уторак, 9. фебруар 2010.

DO VIĐENJA, GOSPODINE

Scenario: Olivije Mo

Crtež: Remi Mabzon

Veseli četvrtak, 2009

Tvrd povez, A4 format, crno belo

80 strana

U ruke mi je nedavno došao ovaj strip album i osećam potrebu da kažem par stvari o njemu.

Ja nisam veliki expert za strip, a veći znalci su već kazali svoje, pretežno pohvalne, reči posvećene ovom delu, pa ću zato biti kratak.

Priznaću, naslov DO VIĐENJA, GOSPODINE baš i ne zvuči preterano nadahnuto a kamo li privlačno. Narandžasta korica sa grubo nacrtanom probodenom ribom takođe nije umetnina koju bih okačio na zid. Pa opet, bacio sam se na ovaj strip i pročitao ga u cugu.

Najveća misterija za mene jeste samo postojanje ovog stripa. Naime, njegov zaplet sačinjava jedna mala, intimna priča koja bi možda mnogo adekvatnije ležala proznoj formi. Kratka priča ili novela, a ne strip na 80 strana. Bila bi to nemilosrdna proza – nešto između nimalo romantizovanog detinjstva iz VELIKE SVESKE Agote Kristof i nesputane a pronicljive vrlo francuske mizantropije L. F. Selina. Ukratko, mračna, teška priča. Šta će to u jednom stripu, mediju namenjenom pre svega eskapizmu klinaca i nedoraslih matoraca, zaista ne razumem. OK, u belome svetu (ovakve) stripove možda čita i poneki kulturni matorac širokih shvatanja, ali mene najviše iznenađuje i oprezno raduje optimizam Veselog četvrtka da i u Srbiji ima dovoljno ljudi (i klinaca) koji će kupiti i čitati jedan ovakav strip.

Zaplet, ukratko. Klincu umrla baba. Tačnije, ubijena je. Još tačnije, dečkov ćale je gurnuo niz stepenice. Ćale je pijana svinja. Baba je dečaku bila najdraži rod. Mama je tiha, životom (i mužem) zgažena ženica. Glavna dilema je: izdati oca, ili se praviti da ne znaš ono što znaš? A čak i ako ga izdaš, kako ćeš dokazati da nije u pitanju samo nesrećan slučaj?

Ima li pravde? Da li će istina izaći na videlo? I kome ona treba? I kome će na kraju balade biti bolje zbog toga?

Osim što je u pitanju bolna i mračna priča o odrastanju i suočavanju sa gorčinom sveta odraslih a ne spektakularna, vickasta superherojska priča o invaziji, kataklizmi, eksplozijama, čudovištima i sisatim junakinjama, DO VIĐENJA, GOSPODINE se karakteriše i crtačkim stilom koji, moram priznati, ni meni samom ne leži. U pitanju je svedeni, visokostilizovani, gotovo karikaturalni (ali ne komični) stil, debelih i grubih linija, sa malo senčenja i mnogo belih i crnih površina u jakom kontrastu. ASTERIKS ovo svakako nije. A ni TORPEDO.

Što se tiče scenarija, tu nemam većih zamerki: ambijent je odlično uhvaćen, ta francuska provincija sa svojim pravilima ponašanja deluje proživljeno i uverljivo, kao i dobro skicirani likovi i njihove interakcije koje su sve samo ne crno-bele. Makar se isprva možda i opirali tom crtežu, ako se prepustite priči vremenom će vas ona uvući u zaista specifičnu atmosferu pažljivo građenu istančanim osećajem za detalj. DO VIĐENJA, GOSPODINE je svakako nesvakidašnji strip u domaćim okvirima, i treba pozdraviti hrabrost izdavača da ga ponudi srpskom čitaocu.

понедељак, 8. фебруар 2010.

28 DAYS LATER (2002)

28 DANA KASNIJE

Režija: Deni Bojl

Scenario: Aleks Garland

Uloge: Kilian Marfi, Naomi Haris, Brendan Glison, Kristofer Eklston...


***(*)

3+

Grupa aktivista za zaštitu životinja upada u jednu laboratoriju i, nesvesni toga šta čine, oslobode šimpanzu zaraženog eksperimentalnim virusom. Oslobodilac je prva žrtva ugriza.



28 dana kasnije... Momak (za koga kasnije saznamo da se zove Džim) budi se u zaključanoj sobi bolnice. Kad izađe, nalazi praznu zgradu, puste ulice, čitav London ispražnjen od saobraćaja i ljudi. Ubrzo, međutim, shvata da u toj pustoši postoje i drugi: s jedne strane su mase zombifikovanih, pomahnitalih 'ljudi' gladnih krvi, s druge – nekolicina onih koji su izbegli zarazi, u očajničkim pokušajima da prežive. Oni zajedno putuju do vojne baze koja štiti grupu nezaraženih, ali kada jednom tamo dospeju počinju da na delu shvataju izreku: Čovek je čoveku vuk.



28 DANA KASNIJE je film koji pripada tradiciji takvih (post)apokaliptičnih SF-horora kakvi su POSLEDNJI ČOVEK NA ZEMLJI (1963), OMEGA MAN (1971), LUDACI (1973) i MAHNITOST (1976).. U svima njima centralna je tema prevlast 'divljačkih', nasilnih nagona u čoveku, kojima se svet pretvara u pustoš gde zakoni civilizacije kakvu poznajemo više ne važe i gde malobrojni neiskvareni (?) likovi pokušavaju da sačuvaju svoju humanost – ili da se bar nekako prilagode novom konceptu humanosti u drastično izmenjenom svetu.


Po tome, prva polovina filma u mnogome podseća i na Romerovu ZORU MRTVACA (1978), središnji i najuspešniji deo 'zombi trilogije', dok druga polovina neprijatno priziva poslednji, slabiji (DAN MRTVIH, 1985). Ovo se ne ogleda samo po militarističkom okruženju i sličnom odnosu autora prema njemu (gomila groteskno karikiranih i antipatičnih likova) nego i po tome što u ovom delu filma sa borbe ljudi i zaraženih u centar pažnje dospeva međuljudski sukob. Na žalost, ovo je najmanje uspešan deo filma.



Deni Bojl biva najefektniji onda kada su njegove preokupacije usmerene jasnim žanrovskim odrednicama (poput trilera u MALOM UBISTVU MEĐU PRIJATELJIMA, ili pod-žanra drug-movie-ja u TREJNSPOTINGU) pa se čini da je upravo žanrovska čistota (tačnije, hibrid bliskih žanrova: SF i horor) pomogla da nas, nakon nekoliko filmskih lutanja (NEOBIČAN ŽIVOT, PLAŽA), ponovo podseti na kvalitete svojih ranijih ostvarenja. Fascinantan je režiserov osećaj za tajming i saspens: iako film traje skoro dva sata, to vreme je maksimalno iskorišćeno kako za nezaboravne, zlokobne prizore opustelog velegrada (na početku) tako i za munjevite, dinamično montirane i žestoke scene okršaja sa pomahnitalima prošarane ponekom sporijom, ali dramski značajnom scenom.



Sve u svemu, reč je o pažnje vrednom filmu čije su ambicije, izgleda, ležale prevashodno na formalnom planu, pa tu počivaju i njegovi najveći kvaliteti (odlična režija, sjajna fotografija, atmosfera...) dok na planu scenarija ima nedostatke u vidu nedorađenih likova, logičko-motivacijskih nedorečenosti (mnoge stvari u vezi sa nastankom zaraze, ponašanjem zaraženih itsl.) i nedovoljne idejne osmišljenosti (od prvog velikog engleskog apokaliptičkog filma posle dugo vremena, pa još u Bojlovoj režiji, čovek bi očekivao malo izraženiji punk ugođaj i specifičnije engleski pristup, umesto omaža američkim uzorima).

Zahvaljujući Bojlovoj režiji, solidnoj atmosferi i dobroj glumi 28 DANA KASNIJE i pored izvesnog osećaja nedorađenosti predstavlja vredan, iako ni po čemu revolucionaran, doprinos pod-žanru postapokaliptičnog SF-horora sa zombi-intonacijom (iako su vinovnici štete ovde 'samo' zaraženi i pomahnitali, ali ipak živi ljudi).

недеља, 7. фебруар 2010.

ZOMBI (1979)

Zombi 2
aka Island of the Living Dead
aka Zombie (USA)
aka Zombie Flesh-Eaters (UK)

***
3+
Nastao iz oportunističkih razloga (eksploatacija pomame za Romero-Arđentovom ZOROM MRTVACA, koja se u Italiji i većini Evrope prikazivala kao ZOMBI), Fulčijev film je uspeo da se izbori za svoj identitet i da, čak, bude originalan u odnosu na uzor. Umesto urbanog ambijenta, smešten je na antilsko ostrvo gde vudu vračevi i ludi naučnici istovremeno oživljavaju mrtvace. Umesto relativno svežih, modrih Savinijevih kreatura, mrcine koje je kreirao Đaneto de Rosi trule su, raspadnute i crvljive, gnjile i odurne u meri koju se nijedan dotadašnji zombi film nije usudio da prikaže. Umesto satire i društvene kritike, Fulči nam nudi senzacionalističku akciju začinjenu obilatim krvoliptanjem na nivou Savinijevih ekscesa, a u nekoliko scena uspeva i da ih nadmaši. Umesto Romerove drame profilisanih likova Fulči nam nudi površne karikature čija je jedina svrha da pretrče od tačke A do tačke B trudeći se da usput ne budu raskomadani. Naravno, većini to ne uspeva, na zadovoljstvo gledalaca.
Umesto čvrste i linearne priče, ZOMBI je iscepkan na samodovoljne fragmente i set-piece-ove; budući da Fulči i ne pokušava kreaciju koherentnog zapleta, film mu je strukturisan kao zbirka izolovanih, preteranih horor-gegova. Među njima se ističu: izvanredan početak sa naizgled napuštenim brodićem nadomak Njujorka gde se par policajaca suočava sa zastrašujućom zombi-grdosijom; često citirana scena u kojoj zombi hvata ženu za kosu i nabija joj oko na komad slomljene drvenarije (ranjivost ovog konkretnog dela fizionomije Fulči će eksploatisati i u brojnim svojim budućim filmovima, ali retko gde će prići visceralnosti ove antologijske scene); ustajanje mrcina sa groblja konkvistadora (jedna od najboljih scena voskresenija u istoriji zombi filma, tim efektnija što se zbiva usred dana); i naravno, besmislena, neverovatna i apsolutno ludačka scena u kojoj zombi, na dnu mora, napada omanju ajkulu i bori se s njom, pokušavajući da je ugrize!
Poslednje navedena scena savršen je primer strategije 'anything goes' koju Fulči ovde po prvi put primenjuje: naime, nakon niza horor-trilera u kojima je bio sputan prividom logike i smisla, počev od ZOMBIJA ovaj režiser se bez stida i srama okreće 'logici' iracionalnog, u kojoj je sve moguće, svako može da strada u bilo kom trenutku i na bilo koji način: sve opcije su otvorene, niko nije siguran, a svaki oblik predvidivosti možete da bacite kroz prozor. Naravno da ovakav pristup nije masovno popularan, i za većinu publike odgojene na američkom zdravorazumskom pristupu dramaturgiji fulčijevski ekscesi mogu da deluju kao besmislena preterivanja. Istini za volju, u ZOMBIJU se on još uvek oprobava u novom pristupu, i film se može optužiti za neujednačenost. Pored toga, nakon efektnog početka, film se skoro pola sata gega i rasteže beslovesnim scenama u Njujorku u kojima antipatične karikature od 'likova' pokušavaju da se okupe i usmere ka ostrvu gde počiva prava akcija… Klimaktični okršaj sa zombijima u brvnari deluje rutinski otaljan, bez bitnije količine saspensa ili preokreta, ali poslednji prizor ipak uspeva da bude jedan od onih ikoničkih (ovekovečen i na nekim verzijama postera): horde zombija teturaju se preko bruklinskog mosta ka Njujorku čija se silueta ocrtava u daljini.
Sa svim svojim vrlinama i manama, ZOMBI je doneo nekoliko bitnih prekretnica. Kao prvo, u Fulčijevoj karijeri označio je prelaz sa giallo-trilera na nadrealne, barokno preterane splatere kakve niko u to vreme nije pravio. U ovome mu je pomogla više nego srećna okolnost da je na ZOMBIJU oformio kvartet vrhunskih saradnika čiji će doprinosi doneti kvantni skok u kvalitetu zajedničkih filmova (i drastičan pad kada saradnja sa njima bude prekinuta). Najupadljiviji je doprinos Đaneta de Rosija, majstora za efekte koji je stvarao u svedenim budžetskim uslovima, u zemlji bez tradicije složenih efekata maske, pa opet - maltene od štapa i kanapa (i svog izvanrednog talenta) uspeo je da stvori komplikovane i nadahnute, do danas retko dostignute maske i efekte truljenja i svakojakog sakaćenja i krvoliptanja. U to spada i najlepša (po boji i gustini) filmska krv koja se ikada i igde mogla videti, sve do današnjih južnokorejskih horora.
Mnogo od ovih efekata bilo bi protraćeno da ih nije osvetlio i prefinjenom kamerom usnimio Serđo Salvati, čije kompozicije kadra, živahne boje i nadahnute igre svetla i tame znatno oplemenjuju (i gotovo transcendiraju) polazni materijal. Najzad, neshvatljivo zapostavljeni Fabio Frici, u senci precenjenih Arđentovih GOBLINA, zapravo je autor nekih od najboljih italo skorova, i svi su nastali upravo za Fulčijeve filmove. Njegove kompozicije - originalne, melodične, jezive, ponekad sa očitim špageti-uticajem, ali uvek pompezne i bogate - spadaju u sam vrh filmske horor muzike. Ovaj Trio Fantastikus kompletiran je upravo na ZOMBIJU, a njima se pridružilo i četvrto ime u vidu scenariste Dardana Saketija, koji zaslužuje zaseban osvrt.
 
Pored prekretnice u Fulčijevom opusu, drugu veliku prekretnicu ZOMBI je doneo na polju italo horora: sa giallo tematikom iznurenom tokom 1970-ih, Italijani su tragali za novom formulom pogodnom za jeftinu i brzu eksploataciju, a zombi tematika se zgodno 'namestila' kao idealna za to. Otud, počev od ZOMBIJA, na Apeninima nastaje pomama snimanja filmova o oživelim mrtvacima – čitav pod-žanr u kome, mora se priznati, niko nije uspeo da priđe ni blizu Fulčijevim bizarno-prelepim simfonijama splattera.
Najzad, ZOMBI je bio prekretnica i u tretmanu živih mrtvaca na svetskom nivou, i uticaj njegovog visceralnog, niskobudžetnog, bestidno žestokog pristupa proširio se i na ostatak Evrope (Španija, Francuska…). Ubrzo se odrazio i na američki film, najočiglednije u ZLIM MRTVACIMA (1982) Sema Reimija, ali i u drugim uticajnim zombi splaterima koji su usledili, poput REANIMATORA (1984), POVRATKA ŽIVIH MRTVACA (1985) ili MRTVIH U MOZGU (1992).

субота, 6. фебруар 2010.

GO WEST (2005)


A sada slede užasi na kakve vas raniji napisi na ovom blogu još nisu pripremili. OK, možda donekle jesu recenzije nekolikih novijih srpskih filmova iz pera Ace Radivojevića, ali čak i to je slaba priprema za ponore i dna BOSANSKIH (bošnjačkih) filmova! U poređenju s njima, ovi srpski deluju barem jedva-gledljivo!
To su užasi pred kojima pokleknu i najjači hororisti, i ja otvoreno priznajem da sam i sam jedan od tih koji se još nisu usudili da 90-120 minuta svog života posvete nečemu TAKVOM! Nema šanse, not in this life...

Ali zato, na svu sreću, među saradnicima ovog bloga nalazi se i expert za mazohizam i samonaneti duševni bol putem najvećeg đubreta ikada pohranjenog na filmsku traku. On je bio pravi čovek za ovu zaista junačku žrtvu: odgledao je, samo da mi ne bismo morali, nekoliko ogavnih bosanskih kvazi-filmova, i vratio se da nam ispriča priču.
I te kakvu!

Dame i gospodo, s najvećim zadovoljstvom imam čast i radost da vam predstavim Aleksandra Janjića, i njegov osvrt na film GO WEST!




Pogledao sam Go West i moram odmah da kažem da je ispunio sva moja očekivanja. Dakle, u pitanju je sasvim sigurno najgori film koji sam ikad pogledao, uz Mjesec i sisa by Bigas Luna. Doduše, ovde možda nema jedanaestogodišnjaka koje simultano doje majka i neka fufica iz obližnje kamp prikolice, kao ni fufica koje imaju fetiš smrdljivih nogu, međutim Ahmed ima svoje adute - prvenstveno Mirjanu Karanović, ali to je samo vrh ledenog brijega.

Na IMDb-u ćete kao žanrovsku odrednicu za ovaj film pročitati Comedy/Drama/Western (sic!), a ja sam prije gledanja mislio da je u pitanju drama sa elementima ratnog filma. Kakva zabluda! Zapravo je u pitanju naučnofantastični film (podžanr: alternativna istorija) sa elementima drame i horora.

Go West u svom umjetničkom izrazu sadrži tri da tako kažem "toka" koji se međusobno prepliću:

1) Kako mali Ibrica zamišlja srbočetničkog agresora.

2) Kako mali Ibrica zamišlja homoseksualnu vezu dva muškarca.

3) Kako jedan osrednji pozorišni režiser zamišlja igrani film.

U detaljnijem razmatranju krenućemo, naravno, od druge tačke.

Već tokom snimanja filma (pa i prije) autori su se bombastično busali u prsa sa homoseksualnom tematikom svog filma, kao da je u pitanju nešto do sada apsolutno neviđeno na ovim prostorima. Dobro, možda i jeste, pošto teško da Bosanci gledaju druge filmove osim bosanskih, ali treba reći da je prije ovog filma u Hrvatskoj snimljen triler Fine mrtve djevojke, koji se takođe bavi homoseksualnim parom i borbom za preživljavanje u primitivnom i zatucanom balkanskom svijetu (ovom zagradom izvinjavam se Daliboru Mataniću što sam njegov vrlo interesantan i duhovit film spomenuo u opisu ove katastrofe).

Ali, to nije toliko bitno. Elem, prvo moramo da spomenemo da je sa homoseksualne strane film prilično moralno nepošten. Naime, ova dvojica se samo dva ili tri puta zagrle, ima čini mi se jedan poljubac u čelo i jedan "pravi" poljubac, na samom početku filma, ali u mraku i vrlo daleko od kamere. Sad ne znam da li je gospodin Imamović čitao nešto o homoseksualcima i da li bi se grozno iznenadio kad bi saznao da dotični, osim povremenog grljenja i držanja za ruke, upražnjavaju i... seks (juuuuuuuuuuuuuuuu!)

Ili, malo vjerovatnija mogućnost - htio je da gledaoci osjećaju simpatije prema njegovim likovima i smatrao je da će prikazivanje scene seksa da zgrozi poštenog bosanskog gledaoca. Koliko god to razmišljanje bilo ispravno, time već u startu puca sam sebi u nogu i lišava film ikakve legitimnosti. Niko ne voli nerealne filmove više od mene, ali ako si već navro da se baviš nekom konkretnom moralnom ili društvenom pojavom, onda to bar radi kako treba.

Sad bi možda bilo vrijeme i da kažemo koju o radnji filma. Violončelista Kenan i džudista (? (sori, ali sve te istočnjačke borilačke vještine su mi slične)) Milan su homoseksualni par koji živi u Sarajevu. Kad se stvari zakuvaju, njih dvojica zdime iz grada u obližnju selendru, gdje živi Milanov otac Ljubo ("sjajno" ga tumači Rade Šerbedžija). Tu je i lokalna droca i vještica Ranka ("odlična" Mirjana Karanović) koju iz nekog razloga niko ne podnosi, a pomalo je se i boje. Ona ima i nekakvog blesavog sina, a naravno ne zna se ko je otac.

E sad, jasno je da među primitivnim i zatucanim Srbima dva homoseksualca imaju šansi otprilike kao grudva snijega u Paklu (pa još tu vjerovatnoću pomnožite sa 10^{-20} zato što je Kenan Musliman), te stoga Milan dolazi na briljantnu ideju da Kenana maskira u žensko (nije morao mnogo da se trudi, by the way) i proglasi svojom vjerenicom Milenom. U obližnjoj selendri sjajno su dočekani, Ljubo je veseo kao Francuz koji je upravo izmislio pantalone koje se same skidaju. Međutim, Milan ubrzo mora na front. To bi bilo otprilike to što se tiče homoseksualnog dijela, koji kao što vidite i nije baš razrađen (tj. film bi bio potpuno isti i da je Kenan žensko).

Milan na početku pokušava da ubijedi Kenana da se tornjaju u inostranstvo, ali Kenan to ne želi. A kad mu dođe iz dupeta u glavu, tad je već kasno. Inače, prosto je strašno koliko je malo trebalo da Marija Drmača (glumca koji glumi Kenana) pretvore u ženu. Perika i haljina i već kad stoji pored Mirjane Karanović ne možete da znate ko je žensko a ko nije. Nakon te početne postavke, however, film potpuno gubi konce i zalazi u neke sumanute vode koje se povremeno graniče sa autoparodijom, ali ipak ne prelaze granicu jer sasvim sigurno Ahmed nije toliko inteligentan režiser. Više o ovom kasnije.

E sada, prva tačka (o srbočetničkom agresoru). Naime, dok npr. u Srbiji kad se snima film koji govori o ratu (direktno ili indirektno), obično se režiseri bave, više ili manje uspješno, svojom stranom (Lepa sela lepo gore, Srbija godine nulte i tome slično). Ne znam kako je u Hrvatskoj, pošto nisam imao prilike da gledam mnogo njihovih filmova, ali npr. već pomenute Fine mrtve djevojke su film kojim režiser pokušava da se pozabavi nekim negativnim osobinama ljudi svog grada (Zagreba). Dakle, i na istoku i na zapadu postoje filmovi kojima ljudi prstom upiru sami u sebe.

Međutim, kako su svi Muslimani jednoglasni u svemu, a prvenstveno u tome da su oni glavne i jedine žrtve svih sukoba, počev od onih u Bosni, preko Palestine, Čečenije, Somalije do američkog građanskog rata i rata za nezavisnost, jasno je da se u svojim filmovima neće baviti sobom nego drugim stranama. E, sad, interesantno pitanje je kako je Ahmed (koji sigurno tokom rata nije bio na srpskoj strani) došao do zaključka o tome kako je izgledao mentalitet prosječnog srpskog sela tokom rata. Odgovor: u maniru briljantnog džez muzičara - improvizovao je.

Stvari koje ćete u ovom filmu saznati o Srbima prosto su nevjerovatne (naravno, ima u nekim stvarima u filmu i istine, ali to nije posljedica neke režisersko-scenarističke vještine nego principa da i ćorava koka ponekad ubode zrno). Naime, ako niste znali, Srbi su rođeni koljači. Doduše, kolju isključivo Muslimane, a da li je neko Musliman saznaju tako što osmotre njegov juhu i ako je obrezan roknu ga. Ništa nije rečeno o tome kako raspoznaju Jevreje i eventualno Srbe koji su možda obrezani zbog nekih medicinskih razloga.

Takođe, ako niste znali, rat je počeo kad su na ulicama Sarajeva Srbi iz čista mira počeli da kolju Muslimane (nakon već opisane provjere nacionalnog identiteta). Eto, za one neobrazovane primitivce koji su odgledali dnevnik paljanske televizije jednom previše i pomislili kako je za vrijeme rata Sarajevo bilo u rukama Muslimana dolazi jezivo otrežnjenje. Dakle, da ponovimo još jednom - Srbi su klali Muslimane na ulicama Sarajeva. Elem, kad smo već kod spomenute sklonosti Srba prema muškim polnim organima, tu je i scena kad Milan naleti na neku srpsku patrolu i pokaže im ličnu kartu, međutim oni to ne smatraju za dovoljan dokaz njegove nacionalnosti i smire se tek kad im on pokaže svog vinkija. Srećom, to nije eksplicitno prikazano.

Inače, već u kratkom tekstu na početku filma eksplicitno je rečeno da je talas nasilja u Bosni počeo NAKON srpske agresije (naravno, ne treba se previše udubljivati u misli scenarista, ali ako znamo da, po njihovoj teoriji, RAT jeste bio srpska AGRESIJA, nejasno je na koji se to talas nasilja misli, tj. šta je to uslijedilo NAKON agresije, tj. rata). Film inače počinje Kenanovim intervjuom nekakvoj televiziji i on stanje u Bosni opisuje vrlo slikovito: "Srbi, koji su pravoslavci, mrze Muslimane. Muslimani, koji su muslimani (sic), ne vole Srbe. Tu su i Hrvati, katolici, koji malo vole a malo ne vole Muslimane." Naravno, jedini narod sposoban za mržnju jesu upravo Srbi.

Film se dotiče i uloge Srpske pravoslavne crkve, oličene u manijakalnom svešteniku bez nogu koji u crkvi svira gusle i pjeva četničke pjesme na parastosu, a mlade vjenčava riječima "Neka plod vaše utrobe stane na branik srpstva i neka nam Srbija bude od Njujorka do Tokija!" Tu sam se već ozbiljno zabrinuo za svoj siroti mozak koji je trebalo da istrpi još cirka pola filma u to vrijeme. Fenomenalna scena je kad Milan i Kenan prolaze kroz totalno pusto selo, nigdje nikoga (The Stand) a Milan opušteno konstatuje: "Nedelja je, svi su u crkvi."

I Ahmed Imamović, kao svojevremeno Danis Tanović u Ničijoj zemlji, povremeno izgleda zabrinut da ga zbog izrazitog šovinizma u filmu ne proglase šovinistom, pa je pribjegao istom receptu eliminacije te mogućnosti - nejmli, po filmu je slučajnim izborom razbacao nekoliko onih uopštenih patetičnih lamentovanja tipa "Svi se međusobno koljemo, o kako smo primitivni, a zapad je tako napredan, a mi se ovde međusobno koljemo i svi se mrze i to je tako ružno, mislim to što se mi međusobno koljemo a ja ne volim što se mi međusobno koljemo jer to nije lijepo, naime da se međusobno koljemo" i tome slično.

Međutim, prije je već jasno rečeno (dovoljno ubjedljivo) ko je isključivi krivac za to klanje, tako da nisu baš najjasniji ti uopšteni ljevičarski lamenti. But hell, kao da je Ahmeda ikad brinulo nešto što se zove konzistentnost izlaganja. On je čovjek koji očigledno kad vodi ljubav sa ženom želi istovremeno i penetraciju i blowjob, pa tako snima i film, a rezultat u filmu je otprilike isti kao i u pomenutom seksu - IT'S PHYSICALLY IMPOSSIBLE!!!!!!!!

Inače, zaboravio sam da spomenem da mi nije baš najjasnije bilo gdje se zapravo dešava radnja filma. Naime, Mirjana Karanović u jednom trenutku spomene kako su Srbi spalili neko muslimansko selo i tu se nalaze nekakve ruševine, ali ne znam da li je Ahmed implicirao da su se četnici naselili u zapaljenom muslimanskom selu (to bi bio malo previše stupidan potez čak i za njih, ali votahel).

Takođe, u filmu ima vrlo malo simpatičnih likova, što je očigledno jer su likovi većinom Srbi. Međutim, tužno je to što nijedan Srbin zapravo ni ne izgleda ni ne zvuči kao Srbin. Ali kad ste Ahmed Imamović, onda vjerovatno smatrate i da možete da dovedete bilo koga da glumi, samo mu kažete da ne govori "ba" pretjerano često i eto ga - Srbin sa dna kace!

Jedan od tih simpatičnih likova (odnosno kako mali Mujica zamišlja simpatičnog lika) je izvjesni Lunjo, ultrasposobni zezator koji u sekundi može da sredi lažne pasoše, papire, odlazak iz zemlje i sve to (film ne bi bio kompletan bez takvog šereta). Konačno, tu je još i muzika. Nažalost, Ahmed nije baš upoznat sa činjenicom da Srbi na svadbama najčešće slušaju narodnjake. Ovde glumci koji ne liče na Srbe slušaju neku bizarnu rok muziku sa latino elementima, uz pratnju predvidljivih tekstova tipa "harmoniku sviram sa tri prsta" ili "... već su prsti da se Srbin krsti" i tome slično. A te pjesme naravno izvode takođe neke kreature koje (opet) nimalo ne liče na Srbe. Mislim, da se sad ostavimo lažne ljevičarske političke korektnosti, razlike u izgledu i govoru između nacija sasvim sigurno postoje.

Mislim da sam iscrpio sve što sam imao da kažem o prvoj tačCi. Ostala je još treća i mislim da ćete biti vrlo iznenađeni kad saznate da sve ovo gore nije ništa prema onom što slijedi. Dakle, ono što čini Go West najgorim filmom svih vremena (uz Mjesec i sisu Bigasa Lune) jeste (vjerovatno) posljedica neiskustva - Imamoviću je ovo prvi igrani film, do tada je uglavnom radio u pozorištu (ovde ću dodatno ispoljim svoj primitivizam i zatucanost i otvoreno ću da kažem da pozorište kao umjetničku formu uopšte ne volim i smatram da je film nešto neizmjerno ljepše i prijatnije i da mi je muka od ljudi koji se zgražavaju nad faktom da je, eto, karta za pozorište samo tri marke a za kino, ZAMISLITE, čak četiri, pa to je strašno!).

Iz svojih pozorišnih korijena Imamović je implementirao ono užasno pozorišno dernjanje, glumatanje, izgovaranje patetičnih rečenica sa patetičnim prizvukom u glasu, kao i sheer besmisao nekih scena (dovoljno je, npr., da se neko iz čista mira iznervira i takođe iz čista mira nekog pošalje u materinu i onda iz čista mira plačući ode, a ovaj siromah ostane i gleda u daljinu, pa da se smatra da je to, eto, veoma sjajno režirana drama).

Besmisao u ovom filmu se, however, ne ogleda na pojedinačnim scenama, nego u cjelini - naime, ponašanje likova (pogotovo Kenana) je neviđeno bizarno. On je čas homić, čas žena, čas ponosni Musliman, onda doživi seksualno prosvjetljenje kad Mirjana Karanović izdrnda njegovog malog pa se vrlo brzo nakon toga pretvara u muškarčinu koja ga stjeruje (ponovo Mirjani Karanović) otpozadi sve u šesnaest, pa onda malo mrzi Milana, pa onda kad Milan odapne (uh, spojler, sori) odjednom ga ponovo voli, a mrzi Mirjanu Karanović itd. U tom suludom ponašanju likova (a pogotovo pomenutog Kenana i vještice Ranke), uz nasumice nabacane nacionalsocijalne elemente koji treba da prikažu primitivnost i zatucanost prosječnog srpskog seljaka, kao i težak život u ruralnim krajevima, jasno je da ćete vrlo rijetko da naletite na scenu koja ima ikakve veze sa scenom koja joj prethodi ili onom koja slijedi.

Kako film odmiče, stvari postaju sve luđe i luđe. Naime, ona Ranka (koje se svi boje), nakon što je otkrila kakva je muškarčina zapravo Kenan, izvrši neku bajalicu u namjeri da ukoka Milana. I gle vraga, to joj uspije. Ovo je izvedeno u horor maniru, u noći, uz jezive sjene, drveće i tome slično. Naravno, film ima i vestern elemenata, koji se ogledaju u povremenoj odgovarajućoj muzici i kadriranju (Ahmed je film posvetio, ni manje ni više, nego "svom Ocu i velikom Serđu Leoneu").

Elem, nakon što Milan odapne i ljudi dođu da obavijeste Ljubu, imamo vjerovatno najgadniju scenu u istoriji bosanskog filma (a zna se kakva je tu konkurencija), a i šire. Gadni pop nešto spomene kako je "junačka krv oplemenila i Ljubin dom", a ovaj se sav iznervira, uzima popa iz kolica i vitla njime okolo, psujući mu majku huškačku. Nešto ovako debilno (vjerujte mi na riječ, mnogo je gore nego što sam ja sposoban da to opišem) ne bi uspio uvjerljivo da izvede ni Marlon Brando, a kamo li odavno otrcani Rade Šerbedžija.

A kad smo već kod glume, ona zapravo i nije tako loša. Tarik Filipović je solidan u svojoj ulozi, Mirjana Karanović se samo iživljava u svojoj ulozi vrlo zahvalnoj za improvizaciju, Rade Šerbedžija je osrednji at best (mada je genijalno kako stalno ubacuje engleske izraze u svoj govor), dok je Mario (voditelj bosanskog Huge) u ulozi Kenana drven kao bukva i najčešće se njegova gluma svodi na izgovaranje groznog teksta iz scenarija potpuno jednoličnim tonom (da vjerujem da zombiji postoje, pomislio bih da je zombi).

Ako sve ovo nije bilo dovoljno da vas spriječi da gledate ovaj film, poslušajte posljednje upozorenje:

Mirjana Karanović pokazuje grudi u dvije scene. U jednoj se pere na nekakvoj česmi, a u drugoj ni manje ni više nego masturbira u kadi. You have been warned. Upravo sam shvatio da sam potrošio dva sata života pišući revijev za ovaj užas od filma. I kao da će mi neko reći hvala.

PLAGA ZOMBI (1997)

*(*)

2-


PLAGA ZOMBI je školski primer tvorevine "skupilo se društvo ortaka, namazalo se kevinom šminkom i glumilo zombije prskajući se kečapom i sve to snimalo ćaletovom starom video kamerom".

'inovacija' je u tome što se radi o argentinskim tinejdžerima (NIKO u filmu nije stariji od 20 godina!), ali to je otprilike sve.

oni koji vole lakobrijine PACIJENTE i slične radove voleće i ovo, ali odmah moram da upozorim da je ovo TOLIKO jeftino a da su efekti toliko rudimentarni i trash da u poređenju s ovim lakobrija deluje kao rob bottin! ne zezam se, ovi ovde (skoro) da i nemaju nikakvu prostetiku za zombije, nego samo najobičniju FARBU na licima. svi efekti kao da su urađeni od materijala koje SVAKO ima u svojoj kući, i oko njih zaista nema ništa specijalno. boja za hranu i kevina šminka, to je sve. malo testa i malo voska u vr glave.

o ovome se zaista teško može i govoriti kao o FILMU, jer izvan neprobirljivih i teorijom nedodirljivih trash razina, te vršnjaka-sličnomišljenika, OVO ne može imati drugu publiku.

istina, moram priznati da ima nešto dražesno u naivnosti tih mladunaca, u energičnosti režije (iako amaterska, barem je dinamična i funkcionalna, za razliku od nekih mnogo skupljih i efektima specijalnijih ali znatno dosadnijih zombi-trešina, npr. onog nesrećnog džej ar bukvaltera!), i u harizmi glavnog junaka, pabla paresa (istovremeno i scenariste i ko-reditelja; 19 godina u vreme snimanja ovoga) koji izgleda kao solidna poor teenage man's replika brusa kempbela.

takođe, tema je za neko drugo mesto i priliku ta momačka opsesija zombijima, robotima, godzilama, vukodlacima, monstrumima svih sorti, te njihova sklonost da se okupljaju i iz čista mira snimaju igrarije poput ove. butgerejt je počeo slično. pa, najzad, i piter džekson i sem reimi. samo što neki dečaci odrastu (?) i prestanu da se igraju plastelinom i kevinom šminkom, i nađu producente koji će da im daju odrešene kese da bi se igrali svojim džinovskim majmunima, dinosaurusima i čudima, a neki, poput ovih simpatičnih argentinaca, ostanu zauvek srećno zarobljeni (?) u granicama houm-muvija i treš-masturbacije. dokle god su srećni s tim što rade… inače, na imdb-u se može videti da je ovaj neumorni pares u prethodnih 13 godina snimio još desetak dugometražnih (!) naslova, da ne kažem – filmova, od kojih je jedan - Jennifer's Shadow – sa fej danavej!

u svakom slučaju, PLAGA ZOMBI (iliti ZOMBEJSKA KUGA) se može (ali zaista ne mora) pogledati ako ste neizlečivi fan zombija, treša, jeftinih filmova i jeftinih zadovoljstava ili, prosto, ako imate manje od 20 godina.