недеља, 6. септембар 2015.

Ves Krejven: dva intervjua


Dok se oporavljamo od nenadoknadivog gubitka Vesa Krejvena, jednog od najznačajnijih horor reditelja svih vremena, odlučio sam da sa vama ovde podelim dva značajna intervjua/članka vezana za njegov najbolji film, Strava u ulici brestova. Oba su višestruko zanimljiva, i oba su iz FANGORIJE.
Prvi je članak posvećen Stravi napravljen u vreme kad se film još snimao, i pre nego što je svima postalo jasno kakva se genijalnost (i kulturni fenomen, i fama, i pomama, i ludilo) tu krije. Zabavno je ovu najavu čitati iz današnje vizure, sa svom naknadnom pameti koju imamo, znajući šta će da znači Fredi za horor 1980-ih, znajući u šta će Strava da izraste, a s njom i karijera Vesa Krejvena. Recimo, rečito je da čak ni FANGORIJA nije slutila šta će od ovoga biti – ovaj članak nije zaslužio koricu, niti neko udarno mesto, nego je zabačen negde pozadi. Ipak, ne zaboravimo da su prethodna dva Krejvenova filma bili ćorci, osrednji DEADLY BLESSING, i srednje-žalosni SWAMP THING i da skoro niko nije od STRAVE očekivao bog zna šta. Zvuči bizarno, ali Fredi je svoju koricu na Fangoriji dobio tek sa nastavkom (drugim delom)!
 Pomalo je čudno da Krejven tvrdi da jedan od najčistijih horor filmova ikada snimljenih nije zaista horor, ali uprkos tome, vredi osmotriti šta je ovaj reditelj imao da kaže u vreme snimanja svog masterpisa – pored ostalog i zato što se vidi da je i on shvatao da radi nešto posebno.
Evo njegovih reči, izvađenih iz članka objavljenog 1984. godine u FANGORIJI br. 40:

  Wes Craven on A Nightmare on Elm Street  

"But this isn't horror, really," he says. "It’s more of a fantasy, an impressionistic thriller. It's really a departure for me. I really feel this will be a landmark film for me, my watershed film. It's not an ordinary, run-of-the-mill little film. There's really something quite extra-ordinary about it. It's going to be a nice piece of work."
"It's a premise which has interested me for a long, long time," Craven says. "In some of my earlier films, I played with dream sequences where you weren't sure whether the person was dreaming or not. I found that the idea intrigued me so much I wanted to do a whole film around it. It was the first thing I wrote that I wasn't commissioned to write. It was a departure for me.
"This movie is not based on everyday reality," Craven continues, "it has a prosaic quality. I'm standing conventional scenes on their heads. A lot of scenes start off normally and then, all of a sudden, you don't know what the hell to expect next. It takes place as much in dreams as it does in reality. It's about a girl [Heather] who learns that, in order to save her life, she must go into the dream-world and confront the monster in its own cage."
"That's what I like about horror," he says. "It's an area much less hampered by rules and conventions. And in this, which is about dreams, there's very little limitation on what I can do."
"I don't think of it as dragging myself away from horror. This is firmly rooted in what I do best but it's different in kind. It's more entertaining than a film that assaults you. This is more of a roller-coaster ride than a graphic horror film."
Osim Krejvenovih reči, zabavno je čuti šta je o filmu u to vreme imao da kaže i mladi junoša, debitant koji je od svih u njemu najdalje odskočio: Džoni Dep. I njega, i još poneke stvari (kao npr. retke fotke sa stvarima koje se ne vide u filmu, kao unakaženi leš Nensine majke, ili ranija, svedenija verzija ikoničke Fredijeve maske) imate u odabranim skenovima koje sam na Mediafire samo za vas okačio. (Us)kliknite s ljubavlju svetitelju Ghoulu, i čitajte: Fangoria 40



            Druga stvar je znatno novija: u pitanju je poslednji intervju koji je Krejven dao FANGORIJI, krajem 2014., i stoga to je i jedan od njegovih poslednjih uopšte. Pošto ste pročitali šta je Krejven imao da kaže o Stravi pre punih 30 godina, pogledajte kako izgleda njegov osvrt na svoje čedo tri decenije kasnije, na samom zalasku svog života. Ovde je samo moj izbor iz znatno dužeg intervjua koji inače nigde nemate onlajn.

  Wes Craven looks back on a "Nightmare"  

Is Nightmare a gift or a hindrance to you now?

It's both. When you look at all the films I've made, the two really big ones are Nightmare and Scream, and there are a couple of clunkers in there too. It certainly was successful for me, intellectually, and for the audience, and I'm sure it'll be on my gravestone: "Father of Freddy Krueger" or some such thing.
It's great to have done something that is still so much a part of the public language. It has become part of the culture out there. It's pretty amazing to have something that you struggled to pull out of your brain still around in the conversation. When you look at the whole pile of stuff I've done in 40-odd years, it's the most significant film I've made, and the most personal one.

You say it was successful for you intellectually; can you expand on that?

[Pauses] Coming up with the movie, and the idea that somebody was having a dream they had to wake from or they would die, came from a story I read in
the newspaper. His situation was that he had to stay awake or he would die, and when he eventually did fall asleep, that actually happened. That was a true story.
But what do you do with it? The whole situation was profoundly moving to me, but I struggled with what type of story comes from that. My decision to base it on a metaphor of awareness of reality and the willingness to face reality —as opposed to living in denial— and constructing that around a young girl whose parents had done something horrible and [she's suffering] as a result of that, without knowing why, because the parents were keeping this horrible secret —that process was something I just hammered and hammered away at in my head. The final thing was to figure out how to avoid what happened to the guy in the newspaper article: How do you either stay awake long enough, or how do you take the enemy and bring him into your own territory?
That process was really arduous, and I wrestled with it for years. It was very hard, and I believe I came up with a really good solution based on the writings of a Russian philosopher who was a mystic and wrote about pain as facing reality, and how it was similar to whether you were awake or asleep: A person who is awake faces reality, but it becomes increasingly painful as you become aware of what reality is, and most people will back down away from that and go into sleep.

While writing it, did you realize how big an impact the film could have, not only on your career but on the genre?

No. I believe Bob Shaye did, but I didn't. I thought it was a really good story, and when I told it to friends, their eyes would light up and they’d say, "I’d love to see that movie." I should have put two and two together a little bit more, because I would have hung in there and followed my agent’s advice and not have signed the contract I did, because I basically signed everything away for the rest of my life and all of eternity. I lost an immense amount of participation in profits and everything.
The idea of making a sequel, I kind of had a stick up my butt about that and didn't like the idea of it... not that I had any control over it. Bob Shaye knew it was going to be very big and make lots of money, but I had no idea that was going to happen. I was very, very surprised. I had done a bunch of pictures, and some of my earlier ones —Last House and Hills— had seen success, but I had done pictures that hadn't done well at all, so the idea that I was suddenly going to make a hit picture was just. . . My mind was already telling me I should go back to teaching. You've said the ending wasn't exactly what you envisioned. That was Bob. We had a very interesting relationship, very friendly. I was trying to get the picture funded, and he was not able to raise the money and I wanted to make it for more. Now, the figure seems minuscule. I think I had it budgeted by a friend and it came in at $2.5 million, and we made it for far less than that. But there was a part of Bob that wanted to be a director. He had directed one film, and there's always something I call "pissing on the post" in the film industry, where the studio people want to somehow put their imprint on the film creatively, and they'll do it in various ways.

So why is it that in 2014, we're still talking about A Nightmare on Elm Street? Why didn't it become like so many other slasher flicks and fade from memory?

I think it's eternal. It's classic. In my best films, I've tried not to make them about the moment and what gadgets people are using or what words they’re saying—it’s ordinary language. I just wanted to make something that could be true for all ages and that anyone in any culture could relate to, with sleeping and dreaming and nightmares being an eternal subject. It's about a very primal, transcultural, trans-time sort of thing, and I believe that what it takes to make a great horror film is to take the medium seriously and aspire to go beyond just scaring or titillating people, and do something that really makes your brain work and that will hold up for a long time. Those of us who are horror fans can feel proud that we love the genre, because it does things that have significance.

Are you done with Freddy?  
           
The intellectual-property thing is in the hands of whoever has that. There's a part of me that would love to do it again, to do something with Robert as Freddy. That would be fun, but I don't see it happening.

Eh, da... Taj film sad sasvim sigurno nećemo gledati...
Inače, ovaj 337. broj FANGORIJE imao je ogroman temat o Krejvenovoj Stravi, pa pored celog intervjua s njim tu možete pročitati još grdne neke lepe i zabavne stvari – konkretno, ovo:

A sve to obezbedio, odabrao, na Mediafire okačio i sa vama podelio – dr Ghoul! Kliknite ovde i uživajte: Fangoria 337

четвртак, 3. септембар 2015.

THE HILLS HAVE EYES (1977)


U okviru akcije omaža nedavno preminulom velikanu horora, Vesu Krejvenu, evo ekskluzivne onlajn premijere mog davnašnjeg članka o njegovom, po meni, nedovoljno hvaljenom remek-delu sa genijalno evokativnim naslovom - BRDA IMAJU OČI. Članak je pisan za rubriku "Kult horor" u jednom zaboravljenom, opskurnom niškom časopisu; red je da sada, posle toliko vremena, neko zapravo i pročita taj moj tekst. 

BRDA IMAJU OČI

(The Hills Have Eyes, 1977)

Scenario, režija i montaža: Ves Krejven
Direktor fotografije: Erik Sarinen
Uloge: Robert Hjuston, Di Valas, Martin Spir, Majkl Berimen…

(c) Dejan Ognjanović

****(*)
4+

Kontroverze koje je proizveo svojim debijem (Poslednja kuća levo, 1972) skoro da su uništile karijeru Vesa Krejvena: zvuči paradoksalno, ali ponekad se ne isplati napraviti suviše žestok film. Pet godina pametniji, on se odlučio na umereniji pristup, iako ovo treba shvatiti krajnje relativno; to samo znači da eksplicitnog krvopljusa ima manje nego u Poslednjoj kući levo, da su scene nasilja kraće, da nema preteranog iživljavanja, te da je priča nešto konvencionalnija i prijemčivija.
            A zaplet je krajnje jednostavan: inspirisan autentičnim slučajem iz Škotske 18. veka o porodici kanibala koji su u divljini spopadali namernike, Krejvenov film govori o prosečnoj američkoj porodici čiji se auto pokvari usred pustinje, gde "brda imaju oči". Oči pripadaju porodici degenerika i ljudoždera i ostatak filma sastoji se iz surove borbe za opstanak. Jedi ili budi pojeden; ubij ili budi ubijen. Ništa prostije od toga.
            Relativna "umerenost" Brda imaju oči jedan je od glavnih kvaliteta. Krejven je očito naučio lekciju u vremenu proteklom od sirovosti njegove Kuće, a ni uticaj Huperovog Teksaškog masakra motornom testerom (1974) nije zanemarljiv. Štaviše, brojne paralele mogu se povući sa ovim filmom: motiv grupe ljudi izolovane u nedođiji, na milost i nemilost porodice kanibalskih ludaka; naglasak na fizičkoj pretnji i akciji; užas usred bela dana; krajnje pojednostavljen sukob (dve grupe na jednoj ograničenoj lokaciji)…  
"Isprane", svedene boje naglašavaju sumornost okruženja, ali i naturalizam koji čini da Brda izgledaju poput dokumentarca snimljenog u Paklu (i to na 16 mm traci). Ubistva su režirana tako da se kroz dinamičnu montažu, šok i sugestiju nagovesti više nego što se zapravo prikaže; zbog toga mnogi Brda, baš kao Masakr, proglašavaju za "veoma krvav" horor, što je daleko od istine; u celom filmu može se naći jedan jedini (istina, nezaboravan) kadar odranog mesa i krvi! Brda sa Masakrom dele i nagao, blago-antiklimaktički kraj, sa odjavnim kadrom koji simbolizuje pobedu iracionalnih sila. Sličnost između ovih filmova ide toliko daleko da je Krejven čak "pozajmio" Boba Bernsa, dizajnera scenografije iz Huperovog filma, i uposlio ga da, uz pomoć kostiju i predmeta sa otpada, osmisli izgled, odeću, ukrase i nastambu kanibalske familije, čime je anticipirao sličan dizajn u trilogiji o Pobesnelom Maksu.
            Navedene paralele ne treba da impliciraju da je Krejven prosto "pokrao" Hupera i unovčio uspeh Masakra. One su svakako bile olakšavajuća okolnost za obezbeđivanje kakvog-takvog budžeta (oko 200.000 $), ali njegov film ne samo što efektno i kreativno nadograđuje motive iz Masakra, već i razrađuje preokupacije nagoveštene još u debiju, kojima će se vraćati i kasnije u karijeri. Krejven se, naime, bavi relativizacijom Zla preispitujući podele na "dobre" i "loše" momke. On ponavlja situaciju iz Poslednje kuće levo, u kojoj "zlikovci" iz prve polovine filma postaju žrtve osvete "dobrih" momaka u poslednjoj deonici filma. To je utoliko smislenije što ovog puta dobri momci nisu grupa drugara (kao u Kući, ali i Masakru), već porodica sastavljena od tri generacije.  
Dve porodice predstavljaju uzajamne odraze u ogledalu, i do kraja filma se njihovi kontrasti pretvaraju u paralele. Krejvenov film na ubedljiv način stavlja korene užasa u srce porodice (i Amerike), i zajedno sa Romerovim i Kronenbergovim filmovima iz istog perioda predstavlja sumornu i gotovo apokaliptičnu viziju u kojoj nasilje rađa nasilje, i borba sa Zlom na neki način "prlja" dobre momke. To je, svakako, simbolična reakcija na kolektivni doživljaj američke uloge u ratu u Vijetnamu, ali pored indirektne društvene kritike trajna aktuelnost ovih filmova zasnovana je pre svega na tužnoj činjenici da su njihovi psihološki i antropološki uvidi bazirani na trajnim istinama o ljudskom stanju. Krejven je, zajedno sa svojim kolegama iz žanra u '70-im, pokazao da zlo nije uvek nešto što dolazi sa strane: ono se često nalazi među nama, kao potencijal čija se erupcija ne može predvideti.
            Naravno, ništa od ovih naravočenija ne bi imalo trajnije vrednosti da nije ovaploćeno u besprekorno režiranom, napetom i uzbudljivom filmu, sa iznenađujuće dobro profilisanim (i odglumljenim) likovima, i sa beskompromisnom vizijom eksplozije besmislenog, neobjašnjivog nasilja apokaliptičnih razmera koje će postati sinonim žestokog horora iz '70-ih. Mnogi su kasnije pokušali da oponašaju Krejvenov (i Huperov) pristup, ali njihov neuspeh u tome samo je dodatno svedočanstvo da svetu jednostavnost tih filmova nije tek tako jednostavno postići. Uostalom, ni sam Krejven (uprkos odličnim filmovima koje je snimio u međuvremenu) nikada više nije uspeo da ponovi visceralnu magiju Brda koja ni do danas nije umanjena. 

уторак, 1. септембар 2015.

VES KREJVEN (1939-2015)


Vanredno me je rastužila smrt Vesa Krejvena – jednog od onih ljudi koje sam nekako, podsvesno, doživljavao kao besmrtne. On to, u izvesnom smislu, jeste: njegovi najbolji filmovi živeće dokle god se filmovi budu gledali, ali moram priznati da mi je i dalje, čitav dan kasnije otkako je ova loša vest došla niotkuda, teško da prihvatim i u stvarnost uklopim jednu tako običnu rečenicu kao što je "Umro je Ves Krejven".
            Krejven je za mene oduvek bio i biće deo velike petorke savremenog horora – zajedno sa Kronenbergom, Karpenterom, Romerom i Arđentom: to su ljudi koji su krajem 1960-ih i tokom 1970-ih doneli revoluciju u horor film kakva ni dotad a ni od tada nije bila viđena. Svaka čast na pojedinim filmovima novijih "klinaca" koji su došli kasnije (da, mislim tu i na zajebante i horor-vikendaše poput Reimija i Džeksona, i na ozbiljne pretendente poput del Tora), ali nemojmo se zajebavati: to što je uradila Velika Petorka je nedodirljivo i neponovljivo.
            Veliki udeo u tome doneo je baš Krejven, tim zanimljiviji što je u sebi imao veću dozu kreativnosti, snage, ludila i ko zna kojih misterioznih moći, da stalno iznova vaskrsava i obnavlja se. Ako pogledate filmografije ostalih horor velikana, njihovi opusi su prilično konzistentni, putanje uspona i padova jasne, linearne, logične, a najbolji filmovi uredno nanizani u kraće ili duže "zlatne" faze: Kronenberg, sa najdužim i najbrojnijim nizom remeka (1975-1999), Romero (1968-1988; on je, istina, imao ozbiljno posrtanje i lutanje u ranim 1970-im), Karpenter (1976-1987), Arđento (1975-1988). 
Jedino ludi Krejven, a to kažem u najtoplijem i najpozitivnijem smislu – jedino on nema normalnu krivulju sa oblikom uspon, vrh, pad. Jedino on je neprestano tragao, lutao, i taman kad bi ga otpisali – vraćao se sa novim, neočekivanim, još sjajnijim draguljem. Jedino njegova krivulja ide u neprestani cik-cak uspona i padova, od samog početka do kraja karijere (1972-2011). Što reče Kim Njumen juče, "Wes Craven reinvented horror at least four times – most directors don't even manage it once." Tačno tako.
            Takođe, ako izuzmemo Kronenberga kao intelektualca par excellence među pomenutima (a i šire), Krejven je bio najiintelektualniji u ovoj bratiji: što će reći, kad bih naišao na intervju s njim u Fangoriji, znao sam da će tu imati šta da se zabeleži sa strane – ne samo kako smo snimali ovu ili onu scenu, kako smo okupili ekipu, radili efekte i uobičajeni bla-bla, nego, obavezno, i pametni uvidi u poetiku horora, mraka, nasilja, zla... Stvari kao što je:
“Horror reflects things about ourselves that are ugly, and people need to deny that, to assume that it’s just coming from whoever made the film and not reflecting human nature,” he said. “They have to think, ‘This is coming from that person,’ so that they don’t confront certain things about themselves. They don’t look around them. But seeing the world around you in a clear way is the beginning of wisdom.”
Krejven je za mene oduvek bio više od dobrog zabavljača, horor-klovna, tehničara, mehaničara za živce, šok-majstora (mada je bio i sve to, vrhunski!): više nego bilo ko, pa čak i zadugo omiljeni mi reditelj, Kronenberg, za mene je oličavao ideal horora – tačno onu savršenu meru između Pameti i Plašenja, Krvi i Jeze, Ozbiljnosti i Zezanja, Umetnosti i Žanra, Artizma i Populizma, Poruke i Igranja, Teksta i Podteksta, Tradicije i Modernosti. Taj kad ubode – to je nabodeno i probodeno! To je horor u svom najboljem, najzabavnijem, najjezivijem izdanju!
            Sećam se kako sam prvi put gledao Stravu u ulici brestova, u bioskopu. Bila je to jedna od tada uobičajenih repriza starih, popularnih filmova (svakog dana drugi naslov) u bioskopu Doma JNA u Nišu. Zadugo sam zaobilazio taj horor, preskakao ga, iz potpuno kretenskog razloga: u vreme kad sam bio tinejdžer nisam imao pristup drugim filmskim publikacijama, pa sam pratio samo jebeni Ju video kao jedino mesto gde se, povremeno, pisalo i o hororima. Danas znam, ali tada nisam znao, da su ti ljudi koji su tamo pisali (nepotpisani! zauvek anonimni!) bili IDIOTI i IMBECILI, da su njihovi rivjui bili BEZVREDNI, da su njihove predrasude prema hororu bile ZASLEPLJUJUĆE. 
Anyway, oni su stalno otpisivali Stravu u ulici brestova kao isprazni, glupi filmčić za tinejdžere, a ja im, kreten, verovao. Bar u početku. Ali onda sam, prvom prilikom kad sam to mogao, 10. novembra 1988, otišao u bioskop i – oduševio se. Smesta mi je bilo jasno ono što i danas mislim: da se radi o prvorazrednom, čistom remek-delu horora, vrhuncu Krejvenove umetnosti i jednom od vrhova horora 1980-ih. O magiji nedostižnog savršenstva tog filma, prilikom jedne skorašnje reprize, pisao sam OVDE, pa bacite pogled ako niste.
Sećam se čarolije koju mi je priredio sa Zmijom i dugom, drugim njegovim filmom koji sam video u bioskopu (u utorak, 23. maja 1989; do nedavno sam čuvao kartu). Malo je reći da sam bio fasciniran, hipnotisan, zaluđen. 
Toliko zasenjujućih slika – tako divna atmosfera mistike i košmara – to sam morao, bar delimično, da stavim na papir. Evo grubog, neveštog, ali naivno-simpatičnog crteža nastalog ubrzo posle tog mog prvog gledanja Zmije i duge, kad sam imao 16 godina.

Sećam se i premijere svakog drugog njegovog masterpisa: tačno pamtim dane i okolnosti u kojima sam ih gledao. Brda imaju oči gledan jednog Dana republike (1988), kod školske drugarice Ivane; Ljudi ispod stepeništa iznajmio sam u vreme mojih najintenzivnijih intelektualnih traganja, iščitavanja i promišljanja (03.09.1992) – potanko sam ga secirao sa tadašnjim prijateljem (u međuvremenu MIA), naročito simboliku "Lude"; još dobro pamtim kako me je prvo naježio a onda i zaprepastio genijalni uvodni set-pis u filmu Vrisak, takođe na piratskom VHS-u, 21.01.1997 (odmah čim je izašao, naravno), tog popodneva – jer bio sam previše nestrpljiv da čekam veče i noć: fuck, ipak je to bio NOVI KREJVEN! Kad on izbaci nešto novo, tu nema odlaganja za kasnije!... Naravno, kad je došao u bioskop, pogledao sam ga i tamo.
Odrastao sam uz njegove filmove; promišljao horor uz njih, zajedno s njim i uz njegovu pomoć; bio je sastavni deo mog bavljenja hororom, toliko samopodrazumevajući da mi, eto, i dalje, i posle svega ne ide u glavu da više nije na ovom svetu, da više neće izbaciti nijedan novi film. Ipak, njegovo delo bilo je i ostaće večiti izvor inspiracije.
U znak posvete tome, evo početka mog obimnog eseja o Krejvenu koji je izvorno izašao u dva dela, u časopisu Sveske, a kasnije i u zbirci mojih radova Studija strave. Iskren da budem, ovo je moj rani rad, iz postdiplomskih dana -danas bih to napisao bolje, stručnije, pametnije- ali čini mi se da bar ponešto u njemu još drži vodu, makar kao skica za promišljanje i razradu.

Uživajte, u pomen preminulom velikanu.     

VES KREJVEN I POSTMODERNI HOROR


                                      
''Sumnja mi se čini centralnim stanjem ljudskog bića XX veka. Jedna od stvari koje su nam se desile... je da shvatimo kako se sigurnost raspada u našim rukama.''
                                                              -SALMAN RUŠDI-


Filmovi horor žanra čine se naročito podesnim za raznovrsno preispitivanje koncepata stvarnosti i sigurnosti, i to zbog osobenosti inherentnih suštinskoj formi ovog žanra. Horor, naime, kao svoj conditio sine qua non ima ono što je Hrvoje Turković nazvao ''načelom frustriranja posmatrača'', pod čime se podrazumeva sistem naročitih snimateljsko-režisersko-montažnih postupaka koji doziranjem i manipulisanjem gledaocu dostupnih informacija o monstrumu (t.j. nosiocu strave u datom filmu) kreira za ovaj žanr specifičan osećaj tajanstva i ugroženosti. ''Funkcije ovih uznemirujućih postupaka,'' kaže Turković, ''jesu u tome da ne dozvoljavaju gledaocu da se pouzda previše u svoju promatračku obaviještenost i o prizoru i o svom promatračkom položaju u prizoru, funkcija je da ga se učini interpretativno nesigurnim, i utoliko podložnijim da cijelu situaciju ocrtavanu u filmu tumači kao nestabilnu, nepredvidivu – a utoliko više ugrožavajućom, zastrašujućom.''
            Subverzivnost horor žanra često se nalazila na planu sadržaja, kroz zaplete bazirane na istraživanju tabuiziranih, ''odbačenih'' područja i ''neprijatnih'', ''neukusnih'' tema. Ipak, ona isto toliko počiva i na planu forme, odnosno strukturalno-semantičkog dovođenja u pitanje dominantnih premisa kulture kojoj konkretni predstavnik žanra pripada. Pri tome, preispitivanje ''načela realnosti'', suprotstavljenog potisnutim silama kako unutar tela i psihe pojedinca tako i u onim negiranim oblastima kulture, čini se ključnim, idiosinkratičkim postupkom horor žanra. ''Fantastika problematizuje predstavljanje 'stvarnog', bilo u smislu lingvističke nadležnosti, ili kao fabrikovanje monističkih verzija 'stvarnog' vremena, prostora, ili lika. Fantastika, u post-romantičarskoj književnosti, sve više prenosi pažnju na teškoće predstavljanja i na konvencije književnog diskursa.'' 
Prethodni iskaz iz knjige Fantastika: književnost subverzije Rozmeri Džekson u tekstu se (nimalo slučajno) pretežno ilustruje primerima iz gotske, dakle horor književnosti. Izrečeno je savršeno primenljivo i na filmsku (mračnu) fantastiku. Horor žanr, naime, među svojim temeljnim odlikama ima tako karakteristične postmoderne kvalitete kakvi su problematizovanje ''datog'' i ''po sebi razumljivog'', te preispitivanje ''onog drugog'' u svojoj kulturi. U većini ostvarenja ovog žanra takav pristup je već po sebi - žanrovska datost: podrazumeva se da u jednom umešnom horor filmu stvarnost mora biti bar donekle izmenjena, kao u napuklom ogledalu koje nam vraća iskrivljeni odraz – a ovaj je, ponekad, stvarniji od površinski ''stvarnog''.
            Na primeru filmova Vesa Krejvena (Wes Craven) pokušaćemo da pokažemo kako se u rukama samosvesnog autora žanrovske (i druge) datosti mogu transformisati i prilagođavati prosedeu u kome poprimaju novo značenje, ili novi učinak. Krejvenovi filmovi pokazuju da rečena podudarnost između horora i postmodernog diskursa nije slučajna, jer promišljena i dosledna primena postmodernih postupaka u delima ovog autora nedvosmisleno dokazuje njihovu kompatibilnost sa horor žanrom. Time se ne samo potvrđuju umetnički potencijali ovog često potcenjenog žanra, već se otkrivaju i neki zanimljivi aspekti specifičnog formalnog ustrojstva horor žanra.


ONEOBIČAVANJE STVARNOSTI: FILM ILI... SAN?


            Iako je već sa svoja prva dva filma, Poslednja kuća levo (The Last House on the Left, 1972) i Brda imaju oči (The Hills Have Eyes, 1977) stekao kultni status, Ves Krejven je tek svojim petim bioskopskim filmom uspeo da potpiše istinski hit kojim će zaintrigirati širu gledalačku populaciju. Radi se, naravno, o Stravi u ulici brestova (A Nightmare on Elm Street, 1984), naslovu koji je u panteon filmskih ''čudovišta koja smo voleli'' smesta postavio figuru Fredija Krugera, ubicu iz snova sa sečivima umesto kandži, grand guignol monstruma par excellence. Usledilo je čak šest filmskih nastavaka, TV serija Fredijevi košmari (Freddy's Nightmares), rok, hevi metal i rep pesme posvećene Frediju, bezbrojni posteri, maske, figurice, majice, video igre – sve sa likom ovog monstruma... Ukratko, Fredi je brzo uspeo da iz filma pređe u našu realnost i postane jedan od prepoznatljivih simbola popularne kulture, sveprisutan lik i metafora iz svakodnevnog žargona.
            Gledano u retrospektivi, možda i nije čudo da je upravo Ves Krejven bio taj ko će stvoriti prvog autentično filmskog monstruma tako izražene arhetipske snage i dejstva na kolektivno nesvesno. Ne treba zaboraviti da su dotadašnje zvezde horora, poput Drakule, Frankenštajnovog stvora, vukodlaka, mumije, i sličnih, prvobitno nastale u okviru književnosti. Fredijev uspeh nije čudo, jer je njegov filmski otac, pre nego što se posvetio sedmoj umetnosti, bio profesor književnosti i društvenih nauka, i po sopstvenom priznanju, izloženost najdubljim mislima zapadne civilizacije bila je više nego inspirativna za njegovo uspešno bavljenje arhetipskim košmarima.
''Za mene je najživlja i najsnažnija oblast našeg sećanja upravo detinjstvo,'' kaže Krejven, ''a ono se, gotovo isključivo, odvija u običnim kućama za stanovanje. U stvari, u prvih pet godina naših života, mi i ne izlazimo puno iz naše kuće i dvorišta. Upravo tamo mi susrećemo zaista primarne doživljaje našeg iskustva, i zbog toga se plašimo tavana, podruma, mraka, i svega ostalog. Zato su filmovi smešteni u te lokacije u stanju da evociraju ta sećanja daleko lakše nego filmovi koji se dešavaju u zamku ili u dalekom svemiru gde nemamo ličnih sećanja.''
Krejven je, dakle, na tragu Nortropa Fraja (Northrop Frye), shvatio da sistemi konvencija u stvaranju umetničkog dela postoje mnogo pre samog dela, te da zakoni žanra ne nastaju ''dekretom'' već destilovanjem iz mitskih matrica... Horor, da bi bio delotvoran, mora svoje uporište imati u stvarnosti, ali da bi to dejstvo bilo zaista efektno i trajno, potrebno je umeti odabrati određene elemente svakodnevnice nabijene značenjem, koji se promišljenom provlačenjem kroz fantastični diskurs pretvaraju u svojevrsne utikače za nesvesno. Ovakvim postupkom se, naravno, potkopava i ustaljeni pojam stvarnosti, jer iz pukotina nastalih u konvencionalizovanom konceptu stvarnosti prodiru sadržaji koji se čine podjednako stvarnim – i delotvornim.
            Najuspešniji Krejvenovi filmovi dobar deo uspeha duguju svom specifičnom postmodernističkom dijalogu sa stvarnošću – filmskom i vanfilmskom. Ako bi trebalo dati jedan ključni pojam za definisanje specifičnosti filmskog rukopisa Vesa Krejvena onda bi to moglo da bude - ''oneobičavanje''. Ovaj postupak se u suštini sastoji u jukstapoziciji realistički datog ambijenta i njemu inkongruentnog događaja ili prizora, i u efektu koji iz tog sudara nastaje. Najčešće se ispostavlja da na dubljem nivou uopšte nema inkongruencije, odnosno razotkriva se logika koja naoko nepovezane elemente pokazuje duboko srodnim i smisleno povezanim. 
Kod Krejvena je krajnji učinak složeniji, jer proizvod tog sudara ''normalnog'' sa ''neočekivanim'' pored osnovnog, žanrovski pretpostavljenog efekta –šoka, strave, misterije...- ima i jednu dublju, značenjsku dimenziju. Evo kako izgleda dijalog sa stvarnošću u nekim od uspešnijih Krejvenovih filmova.
U filmu Zmija i duga (The Serpent and the Rainbow, 1988) politička realnost diktature na Haitiju logično prerasta u nadrealni košmar u kome zombifikovani čovek, živ sahranjen, ispušta suzu dok sluša sopstveno opelo, nemoćan u svom kovčegu da išta preduzme. Tu se zidovi sobe sužavaju i ''sklapaju'' na dimenzije mrtvačkog kovčega; stolica za mučenje oživljava i ''kažnjava'' zlikovca; a šef policije istovremeno je i najveći crni mag. Krhka priroda stvarnosti nigde nije bolje prikazana nego u sceni pred kraj filma, u kojoj se glavni junak vraća normalnosti i uglađenosti svog američkog doma, samo da bi –usred bogatog escajga i raskošno postavljenog stola, i ''normalnosti'' porodičnog skupa- iz tanjira supe izvirila ruka mrtvaca, koja ga vuče nazad, na onu drugu stranu, na naličje Amerike, gde se diktatura i crna magija neraskidivo prepliću.

            U filmu Napadač (Shocker, 1989) Krejven se vraća kući i glavnom delu nameštaja svakog američkog doma: TV aparatu. Sa naglašenijim satiričkim pristupom i brojnim referencama na američku stvarnost, a različit od Kronenbergovog biološko-metafizičkog pristupa sličnoj tematici u Videodromu (Videodrome, 1982), ovaj film prikazuje stravu koja dolazi onostran ekrana. Masovni ubica, Horas Pinker, popravljač je televizora čiji nadrealno strukturisani dom treperi prizorima sa desetina uključenih ekrana: raj tipičnog TV konzumenta u Krejvenovoj mudroj transpoziciji postaje leglo užasa. 
Kasnije, kada on bude uhvaćen, u zatvorskoj ćeliji upravo sveprisutni televizor daruje Pinkeru natprirodnu moć da, u vidu čiste energije, poput svojevrsnog TV-duha, prelazi iz tela u telo. Krejven ovde koristi postmodernističko podrivanje stabilnosti identiteta kako bi pokazao da svako (muškarci, žene, deca, belci kao i crnci) može da postane Horas Pinker, odnosno ubica.
            Struktura stvarnosti podrivena je prvo vidovitim vizijama glavnog junaka, a potom i oniričkim ukazivanjem duha njegove ubijene devojke da bi bila definitivno dekonstruisana u kulminaciji filma, kada mladić mora da bukvalno uđe u TV signal, i bori se sa zločincem kroz prizore sa raznih TV programa, dok oko njih prašte bombe u dokumentarnim snimcima ratnih sukoba, bukte ulični neredi, a eksplozija atomske bombe baca ih direktno u Vejlov (James Whale) film o Frankenštajnu. U jednoj duhovitoj sekvenci oni upadaju i u TV šou evangelističkog propovednika. Njega, ironično, igra Timoti Liri (Timothy Leary), kultni guru psihodelične revolucije iz ranih sedamdesetih, što je samo još jedan primer Krejvenovog postmodernističkog korišćenja citata, aluzija, parafraza i ironije baziranih na van-filmskom predznanju gledaoca.
            U filmu Ljudi ispod stepeništa (The People Under the Stairs, 1991) nema nijednog prizora sna, ali čitav zaplet poseduje jednostavnu, arhetipsku dramaturgiju sna, ili bajke o Ivici i Marici (dečak zarobljen u velikoj kući ubilačkog para ljudoždera...). Oniričkom ugođaju doprinosi i ''pomerena'', nadrealna scenografija: čitava građevina prošarana je kanalima, prolazima kroz zidove, skrivenim prostorijama, neproporcionalno velikim mračnim podrumom... Nekom vrstom postmodernističkog 'ready-made-a' može se smatrati Krejvenov kasting: tatu i mamu ljudoždera i otmičara dece igraju Everet Mek Gil (Everett McGill) i Vendi Robi (Wendy Robie), koji su u to isto vreme takođe igrali otkačeni bračni par u Linčovoj kultnoj TV seriji Tvin Piks (Twin Peaks, 1990-1991).
            Problematizovanje 'datog' i 'po sebi razumljivog' u našoj kulturi kod Krejvena ide i dalje od podrazumevajućeg tropa horor žanra da ima stvari koje ispod površine nisu onakve kakvim se čine. Njegovo osporavanje institucija sistema (i njihovih 'istina', njihovih koncepata 'realnosti' – njihovih 'velikih fikcija') po doslednosti u celom opusu ima pandana još jedino u filmografijama takvih žanrovskih majstora kakvi su Dejvid Kronenberg i Džordž A. Romero (George A. Romero). U svim Krejvenovim filmovima, od prvog do poslednjeg, policija je redovno neefikasna, bespomoćna, na pogrešnom tragu, ili je jednostavno – nigde nema. Isto važi i za ostale predstavnike sistema: vojsku, naučnike, lekare, psihijatre...
U Krejvenovim filmovima, mediji zaglupljuju i navode na zločin, školski sistem je represivan i suvoparan, hrišćanska religija je s jedne strane suviše uskogruda i nametljiva a s druge svedena na puki biznis... Čak i porodica, ta osnovna monada društvenog sistema, kod Krejvena je redovno nefunkcionalna, ili bar žestoko problematizovana. U prva dva njegova filma porodica je suočena sa svojom demonskom slikom u ogledalu, pa i sama postaje ubilačka: u Poslednjoj kući levo iz osvete, u Brdima da bi preživela. U Smrtonosnom blagoslovu (Deadly Blessing, 1981) jedan od nosilaca pretnje je patrijarh ultra-konzervativne verske zajednice (Ernest Borgnine). U Stravi u ulici brestova imamo čak dve rasturene porodice, pri čemu je otac glavne junakinje šef policije, baš kao i otac glavnog junaka u Napadaču. I sam Fredi može se shvatiti kao pervertirana patrijarhalna figura koja kažnjava tinejdžere za grehove njihovih roditelja.

            Linda Hačion (Linda Hutcheon) kao jednu od bitnih odlika postmoderne ističe i ''premošćivanje praznine između elitne i popularne kulture''. Reklo bi se da se tako nešto podrazumeva u filmskom mediju, koji najčešće i jeste populistički, a da je savršeno normalno u žanrovskom filmu, koji je baš zbog 'pop' dimenzije tako dugo bio prezren ili zapostavljen od strane elitistički nastrojenih kritičara. Ipak, filmografija Vesa Krejvena pruža redak primer efektnog i nadahnutog spoja vrlo ozbiljne i promišljene tematike date kroz vizuru komercijalno prepoznatljivih (mada autorski osobeno nadograđenih) pop-elemenata...

(kraj odlomka; ostatak čitajte u knjizi)