субота, 25. јун 2016.

ŠUMSKA STRAVA – Ričard Gevin


            Ričard Gevin (Richard Gavin) je jedan od značajnijih i boljih novih pisaca horora. Pažnju mi je privukao pričama koje sam redovno nalazio u nekim od najboljih antologija (Black Wings: New Tales of Lovecraftian Horror, The Grimscribe's Puppets, The Children of Old Leech, Delicate Toxins, Shadows Edge…) i izbora (Best New Horror, The Year's Best Weird Fiction, The Best Horror of the Year) koji su mi dolazili u ruke, pa sam zato overio i njegovu solidnu zbirku At Fear's Altar.
            Ono što njega izdvaja iz mora današnjih horor pisaca jeste činjenica da se Gevin intenzivno bavi ezoterijom i okultizmom, i kao teoretičar i kao praktičar, a to se vidi i u njegovoj prozi. On je, takođe, priredio antologiju okultnog horora Penumbrae – nju sam prikazivao u RUE MORGUE magazinu, i uskoro ću ovde obznaniti i taj rivju.
            Kada je nedavno najavio svoju najnoviju, petu po redu, zbirku, pa još sa naslovom ŠUMSKA STRAVA (SYLVAN DREAD), shvatio sam to ne samo što moram da overim, nego je krajnje vreme da ovog pisca podržim, koliko mogu, i preko magazina RUE MORGUE za koji već godinama pišem (pretežno o knjigama, ali ponekad i o filmovima). To nije bilo teško, tim pre što je Gevin Kanađanin, i što je svojevremeno i sam pisao za ovaj magazin.
            Uradio sam s njim iscrpan, zaista dobar intervju. Deo njegovih odgovora završio je u mom opširnom članku (na celoj strani magazina) koji sam naslovio "The Woods Are Lovely, Dark and Deep" (kao omaž jednoj pesmi Roberta Frosta koju sam predavao, svojevremeno, dok sam radio na fakultetu). Taj članak izašao je u magazinu RUE MORGUE #167 za jun, i evo kako izgleda naslov.
Tekst ne smem ovde da kačim, bar ne ucelo, ali evo odlomka u kojem opisujem neke od priča iz ove zbirke:
In “Thistle Latch” a man’s memory of a strange boy who used to live in the woods before disappearing leads to his rediscovery, decades later, amidst a vision of an orgiastic scene of rampant, mutating flora. “The Old Pageant” is about a couple who visits a long-deserted cabin in the woods where a strange mimicry takes place (“if we weren’t careful there would be things from the woods that would take our place in the world”). “Tinder Row” depicts a dead-end street near the town’s main viaduct where the soil is thin, “not in its physical compound but rather its spiritual aspect”, so that it enables “Soul-moulting”. In the touching “Wormwood Votaries” a man meets his childhood self and rekindles memories of his encounters with elemental spirits and of watching with “the Eyes of the Spine”. And “Primeval Wood” features a strange humanoid hawthorn growth (reminiscent of a primitive idol) in the woods which affects its founder, a suddenly single man, proving, like many other tales in this book, that “certain miracles are reserved for the wayward and the damned”.


            Ako ste voleli moj roman ZAVODNIK, možete sad baciti pogled da vidite kako ruralni gotik i šumski horor sa paganskim zaleđem i čestim okultnim referencama funkcioniše u inostranom, severnoameričkom ambijentu.
            Evo kako ovu zbirku najavljuje izdavač:
           
Those who dwell unseen within the hedge, the grotesques emergent in the weave of tangled roots, the writhing form amid the shadows of the Willow boughs—all are keepers of a rustic and terrible wisdom predating the emergence of mankind. Lurching between disembodiment and wholly manifest flesh, the baleful forces of wasteland and rural barren have long been etched upon the human soul.

From the preeminent author of At Fear’s Altar and The Benighted Path comes Sylvan Dread, Richard Gavin's long awaited fifth collection of preternatural tales. Bound within are thirteen nightmares exploring the Sinister Pastoral, the dominion prevailing at the intersection of mortal reckoning and the primoridum of daemonic Nature.
 
As a meditation on the forces of predation and parasitism, monstrous fecundity and decay, and those hidden folk who occupy the spaces between the branches, Sylvan Dread evokes the primeval wood — the place where all dreams and nightmares begin. In this isolate copse we witness the excavation of abominations long earthbound, the twilight of the rational, and the forgotten violence of the Dionysian Rite.

' Gavin's writing serves as a testament that great masters once crafted great stories
...and as evidence that they shall do so again.'
--- Thomas Ligotti


            Ovih dana je iz štampe izašla i Gevinova non-fiction knjiga THE BENIGHTED PATH, na mračno-okultne teme. Više o njoj čitajte dole, u intervjuu koji sam uradio s njim.
           
 Interview with Richard Gavin 
By Dejan Ognjanović
(c) RUE MORGUE magazine

How similar or different is this collection to your previous ones?

While there is something of a Richard Gavin “voice” that runs through all my fiction and thus gives it some type of continuity, I do feel that SYLVAN DREAD marks a departure from the more recognizably weird horror stories I’ve done previously. These are more folk horror and ghost stories. With this book I made an earnest effort to beguile rather than disturb. I worked closely with Daniel A. Schulke, my editor at Three Hands Press, who encouraged me to drift as far from commercial genre fiction as I wished to go. These stories are still supernatural horror, but they operate more on the fringes of that form. As a writer, I am happiest when wayfaring, when I’m bewildered by a half-formed narrative. None of my stories are ever plotted in advance. They set their own course and I simply transcribe them. I trust my instincts enough to know when to shelve a piece because it is losing its thunder. That is how my four previous books have been created.


How personal are the stories in this collection in terms of actual experiences, memories?

There is a great deal of personal memory and impression in the book. But it bears stating that, ultimately, these are works of fiction. Readers needn’t look for what they suspect to be an author’s biographical confessions in the text. Again, as I stated earlier, my stories may inspire people in a literary sense, but they should never be taken in a literal sense. I believe that any writer worth their salt should be doing more than manufacturing plots and characters. They should be conveying their keenest impressions of existence. After all, developing a highly personalized mode of literature, a genre of one if you will, is the only hope a writer has at creating something original. Plots, themes, characters – all of these things slip into broad archetypal patterns that have existed for millennia. All the stories have been told. But they have not been told by us, and that makes all the difference.

How have your esoteric and mystical beliefs shaped your fiction?

I believe in the hidden realm that lies within and beyond the world of forms and matter. This perspective has allowed me to live the bulk of my life in a liminal state. I find the logic-obsessed, materialistic, industrialized civilization to be a planetary madhouse, thus I keep my interactions with it to a bare minimum. For all the benefits that civilization has granted humanity, it has also all but divorced us from living deeper, more reflective lives. It has caused us to regard nature and the animal kingdom as little more than resources to be exploited. In the Middle Ages the clergy tended to regard nature as a demonic realm and in a certain respect they were correct; nature’s will is stronger than ours and its ways can demolish humanity’s ambitions in an instant, whether those ambitions take the form of building a house in a hurricane zone or attempting to live one’s life according to a set of intellectual commandments that run counter to our instincts. A pious man may want to dedicate his body and soul to the tenets of some hygienic faith, but his instincts will always prevail. Lust, anger, and other natural energies infiltrate our lives. Try debating your body out of being sexually aroused or from its fight-or-flight response. It is pointless.
Humanity tends to fear or despise that which it cannot control, which is why supernatural horror serves as the perennial inconvenient reminder that there will always be forces that thwart an individual from his or her “life-plan.” 21st-century humankind dwells in a bubble of egoism, willful ignorance, and self-gratification at all costs. That is a worldview I don’t even respect, let alone share. Given this, my fiction is the polar opposite of conservative horror. Instead of warning against the terrible things that will occur if one dares to break the social contract, my work is about people who slip through civilization’s cracks and thereby feel the scales peeling back from their eyes. There is a great deal of dread in my work, but people always fear breaking the mould that coddles them. What my characters find is that those conservative rules you referenced have been not their safeguard but their blinders. They achieve liberation in all its beauty and awfulness.


Are your activities in the fields of the occult and of horror fiction part of the same process, or are they relatively different?

My ethos is fairly holistic. My engagement (or what some might prefer to call faith) in the Spirit realm is often, but not always, given expression in my fiction. The most marked distinction between these two pursuits is that when I am writing fiction I am cognizant of the fact that narratives are something that every reader engages with for different reasons. Some read horror stories purely for entertainment; others analyze the genre’s socio-political subtext; readers like myself tend to favour works that evoke and satisfy a deeply-held poetic sense of the haunted and the unworldly. There is no correct or incorrect way to read fiction.
I wish to be clear that my stories are not attempts to proselytize or to convince readers of anything. My fiction can be read as literary evocations of esoteric experiences, but they should never be mistaken for literal reportage of those experiences. There is a marked difference between weaving a thread of the authentic into a narrative in order to arouse a response in a reader and foolishly presuming that a reader or indeed an author accepts supernatural stories as being thoroughly and literally real.


How do you deal with the almost inevitable (or is it?) demonizing of the things you love? I’d assume you’re a lover of nature, but horror genre demands that it is depicted in its darker aspects, as a threatening force, as a source of terror…

I love nature because it is both beautiful and threatening. I believe that nature has always represented the ineffable and that the bulk of humanity has always resented it for that reason. We are reliant on nature, are inextricably bound to it, and yet many cannot reconcile themselves with that vast, unfeeling and often baffling world. Nature is not the inert, pastoral backdrop to our lives any more than the past is some remote relic. Both are living and often perilous things.

You also have a new non-fiction book, THE BENIGHTED PATH, which deals with a lesser-known esoteric tradition. What is it really about?  

The Biocentric philosopher-mystic Ludwig Klages (1872 – 1956) developed the term Night Consciousness to describe this mode of engaging with the world on a primordial, imagistic level, as opposed to the rational mode that has dominated the present age. Through this intuitive, poetic experience, one can interact with the soul of reality that dwells within and beneath the physical realm. Though the word "benighted" developed a negative connotation meaning “ignorance,” my book restores its original meaning, which was to be overcome by darkness. That may sound unappealing to many, but it is how I’ve lived the bulk of my life.


Algernon Blackwood spent some time in Canada and was inspired by it for some of his best tales, including “Wendigo”. He was also, just like you, deeply involved in the mystical and the occult. How close or different to him and his approach to mystical (occasionally cosmic) horror do you feel?

Blackwood is one of my literary touchstones. Discovering his work in my early twenties was a revelation. His work exhibited that rare quality that I’d been trying (ineptly and awkwardly, for I was a novice writer) to imbue my fiction with: a sense of ecstasy. Even many of the classic horror authors I admired lacked this quality. Their apparitions were often fashioned to either simply scare or to act as some kind of warning against doing that which man was not meant to do. Algernon Blackwood expressed not simply terror but also beauty. That is something I strive to convey myself. I utilize fear as a sensitizing force, a way to flex the reader’s perceptions of the world and of themselves. By first evoking terror, I can then introduce various visions or concepts that I find beautiful. Conversely, the things I find beautiful are often terrifying. These two emotions are inseparable in my work.

Originalno je ovo izašlo na sajtu RUE MORGUE-a, OVDE.


A ako vas je Gevin zainteresovao, ali se još nećkate da li da kupujete njegove knjige, evo imate jednu njegovu finu pričicu onlajn – i to ne makar koju, nego iz zbirke omaža Lerdu Baronu nazvane The Children of the Old Leech!
Dakle, čitajte priču “The Old Pageant” (koja se nalazi i u SYLVAN DREAD) – OVDE.

четвртак, 23. јун 2016.

Stara škola, vila, groblje, mučenje...

 
  
            U petak 13. maja u Velikoj Plani održana je promocija romana ZAVODNIK i edicije „Poetika strave“ koju izdaje Orfelin. Domaćin je bio Mladen Milosavljević, a gosti – Marko Pišev i ja. Detalje o tome, uključujući i video zapis celog događaja, imate OVDE.

            Kao i obično u takvim prilikama, iskoristio sam priliku da obiđem znamenitosti kraja, naročito one koje su bliske mom mračnom senzibilitetu. 
U tome je, podrazumeva se, ključna uloga bila našeg domaćina, Mladena, koji je, zajedno sa svojim bratom, mene i Marka proveo kroz neke od slikovitijih lokacija ovog zaista lepog kraja.
            Neke od njih su opštepoznate, kao što je Radovanjski lug (mesto gde su dušmani u našim redovima ubili Karađorđa) i crkva Pokajnica, a neke su manje znane, doslovno zarasle u travu i poluskrivene, po principu „ko zna – znaće, ko ne zna, neznaće“.
            U ovom nastavku otkriću ponešto od oba sveta. Naša prva stanica bila je zgrada prve seoske škole u Srbiji, u selu Orašje, koja se nalazi kraj slikovitog šumarka, u istom dvorištu sa crkvom, a odmah pored groblja.

          
           Ovo dvorište je lepo uređeno, očuvano i prijatno kako za oko tako i za uho - opšta tišina, uz poneku pticu iz šume...
            Ovde su deca, pavo iz školskih klupa, kroz prozor, doslovno bila u prilici da se uvere u (ne)istinitost maksime da „od kolevke pa do groba najlepše je đačko doba“.
            Mogu misliti na šta je to ličilo krajem 18. veka... Zapravo, ne mogu! Ipak, evo kako su tad, verovatno, izgledale katedre i klupe...
            Tu je crkva relativno običnog izgleda, nova, okrečena, skoro nimalo „gotska“, ako izuzmemo, možda, podsticajno slikovitu kvaku koja sugeriše da se možda neko tajanstvo u stilu M. R. Džejmsa krije unutra.
            Ipak, vrata su bila zaključana, a sa njima i eventualni duhovi unutra.
            Zato smo osmotrili obližnji pompezni zvonik...


            ...nekoliko starih spomenika kraj njega...

            ...i, neizbežno, groblje odmah iza...
            Vreme nas je savršeno poslužilo tog dana, iako je bilo promenljivo i nepredvidivo; sem kraće kišice, koju smo odzenovali pod nadstrešicom škole, ostatak tog dana proveli smo neuznemiravani meteorološkim gnjavarijama.
            Na samom kraju te celodnevne ekskurzije po bližoj i daljoj okolini Velike Plane naša družina svratila je i na jedno opskurno mesto.
            Tu je knez Miloš Obrenović (preko svojih poslušnika, ne lično) mučio i pogubio svoje protivnike iz raznih buna i klika koje mu nisu išle uz dlaku.
            Nešto više detalja o ovom mestu ima u Mladenovom izveštaju OVDE, pa tome nemam šta da dodam, osim novih slika...
            ...i potvrde da se radi o čudno tajnovitom, tihom i pomalo zlogukom mestu...
            Ali, to nije sve, jer na istoj lokaciji, odnosno na istoj livadi, nalaze se još dve bizarne stvari:
            Malo podalje, na desetak metara od točka za mučenje nalazi se spomenik čudna izgleda, koji podseća možda na nasukani brod, ili neku bizarnu vrstu bazena.

            Povod je ovaj:
            Naravno, kao i polomljeni i skoro nečitki Točak, tako je i ovaj spomenik prepušten sebi i vremenu.
            Pitanje je kako je to trebalo da izgleda kad je bilo novo, ali ne verujem da su ove cevi sa vodicom što curka u žabokrečinu i opšta zaraslost svega deo željenog ugođaja.
            Pre će biti da je to neizbežna, tipično srpska „glazura“ nebrige prema sopstvenoj istoriji i spomenicima koje imamo za izvoz (mada ih ne izvozimo) – bolje reći, za bacanje...
            Ali ni to nije sve! Jer, na istoj ovoj maloj livadi, u šipražju i među paprati možete opaziti i jednu vilu koja tu usamljeno stoji.
            Šta ona tu radi, čemu služi, šta tačno predstavlja, i zašto baš ovde – ne se znaje! Kamena nimfa čuva svoju tajnu...

            Svakako služi da upotpuni nadrealni ugođaj ove livadice i njenih napučenih, nekongruentnih spomenika.
            
Pa, kad je već tako...

PS: Sve fotke u ovom prilogu načinio je ili Mladen, ili Ghoul sa svojim novim foto-aparatom. Copyright - The Cult of Ghoul.


---NASTAVIĆE SE---

уторак, 21. јун 2016.

2016: NOVI HORORI (2. deo)



Da nastavimo sa tužnom pričom zvanom „novi horori“ koju sam započeo OVDE, a koja će, u ovom izdanju, uglavnom imati oblik „Ovo slobodno možete propustiti“, jer se radi pretežno o slabim i lošim hororima koje sam ja gledao da vi ne biste morali.

Da ne bude baš sve u tonu kukanja i kukumavčenja i žalopojki, odmah da kažem da sam pre skoro mesec dana pogledao i jedan vrlo dobar horor (na granici sa odličnim; ocena 3+/4-), ali pošto sam ga gledao „preko veze“ (šifra: RUE MORGUE), a još uvek nije dostupan za skidanje sa neta, nije baš hitno i bitno žuriti s njegovim rivjuom. Radi se o filmu THE WAILING, o kojem uskoro, natenane... 
A do tada, jad i beda:


SENDERO / THE PATH
CHI, 16
*(*)     2-
Čileanski torture porn: totalna rutina bez ikakvog razloga da postoji, bez ičeg novog da metne na sto za mučenje, pa čak ni neki inovativni sadizam ili splater. Bedna, neubedljiva fotokopija na svim nivoima. Neka omladina zaglavi u nekoj nedođiji gde ih spopadnu neki likovi pa ih muče bez ikakvog razloga, podteksta, poente. I to je to. Kraj.


Cherry Tree
UK, 16
**       2-
Sirasta (cheesy) travestija sa pokušajima ruralnog vičkrafta koja je klimava već od same premise i prologa na kojima se sve zasniva, pa sve nadalje. Ima par OK prizora sa žrtvama u korenju višnjinog drveta, nešto malo stonoga, i toliko. Glavna „veštica“ toliko preglumljuje sa svojim „zlokobnim“ facama da to ovu budalaštinu dovodi do granice nenamerne komendije. Znači: CHEESY TREE.


afterdeath
UK, 16
**       2-
Ovo mi je smrdelo kad se pojavilo. Kao, grupica mladunaca nađe se u nekakvoj kolibici na morskome plavom žalu gde ćarlija vetrić mio; smesta je jasno da je to čistilište, i postaje pitanje – kako iz njega umaći. Na gledanje su me naterali komentari nekih mojih inostranih prijatelja-pisaca na Fejsbuku koji su ovo proglasili skrajnutim biserom. Pih, koješta. I likovi, i dileme, i sapunica, i drama, i to malo kvazi-strave – sve je sasvim bledo i zaboravljivo.


Restoration
USA, 16
*(*)        2-
Smrtno dosadan film o iritantnom mladom bračnom paru koji se doseli u kućicu u predgrađu gde ih dočeka par još iritantnijih komšija (za koje se ispostavi da su Satanisti od najsirastije vrste), a tu su i nekakvi duhovi devojčica, stari dnevnici, dalekovodi, rituali i tamte-vamte koješta.


Barbarous Mexico
MEX, 14
**(*)       3-
Ovaj omnibus sastoji se od „priča“ koje uglavnom ne zadovoljavaju ni najelementarniji uslov da se nazovu pričama, jer im fali ono što bi svaka priča trebalo da ima: početak, sredinu i kraj, plus poentu. Ovo su, pretežno, fragmenti, anegdotice, epizodice, plitke dosetke, jeftini moraliteti – ali nađe se među njima dobrih slika, prizora, poneka idejica, malo meksikanske egzotike, tako da ovo nije sasvim negledljivo, iako traje dva sata.


Most Likely To Die
USA, 15
**         2+
Antipatični i nezanimljivi likovi se nađu ponovo na okupu mnogo godina nakon mature, i neko počne da ih ubija na načine u skladu sa „proročanstvima“ iz njihove maturske knjige. U teoriji, ovo je mogao biti prihvatljiv koncept tamo negde krajem 1990-ih, da ga je pisao Kevin Vilijamson a da ga je slikao, recimo, onaj MIA reditelj ZNAM ŠTA STE RADILI NA MATURI... Avaj, ovo su i pisali i režirali i glumeli (sic) neki mlakonjavo-nebitno-zaboravljivi likovi, pa im je takav i film: nigde duha, nigde krvi, nigde ništa... Tačnije, režirao je lik koji je napravio solidan DREAD i bedastu KASADAGU i još koješta, ali odavno je potrošio kredite sa DREAD-debijem, i od tada ničim više nije opravdao nade.


DE POEL / THE POOL
HOLL, 15
**(*)     2+
Taman kad pomisliš: oh-ho, ovo je Evropa, ovo su Holanđani, sad ćemo da dobijemo nešto arty, neočekivano, drugačije, neholivudizovano, možda, ako smo srećni, čak i ejkmanovsko--- a ono, ispadne samo jedno nedokuvano slowburn shoegaze NIŠTA: likovi su nezanimljivi i klišetizirani pa otud drama pada u fletlajn, a mlaki pokušaji horora su ipak generički: too little, too late. Lepo je to slikano i nije sasvim negledljivo, blizu je granice od 3- pa zato, uz oprez, možete pokušati da brčnete svoje nožne prste u ovu baricu i proverite sami da li je će konvencionalna duša pogubljene veštice koja proganja grupicu kampera da vam ulije jezu u kosti.


Before I Wake
USA, 16
**         2+
Ko bi rekao da će glupavi ali zabavni HUSH biti gledljiviji i bolji Flanaganov film ovog proleća? Ova limunadica pokušava da oživi duh „Amblin“ produkcije iz 1980-ih, ali jezovito pada u svojim nakanama jer joj fali duha, inventivnosti i šarma. Dete je iritantno, situacije su nenadahnute, jeze nema skoro nimalo, a kraj sa tim jebenim leptirićima je golo govno. Čuvajte se, jer ovo ima solidne kritike pa će vas lakše prevariti na gubljenje vremena od nekog malo očiglednije slabog filma. Ovo je komad sline kojeg se, ako ga uopšte pogledate, nećete sećati par nedelja kasnije, što se za „Amblin“ filmove ipak ne može reći.


The Blackcoat's Daughter 
(aka FEBRUARY)
USA, 15
**            2-
Mumblecore slowburn shoegaze with a vengeance! Jednostavna i krajnje glupa priča bez smisla i poente iseckana je na parčiće, servirana preko reda, i puštena u modusu ultra-SLOW. Dakle, čak i da je ovo konvencionalno linearno ispričano bilo bi glupo, ali sa ovim kvazi-umetničkim zahvatima u naraciji to postaje još napornije, naročito sa umrtvljenim „ritmom“, namerno eliptičnim i opskurantskim „pripovedanjem“ i sa monotono nabudženim dronovima koji vibriraju bez pauze, od početka do kraja filma, neprestano pokušavajući da ejpuju Linča (ehh, đeco, ne radi se to tako banalno... pa čak ni ERASERHEAD nije sačinjen od 90 minuta jebenih dronova na saundtreku puštenih u loop!). Da sve bude umetničkije, boje su skoro ubijene, zatuljene skoro do nivoa crno-belog filma (e, tek to je art!), tako da ovaj film iritira (a ne deliveruje) na svim nivoima postojanja: vizuelno je ružan, zvučno je naporno-monoton, narativno je zamoran za praćenje a konotativno debilan jednom kad se sve kockice slože i vidite za čije babe zdravlje ste sedeli uz ovu debilanu. Kuriozitet: režirao sin Entonija Perkinsa. E, sinko, prema ovome PSIHO III izgleda kao čist SHINING!