понедељак, 28. новембар 2011.

WRECKAGE (2010)


*(*)    2-

            Zahvaljujući mojim fantastičnim paranormalnim i abnormalnim parapsihopatološkim moćima uspeo sam da proniknem u brainfartstorming dijalog u kojem je nastao ovaj WRECKAGE. Sada ga ekskluzivno prezentiram na ovom blogu. Napominjem da je ovaj dijalog u potpunosti autentičan i da mi se javio u snu pa prema tome – nema laži, nema prevare!

John Mallory Asher (reditelj): Hej, Dejv, slušaj. Ima tu, blizu mene, nekakav auto-otpad koji mi je pao za oko dok sam šetao u blizini i razmišljao o idejama za filmove. Sto mu hrčaka, pa ovo mesto se samo nudi! Zamisli, za ovih preko 100 godina filma niko se još nije setio da napravi slešer koji se skroz dešava među gomilom zarđalih krntija! Zamisli te mogućnosti! Malopre sam razgovarao sa čičom koji to čuva, kaže da ga možemo imati za 100 dolara za noć. Mislim, otpad, ne čiču.

David Frigerio (scenarist): Hej, Džone, alal ti patka! Oduvek sam voleo izazove, a horor koj' se zbiva na auto-otpad zvuči mi k'o prava stvar. Za kad ga 'oćeš?

reditelj: Može li da bude gotov do sutra popodne? Iduće noći bih počeo snimanje.

scenarist: Ma ima da bude, ti znaš da sam ja profi. Će ga napišem večeras, posle utakmicu. Imaš li neki posebni prohtevi, želje i čestitke?

reditelj: Ništa specijalno: da liči na svaki drugi slešer ikada snimljen, ali da bude originalan po tome što se zbiva na otpadu. Znači, smisli neki razlog da grupa zgodne omladine zaglavi na otpadu usred noći, i onda neka ih neko tu kolje do zore. Naravno, ubaci neki prolog, pošto ti jebeni slešeri iz nekog razloga uvek imaju nešto što se desilo 20 godina ranije.

scenarist: Kao šta, na primer?

reditelj: Pa otkud ja znam, ti si scenarist, smisli nešto.

scenarist: Aha, evo, javlja mi se. Pazi ovo: imaš dva klinca koji gledaju crtaće na TV. Njihov očuh je sirovina, dere se na njih da to ugase. Oni neće. Nastaje pozorište u kući, svađa, keva diže dževu…

reditelj: To, porodična drama! To mi daj!

scenarist: I dok očuh mlati jednog klinju, njegov bratić dohvati pištolj odnegde i… hm, recimo da upuca očuha. A onda i kevu, eto tek tako. Što da ne?

reditelj: "Što da ne?" Genijalno! Sviđa mi se ta motivacija. Kao što onaj slešer gik kaže u VRISKU: "It's the millennium. Motives are incidental!" To je sad moderno!

scenarist: E, i pazi ovu foru: tog klinca od kojih 7 godina smesta, sa lisice na ruke, odvedu u ludaru. A s ovim drugim ne znamo šta je. A onda, 20 godina kasnije, čujemo da je onaj pobeg'o.

reditelj: Super - već vidim u glavi scenu: čuju se sirene, reflektori blješte, a ovaj trči od bodljikave žice prema šumi. Nije bitno KAKO je uspeo da pobegne, to neka publika sama u glavi dopuni, mi ne želimo da ubijamo maštu gledaocima, zar ne? Fill in the blanks! A i ovako je lakše za nas.

scenarist: Naravno.

reditelj: Dobar ti je taj prolog. A pazi, mora da ima i neki epilog, odnosno preokret u njemu. Znaš ono, kad mislimo da je sve gotovo, a ono ispadne…

scenarist: Si, šefe. Šta kažeš na ovo: ubica je zapravo onaj drugi bratić, sada odrastao. Naravno, mi ne znamo da je to on sve do kraj filma. Zapravo je to jedan od glavni likovi, pa nam nije čudno što ga nikad nema u blizini baš dok nekoga ubijaju.

reditelj: Wow! Znao sam da si ti pravi čovek: kako se samo seti toga?! A zašto je on ubijao te ljude?

scenarist: Pa kažem ti: što da ne? "Eto tako". Na kraju ispadne da su oba bratića bila ludačke ubice od samog starta, a da je ovaj što nam je izgledao k'o siledžija ustvari bio u pravu. Sve to ne bi bilo da je ovu malu žgadiju odma' razmazao po patos.

reditelj: Okej… Zvuči razumno. Sad, što se tiče drugih elemenata. Pošto je ovo mračna i jeziva priča, gledaj da ubaciš neki comic relief lik, da može publika malo i da se nasmeje.

scenarist: Tačno znam šta ću. ima da ubacim lik retardiranog čuvara otpada. Retardi su tako smešni! Ima ovde kod mene jedna bebi-siterka iz Srbiju, i pokazala mi je snimci nekog njihovog šou-mena, Amidžića. Poslaću ti jutjub link za njegov hit na koji Srbi otkidaju, nešto kao "Medo Brundo", il' tako nešto. E, ovaj lik u OTPADU ima da izgleda i ponaša se k'o taj retardirani Srbin. Videćeš – it's a laugh riot!

reditelj: Ha ha, ja se već kidam od smeha. Baš su šašavi ti Srbi! Sjajno. Samo, bojim se da to nije dovoljno. Naime, strah me je da ovaj horor ne bude suviše mračan i strašan – mislim, come on, cela noć na auto-otpadu, it's the stuff nightmares are made of! Možeš li da ubaciš još neke otkačene i blesave likove da malo olabaviš tu nepodnošljivu tenziju?

scenarist: A be, bate, jel smo ljudi il smo Srbi? Nema problema, samo reci. Hmmm… Ova moja bebi-Srpkinjica mi je takođe, sva razduševljena, puštala klipovi iz neki šou koji je tamo u nji'ovoj vukojebini strašno popularan. Zove se KURSADŽIJE. Ne mo'š verovati kol'ko je to smešno! Dakle, ubacujem u film nekol'ko trapavih i tupavih pajkana po uzoru na taj show.

reditelj: Divno! Ko bi rekao da ti Srbi imaju smisao za humor. Kad sam gledao onaj SRPSKI FILM, posle nedelju dana nije mogao da mi se digne!

scenarist: Tačno znam šta govoriš, Džone. Ne brini, ima bata-Dejv da ti napiše jedan lagan i lepršav scenario koji neće ljude mnogo da uznemirava. Nasilje će da bude blago, više nagovešteno nego prikazano. Malo krv prsne tamo-vamo, i to je sve.

reditelj: Čitaš mi misli! Ionako nemamo para za budget a kamo li za efekte! Nego, pazi, nisam ti kazao glavnu stvar. Možda ćemo imati zvezdu u filmu!

scenarist: Zvezdu? Neko poznat actually 'oće da igra u tvom debi filmu?

reditelj: Nogekako! Znaš seriju BREAKING BAD? Nije loša, samo je mnogo razvučena, samo nešto keeeenjaju i tako to. E, ima tamo taj Aron Pol, igra Džesija, mladog bandoglavog pomoćnika glavnog junaka. Dobar je mali. Moramo da ga nahvatamo dok je još jeftin, dok nije našao dobrog agenta, a posle kad se proslavi još više, prodavaćemo ovaj film na konto njegovog imena.

scenarist: Superiška. Samo, dal' si siguran da će on pristane da igra u naš slešer? Baš preneki dan sam čito njegov intervju, evo slučajno mi je baš pod rukom ta stranica gde kaže: "There've been some big studio films that have come my way that I just didn't think were the right direction for me to go in. I really believe that if you want some sort of longevity in this business, it's all about picking the right roles. Finally, this is the first time in my career I'm able to work [based on] the roles, and not to survive, so I'm just trying to be picky. I just want the right project. I'd rather not work than work on something that I'm not so unbelievably excited about. Maybe that's the wrong choice, but I don't really care, to be honest. I just want to do something, even if it's just a small little indie, that really makes me excited, that's very story-driven, character-driven and doesn't need those big explosions or car chases."

reditelj: Ništa ne brigaj. Mi svakako nemamo pare ni za jurnjave ni za eksplozije, dakle, ovo je prava stvar za njega. To samo znači da moraš da se potrudiš da mu napišeš ulogu koju neće moći da odbije, nešto što će da bude izazov, da mu proizvede to neverovatno uzbuđenje, da shvati da je ovo jedan ozbiljan, story-driven, character-driven slešer.

scenarist: Hmmm… Šta kažeš na ovo? Za njega ću da napišem lik omladinca koji stalno podjebava sve oko sebe – jedan od oni' kreteni što postoje samo na film, jer da neko u stvarni život neprestano ismeva baš svakog oko sebe, odavno bi popio šljagu. Tu vidim priliku da ubacim razne cinične i vickaste opaske kakve taj Pol neće može da odbije.

reditelj: Nije loše. A biće još bolje ako naročito zajebava svoju devojku. Budimo iskreni, svi potajno ili javno mrze svoje devojke i žene: e, taj njegov lik bi mogao to neprestano da ispoljava. Neka koristi svaku priliku da joj ga spusti. Npr. ona hoće da se uda za njega, a on koluta očima pred drugarima i kaže nešto tipa "Jednom sam je jeb'o bez kondoma, i sad mi se prilepila za ceo život!"

scenarist: Bwahahahaha! Sjajno. Taj lajn obavezno ubacujem u scenario. Narod će da odlepi na ovo: pa koji muškarac nije bar jednom u životu pomislio tako nešto?!

reditelj: Dobro, ali pazi. To možda ne bude dovoljno da se ovaj zakači za ulogu. Da budemo sasvim sigurni, neka njegov lik na kraju ispadne ubica. Znaš kakvi su ti glumci, najviše vole da igraju loše momke. To mu je prilika da ispolji svoj široki dijapazon glumačkih mogućnosti, da pokaže da može da odigra transformaciju, od simpatičnog šovinističkog neslanošalećeg drkadžije kakve svi mi volimo pa do odvratnog psihopatskog ludaka koji ubija bez razloga samo zato što ga očuh-siledžija nije na vreme zgazio dok je mogao!

scenarist: Jebote, Džone, pa ovo će biti scenario šekspirovskih razmera! Tragedija, komedija, drama, slešer, retardirani humor, mizogine pošalice, nepredvidivi preokret, tupavi pajkani, krv… i da ne zaboravimo: unikatno stravoužasna lokacija auto-otpada! Mislim da imamo u ruke pravi moderni klasik!

reditelj: Odnosno, imaćemo ga kad ga napišeš.

scenarist: Ma, rekoh ti da ne brigaš. Već ga imam u glavu. Samo još da to nakucam večeras. Ujutro kad otvoriš mejl, će da vidiš gotov scenario, spreman za snimanje!

reditelj: Sjajno, Dejv. Imam odličan osećaj oko svega ovoga. Karpenter je zreo za penziju, a javlja mi se da bih baš ja mogao da ga odmenim! Ovaj WRECKAGE ima da bude stuff of legends!


--- I tako je i bilo. Scenario je napisan za jedno veče, usnimljen za 5-6 dana, izmontiran za još toliko, i… šta još reći? Da li je zaista potreban ESP da procenite vredi li ovo 80 minuta vremena?
Read my lips: W.R.E.C.K.A.G.E.

недеља, 27. новембар 2011.

NOVI HORORI ZA ZAOBIĆI


            Evo još recentnog đubreta za na gomilu, pa spaliti, i poneki mediokritetizam kao tračak "svetla" u čemeru zvanom novi horor filmovi.

THE TUNNEL
AUS, 11
**             2+
            Crnci u tunelu, ali australijski (aboridžini). Još jedan od sorte found footage filmića, ni bolji ni gori od proseka, sa svim elementima na broju: iritantni likovi, mnogo mrdanja, grdan prazan hod dok se nešto (sitno, mutno) ne desi, mnogo mraka, zaboleće vas želudac od tolikog cimanja i skakanja ali i oči od škiljenja u pokušajima da nešto razlučite u tmuši u tunelima ispod Sidneja.

RETREAT
UK, 11
**(*)          2+
            Engleski triler, ceo snimljen na vrlo slikovitom ostrvu, i maltene samo sa troje dobrih glumaca (Džejmi Bel, Kilijan Marfi i Tendi Njuton). Bel dođe da pokvari ionako krnju idilu vestima da je Evropa pregažena lakoprenosivim virusom i da su jedino tu, bar privremeno, bezbedni od zaraze. Ovima radio ne radi a interneta nema, te nemaju načina da provere da li je svetu zaista došao kraj, ili je ovaj baja neki poremećeni sajko. I tako to ide, možda jeste, možda nije, moje srce tajnu krije, sve do samog kraja – dobri glumci nose to koliko se može, ali teško je odoleti osećaju nasilnog rastezanja ionako tankog materijala. Sve bi ovo bilo bolje da je srednjemetražni film od kojih 40-50 minuta – ali šta da se radi s time? Zato, imamo OVO. Nije negledljivo, svakako je refreshing videti nešto što izgleda kao FILM, sa mirnom, lepom kamerom bez drmanja i cimanja i skakanja i pikselizacije i "dokumentarizacije", ali zaista nije ništa posebno. NOŽ U VODI ovo svakako nije. A nije čak ni DEAD CALM.

FRIGHT NIGHT
USA, 11
*               1+
            Mislio sam da sam spreman na sve, a naročito na najgore, ali DNODNA u ovom rimejku me je zabezeknulo. Bio sam toliko razbešnjem ovim komadom đubreta da sam jedno vreme mislio da ga saranim u detaljnoj obdukciji, ali srećom – prošlo me to. Nije vredno truda. SVE što su mogli da omaše – omašili su. Sve što su mogli da ukenjaju – isprolivali su. Na apsolutno svakoj mogućoj raskrsnici skrenuli su u pogrešnu stranu. Školski primer bezukusnog generičkog za-retarde-naumljenog đubreta. Da, tu je Kolin Farel, ali mogao je isto tako da bude i Vil Ferel. Na isto ispada.

CANNIBAL
BEL, 11
**(*)         3-
            Boy meets girl. Girl eats people. On je voli. Ona voli meso. Itd. Predvidiv, ali ne sasvim negledljiv film, ima okej Euro-arty vibe, droničnu muziku i šumske pejsaže u izmaglici, iako je sve to u suštini deja vu, i ne nudi ništa novo – ali recimo da predstavlja solidnu regurgitaciju.

CHROMESKULL: LAID TO REST 2
USA, 11
**              2
            Niskobudžetna, besmislena i besciljna klanica, smrtno dosadna u deonicama bez klanja, i relativno zabavna onda kad krv poteče, a ima je poprilično. Efekti maske su okej (mada se prečesto oslanjaju na CGI), pa najzadrtiji gorehoundovi mogu ovome da pruže šansu.

A HORRIBLE WAY TO DIE
USA, 11
**              2+
            Ovo sam sad morao da proverim na IMDB-u šta uopšte beše, jer mi je, mesec-dva nakon gledanja, sasvim isparilo iz mozga. Aha: sad znam. Odbegli psiho ubija neke ljude na putu ka svojoj ex-devojci koja ga je odala. Ili tako nešto. Pih. Još jedan od napornih kvazidokumentaristički snimljenih "filmova" sa mnogo drhtanja kamere i sličnog. Da ne bude sve crno, recimo da ima nešto malo tenzije i (offscreen) brutalnosti. Glup rasplet.           

SINT
HOL, 11
**             2
            Mrzeo sam AMSTERDAMNED. Potpuno me ugnjavio DE LIFT. A sada, isti reditelj (Dick Maas – u prevodu, Masivni Đoka) pruža nam – savršeno generičku, nenadahnutu i NEDUHOVITU kvazihoror antikomediju za teen-retarde sa mnogo CGI-ja (od srednjeg ka slabom) i nešto malo OK efekata maske (trepni-i-propusti). Čak i RARE EXPORTS je neznatno gledljiviji i duševniji od ove nebuloze, ako vam je baš stalo do zlih Deda-Mrazova.

UNDER THE MOUNTAIN
NZ, 10
**             2
            Zamislite blago-lavkraftoidni koncept (stari bogovi dremaju ispod novozelandskih vulkana i čekaju da ih minioni probude) provučen kroz gotovo besramnu barkerovštinu razvodnjenu haripoterovštinom (dvoje teen-blizanaca imaju MOĆ koja je strašno važna za celo to zamešateljstvo, i proganjaju ih neki stalno transformišući stvorovi sa pipcima), ali sve to izvedeno kao malo skuplji TV film za decu i omladinu (PG-13), savršeno bezukusan, bezbojan i zaboravljivo odrađen.

HUMAINS
FRA, 10
**              2
            Ovo je procurilo pre milion godina, ali sa ruskim dabom. Prošli su eoni dok nije izašla francuska verzija, a onda još toliko dok nije isplivao engleski titl. Na kraju – džaba smo čekali. Majstori za efekte iz INSIDE ovde glume reditelje, ali bolje da se bave onim što znaju, a režiju da prepuste profesionalcima. Film je izrazito glup u samom startu, od koncepta o preživelim kromanjoncima u švajcarskim planinama pa do apsolutno nezanimljive egzekucije i bez-mozga raspleta. Maske tih subhumanoida su negledljivo ružne i glupe (otprilike na nivou TROLL 2, koji je, ampak, zabavniji za gledanje), a krvi ima jezivo malo za jedan francuski horor, tako da nema potebe da na ovo traćite vreme.

DON'T BE AFRAID OF THE DARK
USA, 11
**(*)         2+
            Odlična scenografija i kamera, solidan dizajn zlih patuljaka, napadno antipatična devojčica i njeni couldn't care less roditelji u ovom slabom, dosadnom, jedva-gledljivom ali izrazito nebitnom i šupljem filmiću.

THE DEAD
11
**(*)         2+
            When there's no more room in Africa – that'll be the day (of the dead)! Ovaj moj improvizovani teglajn duhovitiji je i pametniji od bilo čega u ovom precenjenom, nepravedno hvaljenom filmu. Jedino ikonografsko osveženje pružaju pustinjski ambijent i crni zombiji, ali to je premalo i preslabo da opravda ovaj režijski ne tako loš ali suštinski uninvolving i nepotreban film sa izrazito idiotskim završetkom (glavni junak pruža medaljon od poginulog oca preživelom sinu deset sekundi pre nego što obojicu prožderu zubati zombi iz afričkih katakombi).

GREY SKIES
CAN, 11
*(*)          2-
            Izrazito amaterski na skoro svim nivoima, ovo je film samo za Mikija Lakobriju i naj-najzadrtije NLO-frikove. Grupa polu-zrelih kretena (ne tinejdžera!) ode u kolibu u šumi da se drogira i taslači, ali im planove kvari NEŠTO što padne s nebesa i počne da ih, kao, opseda. Dođavola, čak i ovaj moj opis zvuči zanimljivije nego što ovo zapravo na terenu izgleda. Uzeo sam ovo da gledam samo zato što je nekakav mudoviti majstor za efekte iz I lige ušao u projekat iz ljubavi, za siću, kako bi dizajnirao "dosad neviđene, originalne aliene". Pih, kažem ja. Sve je ovo bilo beskrajno bolje kad se zvalo X-TRO ili barem COMMUNION. Klonite se.

WHITE: THE MELODY OF THE CURSE
KOR, 11
**(*)         2+
            Sjajan koncept o ukletom muzičkom studiju i teeny-pop girl bendu kojeg tu spopada ženski duh – protraćen je na mlaki, ženski (u najgorem smislu) korejski hororčić koji je toliko ženski da u njemu čak i nema mrtvih sve do samog kraja: u međuvremenu duh izaziva samo neke povrede kod svojih žrtava. Ima nešto malo jeze, ponegde, i režija je natprosečna (pred kraj previše flashy), ali scenario je, kao i u 99,8% korejskih horora, potpuna besmislica, uprkos plitkim prvoloptaškim pokušajima da se satirizuje nešto tako blatantno imbecilno u samo startu kao što je pop-muzičica za curice i žeđ za 15 minuta slave.

петак, 25. новембар 2011.

Odgovor Rastislavu Diniću povodom jedenja bogova



            U svom napisu, povodom mog teksta o noveli JEDENJE BOGOVA, Rastislav Dinić je izneo niz tvrdnji, teza i kvalifikacija na koje ovom prilikom odgovaram. Iako je ovo začeto u mejlu, mislim da je šteta da ostane samo između nas dvojice, jer pokrenuta su neka pitanja od javnog, opšteg značaja, pa zato - evo.

            Dragi Rastislave,
            zahvalan sam ti na prijateljskom tekstu koji si mi uputio, a u kojem si me biranim rečima optužio za "glupost, naivnost, a na trenutke i otvoreni idiotizam", za "život u buretu" (kao Diogen? U potrazi za poštenim čovekom...?), za "tragikomičnu potrebu da svoje iracionalne predrasude zaštitim od refleksije", za prianjanje uz "relikte zastarelih i odbačenih teorija", za "mistični uvid" koji podupire mit o "drekavcu iz tunela", za to da "kao da delim stavove Čučkovićevog junaka"... Dijagnosticirao si takođe i moje "naivno psihoanalitičko tumačenje o hrvatskoj zavisti prema Srbima", da ja "ne razlikujem third person od first person – za mene su „mračni bogovi“ stvarni", uz dopunsku dijagnozu "ozbiljne šizofrenije" (ovo je, za razliku od moje "naivne psihoanalize", valjda produkt tvoje ozbiljne psihijatrijske kliničke prakse?) u kojoj dominira "tvrdoglavo prianjanje uz sopstvene predrasude i iracionalna ubeđenja" koji čak i nisu moji nego su "naplavine nekih loših teorija i RTS-ove propagande iz devedesetih" a onako uzgred si mi kao pod-dijagnozu zabeležio i "detinjastu proklamaciju sopstvene neuslovljenosti". Takođe mi, u tom tekstu, spočitavaš "insistiranje na KOLEKTIVNOM pamćenju i nepraštanju" i pripisuješ mi da se "sprema novi zločin" a ja, navodno, "ovakvim napisima u toj manipulaciji aktivno učestvujem". Takođe iznosiš i smelu tezu "da komunistička vlast jeste zatrla ustaški pokret, masovnim pogubljenjima u Blajburgu", pripisuješ mi da ne vidim tvoje otkrovenje "da Jasenovac nije delo jednog naroda, nego jedne ideologije" te tvrdiš da se "fašizam dogodio bogami i srpskom narodu". Nakon što si na svom telu izmenjao odore filozofa, teoretičara, ozbiljnog psihoanalitičara, književnog kritičara, političkog analitičara i istoričara, ti na sebe navlačiš odoru pesnika i kritikuješ moju "high school goth chick poetry", moja poezija ti je "šuplja i smešna", pa onda gladeći svoje sede vlasi Starca Foče od stotinu ljeta pridikuješ o mojim "pubertetskim metafizičkim uvidima", ali ti ni to nije dosta, nego moraš da opljuneš i moj udruženi zločinački poduhvat, "bezvezni Chetnixploitation" blog, i kritikuješ što sam, kao, dopustio da potpadnem pod uticaj nekakvog "ustashosploitationa". Onda na sebe oblačiš odeždu Vox Populija, pa kroz tebe sam narod progovara: "srpska javnost je prezasićena takvim sadržajima (o Jasenovcu)" kažeš ti, ali ne navodiš kada si izveo to ispitivanje, i na kojem uzorku srpske javnosti. Čisto da ne bude da te nismo shvatili prvi, drugi i treći put, ti opet ponavljaš da ja, navodno, "saučestujem u tom besramnom poduhvatu koji zloupotrebljava žrtve za perpetuiranje mržnje" a da sve to zabiberiš, porediš mene sa jednom od prominentnijih žena sa dva prezimena. Pun brige, ti se moliš za mene "da izađem iz „comfort zone“ eskapističke mitologije koju sam za sebe ko zna kada ispleo", i spočitavaš mi upotrebu citata – ne iz Večernjih novosti nego iz Ekspres Politike, lepo piše u knjizi – u mom romanu NAŽIVO kao moje slepačko prepisivanje ratnohuškačke propagande za koju se tada kad sam to pisao nije zadesio neki Rastislav da mi je kao takvu razotkrije, nego ja onako kao neka EMO tinejdžerka, progutao i plovak i udicu i crva i Ekspres Politiku i napisao svoj pubertetski solipsistički angst roman...
            E, pa dobro. Kad si već na mene izručio sve te teške reči, red je da i ja kažem poneku u svoju odbranu – da požurim dok ove tvoje Peščaničke tužibabe ne izveste Haški Tribunal da tamo neki Ognjanović zloupotrebljava žrtve za perpetuiranje mržnje i priziva nove masovne grobnice svojim nekritičkim preuzimanjem RTS-ove retorike iz 1990-ih. Jer, upravo to si mi pripisao.
            Iako cenim tvoju zabrinutost, jer slutim da ti zaista misliš sve to što si napisao, i da veruješ kako su tvoje reči možda i poslednja stvar koja čuči između mene i ponora najgrđih i najprevaziđenijih mitova u koje tek što se ne strovalim (ako već i nisam), moram ti reći sledeće: tekst i slike o JEDENJU BOGOVA svakako su nešto najcrnje, najmučnije i najdeprimirajućije što sam ikada ovde postavio, pa ti zato hvala i na tome što si tu mučnu tematiku oplemenio nenamernim dozama crnog humora.
            A sad malo ozbiljnosti.
            Tvoj tekst iniciran je isključivo tvojim zilotskim krstaškim ratom protiv "srpskog fašizma" a omogućen u potpunosti složenim kolopletom tvojih opsesija, fascinacija, fiksacija i projekcija koje si izručio na krajnje površno i iskrivljeno čitanje mog teksta u kome ti se, prosto rečeno, privideo čitav niz ala i bauka kojih u njemu, naprosto – nema. Konkretno, ti si uzeo moju tvrdnju da Jasenovac nema ni približno ono prisustvo u ovdašnjoj (a kamo li svetskoj) svesti, i da je praktično zaboravljen ili nebitan ili sveden na bednu fusnotu u svesti prosečnog čoveka i na nju si projektovao niz nekakvih motivacija i asocijacija koje ja niti sam prizvao (kakve osvete? kakva pravdanja zločina? kakvo pozivanje na nove?!) niti one nužno (sem u tvojoj svesti) proističu iz toga što sam rekao, i što i dalje tvrdim i potpisujem – da su Srbi krajnje idiotski, na kraju II svetskog rata, dopustili da se Jasenovac i sve oko njega pomete pod tepih, da se ne talasa previše sa pričom o ustašama i njihovom državotvornom projektu, čime je, pored ostalog, omogućeno da se to zlo ne istrebi onako kako je trebalo, niti je ono smešteno tamo gde mu je mesto, na đubrište istorije, nego je plamičak ostao i opstao i rasplamsao se dolaskom HDZ-a na vlast. Ali ne, iz tvoje vizure, Milošević je proizveo HDZ, Milošević je vaskrsao ustaše, RTS je proizveo Tompsona i dao mu udarna mesta za koncerte i termine na HTV-u, Milošević posthumno svojim SPS autobusima organizovano vozi desetine hiljada ljudi na Tompsonove koncerte, dan-danas u Hrvatskoj itd. Svega toga ne bi bilo da Večernje Novosti nisu objavljivale feljtone o Jasenovcu, i da Čučković nije (kao, slučajno, baš sredinom 1980-ih!) objavio JEDENJE BOGOVA! Pošto si ove svoje tlapnje prošarao nizom citata i referenci na imena i naslove, možda si ponekog zasenio relativno ubedljivim prividom "argumentovanog" teksta: međutim, jedan ozbiljan close reading onoga što sam ja napisao o toj noveli i srodnoj tematici pokazaće da sve te reference koje si prizvao, i koje nisu sporne po sebi, ali za neku drugu priču, sa mnom, sa mojim stavovima i sa mojim tekstom koji je bio povod svega ovoga – nemaju skoro nikakve veze, ili tamo gde je imaju, ona je toliko iskrivljena da se to teško može smatrati dobronamernim.
            Tvoje nerazumevanje je višestruko: ti ne razumeš horor žanr i njegov odnos prema ekscesu (višku, preterivanju); ti ne razumeš koncept "kosmičke strave" uopšte, niti njegove manifestacije kod Poa i Lavkrafta; ti ne razumeš novelu JEDENJE BOGOVA (jer je svodiš na krajnje simplicističko: "Pouka je prosta i banalno humanistička i „politički-korektna“ – nemojte mučiti i izgladnjivati ljude, i „fascism is bad, mkay?“); ti ne razumeš moj tekst o toj noveli. Poetiku horora nisi ni dužan da razumeš, nije to tvoja oblast stručnosti. Ni koncept "kosmičke strave" nisi obavezan da poznaješ, jer ti nije ni strukovno ni svetonazorno blizak; i to je, što bi reko debeli degenerik, legitimno. Ono što, međutim, nije legitimno a ni u redu, jeste što ti svoje rupe i blatantna nerazumevanja popunjavaš sopstvenim fantazmama, i što taj vakuum napumpan tvojim projekcijama, tovariš meni na leđa i proglašavaš me za nekakvog idiota, pubertetliju, RTS-ovog klona, Bobić-Mojsilovićkinog kolegu, Deksinu srodnu dušu i još koješta. Naravno, sve mazno i glatko i još sa Borhesovim pečatom i nizom drugih referenci.
            Zbog tvog ideološkog biasa tvoje su optužbe, uglavnom, gomila neistina ili, u najgorem, poluistina.
            Optužuješ me da ja u svojoj prozi, a i šire, legitimizujem koncept "drekavca", odnosno mutne i nejasne mitske zlobe i "mračnih bogova" pri tumačenju recentnih horora. To je eklatantna neistina.
            Ako pogledaš ovde na blogu moj tekst o hrvatskom filmu ŽIVI I MRTVI, videćeš u njemu i sledeće rečenice: "On održava u životu užegle stereotipove o tome da su zločini i nasilje neraskidivi deo svakodnevnice na Balkanu, da je to uvek tako bilo i uvek će biti. Film ne pokušava da objasni ili analizira ovo stanje (ako je to zaista stanje) već ga samo registruje, na problematičan i idejno neubedljiv način. To je svakako jednostavnije nego pokušavati da se zaista predoči ko su ustaše, ko domobrani, ko partizani, ko HVO, ko 'balije', ko JNA, ko bosanski srbi, itd. Ovako kako je to Miletić prikazao, rat je samo jedna užasna krvava zbrka sa mnogo iracionalnih i nepojmljivih zbitija tipičnih za 'zemlje iza velike šume'."
            A ako se strpiš tri nedelje, sredinom decembra ćeš u FILAŽU br. 6 videti moj prikaz srpskog filma NEPRIJATELJ, u kome – evo, ekskluzivno i pretpremijerno navodim – stoji:
"Potonje je izvedeno sa polovičnim uspehom, jer metaforički aspekti "Đavola" koji je umešao prste u balkansku jakobinsku tragediju (sa shodnim joj elementima splater-horora) nisu dovoljno promišljeni niti sasvim smisleno utkani u zaplet. Više od petnaest godina nakon sklapanja mira u Bosni postaje pomalo prevaziđeno i neozbiljno da i dalje u filmovima sa ovih prostora nailazimo na "objašnjavanje" ratnih užasa kojekakvim drekavcima (začeto u do sada najboljem filmu na temu najnovijih balkanskih ratova, Lepa sela lepo gore, 1996) ili nedorečenim, smutnim kletostima tla i vremena isprepletenog u začarani krug, kao u hrvatskom filmu Živi i mrtvi Kristijana Milića (2007), koji na načim sličan Zečevićevom poseže za motivima horora kako bi "produbio" svoju ratnu priču. Stiče se utisak da je posezanje za drekavcima i Hromim Dabama zapravo linija manjeg otpora, gotovo kukavička, a svakako nedovoljno hrabra da se sa orgijom iracionalnog kakva ovdašnja građansko-seljačka klanica svakako jeste bila suoči na racionalan način, i da krivce ne traži u baba-rogama – odnosno, ukoliko to već čini, da te baba-roge na smisleniji, direktniji način poveže sa mehanizmima i pokretačima koji su do ratne strave i užasa zapravo doveli."
            Kao što se crno na belo može videti, ja se odavno zalažem ili da se ti drekavci izostave, ili ako se s njima nešto hoće raditi, da se to radi promišljenije i pametnije i smislenije povezano sa stanjem na terenu nego što je učinjeno u navedenim filmovima. Po meni, ta veza "mračnih bogova" sa konkretnim nosiocima Zla na terenu u konkretnom istorijskom trenutku ubedljivo je i smisleno izvedena u JEDENJU BOGOVA, a verujem da je i u NAŽIVOM (mada će puna slika toga biti jasnija kada budu gotove sve priče i romani iz tog "mitosa"). U svakom slučaju, ti "bogovi", ni kod Čučkovića ni kod mene, nisu nikakav eskapizam, a ni kukavičluk i mutne apstrakcije (kao u navedenim filmovima), nego se, metaforički, ali sa jasnom i smislenom vezom, drevni atavizmi povezuju sa aktuelnim (i neminovno banalnim) zlikovcima. To sam i kazao u svom tekstu, i čak ni ti nisi mogao da ne primetiš, jer i sam citiraš deo u kome govorim o sudaru prizemne i sasvim ljudske motivacije sa mističnim i metafizičkim naklapanjima, ali ga ignorišeš jer ne odgovara tvojoj vizuri i onome što želiš da "vidiš" kod mene, pa nastavljaš sa karikiranjem kosmičke strave i mračnih bogova, čiju FUNKCIJU očito nisi pojmio ni kod Čučkovića, ni kod mene.
            Takođe, pripisuješ mi nekritički odnos prema ratnohuškačkoj propagandi, i čak (ne)svesno saučestvovanje u prizivanju novih zločina. To je budalaština.
            Da si se potrudio da nabaviš II izdanje mog romana NAŽIVO, u njemu bi video pogovor autora, u kome se osvrćem upravo na famozni citat iz Ekspres Politike, i njegovu funkciju u mom romanu. Citiram taj deo:
"Tekst iz Ekspres Politike, od 09. jula 1995. koji navodim u romanu, autentičan je prepis članka, bez ikakvih mojih intervencija. Ne ulazim u njegovu autentičnost. Nemam nikakvih konkretnih saznanja o tome da li je taj Roberto dela Feve stvarno postojao, i zaista snimao snuff filmove u Bosni i Hrvatskoj, u kojima se muče, siluju i masakriraju srpski zarobljenici. Puno sličnih priča slušao sam i posle toga, od raznih ljudi, ali začudo, do danas još nijedan takav snimak nije isplivao – a verujem da postoji mnogo zainteresovanih strana (pritom ne mislim samo na bolesnike koji bi da onanišu na njih, nego pre svega na svakojake istražitelje, tužioce, novinare, borce za ljudska prava, grupe boraca rata, patriote). Možda je u pitanju urbana legenda, a možda su samo suviše dobro sakriveni (ili uništeni). U krajnjoj instanci, za moje potrebe je savršeno nebitna autentičnost te konkretne vesti i navoda u njoj. Užasi poput tih sigurno su se dešavali, psihologija i mehanizmi iza tih zločina nesumnjivo su istiniti, i to je za moje potrebe bilo dovoljno. "
            Ne očekujem od tebe da pojmiš kompleksnost mesta i uloge "kosmičke strave" u mojoj prozi, a očito je previše očekivati od tebe da shvatiš i moj (slobodan, kreativan, nepamfletaški) odnos prema dokumentarnoj građi u stvaranju proznog dela. Ti nisi pisac i to ne možeš da pojmiš. Ti si pamfletaš, koji ima svoju ideologiju, iz čije vizure posmatraš i umetnička dela kao da su pamfleti, i na površan način sudiš o njima u skladu s time da li se i koliko poklapaju odnosno odstupaju od tih vrednosti koje si, ko zna kada i kako, prihvatio kao "svoje". Ja te znam još iz vremena kad si mi neprestano citirao Milovana Danojlića (kad klikneš na ovaj link, idi skroz na dno stranice), a sećam se i kad si sa njega prešao na Type O Negative i Marilyn Mansona, a evo vidim već neko vreme unazad propagiraš tu "peščaničku" ("drugosrbijansku" kako je neki zovu) ideologiju, koju niti znam kako si pomirio sa ovim ranijim (pubertetskim?) opsesijama, niti ko ti je i kako ove potonje usadio u glavu tako da sada veruješ da su "tvoje". Zapravo, imam određene slutnje po pitanju tvoje konkretne šizofrenije i razloga zašto si se okrenuo ovom esktremizmu, ali za razliku od tebe, neću ovde da se igram doktora, i tu svoju dijagnozu ću, za sada, zadržati za sebe (iako sam uveren da jedino ona može da objasni te tvoje vratolomne skokove i naizgled nespojive suprotnosti).
            Enivej, sada si se pronašao u patologiji srpskog sadomazohizma, priključio si se tim Kandić-Biserko flagelantima, i koristiš internet umesto javnog trga kako bi sebe bičevao zbog stvarnih i preuveličanih (srpskih, i samo srpskih) zločina, uz neizostavne sine qua non refrene o "srpskim fašistima", o genocidu, Srebrenici, Škorpionima itd. Otud ne čudi tvoja jedva-prikrivena apologija ustaštva i uopšte zločina načinjenih protiv Srba i protivljenje čak i samom govoru o tim zločinima, a još manje čudi da te je bocnuo baš tekst o Jasenovcu – tom zločinu nad zločinima za koji ne postoji pandan u svetu, za koji ne postoji niti presedan (u smislu nekog prethodnog srpskog nepočinstva kojim je "zaslužena" monstruoznost tolikih razmera) niti repriza (jer čak i kada je ustaštvo vaskrslo ponovo, niti je ono, uz sve napore, uspelo da ponovi unikatnu plansku i sistematsku gnusobnost Jasenovca, niti su amaterski, half-assed srpski pokušaji osvete za to i tome slično u Srebrenici bili išta drugo sem nekompetentna bauljanja potpunih početnika, počinjena u afektu, tokom nekoliko dana na samom kraju rata). Ti i tvoji sličnomislioci NE MOŽETE da objasnite Jasenovac, ne uklapa vam se u tu diktiranu sliku "Srbi su sami krivi: sami su to tražili!", ne znate šta s tim da radite, kako da pometete pod tepih nešto toliko odvratno i veliko i tako radikalno suprotno onome što želite da nametnete kao "istinu", pa zato pandan pokušavate, jadno, da nađete u velikoustaškoj golgoti Blajburga (šmrc!) i mnogo kasnijoj Srebrenici (koja po organizaciji, institucionalnosti, trajanju, izvedbi, broju i načinu pogubljenja žrtava, itd itd nema blage veze sa državnom fabrikom smrti i najneljudskijeg iživljavanja koja je svakodnevno klala Srbe i druge nepoćudne pune 4 godine)!
Falsifikati kojima se služiš odvratni su, ali karakteristični za "mistične uvide" koje si pokupio od tih tvojih Žena u Crnom i ko zna koga. "Komunistička vlast jeste zatrla ustaški pokret, masovnim pogubljenjima u Blajburgu"? Ma nemoj! Kako te nije sramota da lupetaš tako strašno? Nikola Popević ti je već odgovorio u komentaru, ali pošto ne znam da li ljudi i koliko revnosno čitaju komentare ispod tekstova, citiraću ga:
"Vrh ustaštva je uglavnom izbegao Blajburg: Ante Pavelić, Vjekoslav Luburić, Ljubomir Kvaternik, na primer. Nekima je, poput Ljube Miloša i Slavka Kvaternika, suđeno pa su pogubljeni. Neke i pamtimo - Šakića, Artukovića i Ašnera. Dožveli su duboku starost. Nije baš jasno na šta cilja Dinić, da li razdvaja "stare" ustaše (jer je ustaški pokret, jelte, ZATRT kod Blajburga) i novoustaše poput Tuđmana? Šta želi da kaže, da ne postoji kontinuitet? Ko je onda 1971. godine izvršio atentat na Vladimira Rolovića? Da li su Miro Barešić i Anđelko Brajević bili članovi neke organizacije ili im tek onako dunulo da ubiju jugoslovenskog ambasadora i to baš Rolovića? Ko je podmetnuo bombu u beogradski bioskop "20. oktobar" 1968. godine, recimo?" 
            Ne, to je RTS propaganda. To su Večernje novosti izmislile. To je Milošević retro-falsifikovao istoriju: Teslinim tajnim vremeplovom vratio se u '60-te i 70-te i sa grupicom jadnih srpskih glumaca inscenirao neke navodne ustaše?
            U tvojim pokušajima da mi pripišeš nešto što niti sam rekao niti sugerisao, koristiš se i prilično jeftinim trikom od sorte "Nije važno ŠTA nego je važno KO". Dakle, pronađeš sličnost nekog mog stava sa nečim što je kazala ili napisala neka osoba sumnjivog integriteta, i to bi trebalo, po sebi, automatski, da poništi validnost mog stava? Pih. Ja ne funkcionišem tako. Inače ne bih imao psa kao ljubimca, jer psa je imao i voleo čak i Hitler! Dakle, ne nalazim nimalo prijateljskim niti dobronamernim tvoje povezivanje mojih nazora sa izolovanim tvrdnjama pojedinaca s kojima nemam nikakve bliskosti. Ali ću te zato zamoliti da apstrahuješ to KO je nešto rekao, i da mi kažeš ŠTA je problematično u proglašenju, npr, Jasenovca za srpsku duhovnu prestonicu? Pogledaj šta Jevreji napraviše sa Aušvicem – zašto ne bi Srbi nešto slično uradili sa tim Zlomestom za koje, zbog našeg misguided bratstva i jedinstva, danas malo ko u svetu zna. Zar misliš da ne bi trebalo da se zna? Zar zato što su neki zloupotrebljavali priču o Jasenovcu od sad pa nadalje o njemu ne treba da se govori, da se ne talasa, jer će time da se priziva opštenarodna mržnja i novi zločini? Da li je zaista to "mudrost" zbog koje tako svisoka pridikuješ o mojoj "eskapističkoj mitomaniji"?
Ili možda ti vidiš nešto netačno u izjavi: "Od nas se u ovom trenutku ne traži samo da se povinujemo svim zahtevima Velikog Brata, od nas se očekuje da svoje ropstvo i zavolimo. Da pevamo o njemu. Da deca pišu pismene zadatke na tu zadatu temu. Da razvaljeni i ucenjeni čekamo svoje mesto u potpalublju Evrope? I upravo u tom detalju leži sva morbidnost projekta mentalne, moralne, političke i ekonomske okupacije koja je na delu." S kojim tačno delom ovoga se ne slažeš? Ja bih ovo potpisao sve i da je to lično Hašim Tači napisao, a kamo li MBM. Ali bojim se da je tebi Soroš isprao mozak u Mađarskoj i ubedio te da svoje ropstvo zavoliš, da saučestvuješ u razvaljivanju i ucenjivanju i samoflagelaciji i da podupireš mentalnu i svaku okupaciju, a onima koji se s tim ne slažu – sleduju etikete i imputacije kao one koje si mi gore nalepio. RTS retorika, je li? Mitomanija? Eskapistička mitologija? Nekritičko mišljenje? Preuzeti mitovi? Bolje se upitaj, Rašo, ŠTA si ti, i od KOGA preuzeo, i kuda te ti mitovi vode.
Toliko za sada.
Pozdrav,
Dejan Ognjanović

четвртак, 24. новембар 2011.

Rastislav Dinić: O jedenju bogova



            Nedavno sam na ovom blogu predstavio novelu Jedenje bogova. Ona je izazvala brojne reakcije u komentarima ispod nje, ali i preko mejla i telefona. Evo sada šta mi je njenim povodom napisao Rastislav Dinić. Njegov tekst prenosim u potpunosti i bez ikakvih intervencija, osim što sam stavio hiperlinkove ispod naslova tamo gde je on dao linkove. Čitajte, razmislite, pa recite šta imate, ako imate, u komentarima ispod, a verovatno ću se i ja oglasiti uskoro.

Dragi Dejane, 
Teško je naći reči kojima bi se opisala glupost, naivnost, a na trenutke i otvoreni idiotizam stavova koje iznosiš i zastupaš u tekstu o „Jedenju bogova“. Samo neko ko je poslednjih 25 godina prespavao ili proveo zatvoren u buretu, može da napiše ovakvu rečenicu: „Svesno se suzdržavam od tirade o tome da li narod koji sebi dopusti da zaboravi (i time oprosti!) jedan ovakav i ovoliki zločin uopšte zaslužuje da opstane.“ Da li si ih ti prespavao ili proveo u buretu? Ili si, kao tako mnogo drugih svedoka i pasivnih učesnika tadašnjih događanja, prosto redigovao svoje sećanje na njih? Pa upravo su nezaboravljanje i nepraštanje bili lajtmotiv srpkog nacionalizma devedesetih, balvan revolucije, Vukovara, Sarajeva i Srebrenice. Da ti osvežim pamćenje, šifra ovog idološkog projekta bila je – „ostaci zaklanog naroda“, a projekat sam nije ni najmanje nepoznat i zove se – resantimanski nacionalizam. Mi smo žrtve, i pošto smo žrtve, sve nam je dozvoljeno, naša je osveta pravedna. Danko Popović je, da te podsetim, tada najavljivao „Jasenovac za Jasenovac“, SPS je organizovao mitinge pod nazivom „Jasenovac nikad više“, Drašković predlagao Jasenovac za srpsku duhovnu prestonicu, a Rajko Petrov Nogo se pitao (sada već u bosanskom kontekstu): „Ne plaše li se naša braća Muslimani, krvi naše nenamirene?“. Posle nam se desila Ovčara, pa Sarajevo, pa Srebrenica, tako da se Rajkova krv valjda namirila. Toliko o zaboravljanju i praštanju.

O pamćenju zločina niko nije pisao bolje i pametnije od Jehude Elkane, u „The Need to Forget“. Bacam ti link, pa ako se nešto uhvati, uhvati se. Mada, sada već počinjem da sumnjam da je tako nešto moguće.

Ipak, moja glavna primedba je druge prirode. Već neko vreme besniš po blogu protiv „teorije“ i „teoretičara“, u nečemu što ne mogu opisati nikako drugačije do kao tragikomičnu potrebu da svoje iracionalne predrasude zaštitiš od refleksije. Nasuprot teoriji ti stavljaš - pa nije sasvim jasno šta, ali čini se neku vrstu intuitivnog, a možda i mističkog uvida u stvarnost samu. It is delightfully ironic, then, kada se ispostavi da rezultati tvog mističnog uvida nisu ništa drugo do relikti zastarelih i odbačenih teorija. (Naravno, šta bi pa drugo bili. Kejnz ima onu divnu misao na ovu temu: „The ideas of economists and political philosophers, both when they are right and when they are wrong, are more powerful than is commonly understood. Indeed the world is ruled by little else. Practical men, who believe themselves to be quite exempt from any intellectual influence, are usually the slaves of some defunct economist. Madmen in authority, who hear voices in the air, are distilling their frenzy from some academic scribbler of a few years back.”)

Tako je i ovaj put. Tvoj duboki mistični uvid koji prepoznaješ i kod Čučkovića, o „bogovima koji ulaze u ljudsko meso“, kao objašnjenjem „totaliteta razularene patologije i apsurdno iracionalne grozote s početka 1990-ih“, nije ništa drugo do zastarela, odbačena i ismejana „Dark Gods theory of nationalism“, koju Gelner odbacuje kao „utter nonsense“, i to sa dobrim razlozima. Citiram: „Dark Gods: Nationalism is the re-emergence of the atavistic forces of blood or territory. This is the view shared often by both lovers and haters of nationalism. The former think of these dark forces as life-enhancing, the latter as barbarous. In fact, man of the age of nationalism is neither nicer nor nastier than men of other ages. There is some slight evidence that he may be nicer. His crimes are equalled by those of other ages. They are more conspicuous only because, precisely, they have become more shocking, and because they are executed with more powerful technological means.”

Ova teorija je, kao što rekoh, odbačena i ismejana još davne ’65-e, ali to ne znači da je imalo originalna, naprotiv – vrlo je rasprostranjena među običnim svetom, a tokom veselih devedesetih bila je nesumnjivo dominantna – komunisti su suzbijali atavističke nacionalne nagone, tako ide ta priča, i onda su ovi u jednom trenutku eksplodirali. Multietnička zajednica nije bila moguća zbog viševekovne međunacionalne mržnje, Jugoslavija je bila veštačka tvorevina i sve tako nešto. Drugim rečima – drekavac iz tunela. (O tome Tom Nairn

Ono što smatraš svojim mističnim uvidom je zapravo zvanična verzija.

Ne znam da li je pokojni Čučković i sam verovao u ovu teoriju, možda i jeste, ali iz njegove knjige se to ne da zaključiti. Njegov junak svakako veruje u Dark Gods, uz neke tipično fašističke dodatke (stvaranje novog čoveka, itd.), ali Čučković nam ni u jednom trenutku ne prezentuje njegove poglede kao stvarnost. Narator je, pa to je valjda jasno, nepouzdan. Iz njegove priče možemo zaključiti puno o njemu, ali ne i o stvarnosti. (U ovom smislu, čini mi se da je Čučkovićev junak samo domaća horor verzija Borhesovog Ota Cur Lindea, iz Deutches Requiem).

Ti, međutim, kao da deliš stavove Čučkovićevog junaka – da, to je to, to su mračni atavistički bogovi sišli u meso, kurci-palci, i oni su se kasnije (posle objavljivanja Čučkovićeve knjige) ponovo vratili, a to je bilo neizbežno. Ma nisu se oni vratili, nego je ideologija koja se zasniva na veri u njih, napravila svoj glorious comeback, zahvaljujući nekim objektivnim okolnostima, koje su, kako i sam na drugom mestu primećuješ, mnogo prozaičnije. Priča o atavističkim božanstvima daje jedan mračni i romantični dignitet nečemu banalnom – jednoj glupoj i uz to nimalo atavističkoj, već sasvim modernoj konstrukciji za upravljanje kompleksnim državama – naciji. Nacionalistički sukobi, čak i u svojim najgorim vidovima, ili možda upravo u njima, zastrašujuće su banalni. A modern myth that got out of hand. Što rek’o Pančić, to je ništa koje kolje. Nema nikakve dubine u uverenjima koja te pokolje stvaraju, kad pogledaš big picture vidiš samo zastrašujuću plošnost i banalnost. Ali predvodnici i učesnici ovih događanja, naravno, propovedaju, a ponekad stvarno i veruju u neku varijantu te priče o „bogovima koji su ušli u meso“ – u dobroj meri i zato jer ta priča ukida ličnu odgovornost: ako je sukob između Srba i Hrvata vekovna borba mračnih bogova krvi i tla, onda niko nije kriv što je samo marioneta u njihovim rukama.

Zanimljivo je što i ti sam primećuješ ovaj problem, pa kažeš: „Povezivanje ustaške (i uopšte fašističke) ideologije sa okultnim i mističkim konceptima izvedeno je pomalo neubedljivo. Sad, možda je apsurdnost deo poente – tj. da se razumno, logički, smisleno, ta dela i ti zločini i ne mogu povezati ni sa kakvom "filozofijom" ili "ezoterijom". Autor se junački borio sa ovim, i tokom većeg dela romana njegova naklapanja su dovoljno apstraktna da se, ako se ne unosite suviše, mogu progutati kao donekle poveziva sa ustaštvom. Ipak, lakše se to guta ako se zažmuri na jedno i po oko na suštinski krajnje prizemne, konkretne motivacije za trebljenje Srba i drugih nepoćudnih u kojima jedva da je bilo "mistike" krvi i tla, a kamo li nečega "dubljeg" od večite zavisti večitih Drugih da istrebe one uvek Prve barem iz svog dvorišta, kako bi barem u toj svojoj barici bili jedini (pa time i najveći) krokodilčići. Dakle, možda je stvar samo mog cepidlačenja, ali mi zvuče blago nespojivo napadno kosmički uvidi našeg naratora o pravoj prirodi boga i čoveka, sa krajnje prozaičnom geo-politikom i ideologijom ustaštva koju on istovremeno zastupa. Neko ko zauzima tako napadno kosmičku perspektivu (i ko je očito više nego svestan koncepta Kosmičke Strave, makar ga i ne imenovao kao takvog) teško da bi, istovremeno s tim, mogao da propagira daleko ograničeniju (i s prethodnom teško spojivu) vizuru hrvatskog nacionalističkog fašizma.“

Na stranu ovo naivno psihoanalitičko tumačenje o hrvatskoj zavisti prema Srbima (ovo k’o da ti je šapnuo Jovan Rašković), ali slažem se da su motivi za pokolj bili u suštini banalni – narcizam malih razlika, nacionalistička težnja za homogenizacijom teoritorije i uništavanjem Drugog (i to onog ko se vidi kao najbiliži i najsličniji). Ono što ti u ovom pasusu uočavaš jeste nesrazmera između ezoterijskih uverenja Čučkovićevog zločinca, i onoga što mi sa strane jasno prepoznajemo kao banalne nacionalističke motive za genocid u Jasenovcu. Ali te nesrazmera postoji samo ako ova dva staviš u isti nivo, a ona u Čučkovićevom romanu ne stoje u istom nivou – ezoterijski razlozi su deo first person account-a koji daje zločinac, banalnost ustaškog poduhvata je deo third person account-a koji ovaj projekat vidi u njegovom društvenom i istorijskom kontekstu. Nesrazmera se u tvom čitanju javlja zato što ti ne razlikuješ third person od first person – za tebe su „mračni bogovi“ stvarni, i onda ne možeš da pomiriš njihovu grandioznost sa banalnošću društvene uslovljenosti jasenovačkog zločina. Ali za Čučkovićevog zločinca, ova nesrazmera ne postoji – on svoj projekat ne vidi kao društveno uslovljen, nego isključivo u terminima „dark gods“.

Ako se setiš, o ovim smo stvarima već ranije raspravljali povodom Varga i ostale black metal bulumente. Sad mogu samo da ponovim ono što sam ti već rekao tada – to što Varg misli i priča da radi, nije ono što on stvarno radi. Ako želiš da znaš šta on stvarno radi, nije dovoljno da pitaš njega, jer on će ti natrabutnjati svakojake gluperdarije o bogovima-robotima, nego treba da pitaš nekog ko se takvim fenomenima bavi – istoričara, sociologa, psihologa, političkog ekonomistu, itd, i oni će ti reći da to što Varg radi nije borba protiv globalizacije, nego jedan pojavni oblik globalizacije, da to nije povratak bogova na zemlju, nego mladalački angst u kombinaciji sa krizom identiteta i strahom srednje klase od stranaca i nižih slojeva. Varg se navrz’o protiv hrišćanstva, a u ime paganstva, a mogao je isto tako, kao Breivik, da se navrzne na islam, a u ime hrišćanske kulture, i to bi bila ista stvar, jer sadržaj uverenja tu nije bitan, bitna je forma. 

Ista stvar važi i za Čučkovićevog zločinca – on svoj jezivi poduhvat vidi na jedan iskrivljen i romantizovan  način, i to je okej, ubedljivo je i smisleno, ali pobogu Dejane, ti se kanda s njim slažeš! Ti s odobravanjem pišeš o „ingenioznoj vizuri ovog romana – blaženo lišenog uobičajenih, predvidivih "realističkih", istorijskih, humanističkih, političko-korektnih naklapanja“, u kojoj „autor poseže za ezoteričnim i mitskim, ponire onostran dnevnopolitičkih i nacionalnih strasti i u Jasenovcu vidi nešto vanvremeno, suštastveno i fundamentalno za ljudsku vrstu uopšte“. Ama, šta bi to moglo biti? Da se ljudi izgladnjivanjem i torturom mogu pretvoriti u zveri? Za to ti zaista ne treba nikakve ezoterija, to je opštepoznata stvar. Pouka je prosta i banalno humanistička i „politički-korektna“ – nemojte mučiti i izgladnjivati ljude, i „fascism is bad, mkay?“. Jebem li ga šta si ti tu „suštastveno“ video (i šta ti uopšte bi da upotrebiš reč „suštastveno“ u neironijskom ključu?). Inače, iako narator naklapa o tim novim ljudima koji su lišeni ideologije (i naravno, refleksije uopšte), a ti vidiš celu stvar „izvan dnevnopolitičkih strasti“, svakom je čitaocu jasno da je ovaj poduhvat itekako ideološki posredovan, pa samim tim pretvaranje čoveka u zver nije ništa „prirodno“, niti „univerzalno“, nego je deo jednog istorijski uslovljenog ideološkog projekta.

Inače, ta priča o stvaranju novog čoveka, koji je zapravo sveden na životinju, koji je lišen svake refleksije, koji je čist životni instinkt, zaista jeste deo fašističkog projekta, i tu Čučković nimalo ne greši. Naravno, to ne znači da je ikada postojao ijedan ustaški komandant koji je o tome mislio ovako eksplicitno kao što to čini Čučkovićev junak, Čučković nam prosto daje jedan ideal-tip, kao što nam i Borhes u Cur Lindeu daje jedan ideal-tip. (Proto-fašista Klages najbolje formuliše ovaj program re-animalizacije čoveka, koji je sasvim spojiv, i štaviše logično teži da se spoji sa projektom fašističke države, o čemu najbolje piše Karl Polanji).

Da zaključim: Dejane, već duže vreme u tvom pisanju uočavam jednu ozbiljnu šizofreniju, jedan konstantni sukob između refleksivnog (tj., teorijskog) razumevanja i tvrdoglavog prianjanja uz sopstvene predrasude i iracionalna ubeđenja. A da su bar ta ubeđenja zaista tvoja, nego naravno nisu (they never are), nego su samo naplavine nekih loših teorija i RTS-ove propagande iz devedesetih (a najčešće prvog posredovanog drugim). Sećam se onog tvog teksta u kome si pisao o sebi i Slobodanu Miloševiću, pa si rekao nešto u smislu – on me ni na koji način nije oblikovao, ništa mi nije značio, jedino je možda ubrzao moj napredak ka onome što bih ionako postao. Kakva detinjasta proklamacije sopstvene neuslovljenosti! Podsetila me na onu Bartovu mudrost: “It can even be said it is when man proclaims his primal liberty that his subordination is least disputable”. 

I evo sada izgovaraš te neverovatne rečenice, moj Dejane, koje su izašle pravo sa dnevnika RTS-a, circa 1990, o tome kako  su Srbi narod koji ne zaslužuje da opstane, jer je „zaboravio (i time oprostio!)”. Sve je u ovoj izjavi idiotski, i pogrešno, i odvratno. Prvo, „Srbi“ (ako ovo ima da znači - srpska strana rata) nisu oprostili i zaboravili. Drugo, narodi ne mogu da praštaju, mogu da praštaju samo pojedinci, narodi nisu misleći entiteti (što naravno, ne znači da se kolektivnim pamćenjem ne može manipulisati, da stare rane ne mogu draškati i podsticati u cilju izazivanja kolektivnog gneva). Treće, insistiranje na KOLEKTIVNOM pamćenju i nepraštanju zločina, vodi uvek u nove pokolje, što su nam devedesete jasno pokazale. (Individue, naravno, imaju puno pravo da ne zaborave i ne oproste zločine nanesene njima i njihovim bližnjima. Kolektivi nemaju to pravo, jer kolektivi nisu vlasnici žrtava. Čim kolektivi počnu da pričaju o nepraštanju, znaj da je politička manipulacije well under way, i da se sprema novi zločin. Grozno je što ovakvim napisima ti u toj manipulaciji aktivno učestvuješ).

Zločine treba razumeti i onemogućiti da se ponove – a to se ne postiže bilo kakvim „zatiranjem“, koje ti predlažeš (ne znajući očigledno, da komunistička vlast jeste zatrla ustaški pokret, masovnim pogubljenjima u Blajburgu, novo-ustaše poput Tuđmana nisu bili biološki potomci starih; uz to, pokolji devedesetih nastali su upravo iz potrebe da se „zatre“ mogućnost novog Jasenovca), nego razumevanjem mehanizama koji dovode do uspona fašizma i njihovim institucionalnim onesposobljavanjem – pre svega zasnivanjem suveretniteta na građanstvu, a ne na etniji. Ti ne vidiš da Jasenovac nije delo jednog naroda, nego jedne ideologije, baš kao što i Srebrenica nije delo jednog naroda, nego jedne ideologije (koja naravno, u oba slučaja tvrdi da čini to što čini u ime naroda, ali nisi valjda toliko naivan da joj veruješ na reč). Svakom narodu može da se dogodi fašizam, a dogodio se bogami i srpskom (Elkana piše: „It was clear to me that what happened in Germany could happen anywhere, and to any people, also to my own“). Ali već formulisanje problema u terminima naroda prosto potpuno promašuju smisao ovih događanja i opasnost koju ona predstavljaju.

Ova šizofrenija ogleda se i na drugom, ne eksplicitno političkom, planu. A to je kada počneš da govoriš o „suštastvenim stvarima“, ili da zapisuješ fraze tipa „pod hladnim zvezdama u ovom mraku po kome bauljamo“. Come on, this is high school goth chick poetry! Problem je, čini mi se, opet isti. Pokušavašaš da prioneš uz neka svoja stara uverenja (o kosmičkoj stravi, neznanim dubinama, itd.,  sve u tom stilu), ama to ti ne ide, jer već znaš previše da bi verovao u takve stvari. I onda to mora da zvuči ovako šuplje i smešno, kao da ga piše kakav pretenciozni EMO srednjoškolac(ka?). 

Dobar primer za šizofreniju o kojoj ti govorim je onaj post koji si napisao o Breiviku, gde u jednom pasusu tvrdiš kako niko nema pravo da drugome oduzme život, a već u sledećem da je problem sa Breivikom što nije bio dovoljno radikalan u svom poduhvatu, da je amater, i da ti nisi zadovoljan ničim manjim od kolektivnog rešenja. So, which is it? Prvi stav je naravno ispravan, ali je najblaže rečeno vrlo mejnstrim i svrstava te među one silne humaniste koje toliko prezireš, drugi je u skladu sa tvojom ko zna kad izgrađenom lavkraftovskom personom, ali je nešto u šta sumnjam da stvarno veruješ, na stranu što je potpuno ludo.

Ima tu još gluposti, recimo tamo gde kažeš da su pobijena deca antipatična, ali da ipak nisu zaslužila da umru. Velikodušno, zaista, ali zašto su ti antipatična? Jer su podmladak VLADAJUĆE partije? Ali kakva je to partija? Za šta se zalaže? Šta ti kod nje smeta? Samo to što je vladajuća? Pa ovo je deksistička kafanska filozofija - svi su oni isti. Cvrc.

Vrhunac tog teksta je onaj deo gde komentarišeš Žižekov, inače jako dobar, tekst o Breiviku, pa kažeš: „Iako je ta njegova vizura popularna u "liberalnim" krugovima, za moj groš ona nije dovoljno duboka, zapravo suštinski je promašena za praksu, iako u teoriji, kao ideal, to zvuči kao sjajna stvar i nešto vredno divljenja i aplauza. Što se mene tiče, ona savršeno ilustruje zlogukost teoretičara, čak i kad su well-meaning, u kontekstu prakse kojom dominiraju neke druge sile i neke druge "teorije". Moji nazori po tim pitanjima nešto su drugačiji, ali za svrhe rivjua ovog konkretnog programa oni nisu bitni, pa nek ostanu za neku drugu priliku.“ 

I sad jebem li ga šta to tačno znači, ali slutim da tebi nijedna „teorija“ nije dovoljna duboka ako se ne pojavljuju Dark Gods. A pošto takvih teorija već odavno nema, odnosno niko ih ne uzima za ozbiljno, onda ti otpisuješ teoriju kao takvu. Tvoji su uvidi mnogo dublji, veliš. Okej, a koji su tvoji uvidi, i kako si do njih došao? E, to ostavljaš za drugu priliku. A ja opet slutim da nije to u pitanju, nego da ti zapravo ne možeš da nađeš načina da te svoje „duboke uvide“ pretočiš u nešto iole smisleno, a da pritom to ne zvuči kao relikt neke davno diskreditovane teorije. Pa ga zato zamenjuješ tajnovitim high-school-goth-chick frazama o „nekim drugim silama“. Uzgred, zašto li misliš da Žižekov tekst ilustruje „zlogukost“ teorije, živo me zanima da čujem.
I za kraj, ti znaš da ja zaista volim tvoj roman, mislim da je veoma uspeo, inteligentan i uzbudljiv. Ali, činjenica da se ti u dobroj meri još uvek identifikuješ sa vizijom sveta tamo izloženom je najblaže rečeno uznemirujuća. Pa zar ti ne izgleda naivno vizija tog mladića koji si nekada bio? Zar ne možeš da je prepoznaš kao ograničenu i uslovljenu kontekstom kojeg si sada, nadam se, svestan? Zar ti pubertetski metafizički uvidi koje si tamo izložio sada ne govore više o tebi samom, i situaciji u kojoj si živeo, nego o metafizici? Evo samo jednog primera. Ako se dobro sećam, knjiga je inspirisana nekim tekstom iz „Večernjih novosti“ o liku iz Italije koji snima snuff filmove, naravno, na bočnjačkoj strani, odnosno, naravno, sa Srbima u glavnim ulogama. Znaš li Dejane da je takvo pisanje u međuvremenu razobličeno, da se ispostavilo da je 90 posto takvih vesti bilo lažno (sećaš se, svakako, onih vukovarskih beba)? Da je u pitanju bilo prosto besramno ratno huškanje. U međuvremenu smo, takođe, videli i pravi snuff, sa Škorpionima koji hladnokrvno ubijaju bošnjačke dečake („Jesi jebo nešto? E pa i nećeš!“; nikakvog rituala, nikakvih tajanstvenih entiteta, samo ogoljena banalnost). Ali naravno, za tebe je to valjda sve chetnixploitation, šta li. 

I dobro, napravio si taj bezvezni Chetnixploitation, okej, neka bude, puno je negativnih stereotipa o Srbima out there, slažem se, naravno. Ali zar ne vidiš da si ti sam pod uticajem ustashosploitationa koji se u Srbije bez prestanka emituje poslednjih dvadeset godina? Pa lako je razgrađivati tuđe predrasude, jesi li ikada pkušao da razgradiš svoje? O da, postojale su ustaše i njihovi zločini, baš kao što su postojali i četnici i njihovi zločini. Ali zar stvarno misliš da otkrivaš srpskoj javnosti nešto novo kad okačiš knjigu o zločinima u Jasenovcu? Pa srpska javnost je prezasićena takvim sadržajima. Prošetaj se na bilo koji nacionalistički sajt i naći ćeš tekstove i tekstove o Jasenovcu, specijalne brojeve časopisa, detaljne reportaže, pičke materine, pa taj se osećaj samo-viktimizacije namerno i intenzivno razgoreva bez prestanka od sredine osamdesetih (zanimljivo, baš od vremena kad je izašlo „Jedenje bogova“). Puni su ga školski programi, pune su ga dnevne novine (Večernje novosti u razmaku od po dve nedelje objavljuju novi feljton o Jasenovcu i ustaškim zločinima). Ali zar ne razumeš njegov ideološku ulogu i cilj? Zar ne razumeš da ovakvim tekstovima saučestuješ u tom besramnom poduhvatu koji zloupotrebljava žrtve za perpetuiranje mržnje i kao opravdanje zločina iz poslednjeg rata?

Rekoh, dakle, „Naživo“ je zaista bio dobar, ali nastavak koji bih ja voleo da vidim, bio bi meta-roman, nešto poput New Nightmare u odnosu na Nightmare on Elm Street. Ti moraš da probaš da izađeš iz sebe, barem iz prošlog sebe, i da pokušaš da dekonstruišeš sopstvenu poziciju. To je jedini pravi izazov. Ovo što sada radiš, razvijajući sopstvene deluzije, koje si u međuvremenu i prerastao, samo je ukopavanje u mestu. Uz to, za razliku od „Naživog“, koje je imalo mladalačku autentičnost i iskrenost, nove stvari koje sam imao prilike da vidim (pre svega mislim na onu lavkfraftovsku priču o EU, ali i na pisanje na blogu), zvuče lažno i neuverljivo. Razlog je opet banalan – one su rezultat aktivnog odvraćanja pogleda, aktivnog suzbijanja refleksije. „Naživo“ je bio delo jednog mladića zarobljenog u jednoj zatvorenoj zemlji i temeljno prožetog ratnom paranojom, i kao takvo, ono ima snagu autentičnog pogleda, pa makar i solipsističkog. Njegov solispizam je iskren. Ovo što sad radiš je naknadna racionalizacija te solipsističke vizure, od strane nekoga ko aktivno suzbija sva nova saznanja i argumente. Otud te otrcane fraze, neuverljivi obrti, i bobić-mojsilovićevska opšta mesta. (Ovo poslednje opet ne pominjem bez veze. MBM u poslednjoj kolumni prepričava siže tvoje priče, iako je nikad nije ni pročitala: „Od nas se u ovom trenutku ne traži samo da se povinujemo svim zahtevima Velikog Brata, od nas se očekuje da svoje ropstvo i zavolimo. Da pevamo o njemu. Da deca pišu pismene zadatke na tu zadatu temu. Da razvaljeni i ucenjeni čekamo svoje mesto u potpalublju Evrope? I upravo u tom detalju leži sva morbidnost projekta mentalne, moralne, političke i ekonomske okupacije koja je na delu.“). 

Zašto ne probaš da izađeš iz „comfort zone“ eskapističke mitologije koju si za sebe ko zna kada ispleo? Pokušaj da sagledaš samog sebe i sopstvena uverenja sa onom unflinching neustrašivošću sa kojom navodno gledaš u oči „kosmičkoj stravi“. Pokušaj da dekonstruišeš sopstveni zaštitni omotač izgrađen od predrasuda i ko zna kada usvojenih mitova. Na tvom mestu, počeo bih taj proces od onog napisa iz „Večernjih novosti“ za koji verujem da ga još uvek čuvaš. Pođi odatle i vidi kuda će te to dovesti. Je li ta vest bila istinita ili ne? Ko je to napisao i zašto? Šta se zaista tada dešavalo?

I opet, verujem da ovo može da ti izgleda kao nametanje nekakvih ideoloških, teorijskih ili poetičkih stavova. Ali veruj mi da nije to u pitanju. Ne namećem ti nikakve zaključke, samo pokušavam da te nateram da reflektuješ na svoju poziciju, kako ideološku, tako i teorijsku i poetičku. Ne znam kakvi će biti rezultati te refleksije. Možda ćeš na kraju zaključiti da si bio u pravu all along. Ipak, probaj da načiniš taj napor. U izvesnom smislu, ja verujem da će on biti manji od ovog koji sada činiš ne bi li refleksiju izbegao. U suprotnom bojim se da ćeš se pretvoriti (veruj mi, već se pretvaraš) u ono što najviše prezireš – fanatičnog vernika koji ne priznaje ništa do sopstvenog mističnog iskustva.

Eto, toliko od mene.
Sve najbolje,
R.