уторак, 4. октобар 2016.

ANTIBIRTH (2016)


 **(*) 
 2+ 

Овца ми се јагњи, зато ћу бити кратак! Ovaj film počinje u prljavom i pank duhu, i za (anti)junakinje uzima nekakav raspali fun-loving polusvet narkomana, kurvi, proletera i kojekakve sirotinje – što je svakako dobrodošao odmor od uobičajenih srednjeklasnih priženjenih/udatih (ili tek što nisu) mediokriteta u kućicama u predgrađu (i od njihove takođe buržujske tinejdž dečurlije) kakvi inače napučuju današnji američki „horor“ kao maltene jedini pojmljivi junaci i junakinje.
Ovde u centru pažnje imamo trailer trash fufe od kojih jedna (Nataša Lion), nakon što je obeznane na jednom koncertu (turili joj drogu u soci), kao da postane trudna – i to ne baš s nečim ljudskim u sebi.
I to deluje sveže neko vreme, to njeno glupiranje i rantovi sa drugaricom (Kloi Sevinji što voli da se usvinji), ali onda se pretera sa ne previše zanimljivim, predugačkim scenama vezanim za tu žensku i njena svakodnevna priključenija sa obilatim duvanjem svakojakih narkotika (uprkos žgepčetu u utrobi), i to izgubi i meru i fokus, a ta čudna trudnoća maltene postane fusnota, slabo se šta hororično s tim uradi.
Uzgred, ne padajte na hajp po netu kako ovde navodno ima ne znam kolko krvi i grozota: prošli su dani Juzna-Gordon subverzivnog punk B-movie body horrora, i ovo malo što se ovde vidi više je nego skromno da bi se uopšte dizala neka prašina oko toga.
Onda se u priču (such as it is) dovede Meg Tili pa se i ova inače zabavna glumica (plus kao rođena za ovakav materijal) uglavnom protraći, ili barem ne izmuze ni blizu koliko treba, samo da bi se sve završilo na zatupast način scenom koja je trebalo da bude na sredini filma, a ne na njegovom „kraju“ (tj. prekidu).
Dotaknute su ovde ozbiljne teme – socijalni čemer i beznađe današnje Amerike, i pre svega (kao što i naslov sugeriše) nekrofilna antiživotnost i samoživost hedonističke „civilizacije“ koja je već ubila ljudskost u sebi i u kojoj ništa živo, čisto, nežno i lepo više ne može da se začne i neokaljano rodi, a kamoli da odraste...

Dotaknute su teme, kažem – ali ne i adekvatno razrađene, niti su u dovoljnoj meri dramaturški i filmofilski upriličene: ovo je film koji ima upečatljiv opšti ugođaj, ali nijednu konkretnu scenu za pamćenje. I tako, na kraju ostaje samo jedan skromni, zamalo-pa-B-kult klasik. Zamalo. 

недеља, 2. октобар 2016.

Paul Verhoeven’s ELLE (2016)


 **** 
 4- 

            Jedan od najboljih živih reditelja (top-5, što se mene tiče) + jedna od najboljih živih glumica u glavnoj ulozi (top-5, što se mene tiče; ali mogu odmah da kažem i bez sumnje THE Number One) + intrigantan, provokativan zaplet u oblandi žanra (triler) = to ne može da ne valja, pa da jebe oca! I (ako ocena 4- nije dovoljno rečita) – tako je i bilo: dobili smo izvanredan novi film i kandidata za top-5 ove godine, a za sada, barem meni, i sasvim sigurno Number One!
            Ne znam da li sam ovde na blogu hvalospevao i udivljavao se Izabel Iper, ali ako nisam, moram ovde reći da je to redak primer glumice kojoj se divim i obožavam je na svim nivoima postojanja: dakle, i kao glumicu, i kao ženu, i kao čoveka. Šta ta žena radi, kako se nosi, aura kojom zrači, mikrogluma, najtananija mimika... 
...a tek ludačka hrabrost u izboru uloga, lišena sujete i kalkulisanja, hrabra da bude i ružna i gadna i mračna na način duboko uznemirujuć a ne samo pop-zabavan – hoću reći, svako voli da igra zlu kraljicu u nekoj fantaziji ili ženu-manijaka u nekom palp hororu, ali malo ko se tako smelo upušta u mračne ponore psihe i seksualnosti kao Izabel, iako odavno nije spring chicken – i zato je to sve za najozbiljniji respect i najdublji moj naklon!
            Moje prvo otkrovenje o tome KOLIKA se raskošna GLUMICA nalazi preda mnom bila je njena uloga u PROFESORKI KLAVIRA Mihajla Hanekea (njegov daleko najbolji film, bar za moj groš; i moram reći da ELLE umnogome podseća na njega; bila bi savršeni „nastavak“ tog filma u nekom double billu). 
A sada, lik koji igra u ELLE predstavlja njen povratak u taj isti full-blown, no holds barred silazak u WTF psihosexualni ponor jedne žene koja je istovremeno duboko, temeljno sjebana (dakle: žrtva) i, kao mehanizam preživljavanja, razvila je moduse ponašanja koji je, po mnogo čemu, čine zločinkom. A ako hoćete da vam neko igra na tankoj žici između ta dva stanja, onda vam stvarno treba vrhunska umetnica u tome. Ukratko, niko drugi do Izabel Iper. Ovo je njen šou: ona nosi ovaj film – i još kako ga nosi!
            Scenario je potpuna genijalnost – zasnovan je na romanu koji sam skinuo s neta još pre pola godine, ali (refren!) nikako ne nalazim vremena za njega! Sad, nakon pogledanog filma, moraću da to vreme nekako rodim. Neću da spojlujem ništa više od polazne osnove: maskirani napadač upadne u stan IzabELLE (tj. kako se u filmu zove – Mišelle) i siluje je. 
Ona ne zove policiju potom, jer ima dobrog razloga da se kloni i pandura i novinara (razlog je predivan, ali to otkrijte sami); umesto toga, način na koji se nosi s tom činjenicom, i sa sobom samom nakon toga, i sa nekim drugim direktno ili indirektno povezanim izazovima u svom životu – porodičnom, poslovnom, sexualnom… e, u tim nepredvidivim, ludim, mračnim, crnozabavnim, smešnogorkim obrtima koji zatim uslede leži draž ovog filma.  
A ako vam treba neko ko ume da bude crn dok je veseo, i pametan dok se zajebava, i duhovit dok je smrtno ozbiljan i provokativan na zreo a ne klinački način (mada ume da bude i infantilan, ali ne na američki plitki nego na onaj Euro-šmekerski način koji nikad nije bez Đavla) – Hell, Verhoeven is your Man! 
Ni on odavno nije spring chicken, ali čiča je ostao vitalan i u glavi i kao reditelj i može bez problema da levom rukom lupa čvrge 99% današnjih mlađih reditelja. I on, naravno, balansira između svih tih tonaliteta, od drame do trilera, od sexa do nasilja i krvoliptanja, od satire do satare, od LOL komendije do retko dirljivih momenata, ali najčešće u svakom trenutku ekvilibrira sa najmanje dve emocije istovremeno i čitav film je u tim vibriranjima najneverovatnije uklopljenih nijansi, od drečavih do klot-crnih!
U suštini, ovo je film o sjebanim porodicama, odnosno zatuljenim porodičnim odnosima, gde se zlo jedne generacije reflektuje na narednu, i poprima nove oblike, i mutira, i razvija-metastazira na nove načine, i širi se dalje… Apsolutno svi likovi u ovom filmu (a ima ih poprilično, barem jedno tuce važnih) su u sjebanim porodicama/vezama/brakovima, i većina njih su i žrtve i „zločinci” tj. i trpioci i vinovnici problema i nesporazuma i promašaja…
Ali je takođe ovo i film o seksu, o tome šta sve on može da bude, i da znači i da čini, direktno ili indirektno, na koji način upravlja ljudskim psihama, sudbinama, odlukama, koliko je sveprisutan, implicitan u maltene svakom odnosu, nebitno da li je ovaj  (odnos) heteroseksualni, romantični, potencijalno sex-related ili nema s tim nikakve vidljive veze (prijateljstvo, susedstvo, poslovna saradnja itd).
Uz to je ELLE i film o nošenju sa bolom, sa žigom implantiranim i sa naknadno stečenim; i o slomu tradicionalne religije – ali, ipak, sa varnicom šanse da ipak čak i to prevaziđeno sujeverje može, nekome, da bude validan mehanizam za nošenje sa crnilom; a povrh svega je o tome koliko je nezahvalno (i čak glupo) žuriti sa bilo kakvim sudovima o drugima, lepiti etikete ove ili one: „žrtva” – „zlikovac“, „seksi“ – „odbojno“, „normalno“ – „nenormalno“, „moralno“ – „nemoralno“, „kriv“ – „nevin“, itd. i koliko je u pravu bio Kafka kad je govorio da pred svakim čovekom treba stajati zamišljen, sa poštovanjem, kao pred ulazom u Pakao...
Način na koji Verhoven tretira temu silovanja može biti problematičan površnima – kao što već i jeste bio pojedinim (pretežno američkim) kritičarima – ali feminista u meni nema apsolutno nikakvu zamerku na uistinu provokativan, ali više nego ukusan, promišljen i odgovoran Verhovenov tretman jednog od poslednjih tabua na filmu danas. 
Slepilo slepcima, ali meni je, recimo, savršeno jasno da je ovaj film itekako moćan, pa u izvesnom smislu i feministički, baš zato što žena u njemu NE doživljava female empowerment na neki od dva dominantna načina na koje se to na filmu obično prikazuje: ili kao ŽRTVA (plačljiva, tugaljiva, slomljena...) ili kao OSVETNICA (žena-zmaj koja hvata hladno i vruće oružje i krvavo se sveti silovateljima).
ELLE izbegava ove klišee; ona je svakako ceo svoj život uredila tako da nikad više neće biti ničija ŽRTVA, to prosto nije deo njenog identiteta i načina razmišljanja/ponašanja, ali svakako ona ne postaje ni vulgarna desničarska heroina sa asortimanom oruđa i oružja za sadističko tranžiranje – iako film sadrži i kraće poigravanje s njenim praktikovanje streljaštva, pa je u jednom divnom kadru vidimo i kako kupuje ozbiljno zajebanu sekiricu za uz uzglavlje, zlu ne trebalo!
Mislim da sam više puta na blogu kazao da je, za moj groš, pravo umetničko delo ono koje te navodi na misli, ali ti ne govori šta da misliš – dakle, misao-podsticajno a ne misao-ubilačko. Ako nešto mrzim, to su „Poni ekspres“ filmovi – oni, sa jasno sročenom „porukom“. Ako nešto volim – to su filmovi koji me izazivaju, zbunjuju, provociraju, inspirišu, začuđuju, koji mi izazivaju višestruke i suprotstavljene reakcije, o kojima ne znam šta da mislim (barem isprva, dok ne sednem da sročim rivju...).
U tom smislu, niko ne bi trebalo od ovoga da očekuje banalni „Rape is bad, m'kay?“ filmić „inspirisan“ dnevnim novinama i napisan za vladine i NGO fondove. Ovo je ozbiljno umetničko delo koje ne trivijalizuje svoju temu time što bi je uguralo u jasne dihotomije i predvidive obrasce nego poštovanje prema temi iskazuje upravo time što je usložnjava i stavlja u širi kontekst (rekoh već gore, ovo nije film o silovanju – silovanje je samo lakmus papir i okidač za nešto mnogo šire i dublje), što je problematizuje, izmešta iz okvira svakodnevice (time što za junakinju uzima vrlo specifičnu, idiosinkratičnu, unikatnu ličnost, a ne neku prosečnu buržujsku everywoman), fikcionalizuje i preteruje kako bi se primakao višoj istini od reporterske...
Uz sve ostale gorenabrojane i nagoveštene kvalitete, ELLE je takođe redak noviji film koji je totalno nepredvidiv: delom zbog zaista fenomenalne i unikatne glavne junakinje a delom i zbog ostalih likova i njihovih odnosa koji su takođe vrlo fluidni i neuhvatljivi – a rezultat toga jeste da dva sata i deset minuta trajanja (!) prođu očas posla, neosetno, u čistom uživanju, a ne kao u WHAILINGu npr; dakle - bez gledanja na sat, bez proricanja razvoja situacije, bez coktanja nad glupim odlukama i ponašanjem glavnih junaka, bez vrtenja glavom nad njanjavim krajem...
Takođe, u eri sikvela i prikvela i reimaginacija i sličnih sranja, mogu vam priznati da je ELLE zaista film kojem bih veoma rado gledao i nastavak, a naročito i ponajviše prikvel koji bi opisivao detinjstvo glavne junakinje i njen odnos sa ćaletom... To se, naravno, neće desiti, jer živimo u najgorem od svih svetova gde ćemo, umesto toga, dobiti i Čikovo detinjstvo i Vulvarinovu mladost i Supermenove tinejdž godine i dvestotu varijaciju na X-MEN AVENDŽER POKEMON IKS-OKS PODMORNICA TETRIS THE MOVIE, ali ne i priču o tome kako je ona (elle!) posta(ja)la to što jeste...
Jbg. barem je lepo maštati o tome. A ko zna, možda u knjizi ima malo više detalja... Bacam se u nju čim mi to okolnosti dopuste (za oko mesec dana)...

PS: Dobro, i zašto onda ocena nije veća? Zato što 5 (*****) znači antologijsko, vanvremensko delo od prvorazrednog značaja, gejm-čejndžer, itsl. ELLE to ipak nije (mada nije mnogo daleko od toga). Režija i fotografija su mogli biti i malo inventivniji i živahniji – ne, daleko od toga da su loši, ima ovde vrlo luckasto-vickastih vizuelnih igrarija i prelaza/kontrasta i raznih nekih čuda i muda, i to je sve više nego korektno i kako treba; ali ipak, fali malo više one čarobne prašine, onog je ne suis quoi što izdvaja remek-dela od „samo“ odličnih filmova.

Odnosno, kvaliteti ovog filma su toliko duboko ukorenjeni u odličnom scenariju i u Izabel Iper da je ovo sve mogao da režira i neko drugi u Evropi a da se ne izgubi mnogo. Jeste, ima tu poprilično verhovenovskog wicked šmeka za one koji vole ovog divnog reditelja, ali pitanje je: koliko mnogo je – dovoljno? Meni je falilo još malo više toga (plus kreativnija vizuelnost) za peticu. 

петак, 30. септембар 2016.

FRANCESCA (2015)


 **(*) 
 3- 

Ako AMER i STRANGE COLOUR... predstavljaju Euro-šik fetišizaciju i idealizaciju đalo (giallo)-horora, odnosno solidnobudžetska artsy iživljavanja u formi ljubavnog pisma podžanru kakav skoro nikad (u toliko fensi obliku) nije postojao, onda je FRANČESKA skoro-proleterski, argentinski (!) omaž đalu koji, zapravo, zaista verno reprodukuje ono kako su ti filmovi tokom 1970-ih izgledali.
Dakle, ima tu stilizacije, ali u low-to-middle budget areni, bez bombastično-baroknih preterivanja nekakvih buržujskih Euro-parajlija i „umetnika“ retroxploatacije.
Ejping koji je izveo reditelj, Lučano Oneti, odličan je na svim nivoima: zatuljeni kolorit i blago mrljava tekstura slike čine da sve izgleda kao nedavno procureli, odličan VHS-rip dosad nepoznatog đala iz, recimo, 1974. godine.
Dijalozi su debilni i nemaju veze s mozgom, baš kao što smo u đalu navikli, a glavni likovi su savršeno nebitni i igraju ih neki nefotogenični mrtvoliki neexpresivni duduci (just like back in the days!).
Zaplet o nestaloj devojčici pre 15 godina koja se sad možda vraća – kao ubica? – nakićen serijom ubistava inspirisanih Danteovim Paklom tipičan je melanž flešbekova, misterije, hudanita, seksualnog nasilja, tajne iz prošlosti, skrivenih (džender) identiteta i dugih dosadnih deonica.
Šteta je što scene ubistava nisu detaljnije i duže, razrađenije i krvavije. Zapravo, film – bizarno – svoj najmorbidniji set-pis seksualne torture čuva za „uskršnje jaje“, posle odjavne špice.
Sve to nema neki bitniji podtekst: ovo nije post-postmodernistička „kritika“ podžanra, nije reimagining, ne upušta se u „dijalog“ sa npr. olakim seksizmom i mizoginijom ovog podžanra, nego ih uzima zdravo za gotovo i još jednom ih proigrava bez vidljive samosvesti ili ironije kako to, recimo, čini Striklend u znatno filmofilski bogatijem, samosvesnijem i duhovitijem BERBERIAN SOUND STUDIO, ili, pak, kako možemo videti u skromnije-ambicioznom ali ipak pametnom kanadskom THE EDITOR.
Ali, čak i to odsustvo naknadne pameti i wink-wink, nudge-nudge intelektualističko-artističkog tretmana đala delovalo mi je prijatno i osvežavajuće u ovom primeru: Oneti je, očigledno, duboko (da ne kažem opsesivno, fetišistički) posvećen ovom podžanru, i zadovoljio se time da napravi savršeni dokaz teze da je oponašanje jedna od očiglednijih vrsta obožavanja.
Ko misli da je tako lako samo reprodukovati i izgled i duh i njuh klasičnog đala, neka proba da to sam napravi za šaku dolara, kao Oneti, pa nek se javi. Smisao za period i za detalj ispoljen ovde graniči se sa patološkim, možda potpomognut nekom vrstom OCD-a (opsesivno-kompulsivnog poremećaja), blago rečeno. 
Uostalom, ni Onetiju nije iz prve uspela ova njegova đalo fetišizacija. Podsetiću vas na moj osvrt na njegov prvenac, iz izveštaja sa Grosmana 2014. gde sam ga pogledao.

DEEP SLEEP / SONNO PROFONDO. U pitanju je nešto kao poor man's AMER: pokušaj omaža klasičnom italo đalu (giallo), ali izveden neopisivo jeftino, ružno, dosadno i artsy-fartsy uninolving, a bez eye-candy-ja koji imaju filmovi belgijskog dueta Forzani+Katet. 
Zaplet je nezanimljivo predvidivo nebitan, vizuelnost je siromašna, ritam je nepostojeći, sve je to repetitivno i na silu rastegnuto na 67 minuta, iako bi komotnije stalo u nekih 15-ak. Fetišizam ipak traži budžet... i talenat, a ne samo prenadrkanost i dobru volju. Od mene: *(*) odnosno 2-

Sad, nakon FRANČESKE, dvoumim se nisam li bio makar malo prestrog prema DUBOKOM SNU; možda taj debi ipak zaslužuje čistu dvojku (**). U svakom slučaju, FRANČESKA je sasvim prijatan fetiš-party za ljubitelje đala. Pogledao sam je na ovogodišnjem Grosmanu; mislim da filma još nema na netu, ali ubilježite ga sebi ako vas ovakvo što zanima, pa kad/ako negde naletite na njega, dajte mu šansu kad se zateknete u retro-moodu... 

среда, 28. септембар 2016.

Kula za ludake i monstrume



          Ako ste čitali julski broj magazina RUE MORGUE (#168), onda ste svakako zapazili moj foto-izveštaj iz bečkog NARRENTURMA (pridružen tematu posvećenom prisećanju na film SESSION 9, o "ukletoj" staroj ludnici). Ovo slikovito i zlokobno mesto već sam ovde na blogu podrobno opisao pre nekih 5 godina – i na taj izveštaj podsećam vas sada; obavezno ga overite OVDE.


upozorenje: nije za osetljive!
Narrenturm: from within the walls

            Tekst iz RU MORGA povod je za nešto novog teksta, i za neke fotke koje do sada nikada nisam javno obznanio, a koje su bile urađene specijalno za RUE MORGUE. Načinila ih je moja bečka drugarica Lilit nakon što sam od direktorke tog muzeja izdejstvovao specijalnu dozvolu za fotografisanje koje je tamo inače izričito zabranjeno, i tokom moje prve posete sve fotke (od kojih ste izbor videli na blogu) bile su načinjene krišom.
            Dakle, da se podsetimo...
Narrenturm: from within the walls

Beč, glavni grad Austrije, ima razne prizore da vam pokaže: stare crkve i katedrale, lepe parkove, muzeje klasične i moderne umetnosti, istorijske znamenitosti... Ali, ako vaše ideje lepote imaju tendenciju da naginju više ka nekonvencionalnom i morbidnom, ni u tom pogledu nećete biti razočarani.
A room depicting various health-related superstitions of the late 18th century 

Ispod katedrale možete videti katakombe sa mnogim izloženim skeletima. Na gradskoj periferiji nalazi se najveće groblje u Evropi (klikni da vidiš moj foto-izveštaj); verovatno jedno od najlepših, takođe. Tu je i Groblje nepoznatih – sa telima onih koji nikada nisu bili identifikovani, izvučenim iz lepog plavog Dunava. Postoji Muzej mučenja i Muzej grobara. Ukratko, ima dosta toga da se vidi u Beču ako ste skloni ka gotiku i hororu.
Ipak, ništa se ne može porediti sa sjajem Narrenturma.

Narrenturm: as it used to be, centuries ago

To je austrijski Federalni Patološko-Anatomski muzej. Ili, u običnom govoru, muzej bolesti, deformiteta, medicinske neobičnosti i odstupanja od uobičajenih standarda majke prirode.
Greetings from Narrenturm: a postcard showing a deformed skull

Njegovo ime znači "Kula za ludake", jer je tu nekad bila u Beču prva psihijatrijska bolnica i najstarija zgrada kontinentalne Evrope za smeštaj duševnih bolesnika, podignuta 1784. godine na zahtev cara Josifa II. Kružna kula sa pet spratova zgrade se još uvek nameće i strašno izgleda čak i za prolaznike koji su u neznanju da je to bila ludnica i nesvesne njenih sadašnjih sadržaja.
A recreation of an ancient pharmacy with vintage bottles and jars

Ono što je ovde prikazano samo je kratka tura: ništa od ovoga nije predstavljeno radi eksploatacije ili senzacionalizma. Uostalom, ova zgrada nije nikakav Freakshow, već dostojanstvena ustanova pod okriljem Univerziteta u Beču, a njena osnovna namena je edukativnog karaktera.

Narrenturm: viewed from the campus


Malformed skeletons and other unfortunates



Deformed at birth



Deformed at birth



Deformed pale fetus which seems to be trying to split into two



A recreation of the ancient morgue (with a body under the sheets)



Dissection table made of red marble with incisions for body fluids drainage