недеља, 11. април 2010.

EL AÑO DE LA PESTE (1979)


 ** 
 2 

najzad je dolijao! film koji jurim već 20ak godina – a gledao ga pre 30-ak – sa prizorima koji su mi se urezali u sećanje i bla bla bla, opskurni mexički film za koji niko koga sam ikada pitao nije ni čuo a kamo li gledao a kaaaamo li da ga poseduje u bilo kom obliku ili formi – konačno mi je pao šaka, uz malu pomoć CG prijatelja (gde CG označava i jednu bivšu bratsku republiku a sad državicu, a vala i jednu piratsku lokaciju koju ja ne pohađam).
znači, sve donedavno ovo nije bilo moguće naći ni u kakvom obliku, s titlom ili bez, vhs ili dvd rip, whatever – ništa!


a sad, napokon, pogledah ovaj solidan ali nespektakularan vhs rip, bez titla. priznajem, moj španski je prilično rudimentaran, ali film je ipak 'vajanje u vremenu', dakle – vizuelno-plastična umetnost, pa ću sebi ipak dopustiti izvesne sudove iako nisam razumeo baš mnogo od tih grdnih bla-bla-truć dijaloga.
odmah da kažem - EL AÑO DE LA PESTE je savršena ilustracija onoga što je svaki filmofil bar jednom u životu doživeo: imate film koji ste gledali kao klinac, sa 7-8-9 godina, i on vas prestravio, šokirao, oduševio, kidali ste se od smeja, ili šta već. i onda ga ne pogledate deceniju-dve. pa vam padne u krilo posle 15-20-30 godina, i kad ga opet vidite, upitate se: 'damn, zar je ovo ONAJ film? pa u mojoj glavi je izgledao beskrajno bolje – strašnije, lepše, bogatije, smešnije…'
ja sam jedva prepoznao film koji sam sve ovo vreme nosio u glavi. pre svega, uopšte ne patmim da je bio ovoliko spor, brbljiv i dosadan. da li je moguće da sam sa 8 godina bio tolerantniji prema BLA-BLA-BLA- filmovima nego sada, kao mator konj? izgleda da jesam. a titlovi s tim nemaju mnogo veze. ovo je definitivno jedan statičan, spor, uninvolving film. ne znam da li bi neki današnji 8-ili-9-godišnjak DANAS izdržao i 15 minuta ovoga, a kamo li svih 106 minuta!
moj detinji, neiskvareni um izgleda da je bio toliko šokiran-opčinjen sa tih par minuta prizora sakupljanja leševa sa ulica i njihovog trpanja u kamione i odvoženja u masovne grobnice gde ih zalivaju dezinfikujućom penom da je to dodatno nafilovao i ulepšao u odnosu na realnost tih prizora danas, koji izgledaju značajno benignije i nespektakularnije. ima tu par solidnih kadrova, ali ipak čitavu tu intonaciju vanrednog stanja, leševa koji se kao krpe bacaju u kamione za đubre beskrajno bolje je uhvatio i filmovao kronenberg u RABIDU.


ok, možda je nehumano bilo koga, a kamo li ovog sirotog mexikanera, porediti s jednim od najvećih reditelja, ali on drastično pada čak i u poređenju sa, recimo, VARIOLOM VEROM gorana markovića. dođavola, trebalo bi u školama praviti double-bill GODINE KUGE i V. VERE da se uče deca kako se pravi film koji uspeva da funkcioniše i kao zabava i kao poduka (tj. u kome su i žanr i idejni angažman srećno spojeni). jer, ova 2 filma su nebo i zemlja. felipe fazals (CANOA ) je jedan smarački, prozaični dokumentarista koji ume, s vremena na vreme, da namesti poneki solidan kadar, ali ne ume (niti želi) da priča priču, pravi dramu, saspens, emociju: ne, nego suvoparni politički letak.


ok, poštujem angažman, al onda se angažuj u nekoj stranci, postani poslanik, pa se u skupštini bori za prava sirotinje i ovih i onih, a nemoj svetu umetnost filma da banalizuješ ovim prozaičnim sličicama i tiradama. sve što sam reko o KANOI – vidi rivju – kažem i sad, i podvlačim, i za GODINU KUGE. da napravim paralelu sa pozorištem – ako je kronenberg = šexpir, kazals je nekakav poor man's tornton vajlder. on je predstavnik jednog duboko antifilmskog koncepta koji iz srži prezirem.
čak ni to što je g.g. markes saučestvovao na scenariju nije bog zna kako pomoglo: ovde ne postoji dramaturgija, ne postoji drama, jedva da se razlikuje par likova ali nijedan nije zaista glavni u smislu da film gledamo pretežno iz njegovog ugla ili da pratimo pretežno njega, nego je to sve konstruisano kao jedan kolaž fragmenata iz 'sveznajuće' perspektive koja nam se dodatno nabada na nos konstantnim natpisima – kad god se pojavi neki 'lik', na ekranu se (uz iritirajuće zvuke kucaće mašine!) otkucava njegovo ime, starost, i pozicija – npr. "dr. felipe kaetano gonzales, 48 godina, šef bolnice u nju meksiku" itsl. fuuuck that!
bilo bi zanimljivo saznati da li je marković video ovaj film pre nego što je krenuo u V. VERU – sasvim je moguće da jeste, jer je KUGA bila prikazana u okviru revije mexičkog filma u beogradu negde 1980. ili 1981. (a ubrzo za njom je bio i na tv, jedini put, kada sam ga premijerno i gledao). postoje neke daleke paralele između ova 2 filma: pre svega, transparentno korišćenje epidemije za kritiku 'totalitarističke' vlasti (karantin, vanredno stanje, nesposobni nadležni, zataškavanje, umanjivanje opasnosti, spasavanje svoje familije a ostale ko jebe, represija od strane vojske i policije itd.).

postoje, takođe i neke paralele na nivou detalja. recimo, i kod kazalsa ima neki dečak – samo što idiot ništa ne uradi s njim, ni drama, ni zebnja, ni tragedija: dete se razboli, ode u bolnicu, i više i ne saznamo dal je preživeo ili šta. u poređenju s ovim, čak i onaj gnusni markovićev 'kalimero' je mega dostignuće! zatim, tu su zlokobne čike u skafandrima i sa gas-maskama – u mexiku su žuti, i nekako manje strašni. kod markovića je to mnogo umešnije (dramski, ikonografski) upotrebljeno. najzad, tu je i kazalsov half-assed 'it aint over yet' kraj – naime, u prvoj polovini filma jedno detence, verovatno zaraženo, u supermarketu, dok mama šopinguje, sebi na jezik istrese malo paste za zube, a keva zatvori tubu i vrati na raf. pred sam kraj, jedan od glavnih političara pere zube pa možemo da pretpostavimo da će ta pasta zaraženo-okačena na raf u prvom činu da opali u ovom, završnom. ipak, konotacije i implikacije toga beskrajno su banalnije i mlitavije od usiljene (i logički izrazito neubedljive), ali ipak potentne upotrebe one variola-frule kojom berček preteći maše na kraju VARIOLE.
sve u svemu, EL AÑO DE LA PESTE je film koji pokazuje da 'some stones are better left unturned': sve ovo je u mojoj glavi izgledalo beskrajno pompeznije, šokantnije, žešće i bolje. dobar rimejk ili varijacija na temu tek treba da se napravi. ne, KUGA luisa puenza NIJE taj i takav film, mada u poređenju s kazalsovim to ipak barem jeste FILM (prilično šupalj, jednodimenzionalan i zaboravljiv, ali ipak film).
oh, well. šta da se radi? ghoul tells it like it is. GODINA KUGE se rasteže ko gladna godina, a na kraju ne isporučuje ništa više od jednog providnog pamfleta minornih filmofilskih kvaliteta. fotke koje sam skinuo su, maltene, jedini prizori vredni gledanja u celom filmu, pa se ne dajte zavesti njima da čitava KUGA ovako izgleda. jok. to je 100 minuta 'talking headsa' i možda 5-6 minuta kuge. at best.

субота, 10. април 2010.

MAIS NE NOUS DÉLIVREZ PAS DU MAL (1971)

-->

**(*)
3-

pristojna francuska dramica, koja se ponegde vodi i kao horor, a naslov otprilike znači ALI NE IZBAVI NAS OD ZLA. govori o 2 psihopatice koje traže đavola, a na kraju ga i nalaze. katolička škola im ne prija (one bi radije čitale porno romane umesto biblije!), roditelji su im dosadni i ne previše posvećeni, a previše bukvalnog shvatanja bodlera i lotreamona (otkad je pa to literatura za žene?!) vodi ih – uz par usputnih zadržavanja – do ubistva.
usputna zadržavanja su:
1) zavođenje priprostog čobana na livadi dok ovaj ne pobenavi i pokuša da siluje plavu (ružniju od njih dve) u sceni koja je prilično degutantno explicitna, u smislu da je taj glumac bio baš lucky bastard, i da su mu posle ove scene sigurno usta bila puna dlačica iz žbuna glumice koja je, navodno, u vreme snimanja scene bila formalno punoletna, mada ne izgleda baš tako;
2) iživljavanje nad tim istim čobaninom tako što mu – jednu po jednu, da više pati – ubijaju ptičice koje čuva u domu, u sceni koja je prilično degutantno explicitna, u smislu da je ptičica stvarno ubijena pred kamerom zarad 'umetnosti': nema laži, nema prevare, nema lažne tičice!
3) paljenje štale i sena tog čobanina u sceni koja je prilično degutantno explicitna, u smislu da su pravo seno i prava slama korišćeni za prizore požara!
itd.
na kraju, nekog zalutalog domaćina kome se pokvarila kola cure pozovu u svoj zamak (roditelji su, how convenient, otišli na višenedeljno letovanje i ćeru-tinejdžerku ostavili samu) – gde ona plava opet pokuša da se igra igre "daj ćaći dinju", igrajući samo u gaćama pred ovim, sve dok je i on ne zaskoči u još jednoj prilično degutantno explicitnoj sceni, budući da se i ovaj glumac bez mnogo glumljenja ovajdio vatajući, ližući i meseći plavušu – sve dok crnka (mnogo slađa, i sa zanosno psihopatsko-ledenom facom) ne naiđe i sredi ga cepanicom.
naravno, tinejdžerke ubrzo budu osumnjičene za leš bačen u obližnju baru, ali pre nego što ih skembaju, one odluče da pobegnu na svoj osoben način koji neću da vam spojlujem jer se radi o prilično lepom i zabavnom kraju (koji bi bio još lepši i zabavniji da nije lažiran, tj. odrađen sa rudimentarnim 'efektima')!
sad, postoje bar 2 čitanja ovog filma: prema jednom, to je exploatacijska priča o uspaljenim tinejdžerkama koje prave sranja (iz pod-žanra: girls gone wild!), a prema drugom, to je zapravo duboka drama u kojoj su psihopatija, blasfemija, nimfomanija, sadizam, piromanija i drugi oblici igranja s vatrom zapravo simboli prkosa nevinih stvorenja prema odvratnom katolicizmu, školi, porodici, autoritetima i ostalim buržoaskim stegama njihovog nesputanog duha i slobode.
za moj groš, film je suviše exploatacijski i naivan za potonje čitanje, ali čitajući prikaze na netu zaključio sam da su nekim ljudima zaista potrebni tako usiljeni alibiji da bi sebi opravdali gledanje filmova sa polugolim tinejdžerkama (legalno punoletnim). ipak, očigledni su u filmu i neki pokušaji poetizacije mikrokosmosa tih devojaka (ni približno nadahnuti niti živopisni kao u HEAVENLY CREATURES, na koji ovo pomalo liči) ali mislim da se reditelj ipak mnogo više od tih mudrolija i filmadžijstva zadubio u čari one crnokose, s kojom se uskoro posle ovog filma i venčao.

петак, 9. април 2010.

ALL THE BOYS LOVE MANDY LANE (2008)

**(*)

3-


evo jednog slashera koji je odlučio da ne bude slasher, tj da ne igra po pravilima. popriličan rizik koji se, što se mene tiče, nije isplatio.

film uzima uobičajenu postavu ove sorte filmova – jock, nerd, fufa 1 (plavuša), fufa 2 (smeđa), izolovani crnja i devica – i, na početku, pretvara se da oni žive u nekom realnom, a ne filmskom svetu, i tretira ih sa većom dozom 'realizma' (otprilike, kao RUINS). tokom prvih pola sata ili malo jače deluje kao malkice duševnija, mada ipak nenadahnuta tinejdž rutina o gubljenju nevinosti; onda oseti potrebu da deliveruje horror, i tu postaje izrazito razočaravajući… pokušava da bude originalan time što se odmiče od uobičajene inscenacije slashera, bazirane na set-pisovima i poseže za vatrenim oružjem prečesto za moj ukus, a sve to u nekom kao realnom ključu – kao, ovo nije maskirani neuništivi rmpalija koji kolje omladinu, nego jedan od njih, slab, trapav, smrtan, običan. time je horor praktično ubijen.


šta ostaje? drama?

na žalost, nema ni nje, jer nemamo ključne likove za nju, pošto su oni – zbog twista – čuvani u tajnosti, odnosno NIŠTA ne znamo o njima tako da se na kraju, zarad iznenađenja, žrtvuju neki konotativni potencijali (namerno sam neodređen da ne bih spojlovao!) i sve se svodi na jedan prilično half-assed srednjak između nehororičnog slashera i polovnjačke, nedorađene drame. pošto smo već videli milion slešera sa lepom decom zaklanom na razne originalne načine, u ovom slučaju bi me više radovalo da su autori imali muda da zapravo zarone u exploraciju pregnantne ideje, i odmaknu se još više od horora a odu u teen-dramu, umesto što su tu 'foru' sveli na twist.


drugim rečima, voleo bih da –za promenu – neko u Evropi uzme MANDY LANE i napravi rimejk-reimagining koji se ne bi ni pretvarao da je slasher, i koji bi OZBILJNO obradio ovu istu temu…

od mene, ovoj verziji, 3- zbog fine atmosfere začudnosti, dobre prve scene (pool party), zgodne mandy, i to malo potencijala koji su ovde skicirani.


четвртак, 8. април 2010.

GHOUL'S BEST HORROR FILM THEMES EVER, vol. I

ne treba preozbiljno shvatati ovu odrednicu 'horor': izbor koji sam napravio i dole okačio sastoji se od meni najdražih tema iz horor filmova, ali to ne znači nužno da su same te teme jezive i strašne. neke jesu žmarcoizazivajuće, kao sumorno zlokobna tema iz hercogovog NOSFERATUA ili metafizički preteće stravična iz kjubrikovog SHININGA, neke su pak stravoizazivajuće kroz svoju intonaciju pompeznog, apokaliptičkog (satanskog?!) zla – kao one iz PREDSKAZANJA ili HELLRAISERA, ali neke su naprosto – lepe, uhu i umu prijatne teme.

onima koji hororu prilaze s predrasudama ili ga ne razumeju sasvim biće možda iznenađenje što sam uvrstio i 2 savršeno elegične, nežne, jezivo-lepe teme koje ne zvuče kao da su iz horor filmova – tužna 'Martha's Lament' iz inače sasvim bezveznog i toj pesmi neadekvatnog B-flicka CRAWLPLACE, ili 'Almina tema' koji me u srce dira svaki put kad je čujem, iz prelepoetičnojezivog SANTA SANGRE. tu je i slično intonirana tema iz filma HAUTE TENSION, takođe tužna a ne saspensoidna niti stravoužasavajuća – tema koja me je, btw, kupila nakon prvih nekoliko sekundi na premijernom gledanju tog filma, i pre nego što su likovi i dešavanja i bili uvedeni kako valja ja sam već imao čvrstu pozitivnu predrasudu prema filmu, koju mi je on sam, na sreću, kako je odmicao, samo pojačavao tj. iz predrasude je pretvarao u (pozitivan) sud.

iako je ovo neizbežno subjektivan izbor, ipak sam se trudio da pokrijem najvažnije naslove i najpoznatije teme, a da opet budu dovoljno raznovrsne. naravno, gledao sam da ne zaobiđem the usual suspects za ovu vrstu lista, a opet, da joj dam i neki lični pečat kroz teme na koje se u sličnim temama zaboravlja, pre svega moj omiljeni Simon Boswell i njegovi radovi za ričarda stenlija... naravno, mesta je bilo samo 20 za ovaj I tom, ali biće toga još...

ako vas moj izbor zanima i ako već nemate ove stvari ili bar neke od njih, kolekciju možete skinuti OVDE!


a na njoj je sledeći izbor:

A NIGHTMARE ON ELM STREET (Charles Bernstein) - Rod Hanged - Night Stalking

CANDYMAN (Phillip Glass) - Opening Credits

CRAWLPLACE (Pinno Donaggio) – Martha's Lament

DEEP RED / PROFONDO ROSSO (Goblin) - Main Titles

DUST DEVIL (Simon Boswell) - Main Theme

HALLOWEEN (John Carpenter) - Halloween Theme

HARDWARE (Simon Boswell) - Jill Burning

HAUTE TENSION (Francois Eudes-Chanfrault) - Faustina Mauricio Mercedes, Part IV

HELLBOUND; HELLRAISER 2 (Christopher Young) - Main Theme

HELLRAISER (Christopher Young) – Hellraiser

NOSFERATU, THE VAMPYR (Popol Vuh) - Die Nacht Derhimmel

PRINCE OF DARKNESS (John Carpenter) - Opening Titles

PSYCHO (Bernard Herrmann) Prelude-The City-Rainstorm-Murder-Finale

SANTA SANGRE (Simon Boswell) – Alma

SUSPIRIA (Goblin) - Main Theme

TETSUO (Chu Ichikawa) – Megatron

THE NINTH GATE (Wojciech Kilar) – Theme

THE OMEN (Jerry Goldsmith) - Ave Satani

THE OMEN 3 - THE FINAL CONFLICT (Jerry Goldsmith) - Main Title

THE SHINING (Wendy Carlos & Rachel Elkind) - Main Title

уторак, 6. април 2010.

FIGURATIVE THEATRE & Nikola Todorović: INDADASTRIAL

Type: Music/Arts – Performance (DADA + INDUSTRIAL!)

Date: Tuesday, April 6, 2010

Time: 7:00pm - 9:00pm

Location: Alternativni kulturni centar, Dušanova 53, Niš

Najzad: u Nišu jedno dešavanje vredno izlaženja iz kuće! Bar što se mene tiče.

Evo kako su sami svoje dešavanje opisali – u spoju sa linkovima, sve će biti jasno:


Savremeni svet lagano dostiže konačnu tačku svoje besmislenosti, stara načela i logika više nisu oružje u odbrani sveta.


Apsurdnost i banalnost su sastavni delovi modernog života, protkanog potrošackom kulturom i mentalitetom.


Figurative theatre, kao Dadaistički teatar, naglašavajući apsurd i korišćenjem banalnih predmeta, uvešće vas u distopični svet, nastao iz potrebe da se dohvatite u koštac sa dogmama modernog načina življenja i svremenog poimanja kulture.



Kroz vizuelni performans, biće dotaktnute neke bolne teme društva koje se urušava samo od sebe.


Intermedijalnim pristupom izbrisaćemo granicu između mnogih vrsta umetnosti, muzike, slikarstva, pozorišta, uz raznovrsne akcije i improvizacije.


Pre samog performansa, imaćete priliku da saznate nešto više o Dadaizmu, Fluxusu, kao i Performing Art-u, od strane Nikole Todorovića, a posle samog događaja, bićete u mogućnosti da pitate i dobijete objašnjenje svake izvedene akcije i improvizacije od strane Figurative theatra.


Umetnost mora biti dostupna svima, zato se ne libite da kritikujete i učestvujete u samom performansu.