петак, 26. август 2011.

DON'T BE AFRAID OF THE DARK (2011) – Prvi rivju!

             Kao što znate, pre neki dan smo u saradnji sa distributerom MCF organizovali nagradnu igru i ovde na blogu podelili pet puta po dve karte za premijeru filma NE BOJ SE MRAKA koji trenutno igra u Koloseju.   
            Naravno, to ne znači da smo na bilo koji način napustili TELL IT LIKE IT IS etitjud ovog bloga, a dokaz toga je i prvi rivju koji je ekskluzivno za CULT OF GHOUL napisao Ognjen Simić (a.k.a. THE THING) koji je bio među deset nagrađenih kultista.
            Ja ću se oglasiti sa svojim sudom prvom prilikom kad uspem da pogledam ovo hororče. A sada...

Rivju by Ognjen Simić

Sinoć smo imali priliku da u Koloseju gledamo film Ne plaši se mraka, rimejk istoimenog TV klasika iz 1973. Kao što je već rečeno na ovom blogu, premijera u Americi je tek danas. U pitanju je high-profile rimejk sa poznatim glumcima, velikim budžetom i, što je najvažnije, rađen pod pokroviteljstvom Giljerma Del Tora, jednog od najznimljivijih režisera koji danas snimaju horor i fantastiku. Film je režirao Troj Nixi –  strip autor čiji se vizuelni senzibilitet sasvim dobro slaže sa Del Torovom poetikom.
            Ipak, moram reći da mi se film nije naročito dopao.   

            Autori su očigledno veliki fanovi originala jer je radnja mahom ista, samo što ovaj put stvorenjca iz mraka progone devojčicu a ne odraslu ženu, što je sasvim ok izmena. Mislim, kada je već reč o strahovima od mraka i starih podruma i od toga šta se to šunja ispod kreveta, nekako je prirodnije da priču pratimo iz perspektive deteta jer lakše saosećamo sa njenim strahovima i nevoljama.
Po mom mišljenju, premalo je promenjeno. Stari film nije nesimpatičan, i mnogima je ostao u uspomeni kao jedan od strašnijih koje su u detinjstvu gledali, ali je ipak poprilično naivan i pati od velikog broja klišea koji su svi odreda zadržani. Znači, opet imamo porodicu koja se doseljava u staru i veliku kuću sa zamandaljenim podrumom, ćaleta koji zanemaruje familiju zbog posla, čiču koji zna da se nešto krije u zazidanom kaminu i upozorava nove stanare, važnu večeru koja pođe po zlu… i još gomila sitnijih detalja. Čak ni to samo po sebi nije problem, mada je déjà vu. Stvar je u tome što je to urađeno nezanimljivo i nenadahnuto.

Najveći problem je što je film podjednako naivan kao i  TV original iz '73 godine. Strah od mraka uopšte nije dočaran, odnosno sve još i funkcioniše u početku kad ne vidimo šta se to muva i šapuće po kući, ali jednostavno podbacuje kada se jednom čudovištanca pojave.
Njihov dizajn je, naravno, mnogo bolji nego u originalu, ali i dalje je to neki generički, golumoliki izgled, očigledno CGI, sa svim vizuelnim klišeima koji prate slične kreature  u  poslednje vreme (scene kada njih sto istovremeno skakuće u jednom  kadru, onda krupan plan CGI njuške koja vrišti u kameru i slično). Jedini momenti kada izgledaju iole stvarno i opipljivo je kada neki od njih budu zgnječeni u kašu.  

Ovde su, što je i za očekivati od Giljerma, povezani sa mitologijom vila, kućnih duhova i sl. I ima taj detalj - da se bukvalno hrane dečjim zubima, koji nije loš, kao morbidna varijacija na tooth fairy, ali i nije nešto upotrebljen izuzev u jednoj kul sceni na početku.  
Iako je Giljermo i producent i scenarista, nema ovde nekog  vidnijeg njegovog  pečata izuzev tog tematskog - gde je glavni junak dete koje se usred izvesnih neprijatnih okolnosti u kojima se zadesilo susreće sa nekim fantastičnim svetovima i likovima. Ali ovde one maštovitosti i smisla za neobičan detalj koje krase, recimo Panov Lavirint ili Đavolovu kičmu, jednostavno nema. Znači, ne treba očekivati zanimljive likove poput one upravnice sirotišta sa veštačkom nogom ili njenog ljubavnika koji drži ljudske fetuse u teglama, a da ne govorimo o nekim antologijskim horor scenama poput one sa Bledim Čovekom (Pale Man) iz Lavirinta

Ipak, i pored svih navedenih mana, film nije sasvim loš. Ipak je uloženo tu dovoljno love da sve bude ok režirano, da gluma bude na nivou a seting tj. kuća i njeno dvorište vrlo su ugodni oku. Ima i nekoliko dobrih, štrecavih trenutaka i sve teče dovoljno glatko da se lepo može odgledati i da ne bude dosadno. Bioskopska sala je bila puna i rekao bih da su gledaoci, mahom mlađi tinejdžeri, ok primili film.

четвртак, 25. август 2011.

GHOUL'S HORROR SOUNDTRACKS, RARE & UNRELEASED (1): ITALO

             U toku je akcija "Ghoul časti". Petoro dobitnika kompleta sa po 2 karte za premijeru filma DON'T BE AFRAID OF THE DARK, danas u Koloseju, jesu sledeći GHOUL SHOPPERI:

O. Simić
V. Vuković
M.Bogdanović
M. Pišev
D. Mladenović

            Da čašćeni ne bi bili samo oni i njihovi sadruzi/supruzi, evo nečeg brutalno retkog i nenalažljivog, da ne kažem unikatnog te stoga exkluzivnog za pratioce ovog bloga. Radi se o MOM izboru nekih od najređih, a odličnih, horror tema. Raritet se sastoji u tome da mnoge od njih NISU nikada bile izdate na disku.
U slučajevima gde saundtrekovi postoje, u pitanju su manje izvikani naslovi, koji nisu prve stvari na koje će neko pomisliti kad čuje ime kompozitora. Prema tome, ovo što sledi nije izbor najboljih horor tema ikada, nego izbor najboljih RARE & UNRELEASED!
Prva kolekcija sa izborom RARE & UNRELEASED tema potiče iz ITALO horora, i sadrži sledeće:
 
01 - Bruno Nicolai - La Coda Dello Scorpione, Opening Title
02 - Riz Ortolani – Zeder, Opening Title
03 - Amedeo Tommasi - House With The Laughing Windows, Opening Title
04 - Amedeo Tommasi - House With The Laughing Windows, End Titles
05 - Simon Boswell - Demons III The Ogre, Opening Title
06 - Simon Boswell - Demons III The Ogre, End Titles
07 - Claudio Simonetti - Body Count, Opening Title
08 - Ennio Morricone – Spasmo, 'Stress Infinito'
09 - Pino Donaggio - The Fan, Opening Title
10 - Simon Boswell - Graveyard Disturbance, 'Santa Sangre'
11 - Igor Clark - Dark Waters, Opening Title
12 - Igor Clark - Dark Waters, End Titles
13 - Guido and Maurizio De Angelis - A Blade In The Dark, Opening Title

Možete ga skinuti OVDE.

Uživajte.

уторак, 23. август 2011.

NIGHTMARE CITY (1980)




















Rivju by Aleksandar Janjić


Režija: Umberto Lenzi
Scenario: Piero Regnoli, Tony Corti, Jose Luis Delgado


Umberto Lenci je kao što znamo otac modernog italijanskog ljudožderskog filma (vidjeti pod Man From Deep River), ali u karijeri se bavio svim i svačim. Snimao je komedije, horore, akcione filmove itd., jedino koliko znam nije radio porniće, mada čovjek nikad ne može da bude siguran. Uglavnom, dvije godine nakon što je Džordž A. Romero izbacio svoj magnum opus Dawn of the Dead, Lenci je odlučio da mu pokaže ko je pravi majstor zombi filma i stoga snimio Nightmare City, film sa očigledno mnogo strašnijim naslovom nego što je to Zora mrtvih.

Glavni junak...





... i njegova šarmantna supruga

Nažalost, dvije sitnice su u izvjesnoj mjeri omele Lencijeve ambicije da snimi ultimativni zombi film, remek-djelo o kome će da pričaju generacije koje dolaze:



1) Ovde, strogo posmatrano, uopšte nema zombija (ne računamo li pojedine glavne glumce).
2) Film je katastrofalno loš.



"You don't understand! They OWN the police!!!"


Obrazložićemo ukratko ove dvije teze. Prvo, Nightmare City nesumnjivo jeste film sa zarazom, ali ne i sa zombijima. Stvorenja koja se pojavljuju su ljudi zaraženi nekim čudom što je iscurilo iz nekakve fabrike – od normalnih ljudi razlikuju se po agresivnosti i nekakvoj žabokrečini na glavi koja bi valjda trebalo da predstavlja specijalne efekte. Kad ta stvorenja nekog povrijede, dotični se pridružuje ekipi, ali ako ga ubiju, ostaje mrtav. Dakle, u pitanju definitivno jeste film sa zarazom, ali ne i sa zombijima.

Reko bi čovjek - obična kosilica. Al đavola - to je kosilica koja se sama kreće (!) Zaista, rijetko se viđa nešto toliko jezivo kao ova kosilica.


Još jedna razlika u odnosu na Romerov kanon (koji je za mene najrelevantniji što se zombija tiče, a ako vam se to ne sviđa, možete da se okupate u bazenu sa ajkulom i zombijem) jeste što ova stvorenja obilato koriste priručne alate, močuge, noževe, makaze i sl., pa čak pokazuju i neku rudimentarnu inteligenciju – prave zasjede, šunjaju se, sijeku telefonske kablove (?!) i slično. Konačno – oni nemaju potrebu za ljudskim mesom, već za krvlju. Zbog svih ovih tehničkih nepodudarnosti, stvorenja nećemo zvati zombijima već «zombijima» (s navodnicima).

"... i ako sve bude u redu, sutra uveče Jajce će ponovo biti u našim rukama. Muahahaahah!!!"



Daleko od toga da je terminologija jedini problem ovog filma. U stvari, jedino što stvarno valja su uvodna špica i muzika koja povremeno stvara napetu atmosferu (na onim malobrojnim mjestima gdje to nije potkopano užasnom režijom). Scenario praktično i ne postoji – tu je samo gomila krvavih ubistava, koja su nažalost ispresijecana scenama u kojima «likovi» nešto pričaju. Inače nisam protivnik dijaloga u filmovima (oni su čak ponegdje dosta bitni za razvoj priče), međutim «glumci» su toliko drveni da bi neko ko upadne na sredini filma ozbiljno mogao da posumnja da su to zapravo zombiji. Labavo poređenje bi moglo da se napravi recimo sa čovjekolikim robotima, međutim to je deplasirano jer Japanci već godinama prave robote koji su uvjerljiviji od ovih glumaca.

OK, this is just... wrong.


Glavni lik je izvjesni Miler, novinar jezivog pogleda i još jezivije frizure koji je na početku svjedok napada «zombija» na vojsku koja je došla da presretne nekakav misteriozni avion. Već ova scena vam jasno daje do znanja kako će film da izgleda – scene napada su tragikomično neuvjerljive, sa statistima koji se spektakularno bacaju na zemlju iako ih je neprijatelj jedva dodirnuo, tu je zatim presijecanje grkljana izvedeno onim čuvenim energičnim i širokim ali vrlo sporim zamahom nožem koji jedva da dodirne žrtvin vrat, a najveća komedija su širi planovi, kad pola statista stoji kao ukopano jer misle da nisu u kadru.


Nalazite li određeni šablon u ponašanju ovih "zombija"?


Taj Miler i njegov kamerman naravno čitavu scenu, koja traje nekih 5-10 minuta, posmatraju s pet metara udaljenosti i niti im pada na pamet da razgule niti nekom od «zombija» pada na pamet da ih napadne. Tek kad se belaj približio kraju, njih dvojica se dosjete da se isprepadaju i da daju petama vjetra. Miler odmah zatim od svog šefa traži da emituje vijesti o napadu, e ne bi li se građani upozorili na opasnost, ali pojavljuje se vojska i zaustavlja katastrofu. Molim vas lijepo, na šta bi ličilo kad bi se svi zabarikadirali u svoje kuće, zaključali vrata i pustili vojsku da se obračuna sa napasnicima? Pa film bi bio gotov za 15 minuta! Srećom, zahvaljujući pravovremenoj reakciji vojske, sve je u potpunosti otišlo do đavola. Nakon toga, Miler leti po svoju ženu, šarmantnu doktoricu, te njih dvoje zbrišu, ostavljajući ostale da se snalaze kako znaju i umiju.
Hooray for boobies! Ali šta je ovo zalijepljeno preko desne?


Hint: umetak za ovu scenu.


Struktura priče je nepostojeća. Miler i njegova žena bježe i bježe i bježe, povremeno roknu nekog «zombija», a čisto da se razbije monotonija, tu su i scene kad se vojne glavešine nešto kao dogovaraju (uglavnom samo baljezgaju) i uvodi se nekoliko novih i potpuno nepotrebnih likova koji su tu samo da budu zaklani i da ne budu baš sve žrtve bezimene.
Mind you, ovo uopšte nije toliko loše. Zbog nuladimenzionalnih likova, još gorih glumaca i overdaba koji nadmašuje najcrnje primjere hongkonških borilačkih filmova, nema ni govora o nekoj empatiji ili nečem sličnom, tako da možete da se prepustite uživanju u maštovitim scenama kasapljenja tih budala. One prilično podsjećaju na radove Heršela Gordona Luisa – jezive su po svojoj prirodi, ali nedovoljno uvjerljive, tako da su samo zabavne, ali ne i šokantne (ipak ovde nema Toma Savinija da to uradi na nivou). Kvalitet međutim nadoknađuju kvantitetom. Vrlo je zabavna činjenica da «zombiji» potrebnu krv ne crpe uvijek iz grkljana žrtve – kad su žene u pitanju, mnogo više vole da se okome na njihove grudi, te stoga imamo nekoliko potpuno nepotrebno golišavo-krvavih scena, među kojima se ističe odsijecanje dojke nožem (can you say Soldier Blue?).
"... ali metar moga sela, Amerika ceeelaaa!"

Sve u svemu, zahvaljujući svojim malobrojnim kvalitetima (muzika, klanje, povremeni potpuno slučajan zanimljiv kadar) i mnogobrojnim nedostacima (nepostojanje priče, idiotski likovi, očajni glumci itd.) Nightmare City je grešno zadovoljstvo za svakog ljubitelja filmova sa zarazom i/ili zombijima. Na kraju, red bi bio da spomenem i da je kraj filma neviđeno fenomenalan! Uobičajeni sumnjivci, Šesto čulo, Rozmarina beba, Predskazanje, Doni Darko, Odiseja u svemiru 2001, Sedam, Slagalica (strave), Anđelovo srce, svaki film bilo kog žanra za koji ste ikad pomislili da iz bilo kog razloga ima dobar kraj, sve to jednostavno blijedi i nestaje pred potpunom sveprožimajućom kosmičkom genijalnošću završetka ovog filma, u kome se (spojler following) glavni lik budi i shvata da je sve bilo samo san, a onda stvari na javi počinju da se odvijaju potpuno isto kao u snu i taman kad dođe vrijeme da se pojave «zombiji», kadar se zamrzne i pojavi se natpis «The nightmare becomes reality...» (!!!)

понедељак, 22. август 2011.

The Palic Gothic and The Horror of Subotica

            U okviru akcije "Zasluženi odmor" proveo sam 7 dana u hotelu Park kraj Palićkog jezera, tokom trajanja Festivala Evropskog Filma, i to od 17-23. jula.
            Bila je to, pre svega, prilika da malo promenim sredinu i iz vruće Niške Banje pređem na odmor u jednom meni novom pejsažu, budući da ovoliko daleko na sever Srbije nikada nisam bio. Već godinama unazad mi se kolege kritičari hvale kako su se dobro proveli na tom festivalu, a čak su i neke dobre filmove na istom gledali, ali nikako nisam postizavao da se time bavim, prvo zbog legendarnog Magistarskog, a onda, prošle godine, zbog Fantazije na koju sam išao baš u vreme kada se to dešavalo... Ukratko, tek ove godine su se sklopile kockice da sebi dopustim mali dopust baš u to vreme, i overim Palić.
            Nažalost, nisam imao baš tako dobro društvo kao na drugim festivalima koje sam pohodio u poslednje vreme, ali krenuo sam unapred na to spreman. Bilo je dovoljno poznanika za druženje i ćaskanje, ali i dovoljno slobodnog vremena za neke moje opuštene aktivnosti, pa čak i za čitanje jedne zbirke horor priča na koju ću se ovde uskoro osvrnuti. Jednom rečju, maximalna opuštencija.
            Recimo, moj cimer bio je dopisnik jednog beogradskog dnevnog lista koji me je pre nekoliko godina kontaktirao da pišem za njih, ali bez honorara ("kriza je, nema se!"), na čemu sam im se ljubazno zahvalio. On je morao da gleda sve živo iz takmičarskog programa (prilično tankog ove godine vidi moj osvrt na palićke filmove OVDE) i još da zatim, u gluvo doba noći, nakon odgledanih filmova, raportira sitne knjige o tome (pošto je bio uviđavan, to je radio u lobiju hotela, kraj recepcije, a ne u sobi gde sam ja spavao). 
Ja sam, pak, prema dealu koji sam imao sa svojim pošiljaocem, mogao da gledam samo ono što mi se gledalo, bez ikakve obaveze sem samonametnute, a pored toga, nisam morao da pišem kritike otuda, sa lica mesta, nego polagano, kad se vratim domu svom (ionako ne volim da duže radim na kompjuterima koji nisu ovaj moj po kome sada kuckam i kojeg najbolje poznajem).
            Inače, na Paliću sam bio kao dopisnik slovenačkog EKRANA, a ne recimo srpskog FILAŽA; ova činjenica mi je obezbedila bolji smeštaj od mnogih kolega, ali i opušteniji tretman od strane medija, pa čak i pristojnije novce od... eventualne alternative. Ionako u poslednje vreme Srbija postaje premalena za mene, i sve manje me ima ovde, a sve više izvan njenih granica... na radost krokodilčića iz ovdašnje barice.
            U duhu toga bilo je i moje "druženje" sa "kolegama", koje neću imenovati, niti ću njihove priproste "šale" i all-around sirovo ponašanje ovde opisivati; mislim, čast izuzecima s kojima sam se pomalo družio (Dinko Tucaković, Vladan Petković, Igor Toholj, Vesna Perić...), ali većinu ostalih viđao sam samo najpovršnije, a i to mi je bilo mnogo. Susretao sam povremeno simbiotički entitet pratiocima ovdašnje quuer scene (sic!) poznat kao "GingerKunac", ali mi se to, iz nekog razloga, nije javljalo. Na svu sreću.
            Famozno jezero je, zapravo, bara puna žaba koje plešu uz stalno isti repertoar ozbiljne muzike koja trešti sa zvučnika što diriguju fontanom, ali je park oko njega prijatan, kao i hoteli. Čak sam locirao nekoliko kipova u slavu Dagona i srodnih vodenih božanstava, pa fotke sa njima krase ovaj izveštaj.
            Letnja pozornica je OK, u smislu ambijenta, ali ne i u smislu udobnosti, jer su sedišta – drvene klupe sa tvrdim uglastim daskama izrazito neudobnim za sedenje, a "mekanih" poddupaka ima malo, tek koliko da se pokrije jedva ¼ svih sedišta, i to je, naravno, namenjeno VIP gostima. Dakle, moraš da budeš VIP da ti dupe ne bi otpalo posle jednog istrpljenog filma!
            Sala za projekcije na Otvorenom Univerzitetu u Subotici – sa nekih 100-ak mesta? ili manje? – bila je OK, čak vanredno rashlađena, ali ne dao bog da te muka natera u tamošnji WC! Some University! "Bioskop" Jadran je izgledao nešto malo bolje, iako, kako mi rekoše, ta sala koristi se kao bioskop samo tokom festivala.
            S druge strane, Velika Terasa, na Paliću, je jedna malo veća i viša soba u kojoj a) ne postoji kosina prema platnu; b) ne postoje sedišta, već obične stolice unesene iz neke prostorije; c) ne postoji klima uređaj, već samo otvoreni prozori, koji često po julskim vrućinama ne uspevaju da ambijent učine dovoljno svežim za boravak više desetina ljudi u njemu. Zbog ovih uslova neki su odustali od pojedinih projekcija tamo – zagušljivo, titlovi se ne vide od ovih koji sede ispred tebe i sl.
            Osim filmova koje sam pogledao, vredi da se istakne i gigantski okrugli sto – dvadesetak učesnika, dve sesije u dva dana od po pet sati žustre priče – sa sve to na temu: KAKO JE POČEO RAT NA MOM BALKANSKOM (POLU)OTOKU? Mada se to sve dešavalo na FILMSKOM festivalu, bar 90% sve priče doticalo se vrlo malo, ili nimalo, načina na koji su građanski rat kojim je pocepana ex-Yu prikazivan na filmu; pretežno se govorilo o tome ko je počeo, ko je kriv, i zašto, i gde su koreni svega – ali je kvalitet diskusija uglavnom bio iznad mojih cinično-niskih očekivanja, i čak će me zanimati da bacim pogled na zbornik sa izlaganjima, jednog dana kad bude izašao iz štampe (možda čak tijek idućeg festivala). Izlišno je napominjati da većina "kolega" kritičara nije ispratila ovo dešavanje – za stolom je bilo znatno više ljudi nego li na stolicama ispred njega. No, meni je društvo pravila Vesna pa mi je sve to bezbolnije prošlo.
            Suboticu nisam stigao da obiđem onoliko koliko bih voleo, ali uspeo sam da prošetam užim i nešto širim centrom. 
Fino mestašce, mada čak i tako daleko na severu ima previše pokazatelja da tu (između ostalih) žive i neki Srbi. Nekako sam mislio da će biti "što severnije, to nečemernije", ali – ne. Vidi se Srbija, čak i ispod, ispred i iza svih tih austrougarskih zgradica i čuda.
            Po grdnim zidovima videh krupne grafite: UŽAS! Isprva sam pomislio da su to fanovi lokalnog pisca, Ota Oltvanjija, ali onda ispade da su zapravo samo nekakvi fuzbalski navijači. Ota, inače, spazih načas na Paliću, tijekom koncerta nekakvog prenadrkanog (mrtvo-pijanog) Japanca koga su svi fenseri iz blizine i daljine došli da čuju, pa time i moj nekadašnji friend Gavrilo, potegao čak iz Bg-a da sluša... to nešto što je mene ostavilo izrazito neuzbuđenim, štaviše.
            U Subotici zapazih i jednog Bg monstruma, dramopisca Dejana Novčića, autora svih subotičkih fotki, zabeleženog na ovoj slici:
            Primetio sam nekoliko demonskih faca po fasadama zgrada:
 
            ...kao i građevine koje ne bi bile out of place u vojvođanskom rimejku/reimadžiningu SUSPIRIJE
            ili INFERNA...
             Videh i mračne grobničaste prolaze koji vode ko zna gde...
 Zapazio sam i nezaobilazne masonske simbole...
 
            Za ljubitelje drugih fantastičnih žanrova, tu je spomenik Konanu.
Ili Toru? Ili obojici istovremeno?
            I tako... Ne beše loše na Paliću a ni u Subotici (mada me njene knjižare žestoko razočaraše); taj festival poslužio je kao solidan predah između vanredno dobrog Fanta-Zagreba (početkom jula) i standardno dobrog Grosmana, na koji sam otišao direktno sa Palića (uz jednonoćno zadržavanje u Beogradu). A o Grosmanu – uskoro...

недеља, 21. август 2011.

DON'T BE AFRAID OF THE DARK (2011): Nagradna igra

 

            U četvrtak 25. avgusta u Beogradu, u multipleksu KOLOSEJ, dešava se premijera horor filma NE PLAŠI SE MRAKA (DON'T BE AFRAID OF THE DARK, 2011), koga će Amerikanci moći da pogledaju tek u petak 26. avgusta! Svaka čast distributeru, Megacom Filmsu (MCF), što je ovako ažurno reagovao i jedan od najiščekivanijih horora ove godine doveo kod nas (čitaj: Beograd) istovremeno kada igra i u svetu. Tim povodom, malo niže, imamo i jednu malu nagradnu igru!
            U pitanju je rimejk TV filma iz 1970-ih kojim nisam bio naročito impresioniran (2+), iako među Amerima slovi za kultni, barem što se tiče onih made-for-TV. Original je meni bio suviše infantilan i besciljan u svojim igrarijama sa strahovima od mraka i babaroga u njemu, a naročito kad se razotkriju ti smešni, jadni, ne-strašni patuljčići u podrumu kuće koji bi da pojedu glavnu junakinju. Međutim, sada je Giljermo del Toro uzeo na sebe da sasvim reimaginuje taj koncept, što je i glavni razlog da imamo određena očekivanja od nove verzije.
Ubacio je mnoge svoje stalne opsesije (devojčice u nevolji, čudovišta, lavirinti, starostavni mehanizmi, podrumi, i sl.) i napisao scenario zajedno sa svojim starim saradnikom (s kojim je pisao i MIMIC ali i za sada skrajnuti AT THE MOUNTAINS OF MADNESS). Umesto made-for-TV klakera imamo raskošan bioskopski visokobudžetni đus sa dobrim glumcima i odličnim scenaristima, te stoga ovo zaista vredi overiti "na velikom platnu", kad se već pruža prilika (Beograđanima, i možda još ponekim preostalim pustim ostrvcima na devastiranoj karti srpske bioskopske mreže).
            Evo, dakle, osnovnih podataka o filmu:
 
NE PLAŠI SE MRAKA
DON'T BE AFRAID OF THE DARK

Start: 25. avgust
Žanr: horor
Režija: Troy Nixey
Scenario: Guillermo del Toro, Matthew Robbins, Nigel McKeand
Uloge: Katie Holmes, Guy Pierce, Bailee Madison
Zemlja produkcije:  SAD

Sinopsis

Sara (Bejli Medison) se sa ocem (Gaj Pirs) i njegovom novom devojkom (Kejti Holms) seli u novu kuću, lepo gotsko zdanje. Otac je poznati arhitekta čija je namera da renovira kuću i tako ponovo pokrene zaostalu karijeru. Pomalo zanemarena, Sali luta sama, otkrivajući da je kuća posednuta zastrašujućim stvorenjima koja žele da ona postane jedna od njih. Otac joj ne veruje, ali njegova devojka polako počinje da shvata da je Sali u pravu i da se u toj kući davno desilo nešto zaista užasno.

 
O filmu

Horor film Ne plaši se mraka, čiji je Giljermo del Toro scenarista i producent, prati jednu od omiljenih del Torovih tema: dete koje se sticajem okolnosti nađe u novom i zastrašujućem okrunju, i mora da se izbori sa silama koje ga opsedaju. Ne plaši se mraka je rimejk istoimenog kultnog filma iz 1970-ih, ostvarenja koje je po prvi put uplašilo Giljerma del Tora, osvedočenog ljubitelja i majstora horor priča. Reditelj je debitant Troj Niksi, poznati strip autor, a glavne uloge igraju Kejti Holms, Gaj Pirs i Bejli Medison.
Film je dobio oznaku „R“ što znači da mlađi od 17 godina mogu da ga gledaju samo u prisustvu roditelja ili nekog drugog odraslog pratioca. Filmska ekipa pokušala je da ga učini prihvatljivijim za decu, ali je od komisije za rejting dobila odgovor: „Zašto da upropastite savršeno strašan film?“. Giljermo del Toro je poslušao savet. „To je kao seksualni impuls. Ako volite visoke potpetice, dopašće vam se i horor film“, kaže on.
 
Evo kako je ovaj film pohvalio jedan od bistrijih internet kritičara mlađe (geek-žanrovske) generacije, otpadnik VERN, a evo i trejlera:


            A sad, evo i male nagradne igre!
Od finih ljudi iz MEGACOMA dobio sam pre par dana 5x2 karte za premijeru u KOLOSEJU, za 25.08. i njih će dobiti prvih 5 osoba koje kupe bilo šta iz GHOUL SHOPA – bilo da je to NAŽIVO, U BRDIMA HORORI ili neka od knjiga na engleskom. Klikni OVDE da vidiš šta je još u ponudi.
            Kupi knjigu, bilo koju, i dobij još 2 besplatne karte za film pride!
            Nije bitno šta, i nije bitno koliko – dovoljno je samo da što pre pošaljete mejl na dogstar666 -et- yahoo -dot- com i najavite koju knjigu ćete kupiti, a onda, zajedno sa njom, kada je platite, dobijate i dve besplatne karte za premijeru! Karte važe samo za četvrtak – javiću naknadno za koji termin – i samo onima koji su tada u Beogradu. Oni koji zakasne i ne stignu da se jave među prvih pet, naravno, nisu obavezni da bilo šta kupuju nakon što najbržima podelim tih pet kompleta karata.
            Eto, stvar je vrlo jednostavna, pa – pohitajte. Ne bojte se mraka. Ne bojte se nagradne igre! Tko prije Ghoulu – prije i MRAKU!