sagovornika i u svakoj prilici potencira svoje poznavanje nabubanih podataka, te umesto da pusti sagovornika da priča, MŠ ga neprestano usmerava u pravcu koji njemu odgovara. Na primer, Džunior kaže: u tom-i-tom filmu vi ste radili sa: pa krene da nabraja imena glumaca. Već na prvo ime Deodato poskoči i započne rečenicu da nešto prokomentariše tog glumca, ali ne: IDIOT mu upada u reč i nastavlja da vergla spisak glumaca: "pa je onda tu igrao ovaj, pa onaj, pa je tu bila i ona..." Deodato pokušava da dođe do reči i kaže nešto, ali ne: STOKA mu opet upada u reč i nastavlja da vergla cast of characters tog filma! Znači, važniji sam ja, koji vodim razgovor, nego ti, koji si moj gost! IDIOT!

Ono što je takođe bilo napadno jeste Marcelova fixacija na socijalizam, komunizam i Marxa. Jedno od glupljih pitanja koja je Deodatu postavio ticalo se neke koprodukcije koju je ovaj snimao u tadašnjoj SFRJ: "What was it like to shoot a genre film in a socialistic (sic!) country?" Deodato pokušava da mu objasni da je to bila obična koprodukcija, producenti našli partnere ovde, došli i snimili šta su imali, no big deal about it, ali ne: IDIOT zapeo: "Yes, but: wasn't it strange to shoot a genre film in a socialistic country?" Drugim rečima, kreten kao da ne zna da je u SFRJ bila najnormalnija stvar da se ovde snimaju koprodukcije, još od 1950-ih naovamo, da su tu rađeni grdni žanrovski filmovi – od nemačkih VINETU westerna pa preko par giallo-a, akcionih, ratnih i kakvih sve ne filmova. I da tu nema baš ništa čudno: odnosno, čudno je bilo imati domaće autore koji rade domaće žanrovske filmove (Žika Mitrović itd.), ali nije bilo ama baš ništa čudno da neki Italijan ili Amer dođu ovde i snimaju šta god, socialistic or no socialistic country! Tito nikad nije bio gadljiv na capitalistic money!
Kasnije se vratio na varijaciju ovog idiotizma kada je jedino pitanje koje je imao da postavi o filmu THE WASHING MACHINE bilo: "What was it like to shoot that film in a socialistic country, like – ROMANIA?" (pritom je reč Romania izgovorio s takvim gađenjem i s takvom kiselom facom, samo što nije pljunuo u stranu, kao da je rekao Tunguzija ili Uzbekistan). Deodato je pokušao da objasni da tu nije bilo ništa posebno, to je bilo posle Čaušeskua, no big deal, ali ono što je iritirajuće jeste da taj MŠ IDIOT nije imao ama baš ništa drugo da pita vezano za jebeno poslednji film koji je Deodato uopšte snimio do danas (ako ne računamo TV serije)! Ni zašto i kako je to bio njegov poslednji FILM, niti bilo šta od potencijalno zanimljivih stvari vezanih za taj luckasto sleazy soft-porn horor, za njegove obnažene zvezde, za sjajnu fotografiju koju je tu imao (jedan od najlepše uslikanih Deodatovih filmova)... Ne, ništa od toga.

Marcela jedino tu zanima - socialistic country!

Vrhunac tog komi-fetišizma bio je komentar da je CANNIBAL HOLOCAUST nekakva elaboracija Marxa – u džungli. "Marx? Da li si ti zaista potpuno retardirani idiot?" govorio je zbunjeni pogled Ruđera Deodata, upućen u jednakoj meri Marcelu, koji je likujućim pogledom piljio u njega sa udaljenosti od 16 cm vazdušne linije od njegovog nosa, i publici, kao tražeći pomoć od nje. Zatražio je objašnjenje, pošto on očito nije imao Marxa na umu kad je snimao kanibale, ali mu ni nakon njega ništa nije bilo jasno (nije ni meni, pa ne tražite da reprodukujem tu besmislicu koju je MŠ izneo). Onda je samo slegao ramenima.

Bila je to jedna od situacija u kojima je Ruđero explicitno tražio pomoć od svojih drugara iz Italije, koji su sedeli u prvom redu, i od njih tražio da mu na italijanskom kažu šta ovaj oće, pošto to na engleskom nije imalo nikakvog smisla. Kad su mu ovi na italijanskom ponovili nebulozu koju je ovaj već kazao na engleskom, Deodatu kao da je laknulo jer je kazao nešto u stilu (koliko mi moje znanje italijanskog dopušta da protumačim): "Aha, u redu onda. Na trenutak sam se pobojao da sam JA ovde IDIOT. Ali sve je u redu. Ipak je to ON."

Nešto kasnije, Marcel je izbacio još jednu bombu, opisavši CANNIBAL HOLOCAUST kao "De Sica in the jungle". Deodato se zabezeknuo: "What do you mean? De Sica?" A ovaj zapeo da objasni da je imao na umu nešto kao neorealizam, ovo-ono. "Yes, but I was Rosselini's assistant. It makes more sense to say Rosselini in the jungle?" NO, BUT... reče ovaj i nastavi sa nebulozama, na koje je Deodato već bio na ivici strpljenja, pa ga u jednom trenutku upita: "Are you drunk?"

NO, BUT I'm a retard, bio bi tačan odgovor, ali ne, ovaj je to odzenovao i nastavio sa nekim narednim tračerskim pitanjem u stilu: ko je koga jebo na setu kog filma.

Pored upadanja u reč, prekidanja i napadnih NO, BUT rečenica, Marcel se isticao i imbecilnim sugestijama koje je nametao Ruđeru: umesto da ga pita o stvarima koje ovaj JESTE radio, ovaj je više voleo da zna zašto taj reditelj NIJE radio neke druge stvari koje je, po Marcelu, morao. Na primer: "How come you never put together Michael Berryman and David Hess together in a film? The stars of two famous Wes Craven's films – together! Something like Freddy Vs Jason!"

Mislim, kako odgovoriti na takvo pitanje? "Nisam to snimio, eto, jer je imbecilna ideja, a osim toga, imao sam pametnijih ideja na pameti, pa ni njih nisam stigao da ostvarim a kamo li ovo!" Imao je MŠ još par pitanja u sličnom stilu: "Zašto niste snimili... bla bla?" ali sam ih zaboravio. Deodato je bio suviše uljudan gost da mu odvrati: "Pa eto, nisam, zato što sam ja reditelj a ne ti, i zato što nisam imao idiota za savetnika da mi to predloži!" Ali da je ovakvim pitanjima Marcel pokušao da rešeta nekog malo manje user-friendly reditelja, kao npr. Argenta ili Noea, video bi kako bi se proveo! Uši bi mu bile vezane u mašnice i imao bi da cvili ispod stola umesto da ispaljuje svoje NO, BUT... idiotizme.
Sve u svemu, tih sat i po je proteklo sve u tom stilu: red nebuloza, red glupih pitanja, red imbecilnih sugestija, red tračeva, red nabacanih kurioziteta, red Marxizma, a sve zajedno – a waste of time. Nije ga pitao niti jedno jedino zaista relevantno pitanje. Nije ga čak ni slušao, suviše preokupiran SVOJIM pripremljenim pitanjima a da bi adekvatno reagovao na licu mesta, na nešto što Deodato tu i tada izgovori. Na primer, Deodato na pitanje o eventualnom novom KANIBAL filmu odvrati nešto vrlo uopšteno, da ga najverovatnije neće tako skoro snimati jer sprema dva nova projekta. IDIOT, naravno, propusti da ga pita da nam RD kaže nešto više o njima - potpuno ispusti tako važnu stvar, jer se idiot naoštrio da ga pita za KANIBALE, a to što mu čovek na licu mesta saopšti da sprema ne jedan nego dva DRUGA nova filma – to ništa. To IDIOT nije ni registrovao. Na svu sreću, Deodato je meni u 4 oka već pričao o njima, ali veliki je propust da imaš intervjuera koji postavi sva pogrešna pitanja a nijedno pravo.

Onda je data prilika pitanjima iz publike, ali ni publika nije bila na nivou gosta, nego bliže nivou gosta-domaćina. Jedan iz prvih redova je baš zapeo da zna zašto su glavni junaci u HOLOKAUSTU – Amerikanci. Deodato mu lepo kaže da je to iz komercijalnih razloga, tražili producenti, oće da prodaju film u Americi, da bude na engleskom itsl. Ali ne, ovaj zapeo, kao da je Džuniorov džunior, zašto nisu Kanađani ili Australijanci nego baš Ameri? Nakon par poziva mutavoj, mrtvoj publici da nešto pitaju živu legendu pred sobom i dalje se niko od 30-40 okupljenih nije oglasio, pa je -da kolko-tolko izvadi stvar- reagovao Miha Mehtsun i pitao nešto o reakciji Serđa Leonea na KANIBALA.

Ja sam do tog trenutka već bio svuiše smoren, iziritiran i ojeđen time šta je ovaj IDIOT napravio od Q & A da baš namerno nisam hteo da 'vadim' stvar i postavljam neko pametnije pitanje: njih sam čuvao za sutradan, za kada sam imao zakazan termin da sa Deodatom popričam o svim onim stvarima koje ga Marcel nije pito.

Posle toga nastupilo je deljenje autograma, pri čemu je hajlajt bio kada je Samir iz svog spec. kartona izvukao srpski plakat za Deodatove PLJAČKAŠE ATLANTIDE, što je bilo baš onako cool, pošto su svi ovi ostali bedni izgovori za fanove Ruđeru prinosili ili kataloge festivala ili kolor-fotokopije i printove DVD omota njegovih filmova. Ja sam svoj omot HOLOCAUST DVD-a, i postera iz njega, mudro čuvao za sutradan, sluteći da je bolje da prvo Deodata impresioniram svojim pitanjima, umesto da ga ovde savatavam u polumraku gde ne vidi ni kome ni šta potpisuje. Ta strategija se pokazala promišljenom, jer je Ruđero sutradan, nakon mog intervjua, našao za shodno da, uz posvetu TO DEJAN dopiše još i GOOD GIORNALISTA jer je bio vrlo zadovoljan tim našim razgovorom. Ali, o tom potom.

Kad se malo razišla gužva, priđoh Butgerejtu i rekoh: "E, jebi ga, Jorg, nakon ovog Q&A malo mi je neprijatno zbog onog našeg sinoć, bojim se da smo možda bili malo dosadni, tj. ne ovoliko zanimljivi i trivijalozni kao ovo s Deodatom." A on će: "I think quite the opposite," i nastavi sa izlivima svog nezadovoljstva ovim razgovorom koji je i njega ostavio gladnim za zaista pametan razgovor sa tako zahvalnim gostom. Ja mu obećah da ću sutra učiniti koliko mogu da sperem gorak ukus ovog Q&A-a i da odradim malkice bolji posao.

Posle ovoga došlo je na red i prikazivanje CANNIBAL HOLOCAUSTa.

Sasvim tipično, Tomaž je pri sebi imao samo nekakav engleski DVD filma odakle je planirao da to pusti sa video bima (na žalost, ništa od KANIBALA sa trake!). Tek dan pred projekciju je saznao, i to od ljudi iz MONDO MACABRO firme, da je ta njegova - žešće cenzurisana verzija. I u ovoj prilici, kao i toliko puta do sada, Tomaž je imao sreće da mene ima u blizini da mu, po ko zna koji put, spasem guzicu. Pošto sam sa sobom poneo svoj fully uncut extra special mega super edition HOLOKAUSTA na DVDu, bio sam toliko human da im dopustim da ga iskopiraju sebi i da tu, moju uncut verziju prikažu na festivalu.

Pošto u to vreme nije bilo ništa exkluzivnije, nakon što odoh po malo pizze pre fajronta, vratih se u bioskop da odgledam veći deo druge polovine filma u prenapučenoj sali, u kojoj je i sâm Deodato zaseo da po 41. put odgleda svoj film sa mog DVD-a. Ja sam već rekao na ovom blogu šta mislim o tom filmu, i tome nemam šta da dodam ni nakon ove reprize: VELIKI je to i divljenja vredan film, pa me tim više nervirao komentar Sendijeve šminkerke da je to dosadno, da nije ništa posebno i da je puko iživljavanje bez ikakve poente. Slegnuo sam ramenima jer su mi svi kapaciteti za toleranciju već bili iscrpljeni Marcelovim lupetanjima i više nisam imao živaca za dodatna.

Odatle odoh na trg gde je u 23h počinjao KILL BULJO, vrlo simpatična i mestimično baš duhovita parodija na Tarantinovog Bila, kao i na niz novijih filmova, ali i sa brojnim autentičnim, neparazitskim gegovima, sa mnogo gross out humora i baš onako prijatnog crnog humora apsurda. Meni su komedije, a naročito parodije, vrlo retko smešne, ali ova mi je prijala i slatko me zabavila. Tu mi se pridružio Aca R. koji je tek tada otprilike ustao, a Arminio se, jedan red iza, kikotao na film svakih 20ak sekundi.

Pošto Aca nije prisustvovao razgovoru sa Deodatom, kasnije sam mu živopisno opisivao, imitirao, inscenirao i gestikulirao na šta je to ličilo. On se smejao i nije mogao da veruje šta je propustio. Tako, uz smeh i šalu okončasmo pretposlednji dan Grosmana.

недеља, 23. август 2009.

ĐAVOLJA VAROŠ (2009)


u velikoj sam dubiozi kako da ocenim ovaj film.
kako, kojim parametrima meriti OVO?
otkriću vam tajnu: često moja ocena označava količinu uživanja koje mi određeni film pruži, pa onda samo racionalizujem u čemu sam i zašto uživao. to ne može uvek tako, jer postoje i filmovi koji su zaista loši po normalnim merilima, a u kojima ipak uživam na nekom nivou, tj koji me zabave ponečim (kao npr. ZOMBIES THE BEGINNING ili DOCTEUR JEKYLL ET LES FEMMES).

ĐAVOLJA VAROŠ mi nije bila dosadna, naprotiv: veći deo sam ispratio s određenom dozom pažnje, koja je mestimično prelazila u nevericu u to šta gledam; na par mesta sam se čak i nasmejao. a opet, ovo je evidentno loš film. zapravo, ne znam ni da li da ga nazovem filmom.

pokušavajući u glavi da odredim numerički ekvivalent ovoga, razmišljao sam o nečemu oko 2-. a onda se setih da sam toliko na prvo gledanje dao ZONI OF THE DEAD. sad, ZONA jeste slab film, ali je film. slab je po nekim merilima koja se mogu egzaktno predstaviti, mogu se obrazlagati, možemo se oko njih čak i ne slagati, ali su ipak postojeća. možemo ga stavljati u neku tradiciju, recimo, porediti sa sličnim filmovima, govoriti o ambicijama i postignućima…

ĐAVOLJA VAROŠ se ne može ocenjivati kao film. to je srpski film – dakle, nema druge nego da čovek posegne za možda kukavičkom, možda olakom, ali zapravo jedinom mogućom ocenom ace radivojevića: N – neocenjivo. odnosno – SF: srpski film.

ipak, ovo je redak srpski film koji, uz određene ograde, mogu da nekome preporučim da gleda. opet, ne na način na koji se preporučuju normalni filmovi (gledaj obavezno, odličan je!), već na jedan sasvim nenormalan način – gledaj ovo, nećeš verovati šta gledaš!
otac se zavetovao na ćutanje i otišao u monahe, zatočio se u keliju. majka našla nekog našeg amera za koga se nada da će je odvesti u obećanu zemlju. ćera je sirota, jadna, a tela bi da bude nova jelena teniserka. kad ćera dođe da ga poseti u keliji, pošto je on u zavetu ćutanja, tata s njom 'govori' putem voice programa na laptopu.

laza ristovski dolazi da zadavi ženu koja ga je u petom osnovne tužila što ju je vatao, zbog čega ga otac tukao, a on tukao oca, pa završio u popravnom i to mu sjebalo život.

mafijaši na brodiću proslavljaju dil sa ministrom tako što u određenom momentu ispod stola izmile 3 kurve koje svoj trojici krenu da puše. onda naiđe čamac iz koga suparnici izmitraljiraju ove gore, pobiju svu trojicu + jednu kuravu, a 2 preživele, pokrivene krvlju, skoče u reku i plivaju ka obali.

vlasta velisavljević je ginekolog u penziji koji se uželeo pičke, a nije je video godinama. žena mu umrla, a 'neprijatno mu da moli snajku'. zato ode u javnu kuću, gde mu ljubazna kurva ponudi svoj alat na uvid. dedu strefi srčka.

slavko štimac PONOVO ima da igra jedinu neiskvarenu i dobru osobu u celom filmu (uz ovu jelenu-wannabe teniserku) – kad ga najure s gradilišta zajedno sa grupom zgubidanskih 'majstora' preokupiranih tv prenosom tenisa, on nađe sledeći posao – da bude koljač belih zečeva. naravno, štimac nikad ne bi naudio belome zeki! umesto toga, on pusti stotine tih belih glodara da šetkaju po travici kraj reke.

tatko smiruje svoju bebu sipajući joj pivo u flašicu. kad se derište usere, odnese ga u kupatilo da promeni pelene, ali ga dozove ortak iz sobe jer jelena baš tada nabija neke poene u meču. ovaj skroz zaboravi dete, i ono padne s mašine, raskrvari glavu (explicitna gore scena!) i završi u bolnici.

tinejdž romeo koga je curica šutnula zbog drugog reši da se svojim preskupim džipom zabije u zid, ali se u poslednji čas predomisli, prikoči i samo se polomi.

itd itd itd.

znači, ovo je kao da je neko zaspao gledajući EL DIA DE LA BESTIA a onda sanjao neku pavićevu tv seriju pa kada se probudio rešio da od upamćenih mutantskih fragmenata napravi 'ozbiljan umetnički film', 's porukom', ono – baš angažovan. da zabeleži ko smo i šta smo mi, danas, ovde.

ne, ovo je zaista neverovatno. kao scenario za neki vrlo prljavi crni humor koji je iz nekog hira neki naduvenko izrežirao kao nadrkano ozbiljnu dramu. mislim, jebem li ga, ovo stvarno nije daleko od hipotetičkog slučaja u kome, recimo, neko dan pred snimanje MALE NOĆNE MUZIKE izbaci zeku i dovede paskaljonija da to režira, ne kao crnu komediju apsurda, nego kao angažovanu sliku jednog vremena.

rezultat je, opet: srbija kao FRIKŠOU. things as usual.

da se razumemo: ja se slažem da radikalna vremena zahtevaju radikalne filmove. ali ovo pre svega uopšte nije film nego niz skečeva koje je neko radio kao strejt-fejs jednočinke, i to nalepio jedno na drugo u pretencioznom i preposterous konglomeratu koji niti je omnibus niti je povezana i uverljiva priča, niti ti likovi i motivacije i situacije imaju ikakve veze sa stvarnošću, a sve slikano rumunski 'realistično'.

najzabavniji, istorijski momenat: film sam gledao na otvaranju niških filmskih susreta. 2 sedišta dalje od mene sedeo je nikola stojanović (vidi izveštaj sa KRATKOFILA ako si zaboravio ko je to), koji je celo vreme uzdisao i gunđao, a onda pred kraj demonstrativno zatražio cigaretu od jednog obližnjeg, s rečima: "pre više od 10 godina ostavio sam pušenje – ali SAD moram da zapalim!" što je i učnio.


ja, avaj, još uvek ne pušim.


PS: pored goreskiciranog frikšoua, ĐAVOLJA VAROŠ se –uz oprez- preporučuje i zbog solidne količine lepih golih cura i sex scena. pogledajte ovo s nekim dobrim društvom, uz alkohol i/ili travu. ĐV je so bad it's kinda good!

ocena:
**
2+

субота, 22. август 2009.

GROSSMANN 2009 REPORT: PART 2

SREDA (12.08)
 
Desetak sati sna čuda čini: kada se sam od sebe probudih oko 11h činilo mi se kao da su jučerašnje putovanje, Tomaževe loše vesti, iznurena promocija i sve ostalo samo ružan san. Stigao sam taman da nešto prezalogajim iz domaćinovog frižidera kada me Marko pozva i najavi da uskoro dolaze po nas kako bismo otišli u posetu ormoškim vinskim podrumima na jednu turu degustacije. Bio sam toliko ganut što nisu zaboravili na nas da su mi suze spontano potekle na usta.
Prošle godine su nas vodili i kroz fabriku za pravljenje vina i kroz njene spooky podzemne cisterne, hodnike, podrume i ostale kripte, ali ovog puta, srećom, odosmo direktno u prijatno podrumče na konzumaciju 5 odabranih vrsta vina (različitih od prošlogodišnjih), ispresecanih komadićima kačkavalja (da 'obrišu' sa nepca trag prethodnog vina). Bili su tu Beki i Maja, Samir i Laki, engleskinja i njen mišoliki Izbavitelj, itd. U ovom trenu ni B ni D još nisu bili u Sloveniji: B je došao kasnije tog popodneva, a D tek u četvrtak.

Nakon degustacije, koja nas je poprilično zagrejala, izađosmo iz podruma i nastavismo zajebanciju i pijuckanje iz flaše koju je Marko odnegde proizveo. Mene je vino pomalo počelo da hvata, ali sam ipak osetio potrebu da nazočnima pokažem da nisam pijan, što sam učinio izvođenjem raznih akrobacija koje zahtevaju savršenu koordinaciju tela.
Ipak, među nama govoreći, prijatni utjecaj vina bio je primetan, i sa velikom radošću dočekah prevoz nazad, u privremeno stanište, na 2 sata okrepljujućeg, mada ne baš sasvim otrežnjujućeg sna.

Rovitog mozga i ne sasvim razbistrene svesti odvezoše nas na drugu degustaciju tog dana, ovog puta u Dvorac Jeruzalem – na još 5 sorti vina, koje smo, za razliku od onih jutrošnjih, imali još i da ocenjujemo u upitniku na kraju procesa. Treba li uopšte napominjati da sam i ove godine, kao i prošle, svojim prefinjenim ukusom izglasao upravo vino koje je na kraju i dobilo zvaničnu nagradu za NAJBOLJE VINO (Hudi Mortus Mačor, il tako nešto)? Naravno da treba, zato to i činim. Inače, taj dvorac (zapravo hotel) i njegova okolina su vanredno prijatan ambijent, a opijanje u njemu je bilo toliko uspešno da se sećam vrlo malo toga vezanog za to popodne, pa me ne pitajte ko je tu bio i šta sam s kim radio ili pričao.
Znam samo da su nas prilično uveseljene odvezli u Ljutomer, gde načas bacih pogled na internet (moja prva doza imejla, sagite i dr. obaveznih razonoda još od utorka ujutro!), a onda odoh u bioskop da repriziram ZONU OF THE DEAD. K'o velim, daj da vidim da se nisam možda onomad ogrešio o film, možda nije baš ubi bože – možda u Sloveniji igra neka SVETSKA, a ne SRPSKA verzija. Uostalom, bio sam dovoljno pjan da mi film, u tom stanju svesti, možda čak bude i umereno zabavan. I zaista, što jes-jes, najbolji je SPS. Odnosno, ZONA mi je na ovo gledanje delovala manje bolno, a mestimično čak na granici prijatnog, i možda bi mu ocenu od 2- trebalo zameniti klimavom dvojkom.

Šijan je bio oduševljen filmom i posle projekcije ga hvalio svima okolo: meni, Aci, Lakiju... tvrdeći da je to najbolji srpski film u poslednjih ko zna kolko godina. Naravno, kad to dolazi od čoveka koji je pretprošle godine potpisao onaj nesrećni S.O.S. onda te kvalifikacije treba uzeti sa džakom soli. S druge strane, možda treba reći da je projekciju napustio M. Mehtsun, čovek za koga su oni nesrećni VINOPIRI i sada KORPUS KRISPI zapravo dobri filmovi (!). Ipak, istine radi, moram reći da se ZONA u poređenju s tim nesnosno amaterskim i dosadnim tvorevinama čak donekle i drži kao film. Makar i slab, ali ipak film, a ne – snimljeno... nešto.
Iz bioskopa odoh pravo na gracki trg da pod vedrim nebom odgledam drugu polovinu EDEN LAKE-a, a zatim u baštu da požurim s večerom, pošto ti nesrećnici ne služe hranu posle 23 h (kakvi divljaci)! Dok sam jeo, na platnu se dešavao izbor FESTIVALA SRPSKOG FILMA FANTASTIKE.

To je počelo mnogonajavljivanim i hvaljenim filmom ZVEZDA 3, od autora Ghoul-pomazane IKONE SV. TODORA i (još uvek nepogledanog, al pitanje je dana) ČUDOVIŠTA IZ TAMIŠA. Na žalost, taj kratki filmić je razočarao. Scenario nema ni trunke duha, tj. sav duh otišao je u koncept, koji je genijalan kad ga čuješ/pročitaš prepričanog, ali kad sedneš da gledaš film – tu zapravo nema nimalo humora. Likovi i situacije su bezvezni, a gluma slaba, naročito od glavnog junaka, tako da je sve to bilo jedva nešto više od show-casea odlične scenografije i podnošljivih (za ovaj nivo produkcije) viz. efekata. I to je sve. Pokušaji humora ostavili su me ladnim.

Kad se već zabrinuh za sebe i svoj smešljivi brk, krenuše sa SV. TODOROM, koga sa zadovoljstvom ponovo odgledah, i potvrdih svoj raniji pozitivan sud. Istina, nisam najpomnije sve gledao, jer mi se tu negde pridružio Aca R. koji je praktično prespavao ceo dan i tek tada ustao na pretponoćni doručak. S njim razmenih iskustva oko smeštaja i drugih fora i fazona i odgledasmo još nekoliko kratkih srpskih filmića (ništa specijalno) pre nego što odosmo na trg da ispratimo završetak turskog TARKAN VS. VIKINGS.

Moram da priznam da ja nisam ljubitelj loših filmova, pa makar oni bili i turski. Mislim, OK, nije sasvim nezanimljivo gledati tog Turčina kako se 'bori' sa smešnim plastičnim i savršeno nepokretnim 'oktopodom' na naduvavanje, kako se uvija u njegove potpuno mrtve 'pipke', ili kako ga od njega spasava verni Džeki koji skače s litice pravo na plastiku koja mrtvo pluta u vodi. Ipak, život je previše dragocen za traćenje na takav treš, te sebi zapisah mentalnu notu da bi možda već jednom trebalo da odgledam turske persiflaže STAR WARTSA i E.T.-a, a za ove ostale među fensi ruljom popularne Turske Komandante Marke, Turske Zagore, Turske Đems Bondove, Turske Zvezdane staze, Turske Žikine Dinastije, itd. – daleko im lepa kuća.
I tako prođe taj dan dobrih vina i loših filmova, reklo bi se - things as usual at Grossmann, da zli grosmanci nisu našli za shodno da i ovog puta sabotiraju moj boravak.

Prvi put kada sam došao, 2007-me, pokušali su da me ubiju navodno slučajno oborenim platnom koje je krenulo na mene baš dok sam promovisao knjige U BRDIMA, HORORI i FAUSTOVSKI EKRAN.

Prošle godine sam se stalno osvrtao na platno iza mene dok sam pričao sa Juznom, ali nije ni Tomaž naivan: znao je da znam za jadac, i atentat mi spremio na drugom mestu – kada me je, tokom raftinga po murskoj mrtvaji, tačnije tokom vožnje na splavu, nehajni splavar umalo lišio bar jednog ako ne i više prstiju naglo podigavši ili spustivši nekakvu gvožđuriju na ivici splava na koju sam bio naslonjen.

Kao i tokom prvog pokušaja atentata, spasli su me samo moji besprekorno brzi refleksi. Kada je Tomaž shvatio da mojim refleksima ne može da doaka, lukavo se dosetio načina sređivanja u kome moja brzina i pojačana percepcija (čak i kada sam prividno pripit) ne mogu da mi budu od koristi.

Evo šta je bilo: u frižider u festivalskom pres centru su, među grdne neke kisele vode od sponzora, podmetnuli i jedan tetrapak soka od pomorandže. Posle obilate večere poželeo sam nešto hladno i kiselkasto i pomorandžasto, i taj tetrapak je delovao kao dar sa neba. Nasuo sam sebi punu čašu i potegao. Pih, baš i nije bio neki: imao je ukus kao da je razvodnjen, ne mnogo bolji od onih jeftinih sirupa koji se razblažuju vodom. Ipak, naviknut na buđavu hranu i okoliš, taj buđavi sok mi nije delovao previše sumnjivo, odnosno nije bio značajno bezukusniji od lokalne hrane. A i bio sam previše žedan.

Tek sutra uveče, kada je bilo prekasno, shvatio sam kakva je to tempirana bomba: u pokušaju da nalijem još jednu čašu, iz tetrapaka su pokuljale guste, lepljive i ljigave trake, valjda od užegle, bajate pulpe soka kome je davno istekao rok trajanja, ali je ipak podmuklo ostavljen tu u centru, jer Tomaž zna da ja pre ili kasnije moram da tu svratim po svoju dozu interneta, i da kad sam žedan, najradije pijem sok. Naravno, da je sok bio kiseo, ili gorak, ili sa ukusom buđi i tako nečega, ne bih otpio više od gutljaja. Ali ovako, ta tempirana bomba je bila taman toliko loša da je prihvatim kao normalni deo celog ovog festivala, a opet nedovoljno loša da je smesta ispljunem.

Da skratim priču – kao posledica ovog lukavog booby trapa, prvo je počela da me boli glava, a onda, tokom noći, dobih jedan od najgadnijih proliva koji su me spopali u životu! To sranje me je toliko iscrpelo da pola narednog dana nisam bio nizašta: odlazak u neku lokalnu banju sam rado propustio i ostao u krevetu pokušavajući da se okrepim čajem koji mi je domaćin skuvao (nikad ništa gorče nisam uneo u sebe!) i da povratim snagu ležanjem i opreznim kretanjem po sobama.
ČETVRTAK, 13.08.

Ne samo što je to sranje pojelo skoro ceo jedan dan u mom ionako skraćenom boravku ove godine, nego je pretilo da ugrozi i javni razgovor (srpski rečeno: Q&A) koji je te večeri trebalo da obavim sa Butgerejtom, pred publikom. Angažovao sam Tomaža da mi dostavi neki lek protiv ovog sranja, što je on u skladu sa svojim spektakularnim smislom za organizaciju i učinio – tek predveče, kada je došao po mene da me vozi na Q&A. For the record, tablete koje mi je doneo sastojale su se od 'aktivnog uglja' (?!) i izgledale su kao čađ u tabletama. Ko bi reko da gar i čađ koje ljudi obično bace kada čiste ćunke i odžake zapravo imaju i guzostežuće dejstvo?!

Enivej, stanje mi se značajno popravilo do predvečeri (možda zbog čaja, možda zbog uglja, a možda samo zato što nisam više imao šta iz sebe da izbacim, jer celog dana nisam pojeo baš ništa), pa krenusmo na taj Q&A. Usput prvo svratismo do Jeruzalema, gde su bili Butgerejt, i upravo pristigli Deodato, pa se upoznadosmo u istom cugu. Oni su, zajedno sa još nekim stranim gostima, imali novu turu degustacije vina, a ja tužna pogleda moradoh da odbijem ponude i da apstiniram od vina kako se ne bih kockao sa eventualnom reakcijom mog još rovitog stomaka na taj alkohol popijen na prazan želudac. Znači, morao sam da odbijem vino koje su oni pijuckali, i da nasuvo ćaskam sa njima, a najviše sa Deodatom.

Najnestrpljiviji sam bio da čujem šta će biti sa najavljivanim nastavkom KANIBAL HOLOKAUSTA. On reče da scenario za to postoji, da je vrlo spektakularan, ali da ima mnogo belosvetskih lokacija, što je njegovom sadašnjem producentu preskupo, i da bi ovaj najradije sve to snimio u jebenoj Otavi, što se Ruđeru nimalo ne dopada. Dok čeka da se njegov producent dozove pameti (ili da nabavi još para), mr. D. sprema čak 2 nova filma, i o njima exkluzivno saznajete na ovom blogu, jer nije obznanjeno još nigde drugde.

THE DAY AFTER HALLOWEEN je njegovom srcu baš prirastao film, inspirisan stvarnim zločinom za koji je suđenje u toku, a koji je Ruđero malo izmenio. Radi se o troje prijatelja koji se nakon lude helovinske zabave probude u kući jednog od njih, sa lešom. Neko od njih je ubica. Ko? Zašto? Kako? Šta dalje? Kaže Deodato da je to zamišljeno kao triler, dakle realistično, i žestoko. Dalje od ovoga nije mi otkrio, sem da će verovatno u kastu imati i neke glumce iz Engleske.

NATAS je njegov doprinos serijalu ITALIAN MASTERS OF HORROR, u produkciji Lamberta Bave. Za razliku od USA i španskih, ovo će biti jedna čudna kombinacija bioskopskih i TV filmova, pri čemu Deodatova i Bavina priča idu u bioskop, a preostale dve – na TV. NATAS govori o dve devojke koje ubiju nekoga, a onda se ispostavi da taj njihov zločin ima neke veze sa satanizmom...

Osim o ovome, Deodato mi je pričao i o tome kako ga je Romero praktično odjebo kad su se na nekom festivalu sreli, samo se rukovao i odmah otišao; o velikoj ljubavi koju Tarantino i O. Stoun imaju prema njemu (navodeći scenu paljenja sela iz PLATOONA kao direktnu pozajmicu iz HOLOKAUSTA), itd.
Sa Butgerejtom sam razmenio samo nekoliko rečenica, jer namerno nisam želeo da se bilo šta dogovaramo i 'pripremamo' razgovor, nego da sve ide spontano i da stvari koje me zanimaju po prvi put pitam pred publikom. Jedino smo malo popričali o njegovom najnovijem dokumentarcu koji se zove MONSTER MAKERS ili tako nekako, u kome je intervjuisao razne neke horor veličine, kao i o serijalu druženja poznatih (iz koga sam gledao epizodu sa Asjom Arđento i Džoom Kolmanom), te nešto malo o Gigeru, koga on dobro poznaje, i kaže da nije preterano zahvalan za filmovanje jer govori sporo, i nema baš najbolje sećanje vezano za svoje (i tuđe) radove, ali da je u principu srdačan i komunikativan jednom kad proceni da znaš znanje tj. da nisi neki kreten.

I tako, održah taj razgovor sa Butgerejtom, glatko i bez problema, u trajanju od nekih skoro sat i po: dakle, iscedio sam ga maximalno, ispitao uzduž i popreko, ne samo o njegovim delima, nego i malo šire o temama kojih smo se dotakli (recimo, o austrijskom filmu ANGST, za čije DVD izdanje je on snimao razgovor sa rediteljem). Ja sam vrlo zadovoljan kako je to ispalo, a bili su i svi ostali koji su prisustvovali.
Recimo, MONDO MACABRO momci kažu tim povodom:

"An international premier for this long awaited new feature from Jorg Buttgereit. Before the screening, Jorg gave a fascinating in depth interview, very well moderated by Serbian writer Dejan Ognjanovic."
Transkript će biti obznanjen verovatno kasnije iduće nedelje jer ne verujem da ću stići time da se bavim u narednim danima.
Odmah posle te spike prikazana je i međunarodna premijera njegovog najnovijeg naslova CAPTAIN BERLIN VERSUS HITLER. Kažem 'naslova', jer ne znam kako da nazovem ovo: film, zaista, nije, a opet – malo je više od pukog snimka pozorišne predstave. Naime, u pitanju je predstava čija su čak tri izvođenja usnimljena iz različitih uglova, tako da ima dovoljno point-counter-point uglova i reakcija da se to izmontira na daleko dinamičniji način nego što, npr. izgleda RADOVAN III – krupni planovi, široki planovi, zumovi, mrdanje tamo-vamo... Plus, na svu tu montažu dodati su još neki CGI efekti, natpisi (u stripovskom maniru) i drugi zahvati na slici. No, u koju god fijoku strpali ovog HITLERA, u pitanju je umereno zabavan primerak visokog kempa, sa mnogo ludih naučnika, grand-gestova, urlanja, glupiranja, preterivanja, pulpiranja. Gluma je teatralna, pa na kub, scenografija i efekti su drečavi to say the least, a zbivanja naravno (svesno) apsurdna.
Za moj groš, sve je to suviše na prvu loptu, predvidivo, bez nekih ozbiljnijih i produhovljenijih intervencija u Hitler-mitosu i Drakula-mitosu i superheroj-mitosu: i uberštrumpfirer i uber-vampir i uber-heroj su uzeti kao ready-made larger-than-life kreature koje se sudaraju na predvidive načine i sa predvidivim rezultatima, bez većih iznenađenja. Humor je uglavnom infantilan, ali nije vulgaran. Ipak ovo nije ni AUDICIJA ni ŠOVINISTIČKA FARSA – ali svakako nije ni RADOVAN III ili pak KRALJ IBI. Fino je to za pogledati, ali ne propuštate previše i ako vam ga sudba kleta ne baci u njedra.
Posle ovoga trebalo je da počne ŠOK KORRIDOR LAJV. Publika se sastojala skoro isključivo od gostiju iz Srbije, uz možda 5-6 zatečenih Grossmann-gostiju, ali su i potonji brzo nestali, prvo pred naletima kišice, a onda odvučeni na trg (pod šator) gde se pred prepunom šatrom prikazivala repriza KORPUS KRISPIJA. Dok su uspeli da Koridorce prebace (sa laptopom i ostalom tehnikom) u zaklonjen deo, ostale su još samo 3-4 najvernije osobe da isprate naglo skraćenu varijantu ŠOKA.

Ja sam u par navrata odlazio do šatora da proverim da li su tvorci VINOPIRA u međuvremenu naučili kako izgleda pravi film – ali sam zaključio da nisu. Nisam smeo da gledam mnogo, jer koga su zmije jele, taj se i guštera plaši. Kaže mi posle Arminio da je, u poređenju sa vinopirskom zmijom, krispi zaista gušter, ali meni je na osnovu viđenog to sve zaista delovalo kao more of the same crap: dugi amaterski smarački kadrovi sa mnogo dramatizovanja i trtljanja i gledanja u daljinu, previše bla bla i previše jeftine kamere za moje prefinjeno oko. No, Slovenci se ne predaju tako lako (osim kada Nemci dođu da ih 'porobe') – zapretili su da će mi poslati DVD screener, tako da mogu da film odgledam sa fast forwardom, što mi zvuči kao ne preterano bolna opcija.

Ostatak večeri kišurina je bljuvala svoju gnusnu vodurinu, a mi sedeli malo u bašti naše kafanice, a malo u pres centru koji je, srećom, radio do iza ponoći, pa tamo uz ćaskanje i zezanje i surfovanje dočekasmo svoj prevoz u 02h koji nas odveze respektivnim smeštajima. U međuvremenu se moj bioritam sredio i za večeru sam, možda pomalo rizično ali what the hell, pojeo neko italo-čudo koje nije bilo preterano ukusno, ali ionako sam ga uzeo za probu, s namerom da se ne obžderem previše. Sa Arminijem sam, potom, imao poduži razgovor o raznoraznim filmofilskim opskuritetima Srbije, Hrvatske, i ostatka sveta te o ludačkim aktovima fanatizma da se isti nabave, zabeleže, prebace iz ovog u onaj medij itsl.