недеља, 13. септембар 2015.

THE WIDE, CARNIVOROUS SKY AND OTHER MONSTROUS GEOGRAPHIES - John Langan

  
Oni koji prate samo moje napise na blogu, a ne i moje knjige, radove i članke koje objavljujem u zemlji i svetu, mogli bi pomisliti da sam po pitanju horor književnosti beznadežno zarobljen u prošlosti i da se bavim samo nekakvim prašnjavim davno mrtvim klasicima, odnosno da nisam čitao, i ne čitam, ništa novije od Lavkrafta.
To uopšte nije tako: stvar je samo u tome da napise za blog uglavnom stvaram u trenucima odmora, kad mi je um već iscrpljen drugim pisanjima, i u takvom stanju lakše mi je da pišem s pola mozga o filmovima nego o knjigama. U poslednjih pet godina čak i aktivnije nego ranije pratim savremenu horor produkciju zahvaljujući tome što pišem za najbolji svetski horor časopis, Rue Morgue, pa preko njih dobijam najnovije knjige horora, koje prikazujem na njihovim stranicama.
Zato sam odlučio da otpočnem sa prevođenjem mojih književnih kritika objavljenih u tom časopisu na srpski, i da ih ekskluzivno u tom obliku plasiram ovde, jer postoji čitav niz odličnih novih pisaca strave koje teško i da sam pomenuo a kamoli detaljnije predstavljao na blogu. Pa, da počnem s jednim od najdražih mi: u poslednje vreme stalno nailazim na  priče i novele Džona Langana u antologijama koje čitam, i njegovi doprinosi su uvek u najužem vrhu, među najboljima. Langan zaista redovno postiže veoma visok nivo čega god se u pisanju poduhvati. Zato – obratite pažnju!


THE WIDE, CARNIVOROUS SKY AND OTHER MONSTROUS GEOGRAPHIES -  
John Langan
Hippocampus Press, 2013

Ovo je druga zbirka priča Džona Langana, posle Mr. Gaunt and Other Uneasy Encounters (2008) i romana House of Windows (2009). Odlikuje se visoko refleksivnim sadržajem i meta-horor pristupom gde je svest o žanrovskim tropima spojena sa ambicijom da se ovi preokrenu u nešto sveže. Većina ovih priča uspeva da učini upravo to, pružajući nove perspektive na gulove, vampire, vukodlake, zombije, uklete statue, isterivanja đavola kao i na dela takvih divova kakvi su Po i Lavkraft.
            Najbolja u ovoj zbirci je "Technicolor", noveleta u obliku živopisnog predavanja o Poovoj priči "Masque of the Red Death". Ona zamagljuje fakte i fikciju kada Napoleonov vojnik završi u skrajnutom ruskom manastiru i otuda izađe sa otkrićem koje inspiriše Poovu besmrtnu priču... Ovo je jedna od najuspelijih modernizacija Poa koje sam ikada pročitao: nije ni čudo da je bila odabrana za antologiju Ellen Datlow pod naslovom Poe, kao i za Best Horror of the Year (vol. 2).
            Odmah za njom je "Mother of Stone", novela na 70 strana, originalno objavljena u ovoj zbirci, o istraživaču „internetskih narativa“ koji ispituje statuu obezglavljene trudne žene što sve vodi do sve sablasnijih (ali i krvavijih) događaja. Napisana je u drugom licu, sa ekonomijom i kontrolom naracije dostojnim Machena i Blackwooda.
"City of the Dog" dodatno dokazuje da, baš kao i Laird Barron (koji je ovoj zbirci napisao pogovor), Langan ponajviše blista u novelama. Ova se tiče ljubavnog trougla, nestale voljene i gulova na napuštenom groblju. Sablasna je i zvuči proživljeno, sa dirljivim krajem.
            Naslovna novela je dobar primer moderne vampirske proze sa originalnim (vanzemaljskim?) stvorenjem koje lebdi u stratosferi u jednoj kapsuli iz koje se survava u ratom zahvaćena područja na Zemlji i slobodno utažuje glad za krvlju među ovozemaljskim masakrima.
            S druge strane, meta-pristup donekle oslabljuje priču "The Revel", gde se susreću forma scenarija za film sa predavanjem o vukodlacima, dok priči o zombijima "How the Day Runs Down" nedostaje ugriz, umnogome zato što je pisana u duhu drama Thorntona Wildera u kojima se razbija „četvrti zid.“
            Uprkos tome što nekolicina eksperimenata u ovoj zbirci nije baš sasvim uspela, većina ovih novela efektna je više nego dovoljno da predstavi Lanagana kao pisca u usponu među savremenicima koji je itekako vredan vaše pažnje.



--- Objavljeno u Rue Morgue # 134 , juna 2013.

петак, 11. септембар 2015.

MONSTERS: DARK CONTINENT (2014)


**(*)
2+ 

            Neshvatljivo prehvaljeni MONSTERS od pre par godina – čuven po tome što se naslovna stvorenja u njemu skoro i ne vide, sem malo pred kraj, a inače statiraju u kukuruzu ceo film, dok dosadno nezanimljivi junaci keeenjaju li keeenjaju sve u 16 – dobio je i ni od koga traženi „nastavak“.
            Na svu sreću, ovo nema nikakve veze s onim „likovima“ iz I dela, ali ovi novi nisu bogzna koliki napredak – pošto se radi o klasičnim vojničinama čije mačo isprđivanje na početku stvarno treba izdržati (bio sam na ivici da ovo ugasim i obrišem, jedva izdržah). Glavni junak (Sam Keeley, viđen za veće stvari) je simpatičan mladić, al džaba kad je kao lik rudimentaran.
            Pošto je ratni kontekst – smešteno u neku bliskoistočnu pustinju – ovde ima više akcije i dinamike nego u prvom NEMONSTERSu, ali –
 
            -ALI, veći deo te akcije je između ljudi, a monstrumi opet pretežno sede u pozadini, kao nekakva napadna metafora za, valjda, onečovečenje i demonizaciju neprijatelja ili tako nešto.

Ipak, lavkraftovska divovska čuda ovde imamo videti nešto malo i po danu (najzad!), i to je lepo, ko voli;

problem je samo u tome što je AKCIJA maltene antipod Lavkraftu (koji je sav u ATMOSFERI), tako da ovde nema osećanja ČUDESA, nema ništa sublimno, božansko-demonsko oko ovih stvorenja – oni su samo neke velike životinje iz svemira.

            Iako pristojno snimljen i režiran, MONSTERS: DARK CONTINENT je u fundamentu promašen i loše iskalkulisan film koji je tek malo manje bezobrazan od svog prethodnika po pitanju monstruma, koji su i ovde sporedni, kako vizuelno (viđamo ih retko, u pozadini, nakratko) tako i narativno (jer skoro da nikako bitno ne utiču na zaplet, koji je sasvim konvencionalna ratna pričica).

            Dakle, džaba vam tehnika kad ovde nema neke velike ni duše ni pameti: SVE je na pola puta: i priča, i poruka, i strava, i akcija... za svakog po malo, ni za koga dovoljno.

            No, ko ima fetiš na Lavkraftovska čudovišta, na pipke i tako to, ovo je ipak solidno dizajnirano i izvedeno s većim budžetom nego što obično ti pipci dobijaju, pa eto, bar zbog toga, ko voli nek izvoli.

уторак, 8. септембар 2015.

Šta sam gledao na Grossmannu? (STUNG, GHOUL, itd)


Iskoristio sam priliku ovog leta na Grosmanu da na velikom platnu pogledam svoje drage filmove HARDWARE (1990) i DUST DEVIL (1992) Ričarda Stenlija. Nažalost, Grosman više nema uslove za prikazivanje filmova sa 35mm trake, pa su ova dva projektovana sa blu reja, odnosno dvd-a. To nije TO, ali šta da se radi; ionako je retka prilika da se ovi filmovi vide onako kako su i zamišljeni, pompezno, spektakularno, u vajd-skrinu. Čak sam ovom prilikom uspeo da zapazim par detalja koji su mi do sada na malom ekranu izmicali (iako oba filma imam na originalnim DVD-ima).
Isto tako, reprizirao sam i Stenlijev kratki THE MOTHER OF TOADS (2011), tj. segment iz omnibusa THEATRE BIZARRE. 
Ovog puta projekcija sa blu reja nije ostavila ni tračka sumnje mojoj inicijalnoj impresiji: da je to vrlo slabo usnimljeno, i u smislu kadriranja, i kolor korekcije; i mada deo krivice možda snosi i DP, Karim Husain, glavni krivac je, izgleda, ipak Stenli, koji je to tako pustio. 
Inače, izvorna pričica Klarka Eštona Smita je ionako bezvezarija po sebi, a ova adaptacija ni na koji način je ne unapređuje, naprotiv: 
ovo je jedan cheesy, bezvezan i skroz nebitan film, potpuno lišen mistike 
iako je sniman na autentično mističnim lokacijama u Francuskoj (gde se Stenli nastanio), 
a dodatno je jeftin i nenamerno smešan zbog francuskog akcenta Katrione MekKol, koja umesto da izaziva jezu – zapravo kanališe smehotres ALO ALO. A sad, premijere.

 Na blogu su već zasebne prikaze dobili sledeći filmovi viđeni na ovogodišnjem Grosmanu, pa o njima možete čitati naširoko ako kliknete na naslove:
IDYLL / IDILA ("prvi slovenački horor", treći put)
BROJ 55 ("nimalo ideološki obojen film" o junačkim hrvatskim braniteljima i horor-filmski stilizovanim četničkim hordama)
GERMAN ANGST (nemački "žestoki" omnibus od tri priče; jednu od njih radio Butgerajt)
THE OTHERWORLD / L'AUTRE MONDE (najnoviji dugometražni okultni dokumentarac Ričarda Stenlija)

            A sad, filmovi koji nisu vredni detaljnije priče, a opet – valja ih pomenuti jer imaju ponešto atraktivno što bi nekog moglo navesti da im da šansu ako na njih naleti.


STUNG
Germany, USA; 2015; 87 min
Directed by: Benni Diez
** (2)
Baš lepo što su se potrudili da naprave te džinovske bube, kao i brojne efekte maske, "po starinski", od gume, lateksa i ostalih materijala, a ne od piksela u kompjuteru – ali, džaba kad je zaplet imbecilan, likovi nesnosno iritantni (da, čak i onaj dečačić iz masterpisa FRAILTY koji nije Petar Pan odrastao je u nepodnošljivu kreaturu!), Lans Henriksen na auto-pilotu odrađuje svoje, a ritam je naprosto užasan. Naime, iako invazija džinovskih osa kreće u prvih 10-15 minuta, što je uvek plus (zajebite me s pripremama, sitnim nagoveštajima i "upoznavanjem likova" tokom pola filma, ili duže!), ali čim se ovi zabarakidiraju u podrumu kuće, krene toliko nesnosno, dosadno, kretensko dramoseranje da se na džinovske ose smesta zaboravi!
Dakle, tkanje normalnog sveta se upravo rasplelo, džinovske ose su pred njihovim očima ubile 10-ak ljudi, neki drugi mutiraju i one izlaze iz njih, vi ste im pobegli i onda – šta? Krene same-old same-old bullshit "voliš li me, voli li me, kako da joj priđem, jao, ma ne voli me ona..." pa onda te "drugovi, ovako ćemo," te "drugovi, onako ćemo"... ma idi bre! Život je prekratak za ovo! Nađite na jutjubu ili negde inserte gde se javljaju kreature, ili ako vam je baš do njih skinite film pa ispreskačite "dramu" i "romansu" i "sranje" i pogledajte sve u svemu nekih 10 minuta monster akcije, i to je dovoljno.


LIZA THE FOX FAIRY / LIZA, A RÓKATÜNDÉR
Hungary; 2015; 111 min
Directed by: Károly Ujj Mészáros
** (2-)
U poverenju, kaže mi Ričard Stenli: "Ovo sranje izgleda kao nešto što bi režirala jedna moja bivša." Dakle, iako je ovo režirao muškarac (Karolji, a ne Kerol? uostalom, možda je reditelj gej!), LIZA deluje kao najbljutaviji školski primer "ženskog filmopisma" – sav liciderski nakićen, kitnjast, šaren, svi likovi i situacije su otkačeni ali na neki skroz dosadan i nezabavan način (pomereno ali ne i vickasto; čudno, ali bez duha, bez ikakvog edža). Začudnost radi začudnosti, bez poente. Kao AMELIJA PULEN, samo bez šarma i vizuelnog bogatstva. Iz ovoga izuzimam samo deonice sa duhom japanskog pevača iz 1950-ih koji se povremeno javlja: to je jedino zabavno-bleskasto, pa čak mestimično i smešno u ovoj inače otužnoj i nesmešnoj  romantičnoj fantasy komediji.

GHOUL
Czech Republic; 2015; 86 min
Directed by: Petr Jákl
**(*) (2+)
Ovo je dobilo Hudog Mačka za najbolji film Grosmana! O, tugo jesenja! Standardni FFF, korektno urađen, "good of its kind" – ali džaba kad mu je kind FFF. Svašta je tu nabacano: i kultur-rasizam (ti sa Istoka bi samo da nas zapadnjake oderu, opljačkaju, prevare... Rusi, Ukrajinci, Srbi, Hrvati – isti kurac!) i true crime (ničim izazvan prizvan je ovde i čuveni serijski manijak i kanibal, Čikatilo) i spiritizam (rudimentarna, nenadahnuta seansa, i onda krenu manifestacije, opsedanja i pizdarije). 
Tanki likovi besmisleno se ponašaju (kao, "sačekajte vi tu u pustoj i jezivoj kućici daleko od sveta, sad će da dođe creepy dude kog ste malopre sreli da vam da intervju za vaš jebeni film, samo sedite tu, prenoćite slobodno, šta bi moglo poći po zlu?"), uobičajena jurnjava po mraku, puf-pant puf-pant jao, kuku-lele, heeelp, ovo-ono, crnci u tunelu, trt-mrt abre-ubre. I to je sve. Ne vredi mu ni tako sjajan naslov kad je sve ostalo - mnjah.

CLINGER
USA; 2014; 81 min
Directed by: Michael Steves
Ne znam koji je đavo ovim filmadžijama, da li je oseka dobrih novih ideja tolika da moraju da kradu ovoliko, tek – evo i trećeg filma u poslednje dve godine na temu zombi-exa: posle LIFE AFTER BETH i BURYING THE EX stiže nam i CLINGER! Jupiii! Ako ste voleli prethodna dva filma o preminulim bivšim curama koje se vraćaju kao žive mrtvakinje da smaraju svoje ex-momke (za moj groš – oba su bolno dosadna i napadno neduhovita; ništa ne vredi što je ovaj drugi po tankom scenariju radio Džo GREMLINS/HOWLING Dante!), onda ćete naprosto obožavati i ovu skoro-negledljivu orgiju smaračizma o patološki zacopanom momku koji glupo pogine, ali ga to ne spreči da nastavi da se poput krpelja lepi svojoj još živoj curi!
Vi kako hoćete, ali ja sam ovo napustio (prekinuo) posle 15-ak minuta i otišao da, radije, gledam reprizu Stenlijevog dokumentarca. Ukratko: ovo je daleko jeftinije (i budžetski, i vizuelno, i po rediteljskom netalentu) od gorepomenutih EX filmova, a uz to za glavnog (i naslovnog) "junaka" ima toliko nesnosno iritantnu njušketinu da je to, čak i u jednoj kao splatter-komediji, previše ružno. Ne samo što je njegov lik zamišljen kao zaista neverovatno bolestan ludak nego je i kasting ovog odvratnog glumca sve to pokopao daleko ispod želje da to gledam sat i po! Ko voli, nek izvoli!


            Na Grosmanu sam pogledao i par dokumentaraca koje i vama preporučujem ako na njih negde naletite: EATEN ALIVE! THE RISE AND FALL OF THE ITALIAN CANNIBAL FILM (UK; 2015) i MARK OF THE TIMES: THE NEW WAVE OF BRITISH BLOODSHED (UK; 2015) su sasvim solidni za one koje tematika zanima; u pitanju su, strogo gledano, namenski rađeni filmovi za EXTRAS na DVD-ima, pa zato morate oprostiti što su jefitnijeg izgleda i pretežno u "talking heads" formatu: sagovornici su kvalitetni, i ima se tu šta čuti, koga interesuje.

недеља, 6. септембар 2015.

Ves Krejven: dva intervjua


Dok se oporavljamo od nenadoknadivog gubitka Vesa Krejvena, jednog od najznačajnijih horor reditelja svih vremena, odlučio sam da sa vama ovde podelim dva značajna intervjua/članka vezana za njegov najbolji film, Strava u ulici brestova. Oba su višestruko zanimljiva, i oba su iz FANGORIJE.
Prvi je članak posvećen Stravi napravljen u vreme kad se film još snimao, i pre nego što je svima postalo jasno kakva se genijalnost (i kulturni fenomen, i fama, i pomama, i ludilo) tu krije. Zabavno je ovu najavu čitati iz današnje vizure, sa svom naknadnom pameti koju imamo, znajući šta će da znači Fredi za horor 1980-ih, znajući u šta će Strava da izraste, a s njom i karijera Vesa Krejvena. Recimo, rečito je da čak ni FANGORIJA nije slutila šta će od ovoga biti – ovaj članak nije zaslužio koricu, niti neko udarno mesto, nego je zabačen negde pozadi. Ipak, ne zaboravimo da su prethodna dva Krejvenova filma bili ćorci, osrednji DEADLY BLESSING, i srednje-žalosni SWAMP THING i da skoro niko nije od STRAVE očekivao bog zna šta. Zvuči bizarno, ali Fredi je svoju koricu na Fangoriji dobio tek sa nastavkom (drugim delom)!
 Pomalo je čudno da Krejven tvrdi da jedan od najčistijih horor filmova ikada snimljenih nije zaista horor, ali uprkos tome, vredi osmotriti šta je ovaj reditelj imao da kaže u vreme snimanja svog masterpisa – pored ostalog i zato što se vidi da je i on shvatao da radi nešto posebno.
Evo njegovih reči, izvađenih iz članka objavljenog 1984. godine u FANGORIJI br. 40:

  Wes Craven on A Nightmare on Elm Street  

"But this isn't horror, really," he says. "It’s more of a fantasy, an impressionistic thriller. It's really a departure for me. I really feel this will be a landmark film for me, my watershed film. It's not an ordinary, run-of-the-mill little film. There's really something quite extra-ordinary about it. It's going to be a nice piece of work."
"It's a premise which has interested me for a long, long time," Craven says. "In some of my earlier films, I played with dream sequences where you weren't sure whether the person was dreaming or not. I found that the idea intrigued me so much I wanted to do a whole film around it. It was the first thing I wrote that I wasn't commissioned to write. It was a departure for me.
"This movie is not based on everyday reality," Craven continues, "it has a prosaic quality. I'm standing conventional scenes on their heads. A lot of scenes start off normally and then, all of a sudden, you don't know what the hell to expect next. It takes place as much in dreams as it does in reality. It's about a girl [Heather] who learns that, in order to save her life, she must go into the dream-world and confront the monster in its own cage."
"That's what I like about horror," he says. "It's an area much less hampered by rules and conventions. And in this, which is about dreams, there's very little limitation on what I can do."
"I don't think of it as dragging myself away from horror. This is firmly rooted in what I do best but it's different in kind. It's more entertaining than a film that assaults you. This is more of a roller-coaster ride than a graphic horror film."
Osim Krejvenovih reči, zabavno je čuti šta je o filmu u to vreme imao da kaže i mladi junoša, debitant koji je od svih u njemu najdalje odskočio: Džoni Dep. I njega, i još poneke stvari (kao npr. retke fotke sa stvarima koje se ne vide u filmu, kao unakaženi leš Nensine majke, ili ranija, svedenija verzija ikoničke Fredijeve maske) imate u odabranim skenovima koje sam na Mediafire samo za vas okačio. (Us)kliknite s ljubavlju svetitelju Ghoulu, i čitajte: Fangoria 40



            Druga stvar je znatno novija: u pitanju je poslednji intervju koji je Krejven dao FANGORIJI, krajem 2014., i stoga to je i jedan od njegovih poslednjih uopšte. Pošto ste pročitali šta je Krejven imao da kaže o Stravi pre punih 30 godina, pogledajte kako izgleda njegov osvrt na svoje čedo tri decenije kasnije, na samom zalasku svog života. Ovde je samo moj izbor iz znatno dužeg intervjua koji inače nigde nemate onlajn.

  Wes Craven looks back on a "Nightmare"  

Is Nightmare a gift or a hindrance to you now?

It's both. When you look at all the films I've made, the two really big ones are Nightmare and Scream, and there are a couple of clunkers in there too. It certainly was successful for me, intellectually, and for the audience, and I'm sure it'll be on my gravestone: "Father of Freddy Krueger" or some such thing.
It's great to have done something that is still so much a part of the public language. It has become part of the culture out there. It's pretty amazing to have something that you struggled to pull out of your brain still around in the conversation. When you look at the whole pile of stuff I've done in 40-odd years, it's the most significant film I've made, and the most personal one.

You say it was successful for you intellectually; can you expand on that?

[Pauses] Coming up with the movie, and the idea that somebody was having a dream they had to wake from or they would die, came from a story I read in
the newspaper. His situation was that he had to stay awake or he would die, and when he eventually did fall asleep, that actually happened. That was a true story.
But what do you do with it? The whole situation was profoundly moving to me, but I struggled with what type of story comes from that. My decision to base it on a metaphor of awareness of reality and the willingness to face reality —as opposed to living in denial— and constructing that around a young girl whose parents had done something horrible and [she's suffering] as a result of that, without knowing why, because the parents were keeping this horrible secret —that process was something I just hammered and hammered away at in my head. The final thing was to figure out how to avoid what happened to the guy in the newspaper article: How do you either stay awake long enough, or how do you take the enemy and bring him into your own territory?
That process was really arduous, and I wrestled with it for years. It was very hard, and I believe I came up with a really good solution based on the writings of a Russian philosopher who was a mystic and wrote about pain as facing reality, and how it was similar to whether you were awake or asleep: A person who is awake faces reality, but it becomes increasingly painful as you become aware of what reality is, and most people will back down away from that and go into sleep.

While writing it, did you realize how big an impact the film could have, not only on your career but on the genre?

No. I believe Bob Shaye did, but I didn't. I thought it was a really good story, and when I told it to friends, their eyes would light up and they’d say, "I’d love to see that movie." I should have put two and two together a little bit more, because I would have hung in there and followed my agent’s advice and not have signed the contract I did, because I basically signed everything away for the rest of my life and all of eternity. I lost an immense amount of participation in profits and everything.
The idea of making a sequel, I kind of had a stick up my butt about that and didn't like the idea of it... not that I had any control over it. Bob Shaye knew it was going to be very big and make lots of money, but I had no idea that was going to happen. I was very, very surprised. I had done a bunch of pictures, and some of my earlier ones —Last House and Hills— had seen success, but I had done pictures that hadn't done well at all, so the idea that I was suddenly going to make a hit picture was just. . . My mind was already telling me I should go back to teaching. You've said the ending wasn't exactly what you envisioned. That was Bob. We had a very interesting relationship, very friendly. I was trying to get the picture funded, and he was not able to raise the money and I wanted to make it for more. Now, the figure seems minuscule. I think I had it budgeted by a friend and it came in at $2.5 million, and we made it for far less than that. But there was a part of Bob that wanted to be a director. He had directed one film, and there's always something I call "pissing on the post" in the film industry, where the studio people want to somehow put their imprint on the film creatively, and they'll do it in various ways.

So why is it that in 2014, we're still talking about A Nightmare on Elm Street? Why didn't it become like so many other slasher flicks and fade from memory?

I think it's eternal. It's classic. In my best films, I've tried not to make them about the moment and what gadgets people are using or what words they’re saying—it’s ordinary language. I just wanted to make something that could be true for all ages and that anyone in any culture could relate to, with sleeping and dreaming and nightmares being an eternal subject. It's about a very primal, transcultural, trans-time sort of thing, and I believe that what it takes to make a great horror film is to take the medium seriously and aspire to go beyond just scaring or titillating people, and do something that really makes your brain work and that will hold up for a long time. Those of us who are horror fans can feel proud that we love the genre, because it does things that have significance.

Are you done with Freddy?  
           
The intellectual-property thing is in the hands of whoever has that. There's a part of me that would love to do it again, to do something with Robert as Freddy. That would be fun, but I don't see it happening.

Eh, da... Taj film sad sasvim sigurno nećemo gledati...
Inače, ovaj 337. broj FANGORIJE imao je ogroman temat o Krejvenovoj Stravi, pa pored celog intervjua s njim tu možete pročitati još grdne neke lepe i zabavne stvari – konkretno, ovo:

A sve to obezbedio, odabrao, na Mediafire okačio i sa vama podelio – dr Ghoul! Kliknite ovde i uživajte: Fangoria 337

четвртак, 3. септембар 2015.

THE HILLS HAVE EYES (1977)


U okviru akcije omaža nedavno preminulom velikanu horora, Vesu Krejvenu, evo ekskluzivne onlajn premijere mog davnašnjeg članka o njegovom, po meni, nedovoljno hvaljenom remek-delu sa genijalno evokativnim naslovom - BRDA IMAJU OČI. Članak je pisan za rubriku "Kult horor" u jednom zaboravljenom, opskurnom niškom časopisu; red je da sada, posle toliko vremena, neko zapravo i pročita taj moj tekst. 

BRDA IMAJU OČI

(The Hills Have Eyes, 1977)

Scenario, režija i montaža: Ves Krejven
Direktor fotografije: Erik Sarinen
Uloge: Robert Hjuston, Di Valas, Martin Spir, Majkl Berimen…

(c) Dejan Ognjanović

****(*)
4+

Kontroverze koje je proizveo svojim debijem (Poslednja kuća levo, 1972) skoro da su uništile karijeru Vesa Krejvena: zvuči paradoksalno, ali ponekad se ne isplati napraviti suviše žestok film. Pet godina pametniji, on se odlučio na umereniji pristup, iako ovo treba shvatiti krajnje relativno; to samo znači da eksplicitnog krvopljusa ima manje nego u Poslednjoj kući levo, da su scene nasilja kraće, da nema preteranog iživljavanja, te da je priča nešto konvencionalnija i prijemčivija.
            A zaplet je krajnje jednostavan: inspirisan autentičnim slučajem iz Škotske 18. veka o porodici kanibala koji su u divljini spopadali namernike, Krejvenov film govori o prosečnoj američkoj porodici čiji se auto pokvari usred pustinje, gde "brda imaju oči". Oči pripadaju porodici degenerika i ljudoždera i ostatak filma sastoji se iz surove borbe za opstanak. Jedi ili budi pojeden; ubij ili budi ubijen. Ništa prostije od toga.
            Relativna "umerenost" Brda imaju oči jedan je od glavnih kvaliteta. Krejven je očito naučio lekciju u vremenu proteklom od sirovosti njegove Kuće, a ni uticaj Huperovog Teksaškog masakra motornom testerom (1974) nije zanemarljiv. Štaviše, brojne paralele mogu se povući sa ovim filmom: motiv grupe ljudi izolovane u nedođiji, na milost i nemilost porodice kanibalskih ludaka; naglasak na fizičkoj pretnji i akciji; užas usred bela dana; krajnje pojednostavljen sukob (dve grupe na jednoj ograničenoj lokaciji)…  
"Isprane", svedene boje naglašavaju sumornost okruženja, ali i naturalizam koji čini da Brda izgledaju poput dokumentarca snimljenog u Paklu (i to na 16 mm traci). Ubistva su režirana tako da se kroz dinamičnu montažu, šok i sugestiju nagovesti više nego što se zapravo prikaže; zbog toga mnogi Brda, baš kao Masakr, proglašavaju za "veoma krvav" horor, što je daleko od istine; u celom filmu može se naći jedan jedini (istina, nezaboravan) kadar odranog mesa i krvi! Brda sa Masakrom dele i nagao, blago-antiklimaktički kraj, sa odjavnim kadrom koji simbolizuje pobedu iracionalnih sila. Sličnost između ovih filmova ide toliko daleko da je Krejven čak "pozajmio" Boba Bernsa, dizajnera scenografije iz Huperovog filma, i uposlio ga da, uz pomoć kostiju i predmeta sa otpada, osmisli izgled, odeću, ukrase i nastambu kanibalske familije, čime je anticipirao sličan dizajn u trilogiji o Pobesnelom Maksu.
            Navedene paralele ne treba da impliciraju da je Krejven prosto "pokrao" Hupera i unovčio uspeh Masakra. One su svakako bile olakšavajuća okolnost za obezbeđivanje kakvog-takvog budžeta (oko 200.000 $), ali njegov film ne samo što efektno i kreativno nadograđuje motive iz Masakra, već i razrađuje preokupacije nagoveštene još u debiju, kojima će se vraćati i kasnije u karijeri. Krejven se, naime, bavi relativizacijom Zla preispitujući podele na "dobre" i "loše" momke. On ponavlja situaciju iz Poslednje kuće levo, u kojoj "zlikovci" iz prve polovine filma postaju žrtve osvete "dobrih" momaka u poslednjoj deonici filma. To je utoliko smislenije što ovog puta dobri momci nisu grupa drugara (kao u Kući, ali i Masakru), već porodica sastavljena od tri generacije.  
Dve porodice predstavljaju uzajamne odraze u ogledalu, i do kraja filma se njihovi kontrasti pretvaraju u paralele. Krejvenov film na ubedljiv način stavlja korene užasa u srce porodice (i Amerike), i zajedno sa Romerovim i Kronenbergovim filmovima iz istog perioda predstavlja sumornu i gotovo apokaliptičnu viziju u kojoj nasilje rađa nasilje, i borba sa Zlom na neki način "prlja" dobre momke. To je, svakako, simbolična reakcija na kolektivni doživljaj američke uloge u ratu u Vijetnamu, ali pored indirektne društvene kritike trajna aktuelnost ovih filmova zasnovana je pre svega na tužnoj činjenici da su njihovi psihološki i antropološki uvidi bazirani na trajnim istinama o ljudskom stanju. Krejven je, zajedno sa svojim kolegama iz žanra u '70-im, pokazao da zlo nije uvek nešto što dolazi sa strane: ono se često nalazi među nama, kao potencijal čija se erupcija ne može predvideti.
            Naravno, ništa od ovih naravočenija ne bi imalo trajnije vrednosti da nije ovaploćeno u besprekorno režiranom, napetom i uzbudljivom filmu, sa iznenađujuće dobro profilisanim (i odglumljenim) likovima, i sa beskompromisnom vizijom eksplozije besmislenog, neobjašnjivog nasilja apokaliptičnih razmera koje će postati sinonim žestokog horora iz '70-ih. Mnogi su kasnije pokušali da oponašaju Krejvenov (i Huperov) pristup, ali njihov neuspeh u tome samo je dodatno svedočanstvo da svetu jednostavnost tih filmova nije tek tako jednostavno postići. Uostalom, ni sam Krejven (uprkos odličnim filmovima koje je snimio u međuvremenu) nikada više nije uspeo da ponovi visceralnu magiju Brda koja ni do danas nije umanjena.