среда, 1. децембар 2010.

DEATH TUBE (2010)


Death Tube (2010) 
Yohei Fukuda 
***

rivju by SHOZO


Još jednom je Fukuda uspeo od dobre premise da napravi filmčić vredan prosečnih studentskih radova. Nije nesreća kada autor putem palpa i eksploatacije želi da na indirektan način ukaže na šire i dublje društvene probleme; ali veliki problem nastaje kada poželi da kreira umetničko delo sa naznačenim psihološkim sugestijama. Ali, ajmo malo o fabuli.

Igrači se protiv svoje volje, a već su protivno svojoj volji smešteni u izolaciju, podvrgavaju beskonačnom psihološkom krugu smrtonosnih igara, koje ih na brutalan,a za sadiste kraj monitora i na zabavan i maštovit način, eliminišu jednog po jednog. Nažalost ovo važi samo za početak filma - kasnije se smrt banalizuje i svodi na omču, pištolj i poneko sečivo usled unutrašnjih obračuna. Ovo bi po nekim današnjim standardima moglo lako da se podvede i pod triler, a ne pod punokrvni horor; mada krv ovde ne manjka i pljuska na sve strane, nasilje je uglavnom van vidokruga kamere i gledaoca.

Poruke gledalaca koje idu po sred ekrana su maštovite, međutim najveći njihov broj ne stiže da bude preveden zbog same brzine radnje.


Previše je ovde patetistanja za moj ukus, iako sam navikao na tradiocionalno stripovsko oslikavanje likova. Njihova gikovština ne smeta kada u filmu ima dovoljno mesa i krvi, ali je potpuno groteskna kada psihologija uzme maha. Death Tube podseća na neuspele radove Takashi Ishiija, iz faze kada je pokušavao da mu nasilje vaga između Kitana i Miikea. Krajnji produkti su mu bili neuverljivi, kao što je i ovde slučaj. Nije problem kada režiser ne uspe na gledaoca emotivno veže za likove, ali kada mu njihova sudbina nije važna, ili kada poželi da se tirada što pre završi, e onda nastaje opšta papazjanija za sitnu boraniju. Death tube deluje kao roulerkouster koji se sunovratio u ponor posle obećavajućeg dizanja u nebesa.


Završni twistovi su uglavnom predvidivi, i da nema zanimljivog izbora kompozicija klasične muzike, bojim se da većina horor fanova ne bi izdržala ovu torturu od 2 sata.


Ghoul's PS: Moji senzori su predvideli da ovo nije vredno mog vremena i truda, a kad se čak i Shozo slaže sa mnom, to mnogo govori.

уторак, 30. новембар 2010.

KAD BI REČI UBIJALE…



Svojevremeno sam pisao za kratkoživući popularno-filmski magazin FAMA koji je izdavao Bjela a glodurisao Goran Gocić.
Izašla su ukupno tri broja.
U prvom sam pisao o zalasku doba VHS-a i nadolazećem Divx-u, iz ugla horor fana.
U drugom sam pokrenuo temu srpskih filmova strave, zatim razrađenu u knjizi U BRDIMA, HORORI i drugde.
U trećem sam se bavio smehotresnim prevodima i prepevima stranih (uglavnom američkih) naslova filmova u srpskoj distribuciji.
Za četvrti sam napisao text o memorabilnim, i manje poznatim verbalnim "spuštanjima" i uvredama u stranim filmovima. Pošto taj broj nikada nije izašao, napisani text, pod naslovom KAD BI REČI UBIJALE… premijerno i exkluzivno prezentujem na ovom blogu.


(c) Dejan Ognjanović

Kad bi reči ubijale, Srbi bi stvarno bili genocidan narod. Bogatstvo i živopisnost naših psovki teško je dostižna, a kamo li nadmašiva. Avaj – narodi uskraćeni za to blago prinuđeni su da se dovijaju kako znaju i umeju u pokušajima da jedni druge uvrede, ili barem 'spuste', obično pribegavajući humoru, duhovitim aluzijama i igrama reči. Ovo što sledi je jedan krajnje subjektivan izbor zabavnijih verbalnih delikata iz popularnih, ali i opskurnih američkih filmova, koji pored svoje zabavno-poučne dimenzije možda može da bude i – inspirativan za vaše okršaje u sličnom maniru.


OD GRUBOSTI DO MUDROSTI

     Počećemo od ne preterano suptilnih, ali ipak efektnih i nezaboravnih primera.
     Film Isterivač đavola je, pored nekih drugih rekorda, oborio i sve dotadašnje po količini psovki u američkom mejnstrim filmu. Pošto tvorci tog kultnog horora nisu hteli da iskvare maloletnu Lindu Bler, glas joj je (u psovačkim momentima) pozajmila glumica Mercedes Mekembridž. Kako bi zvučala ‘đavolski’ potonja je svoje grlo podvrgavala nehumanim količinama duvanskog dima ne bi li ga učinila dovoljno hrapavim. Najčuvenija profanost iz tog grla glasi: ‘Your mother sucks cocks in Hell, Karras!’ Iz pristojnosti ovo nećemo prevesti, ali recimo da se izjava tiče oralnih aktivnosti u Paklu kojima se odaje majka sveštenika Karasa, kome su reči upućene.
     Da ništa ne deluje tako kao pominjanje familije svedoči i ‘spust’ koji nalazimo u filmu Vesa Krejvena Ljudi ispod stepeništa: ‘Your father's one sick mother. Actually your mother is one sick mother too.’ Na žalost, ovo je nemoguće prevesti na srpski a da se sačuva igra reči na kojoj fazon počiva, ali ko razume – shvatiće.
     Kralj neukusa, Džon Voters, mogao bi da frazama iz svojih (naročito ranijih) filmova ispuni čitav ovaj tekst. Ipak, odabraćemo samo dva primera. U čuvenim/notornim Ružičastim flamingoima nalazimo ovu konstantaciju: ‘Rekla bih da postoje dve vrste ljudi, G-đo Sendstoun: moja vrsta ljudi, i čmarovi. Prilično je očito kojoj kategoriji vi pripadate. Želim vam prijatan dan.’ Još bezobraznija je osoba iz filma Očajan život, koja se ovako obrecne na čoveka koji je nazvao pogrešan broj: ‘Halo? Koji broj ste okrenuli? E pa, pozvali ste pogrešan broj! Žao vam je? Šta ja imam od toga? Kako mi ikada možete nadoknaditi poslednjih 30 sekundi života koje ste mi ukrali? Mrzim vas, vašeg muža, vašu decu i vaše rođake!’
     Još jedna kemp-ikona, Elvira, u treš-horor-komediji Elvira, gospodarica tame ovako stavlja na svoje mesto curu koja se pravi pametna: ‘Slušaj sestro, ako mi bude stalo do tvog mišljenja, batinama ću da ga iz tebe izvučem!’ Ako je ovo zvučalo grubo, šta reći a ne slagati za pretnju koju iznosi Mel Gibson u svojim predhrišćanskim danima dok upravo batinama pokušava da izvuče informaciju u filmu Payback: ‘Reci mi gde se on nalazi, i ubiću te brzo. Moći ćeš da umreš a da nikada ne otkriješ kakav ukus ima tvoje levo jaje.’
     Nešto suptilniji, a i skromniji, jeste policajac Vil Grejem u filmu Lovac na ljude Majkla Mana. U lovu na serijskog ubicu on za pomoć odlazi u ludaru i razgovara sa svojim nekadašnjim ‘pacijentom’ Hanibalom Lekterom (u svojim pred-oskarovskim, pred-hopkinsovskim danima, ovde u tumačenju Brajana Koksa):
-Znam da nisam pametniji od vas, kaže pajkan.
-Kako si me onda uhvatio? pita doktor koji voli ljudsko meso.
-Imali ste otežavajuće okolnosti.
-Kakve otežavajuće okolnosti? zbunjen je doca-pacijent.
-Ludi ste.
     He he – ništa ne boli tako kao istina!


SVE U ROK SLUŽBE


      Naravno, ako volite da vas vređaju i ponižavaju, da vam gaze ego i uriniraju –ups, ruiniraju ličnost, nema bolje stvari nego da se prijavite u vojsku. To je uostalom, institucija zasnovana na lomljenju/savijanju kičme, i u tome mnogo sirovija i direktnija od, recimo, slično-namenske Crkve. Stoga ne treba da čudi što neke od antologijskih uvreda i nadahnutih psovki nalazimo u prvoj polovini filma Full Metal Jacket Stenlija Kjubrika, u kojoj se regruti melju u topovsko meso za Vijetnam. Još manje treba da čudi podatak da je R. Li Ermi, u ulozi oficira koji ih obučava i kinji, prvobitno angažovan samo kao savetnik u tehničkim pitanjima vezanim za obuku, budući da je i sam bivši vojni instruktor. Međutim, kada je Kjubrik video promo-traku na kojoj ovaj 15 minuta bez prekida (ili ponavljanja) sipa nadahnutu uvredu za uvredom, bio je toliko oduševljen da mu je smesta ponudio ulogu. Ermi ne samo što je opravdao ukazano poverenje, nego je sam improvizovao većinu replika koje su ušle u antologiju. Evo samo nekih od njih:
    
     -Ovde nema rasne zatucanosti! Ja ne potcenjujem crnčuge, ješe, žabare ili masne meksikance. Ovde, svi ste vi jednako bezvredni.

      -Meni se čini da je najbolji deo tebe iscurio niz zadnjicu tvoje mame i završio kao smeđa fleka na dušeku.

     -Koliko si visok, vojniče?
     -Metar i osamdeset, gospodine!
     -Metar i osamdeset? Nisam znao da postoje tolike gomile balege.

     -Koji je tvoj glavni defekt, tupsone? Zar ti mamica i tatica nisu posvećivali dovoljno pažnje kad si bio mali?

     -Da li ste se rodili bezvredni, ili ste morali da se potrudite da takvi postanete?

     -Vojniče Veseljak, da li veruješ u Devicu Mariju?
     -Ne, gospodine!
     -Pa, vojniče Veseljak, ne verujem da sam te baš tačno čuo.
     -Gospodine, vojnik je kazao ‘ne, gospodine,’ gospodine.
     -Crve jedan mali, od tebe mi se povraća! (ošamari ga) Prokleti komunjarski neverniče, bolje bi ti bilo da izjaviš da voliš Devu Mariju, ili ima da te zgazim dok ti creva ne isteram!

     Još uvek čekamo da neko u Srbiji snimi realističan (dakle, crnohumorno-groteskan) film o našoj vojsci. Ni Kjubrik, ni Maks Bunker o tim nivoima degradacije nisu ni sanjali… Do tada, ostaje nam američki film…


NAPAD MUŠKARACA

     Ipak, postoji rat daleko stariji, žešći i krvaviji od vijetnamskog. Rat polova. Srećom, u njemu se stvari uglavnom i završavaju na rečima. Ali kakvim! Ima ih toliko da smo morali da tu orgiju rafalne paljbe s ove i one strane podelimo na anti-ženski i anti-muški front.
     Veliki osvajač ženskih srdaca i drugih iznutrica, Šon Koneri, u mantiji srednjevekovnog popa-filozofa Vilijema od Baskervila, pita se o Imenu ruže i smislu ženskog postojanja, rečima: ‘Teško mi je da poverujem da bi bog uveo u postojanje jedno tako ogavno stvorenje a da mu ne podari i koju vrlinu, hmmm?’ S druge strane, Ras Mejer, fanatični sledbenik maksime ‘bolje da ljulja nego da žulja’, u svom kultnom filmu Brže, mačkice! Ubij! Ubij! jednom čiči u usta stavlja sledeću radikalnu pritužbu: ‘Žene! Pustili i’ da glasaju, da pušu i vozu kola – čak i’ metnuli u pantalone! I šta smo dobili? Precednika iz demokracku stranku!’ Istorijsku vizuru u proučavanju ‘ženskog pitanja’, blago inspirisanu stripovima, zauzima junak tromatičnog filma Žene-ljudožderi u avokado džungli smrti: ‘Sve što ste vi žene ikada uradile je – šta? Tamo neka francuska riba izumela kriptonit, ili tako nešto.’ Marija Kiri se okrenula u grobu.
      Fatalne žene su načinile pravi pomor u klasičnom, ali i modernom film noaru. U parodiji na ovaj žanr pod naslovom Mrtvaci ne nose karirana odela, Stiv Martin iznosi tugovanku tim povodom: ‘Sve ženske su iste: posegnu ti niz grlo i zgrabe ti srce, iščupaju ga i bace na pod, izgaze ga svojim visokim štiklama, popljuju i nabiju u rernu, i zgovnaju ga. Onda ga iseckaju u sitne komade, tresnu ih na parče tosta, posluže te njima, i onda još od tebe očekuju da kažeš: Hvala ti, dušo, stvarno je bilo ukusno.’ Ponekad stvarno ništa nije tako istinito kao preterivanje. Ako je ovo uopšte preterivanje?
     Neka od nezaboravnih spuštanja nalazimo u udvaračkom kontekstu. Najveći maher za osvajanje žena nevrednih toga je Gručo Marks. U filmu Noć u Kazablanci on se obraća jednoj od onih glomaznih tetaka nezaobilaznih (ali lako preskočivih) u filmovima marksističke braće: ‘Znate, ja mislim da ste vi najlepša žena na celom celcatom svetu.’ ‘Stvarno to mislite?’ pita ga ova. ‘Ne, ali ne smeta mi da slažem ako ću time nešto da dobijem’, iskren je Gručo. Još lapidarniji je u Pačjoj supi kada kaže: ‘Mi se borimo za čast ove žene, što je više nego što je ona sama ikada uradila.’ Dubiozan kompliment dobija čak i Sofija Loren u Bilo jednom na divljem zapadu: ‘Znaš. Džil, ti me podsećaš na moju majku. Ona je bila najveća kurva u Alamedi ali i najfinija žena na svetu. Ko god da je bio moj otac, tokom tih sat vremena ili tokom te jedne noći… mora da je bio vrlo srećan čovek.’ Zločesta dvosmislica u Kjubrikovoj Loliti zapravo potiče iz istoimenog romana Vladimira Nabokova, zasnovanog upravo na obilnim dozama ironije, ali za njen potpuni učinak zaslužan je i Džejms Mejsn u ulozi Hamberta Hamberta. Kada mu prizemna supruga ustreptalo saopšti: ‘Kadgod me takneš, dragi, ja omekšam kao kuvani rezanac,’ Mejsn rezignirano odvraća: ‘Da, poznat mi je taj osećaj.’
     Znatno sirovije komentare nalazimo u dva zloglasna horora iz ’70-ih, u vreme kada filmovi nisu trovani ‘političkom korektnošću’ već su upravo subverzivnošću i neukusom privlačili publiku. Već pominjani Krejven u svom debitantskom filmu Poslednja kuća levo napada publiku nekim od najtežih scena silovanja i ubijanja u dotadašnjoj kinematografiji, pa i ne čudi da su se cenzorske komisije nadmetale u kasapljenju problematičnih minuta i čitavih scena otuda. Vođa zlikovačke bande u ovom (zlo)delu ubeđuje svoju devojku da mu se poda: ‘Zašto se prosto ne zavališ i uživaš u svojoj inferiornosti?’ Još veći šovinista (a kasnije i sadista) je g. Sardu, antagonista notornog filmića Nakazne krvopije, kada komentariše jednu od žena koje drži zatočene u kavezima: ‘Od njenih usta bi mogao da ispadne interesantan pisoar!’
      Ipak, vrhunac dvosmislenosti i šovinizma nalazimo u skoro-vudialenovski apsurdnom ljubavnom pismu koje novopečeni Romeo iz Soderbergovog ekscentričnog Šizopolisa upućuje objektu svojih žudnji. To pismo glasi: ‘Draga privlačna ženo br.2, samo sam još jednom u svom životu reagovao na neku osobu tako kao na tebe, mada sam zaboravio kada je to bilo ili čak da li sam uopšte ja bio taj koji je reagovao. Ja možda ne znam mnogo, ali znam da vetar neprestano peva tvoje ime, mada pritom pomalo vrska, zbog čega ga je teško razumeti ako stojim blizu erkondišna. Znam da ti kosa stoji navrh glave onako kako ne bi stajala nigde drugde. Znam da bi tvoja figura navela vajara da energično baci svoj alat, pritom povredivši šegrta koji je gledao kroz prozor umesto da pazi. Znam da su ti usne pune kao onoj francuskoj manekenki koju očajnički želim da poje**m. Znam da, ako bi na tren mogla da ležiš uz mene, ili na meni, ili da stojih iznad mene i mešaš, ja bih bio najsrećniji čovek u mojim pantalonama. Ja znam sve ovo, a ipak ti mene ne znaš. Promeni svoj život: prihvati moju ljubav. Ili mi barem dozvoli da ti platim kako bi je prihvatila.’
     Ko zna, možda i ovako nešto postigne skor? Čujem da postoje žene koje se pale na iskrenost…


ŽENE UZVRAĆAJU UDARAC (I TO NISKO!)

Ako ste mislili da su samo muškarci oštri na jeziku, čekajte da čujete žene! Mislim, ove filmske; one u stvarnom životu (if any) ionako stalno slušate.
     U prošlom broju FAME smejali smo se činjenici da je film Doom Generation kod nas preveden kao Dum (Dum?) Generacija. E, do junakinje tog filma izgleda da je doprla stara muško-šovinistička izreka da je žena samo ukras oko svog reproduktivno-zabavnog organa, pa ona uzvraća istom merom svom partneru (tačnije, jednom od njih): ‘Ti si bre samo sistem za održavanje tvog k**ca!’ Nije maštovito, ali je efektno. Muškost (u užem smislu) je na meti junakinje još jednog filma Vesa Krejvena u ovom izboru. Naime, na početku Strave u ulici brestova, jedan od momaka pravi aluziju na staru američku poslovicu An early bird catches a worm (Ko rano rani, crva će da zgrabi): ‘Hej, Tina, digao mi se jutros kad sam ustao, i tvoje ime je bilo napisano na njemu.’ Na šta Tina odvraća: ‘Moje ime ima četiri slova – nemaš ti dovoljno mesta na alatki da ga celo smestiš.’ Ako ništa drugo, ne možemo Krejvena optužiti za pristrasnost i šovinizam – u njegovim filmovima muškarci češće ispadaju nesposobni, glupi ili čisto zli, a žene hrabrije i dosetljivije od njih.
     Krejvenov kolega po žanru, Džordž Romero, jedan je od najmilitantnijih kritičara mačo-(ne)kulture i militarističke mizoginije, a najekstremniji primer tog njegovog pristupa je film Dan živih mrtvaca, u kome jaka i nezavisna junakinja ovako odbija nabacivanje jednog vojničkog ljigavca: ‘Ti si nesposoban da me uzbudiš na bilo koji način, sem kao antropološki kuriozitet.’  U brbljivoj Dogmi Kevina Smita jedna od curica zapaža: ‘Moje iskustvo mi govori da prosečan muškarac nikada nije stvarno muškarac. Ni na celih deset minuta u čitavom svom životu.’ Na nju se nadovezuje Anđelina Džoli iz dana pre nego što je otkopavala grobove; u filmu Hakeri ona izgovara sledeći aforizam: ‘Bog je muškarcima dao mozak veći od psećeg kako ne bi na koktel-zabavama naskakali na ženske noge.’ Mada mi i ovo zvuči tek kao odgovor na staru srpsku prijavu o tome zašto ženski mozak ima jednu vijugu više od kokošinjeg (ima neke veze sa ekskretornim aktivnostima u avliji), neka im bude… Da su žene smele (i umele) da odvrate na napade i u starijim filmovima potvrđuje Hičkokova Ozloglašena, gde izvesna Madam Sebastien iznosi sledeću dijagnozu: ‘Tebe jedino štiti enormnost tvoje glupavosti, barem na neko vreme.’ Možda bi se ova dama dobro slagala sa Vilijemom od Baskervila iz Imena ruže, koji voli da citira Biblijske reči ‘Ko uvećava znanje, uvećava bol’.
     Cinično-zabavnu kritiku muškosti nalazimo i u Skorsezeovom filmu Posle ponoći, u razgovoru dve devojke: ‘Jednom sam bila silovana. Zapravo, to se desilo baš u ovoj sobi. Ovde sam nekada stanovala. Ušao je otuda, preko požarnih stepenica. Držao mi je nož uz grlo i kazao, ako se samo mrdnem ima da mi odseče jezik. Vezao me je za krevet… i nije se žurio… celih šest sati.’ Njena drugarica je zapanjena: ‘Bože moj… Da li je bio, uh… Da li su ga uhvatili?’ Na šta dobija odgovor: ‘Ne. U stvari, bio je to moj momak. Da ti pravo kažem, veći deo toga sam prespavala. Tako da… eto ti.’  Tako mu je to kad neki muškarci ne umeju da shvate ‘ne’ kao odgovor. Na primer, Ostin Pauers, međunarodni špijun, kome jedna nesuđena (?) ljubavnica odbrusi: ‘Gospodine Puers, ja nikada ne bih sa vama vodila ljubav, nikada! Da ste poslednji muškarac na zemlji a ja poslednja žena na zemlji, i da budućnost ljudske rase zavisi od toga da mi imamo seks, čisto zbog produžetka vrste, ja čak ni tada ne bih sa vama vodila ljubav.’ Pauers je uporan: ‘Šta u stvari time hoćete da kažete, Vanesa?’  
     Neke žene su još ubedljivije od toga – naročito ako im muškarac (tačnije, Kventin Tarantino) piše dijaloge. Tako Selma Hajek, odnosno vampirica Sataniko Pandemonijum u hororu Od sumraka do svitanja, obećava svom budućem papučiću: ‘Neću potpuno da te iscedim. Pretvoriću te u vampira i bićeš moj rob. Živećeš za mene. Ješćeš bubašvabe na moju komandu. Pošto mislim da nisi vredan da piješ ljudsku krv, hranićeš se krvlju džukaca-lutalica. Bićeš moja stoličica za noge. I na moju komandu lizaćeš pseća govanca sa štikli mojih čizama. Pošto ćeš biti moj pas, tvoje novo ime biće ‘Džeki’. Dobrodošao u ropstvo.’ Da. Ovo bi čak i Ostin Pauers shvatio. A verovatno s radošću i prihvatio, sve vrteći repićem i dahćući pritom. Zapravo, kad je Selma u pitanju, mnogi muškarci bi…
     Za kraj, umesto poziva na primirje u ovom ratu polova, poput fraze ‘Why can’t we all just get along?’ (Zašto ne počnemo da se slažemo na gomile?), podsetiću vas na jednu manje poznatu definiciju ljubavi. Nju daje Vinsent Prajs, u ulozi grozno unakaženog, Odvratnog G. Fajbsa: ‘Ljubav znači da nikada ne moraš da kažeš ružan/ružna si.’

понедељак, 29. новембар 2010.

Sajam knjiga u Nišu


47. NIŠKI SAJAM KNJIGA I GRAFIKE održava se ove godine od 29.11-05.12.
Nekoliko je konkretnih razloga da najavim ovaj sajam ovde, a najveći je taj što ovom prilikom debitujem ni manje ni više nego kao POSTER-BOY SAJMA
Da, ako bolje zagledate sajamski promo-materijal – plakat, pozivnice, flajere itd. – na svima njima nalazi se fotka na kojoj Dejan Ognjanović čita jednu zbirku Poovih priča, ni manje ni više, nego na planinskom vrhu Trem, okružen izmaglicom i tmušom! Više fotki sa tog književnog planinarenja nalazi se OVDE.
Znači, ko će u Nišu i okolini da promoviše iskreno, predano i posvećeno čitanje, ako ne ja?!


Osim toga, ovaj sajam je i dobra prilika da pročačkam najnovija izdanja domaćih mejdžora, pošto na beogradskom sajmu, pre mesec dana, od silnih bilateralnih i multilateralnih susreta i akcija nisam stigao da ih skeniram onoliko opsežno koliko bih voleo.

Najzad, ima na Sajmu i nekoliko akcija koje bi pratiocima ovog bloga mogle biti zanimljive, pa evo:

Četvrtak, 2.decembar
18,00   Promotivni prostor Sajma
Promocija kompletne ovogodišnje produkcije Niškog kulturnog centra. Učestvuju autori izdanja i urednici NKC-a.
(Ovde će biti predstavljen i najnoviji FILAŽ, br. 3-4)

Petak, 3.decembar
18.00   Promotivni prostor Sajma
Promocija izdanja „YU filma danas“: „Nacionalna klasa i drugi scenariji“ Gorana Markovića, „Trilogija o filmi (i još ponečemu)“ Slobodana Novakovića i „Svetlo sa Tvrđave – Niški kritičarski krug“. Govori Severin M. Franić, gl. i odg. urednik „YU filma danas“


            Za četvrtak je, kako izgleda, najavljena još jedna promocija:
Prva zvanična promocija zbirke priča Jovana Ristića "Godine u magli", koju je pre mesec dana objavio Niški kulturni centar (NKC), biće održana u četvrtak 2. decembra na Niškom sajmu knjiga. Mesto održavanja sajma je Hala Čair, gde će NKC imati svoj štand, a početak promocije zakazan je za 18 sati. Za sada je potvrđeno da će o knjizi govoriti urednik edicije "Tragači" Zoran Ćirić i autor.
Bilo je mnogo konfuzije oko najave ove promocije, ali po svemu sudeći, ova knjiga neće biti promovisana zasebno, nego zajedno sa drugim izdanjima NKC-a..

Važno: moj roman NAŽIVO moći će da se kupi na štandu NKC-a po ceni od 400 din. Na istom mestu tražiti i FILAŽ i GODINE U MAGLI... Naravno, za one koji još uvek nisu nabavili moju knjigu o srpskim filmovima strave, U BRDIMA, HORORI - to takođe ima na štandu NKC-a.
Navalite!
Cena ulaznice: 80 din, a za grupne posete – 50.
Radno vreme: 10-20h.

недеља, 28. новембар 2010.

PARANORMAL ACTIVITY 2 (2010)


**(*)
2+

            more of the same, ali ipak nešto svarljivije od iritantnog prvog dela. ako ništa drugo, onaj mika i njegova bucmasta ženica ovde su epizodice, iako ženka na kraju uzima glavnu ulogu. umesto njih, veći deo filma gledamo neke druge, i dalje dosadne, ali barem ne izrazito živcokidajuće-nervirantne spodobe. fabula radnje je delom prikvel a delom sikvel na prethodnu para-neaktivnost, a zbiva se u kući mikinih rođaka. pošto smo gledali 1. deo, znamo da 'aktivnosti' ne izaziva neki nestašni kasper, nego madrfakin demon. dal je baš pazuzu, ili azazel, ili bafomet, nije precizirano, ali – demon, svakako.
            e, a kad to znamo, tim je apsurdnije da gledamo tog presumably strašno stranog stvora kako se manifestuje – ljuljajući nekakve tiganje u kuhinji! (brrrr – jel vas već podilaze žmarci?) ili tako što svake noći iz porodičnog bazenčeta ispred kuće izbacuje nekakvo čudo za prečišćavanje vode! zamislite, oni ga preko dana stave u vodu – a preko noći ovaj stravični sumerski (or some such) demon uzme pa im ga izbaci van! STRAVA I UŽAS!!! oni ovo – u vodu, a demon – iz vode! i tako, nekolko puta, dok i najneustrašiviji u publici ne počnu da dobijaju nervne napade i ne budu odvezeni put najbliže toponice, usa. ajde recite, kako da se čovek ne usere od straha od same pomisli na nešto TOLIKO stravično?!
            dobro, ima i manifestacija nešto malkice 'spektakularnijih' od pomenutih, comparatively speaking. recimo, u jednom trenu se svi kredenci i ormarići u kujni naglo otvore a šerpe izlete van! jeftin, ali efektan šok-efekat. svakako jadniji od svojih prauzora – recimo, kad keva u POLTERGAJSTU načas okrene leđa tek nameštenim stolicama a kad se u istom kadru vrati – one naređane u neki nadrealno-neverovatni oblik na stolu; ili kad keva u ŠESTOM ČULU načas okrene leđa kredencima u kujni, a kad se u istom kadru njima vrati, a ono sve fijoke stoje otvorene!
            kad prođe više od pola filma u ovakvim nebitnim dešavanjima (ako su ovo dešavanja), krenu i neke uslovno govoreći 'žešće' paranormalne akcije, ali je osnovni problem sa njima što su – nekonsekventne. šta to znači? znači, nešto se, kao, desi, ali onda se prekine, i nikom ništa. nevidljiva sila krene da pomera bebu iz kolevke, kao da će da je podigne i odnese ko zna gde – a onda se, valjda, predomisli, šta li (ili je možda beba preteška za jednog demona?!), pa je ova 'sila' lepo vrati nazad i samo što ne kaže 'eto, šaleo sam se.' znači, prolazna ali nebitna scena. 
isto tako i nešto kasnije: nevidljiva sila jednu junakinju krene da vuče iz sobe kroz hodnik sve do pola stepeništa, s nogama (njenim) uvis: krene vrištanje, zapomaganje, i taman kad pomislite nešto će da se DESI – jok, kurac. 'demon' se predomisli. valjda. pusti je na miru ko da ništa nije ni bilo. pa jebeš ti 'horor' film u kome imaš kvazi-demona koji se SUZDRŽAVA! less is more u vrlo retkim slučajevima, u rukama genija, a ovo je daleko od toga.
a kad na kraju otkrijemo definitivno da je na meti 'demona' sve vreme bila beba, i kad otkrijemo na koji način je demon jedino mogao da do nje dođe (tako što će da provede dva meseca otkrivajući pokrivač s nogu tamo nekih usnulih kretena, i lupajući u njihove šerpe) onda svaki dobronamerni demon-worshipping građanin može samo da usklikne s ljubavlju svetitelju savi: "e, jebem te, demone i silo nečastiva! ovolka buka – za ovo? na vr brdo za kašiku pilav?!"
a kad onda vidite da je OVO uspelo da, sa uložena 3 miliona, zaradi 83 (and counting!), samo u retardiranoj americi, onda je teško ne pasti u depresiju pred time šta se danas uspešnim i popularnim 'hororom' zove. nekad se, bre, znalo: ako demon želi bebu, onda su za tu svrhu neophodni – ozbiljan budžet, evropski ili barem artsy reditelj, najmanje jedan pravi glumac (ranga, npr. hristifora lija) te baražna paljba spektakularnih, memorabilnih set-pisova. a šta imamo ovde: nekoliko anonimnih, loših glumaca, nekog anonimnog, neupadljivog 'reditelja', budžet ko za neki srpski film, obilje amaterskih snimaka, mrak, nejasnoću , lupanje u šerpe kao vrhunac stravičnog set-pisa, i night-vision-drmanje konfuziju (na kraju). i TO se danas zove 'horor' film? i na TO današnja stoka, odrasla na FARMI, pada?
o tempora, o mores...

субота, 27. новембар 2010.

THE LAST EXORCISM (2010)


The Last Exorcism (2010) 
Daniel Stamm 
2.5/5

rivju by SHOZO HIRONO

Poslednji egzorcizam se nastavlja na tradiciju uspešnih fejk handy-cam projekata. Kako smo već odavno tragali džunglama u potrazi za kanibalima u Cannibal Holocaust, jurili kućnog demona u Ghostwatch, gonili Vešticu iz Blera, mačevali se sa pomahnitalim zombijima u Rec i Diary of the Dead, bežali od čudovišta u Cloverfield, da bi sve kulminiralo prošlogodišnjim vrtoglavim uspehom Paranormalih aktivnosti, ostalo je na kraju još samo da se amaterskim korišćenjem kamere ovekoveči Poslednje isterivanje đavola.


Kao glavnog karaktera u filmu, autor nam predstavlja evanđelistu, koji se bavi lažnim isterivanjem đavola. Ne baš moralno prikazivanje crkve i njenog sveštenstva; što odmah navodi na sumnju koliko je kroz vekove ovakvih i sličnih egzibicionista zapravo bilo? Naravno, lažni egzorcista svoje usluge dobro naplaćuje mahom nezrelom i religijski zadojenom stanovništvu. Da bezobrazluk bude veći, duhovnik okuplja i ekipu koja će njegove kriminalne aktivnosti zabeležiti i ovekovečiti na traci.

Po dolasku na mesto sumnjvih delovanja, vesela ekipa se susreće sa neprijateljskim stavom mladića, čija je sestra navodno posednuta. Otac je religijski fanatik, koji je oko porodice podigao zid antisocijalizacije nakon smrti supruge.

Gospodin svešteno lice izvodi prevaru, i naizgled njegov posao prolazi glatko; međutim, kako to obično biva, stvari ponekad nisu onakve kakve nam se čine na prvi trenutak. Ne lezi vraže, demon iz mudroserskih knjiga na latinskom uzvraća udarac.


Onda na scenu stupa gomila čudnih aktivnosti, koje posle relativno dramaturški sporog dela, film dovode do vrhunca, i uz nekoliko simpatičnih twistova stvaraju opštu pometnju i zbrku. Sve se uglavnom svodi na to da autor nije imao muda i petlju da za pedalj odstupi od rešenja koja su već prošla u gore nabrojanim filmovima, i tako mu na kraju Poslednji egzorcizam dođe bleda kopija kvalitetnih prethodnika.

Nije se ovde previše trošilo vreme na mudre, filozofske metafore iz jevanđelja, ili efektne i ubitačne hvalospeve Bogu iz vrlih latinskih priručnika za egzorcizam, usmerene protiv Sotone; nema padanja u histarične ekstaze, niti previše gimnastičkih vratolomija, kao ni đavolskih izobličenja na koje smo se tako navikli u prošlosti, pa je sa te strane film zabavan i nepretenciozan, ali ga to ne čini manje banalnim i trivijalnim. Katarzični vrhunci su smešni i neubedljivi, a veliko razočarenje je i poluamaterska gluma.



Ako se negde usput pretpostavlja da mala nije posednuta, već je to mladalački poremećaj ličnosti usled psihotraumatskog iskustva (pre završnog twista, koji filmu daje ton boje Rozmarine bebe), odakle levitacija, latinski govor, đavolski zvuci, i sva ona krv na haljini?

Da projekat bude bezobrazniji pobrinula se ekipa koja, kao u jednoj od završnih scena iz Emili Rouz Egzorcizma, ni kriva ni dužna završava vođena demonom u seoskom ambaru, koji je pretkomora štale? Šta to vuče demona da se sa popovima "neuspešno" razračunava u ambaru, nismo i nećemo saznati od autora filma, te nam ostaje da pretpostavljamo. Možda đavola privlači opojni miris štale, koji ga podseća na pakao, pa tako na neposredan način upozorava ljude na grozote s one strane? Taj metafizički elemenat biva uskraćen za jedan bitan sastojak - miris, koji gledalac, kao svoje čulo, ne može da iskoristi. I zašto u filmu, do pred sam kraj, demon svoju mržnju usmerava isključivo na jadne životinje; one bivaju zaklane, iseckane i rasporene, dok ljudi prolaze sa lakšim telesnim povredama!


MALA AUTOROVA DIGRESIJA

Sudeći prema jevanđelju, prvi demoni su poslati u telo svinja, u zemlji gde se nisu gajile svinje. Ali kako se ovom činu pripisuje alegoričan smisao, verovatno je ta svinja - čovek. Sa čim bi se složio i Orvel.

Ali ja ne bih išao tako daleko, i vređao plemenitost životinje - ljudi su uvreda za svinju!


PS: Ghoul's view (donekle različit) na ovaj film dolazi VRLO uskoro...