понедељак, 16. април 2012.

LIVIDE (2011)

***(*)
3+
             Najzad je dolijao i najočekivaniji horor iz prošle godine, u režiji dvojice Francuza koji su nas pre nekoliko godina okrepili svojim debijem, A L' INTERIEUR. Iako je njihov drugi film kritika, što bi reko Dimbo Vojnov, "oklevetala", ja se nisam time dao pokolebati, nadajući se da se radi o delu suviše avangardnom i pametnom da bi ga shvatili filmski kritičari (inače, jedna od najograničenijih i najglupljih sorti ljudi koji postoje)!
            Na kraju se pokazalo da, iako poneke od zamerki na LIVIDE imaju smisla, one nisu baš uvek i svuda tako bitne, i svakako ih treba staviti u pravu perspektivu i sagledati na pravi način, što ću ovde pokušati da učinim.
            LIVIDE je ljubavno pismo Dariju Arđentu (R.I.P.) u njegovom -nažalost kratkotrajnom- koketiranju sa natprirodnim gotikom (iz vremena dok se zabavljao sa vešticom, Darijom Nikolodi, i s njom kao muzom napravio 2 od svoja 3 najbolja filma: SUSPIRIJU i INFERNO). To je provučeno kroz barokni filter Giljerma del Toroa ali, srećom, bez trunke njegove infantilnosti i patetično-melodramske prezaslađenosti. 
            Jednom rečju, LIVIDE je jedan od najlepše izgledajućih horor filmova gotske provenijencije ikada. Tako genijalne lokacije (luka na sumornom severu Francuske pod pepeljasto-olovnim nebom), objekti (stara zapuštena kuća) i ambijenti (podrumi, stepeništa, hodnici, prašnjave sobe te iste kućerine), pa još bezgrešno uslikani prefinjenom fotografijom, u savršenom su spoju sa odličnim dizajnom zvuka i nenametljivom ali dobrom muzikom. To se retko viđa, i mora se pozdraviti.
            Okej, možda smo sve ovo već videli – ali retko kada ovako bogato, meraklijski i fetišistički upriličeno, a da se opet ne prećera s fantazijom (kao u Del-Toro-pisano-produciranom NE BOJ SE MRAKA). 
            Slično važi i za zaplet. "Grupica omladine luta po staroj napuštenoj kući i tamo ih spopada neko ZLO." Jeste, zvuči kao rutina iz nekog američkog B-hororčića iz ranih 1980-ih. Razlika je samo u tome što su većinu tih hororčića odrađivali šusteri sa "budžetom" za kikiriki, u scenografiji od kartona i napadno veštačke paučine, sa mnogo plavog svetla. 
            Za razliku od toga, LIVIDE potpisuju sofisticirani filmmejkeri, i kad oni slikaju nešto, onda ozbiljni horor fanovi obraćaju pažnju, i poštuju trud i veštinu s kojima je to sve inscenirano. Mislim, ne praviti razliku između ovog skoro-artističkog filma i tamo nekog B-flicka od sorte "kids in a haunted hause" bio bi znak ozbiljnog poremećaja u percepciji i evaluaciji! A naročito u ovo današnje krizno vreme, kada se pod etiketom "horora" pretežno prodaje smandrljano high concept smeće sa vrlo pipavom i paučinastom vezom sa nečim nalik hororu, okrepljujuće je videti jedan HOROR film koji ima dva ključna, a danas egzotična kvaliteta.
a) LIVIDE je sasvim zadovoljan time da bude horor film, i ništa više od toga. Ali i ništa manje. Šta to znači? To znači ovo: ogromna većina današnjih "horora" deluje kao da su ih pravili kalkulanti koji horor pokušavaju da iskoriste za neke sasvim desete agende, bilo da je to privlačenje pažnje na sebe (kako bi ih angažovali da prave nešto drugo; npr. KILL LIST), ili su to high concept nedokuvane budalaštine i pozeraji (npr. YELLOWBRICKROAD), ili su namigivački fan-plizeri sa manje ili više napadnom "nostalgičnom" crtom (kvazikomedijantskom, a la TUCKER & DALE; kvazi-Hammer a la WAKE WOOD, itd) ili oni najgori, koji se kvazihorora hvataju kako bi popovali koješta (a la THE WOMAN) odnosno nudili nesvarenu satiru (STAKE LAND). 
Tome treba dodati suštinski okej, ali danas prenaglašenu tendenciju spajanja horora sa kojekakvim srodnim i nesrodnim žanrovima i podžanrovima, pri čemu je horor potisnut i skrajnut. Na primer, A HORRIBLE PLACE TO DIE reklamiran je kao horor, i započet tako, ali se u drugoj polovini izrodi u savršeno banalno krimi-triler preganjanje sa potpuno nezanimljivim i prozaičnim zlikovcima (pa još Srbima)! Stoga se može reći da je danas među tzv. hororima – ponajmanje HORORA! Tu je akcija, tu su komedije, tu su dramurde, tu su parodije, tu su gimici, tu su koncepti, tu su satire, tu su neočekivani (i kretenski) twistovi – SVEGA ima, samo horora nema.
b) Druga velika stvar: ne samo što LIVIDE nema nikakvu extra agendu ili kalkulaciju sem da bude madrfaking horor – LIVIDE, takođe, *ume* da bude horor! Yes, ladies and gentlemen, LIVIDE je horor film koji, actually, nudi široku paletu uspelo postignutog horora od najblažih manifestacija (zlokobni nagoveštaji, misterija, suptilna pretnja, predznaci, gusta atmosfera…) preko šokova i plašenja pa sve do – memorabilnog krvoliptanja!
Da. To valja naglasiti: iako je, za potpisnike ekstremnosti kao što je INSIDE, ovaj gotski film prilično suzdržan u smislu splattera, ne treba se previše opuštati. Ovi ljudi VOLE krv, i na svu sreću ne spadaju u one "less is more" smarače, a još manje u ograničene slepce koji misle da, ako se već ide na gothic, onda tu smeju da rade samo senke, mrakovi, paučine i skeleti, a nikako klanje i čerečenje. Uostalom, ne rekoh li već da je ovo ljubavno pismo vintage Arđentu (anđeli šnjim)? On se, kao što znamo, ni u svojim gotik hororima nije suzdržavao s klanjem… Posebno moram da istaknem izvanredne efekte maske u LIVIDE!
Nažalost, nije to sve baš najdoslednije osmišljeno i sprovedeno.
Lepo je to što su Mori i Bustijo od Italijana uzeli skoro potpunu nebrigu za logiku i zdravorazumski zaplet; lepo je to što su dešavanja u svom filmu podredili iracionalnoj "logici" košmara, kao u većini italo-klasika. Lepo je – u teoriji.
U praksi, međutim, mora se reći da ih je oduševljenje ponelo, zaneli su se, i preterali sa time a da nisu, istovremeno, barem pružili dovoljnu dozu intenziteta i rollercoaster ludila (kao u SUSPIRIJI i INFERNU) pa da gledalac nema ni tren predaha kako bi kazao "Hej, čekaj malo…?"
            Za moj ukus, previše je tu anything goes pristupa, koji varira od scene do scene. Sve može, i zombiji, i duhovi, i vampiri, i paralelne stvarnosti! Druga polovina filma pretvara se u (istina, odličan) funhouse – daleko bolji, zabavniji i vizuelno bogatiji od, recimo, precenjene Huperove retardiranosti lažljivo nazvane FUNHOUSE (da ima poštenja, to je trebalo da se zove DULLHOUSE)!
Ipak, poslednja trećina postaje previše mehanička, skoro na ivici nekog razuzadanog Billa Malonea, lepo nakićenog, savršeno vizuelno bogatog, ali – šupljikavog. Ako se već išlo tim anything goes putem, moglo se s tim barem muški preterivati, i napraviti više memorabilnih (elaboriranijih) set-pisova nego što ih dobijamo ovde.
Fali mi više mašte u set-pisovima (rezanje grkljana? really?!!! pa još zatupljeno finishing touchom u vidu premlaćivanja upravo zaklanog!) i malo više smisla/konzistentnosti u konceptu (da ne spojlujem). U poređenju s ovim SUSPIRIA zapravo deluje kao čvrsto i razumno izatkan zaplet u kome su sve kockice smisleno i razumno raspoređene.
Ono što najviše nedostaje u kulminaciji i raspletu, a što je mnogo efektnije bilo izvedeno u INSIDE, jeste – emotivni impakt. Iako se čini da početak filma gradi nešto u tom pravcu, kako emotivno tako i konotativno (kroz fakat majčinog samoubistva koje našu preslatku junakinju i dalje opseda), na kraju ispada da je taj momenat tu samo kako bi se pružila prilika za kameo Beatris Dal (njena pojava u filmu ukupno traje nekih 30-ak sekundi).
Sa svim nezanemarljivim nedostacima koji mi sreću kvare, ja sam spreman da LIVIDE posmatram kao više nego polupunu čašu, i da mu zbog evidentnih, i sve ređe viđanih kvaliteta u modernom hororu, progledam kroz prste kao blagom, ali ne preteranom posustajanju u karijeri dvojice reditelja koji su nam, danas, takvi kakvi su, retke preostale horor uzdanice – a razlozi što to (i dalje!) jesu, jasno se vide i u ovom filmu.
Još eksplicitnije, ovo je najbolji horor koji videh u poslednjih godinu i po, te stoga ako vas ovaj žanr imalo zanima, ne možete sebi dopustiti da a) poverujete kritičarima koji su ga olako otpisali kao promašaj i b) da ga propustite zbog toga.
Ako je neki horor u poslednje vreme zaslužio i malo blagosti i tolerancije i razumevanja, makar i bio pomalo krnj, onda je to LIVIDE. Uprkos svemu, i zbog svega, dajem mu Ghoul's Seal of Approval.

недеља, 15. април 2012.

Dr Živomir Žika Nikolić – Srpske slave i praznici


              U okviru akcije "Jedva čekam da nedelja dođe...", a konkretno povodom tzv. Uskrsa, red je da nas najveći živi srpski pesnik, moj dragi kolega, Doktor Žika Veličanstveni, uputi u to kako se poštuje tradicija i voli pravoslavlje.
            Ko dosad nije primio Hrista – primiće ga direktno od pesnika Žike!
         Prvo sledi izbor iz zbirke POPRE BEŠE POUBAVO (očito, pisane na južnjačkom dijalektu): nažalost, njen povez je takav da je pesme iz nje bilo nemoguće skenirati bolje nego što je to učinjeno a da se knjiga sasvim ne raskupusa i uništi. 
Zatim sledi nekoliko ekonomsko-propagandnih pravoslavnih pesama na srodne pagansko-hrišćansko-praznične teme, iz zbirke KAD PORASTEM BIĆU PESNIK 2 (da, to je nastavak besteselera KAD PORASTEM BIĆU PESNIK)! Sve slave i običaji su tu na jednom mestu: Uskrs, Božić, Đurđevdan i ostali X-dani i blagdani, pa proberite po svom zahođenju.
            Poučno, pravoslavno, poetski, predobro!
Dr Žika se rodi – vaistinu se rodi!
 
 
 
 
 

петак, 13. април 2012.

NEKRONOMIKON: Drugo, dopunjeno izdanje (2012)

            
         Izdavačka kuća Everest Media pustila je u štampu drugo, dopunjeno izdanje najboljih priča H. F. Lavkrafta – NEKRONOMIKON. I njega je, kao i I izdanje, priredio i sredio truly yours, dr Ghoul! 
            Prvo izdanje iz 2008. godine (2.000 komada) već neko vreme je rasprodato, a interesovanje za Lavkrafta i za ovu konkretnu knjigu – koja je mnogo više od puke zbirke priča! – ne jenjava. Rezultat toga je i ovo novo izdanje koje, sasvim prikladno, izlazi u apokaliptičnoj godini. U njemu ćete naći sve ono što je bilo u I verziji, PLUS četiri nove priče i jedan Lavkraftov esej o horor prozi.
            Evo sadržaja drugog, dopunjenog izdanja – znakom (*) obeleženi su dodati naslovi:

NEKRONOMIKON 2.0.

SADRŽAJ:

---UVOD: OVO OGAVNO GROBLJE UNIVERZUMA

ISTORIJA NEKRONOMIKONA
NIARLATOTEP
DAGON
* POLARIS
* BEZIMENI GRAD
* OTPADNIK
HRAM
ČUDNA VISOKA KUĆA U IZMAGLICI
* ČINJENICE U VEZI SA POKOJNIM ARTUROM DŽERMINOM I NJEGOVOM PORODICOM
FESTIVAL
GONIČ
HERBERT VEST – REANIMATOR
S ONE STRANE) 
PIKMENOV MODEL
MUZIKA ERIKA ZANA
ISPOD PIRAMIDA
PACOVI U ZIDOVIMA
UKLETA KUĆA 
SNOVI U VEŠTIČJOJ KUĆI
DANIČKI UŽAS
U ZIDINAMA ERIKSA
BOJA IZVAN OVOG SVEMIRA
SENKA NAD INSMUTOM
ZOV KTULUA
 
--- NAPOMENE

* BELEŠKE O HOROR PROZI

--- BIOGRAFIJA

--- POGOVOR (Dejan Ognjanović) - LAVKRAFT: IZVAN OVOG UNIVERZUMA

--- KOMPLETAN HRONOLOŠKI SPISAK SVIH LAVKRAFTOVIH PROZNIH DELA

--- ANOTIRANA BIBLIOGRAFIJA

--- O PRIREĐIVAČU

            Pored tekstova koji su dodati ovom izdanju, treba istaći i to da su raniji tekstovi pomno pregledani, očišćeni od nekih grešaka i apdejtovani.
            Konkretno:
            - apdejtovani su podaci u uvodnim napomenama ispred svake priče;
            - u SPISAK SVIH LAVKRAFTOVIH PROZNIH DELA dodati su novi naslovi izašli na srpskom nakon I izdanja NEKRONOMIKONA, kao i osvrt na njih, u UVODU;
            - unete su dodatne korekcije u neke prevode priča iz I izdanja (u dva slučaja, veoma krupne);
            - korigovane su neke greške u prevodima priča koje su ranije objavljene u tematu o Lavkraftu u časopisu GRADAC;
            - ekstenzivno je apdejtovana BIBLIOGRAFIJA, sa osvrtima na još desetak najnovijih knjiga vezanih za Lavkrafta, izašlih u poslednje četiri godine.
            Podrazumeva se, Nikola Vitković je uradio još četiri odlične nove ilustracije za četiri dodate priče.
            Novi NEKRONOMIKON ima sasvim novu i drugačiju koricu (tvrd povez u kombinaciji sa platnom) čiji izgled ću obznaniti uskoro. 
            Takođe, ima izmena i u unutrašnjem dizajnu: veći je broj stranica u koloru, i više je ilustracija nego u I delu.
            Format knjige je za 1 cm veći, tako da nova verzija, čak i sa svim dodacima, ima 560 strana (prvo izdanje imalo je 610). Format je 17 x 25 cm.
            Ako nemate nijednu verziju NEKRONOMIKONA, izlišno je uopšte kazivati da ovo svakako morate kupiti. Ako ste već vlasnik I izdanja, onda sami procenite koliko vam je važno da imate i ovo drugo. Samo gledajte da svoju nedoumicu razrešite relativno brzo: tiraž II izdanja je samo 300 primeraka
Zato pazite da ova MUST-HAVE knjižurina ne iščezne pre nego što shvatite da je morate imati, jer posle ćete morati da je jurite kod preprodavaca (if any). Bez zezanja, ja NEKRONOMIKON nikada nisam video ni na Limundu ni na Kupindu ni kod preprodavaca na ulici: ko je tu knjigu kupio, nije više hteo od nje da se odvaja. Da, to je TA vrsta knjige.
            Što se mene tiče, daljih dopunjavanja ove verzije NEKRONOMIKONA neće biti. Rado bih priredio potpuno novi NEKRONOMIKON 2, sa dobrim pričama i novelama koje nisu stale u prvi tom, i već imam okvirni sadržaj toga šta bi tu moralo da se nađe – ali da li će se to izdanje ikada desiti, ostaje da se vidi.
            Što se tiče ove, dopunjene verzije, NEKRONOMIKON 2.0 izlazi taman na vreme da ga imate u svojim rukama za proslavu Valpurgijske Noći (Baltein).  
Više detalja o tome gde, kako i po kojoj ceni možete doći do primeraka ovoga – biće obznanjeno u narednim danima, na istom ovom mestu. Moj savet vam je: počnite da odvajate od usta, smanjite malo svoje doze uobičajenih droga (duvan, alkohol i drugo), vozite se busom umesto taxijem, i sačuvajte sebi dve krvavo-crvene novčanice za ovu knjišku svetkovinu... Nećete se pokajati!
APDEJT: Ovo izdanje je rađeno u samo 300 primeraka, i tiraž je pri kraju, ostalo je možda još oko tuce primeraka. Ko je do sada čekao ili živeo u neznanju neka POŽURI, jer kad se ovo rasproda - rasprodalo se!

четвртак, 12. април 2012.

CRNA ZORICA (2012)

  
**
2-
            CRNA ZORICA je smušeni, nedokuvani i poluamaterski pokušaj crne komedije koja mestimično koketira sa Serbian gothic ikonografijom (i tematikom), ali nedovoljno da zasluži poseban tretman u proširenom izdanju U BRDIMA, HORORI. Ovo je, u svakom zamislivom smislu, samo fusnota nevredna detaljnije analize.
            Ideja o ženi-baksuzu, koja donosi smrt (ili komu, sa erekcijom) svakome ko se zaljubi u nju, dobra je premisa. U rukama nekog srpskog A. de la Iglesije, Tima Bartona ili, faute de mieux, Uroša Stojanovića, mogao je to biti moćan film. Nažalost, ljudi koji su ovo pisali (scenarista MILETA PROTIV TRANZICIJE + korediteljka) imaju problema i sa humorom i sa dramaturgijom. Humor se svodi na krajnje jeftine pošalice, groteskne karikature i nekontrolisano kreveljenje. Da budem iskren, po principu "kad nema kiše dobar je i grad", jedan od dva osmeha koje mi je izmamio ovaj neduhovit film izazvao je upravo Miša Janketić u jednom od preteranijih bečenja i preglumljavanja koja sam video, ne samo u okvirima domaće "kinematografije".  
Pošto nije bilo inteligentnog reditelja na setu da to kontroliše, tome slično bečenje i bauljanje izvodi i Nikola Pejaković, ali ni ostatak ekipe ne zaostaje mnogo između ova dva šampiona u toj disciplini. Istina, prosečan srpski gledalac, kondicioniran BB Šouom i Kursadžijama, ovo guta bez problema, i traži još, k'o budala šamar. Film sam gledao u bioskopu okružen mrtvima… pardon, okružen neprobirljivom srpskom publikom, i ona se smejala daleko češće od mene… Prema tome, ako ste na ovaj rivju nabasali preko Gugla ili Imdba, dragi čitaoče, ignorišite sve ovo što sam napisao: CRNA ZORICA je divan, duhovit film uz koji ćete se sjajno zabavljati!
Da se vratim stalnim čitaocima bloga (dakle, onima s ukusom): rad s glumcima je u ZORICI praktično nepostojeći, i jedina koja se, prepuštena sebi, nije obrukala, jeste Mirjana Karanović. Mislim, nije se obrukala u smislu glumačke izvedbe. Druga je stvar da li se uopšte može obrukati zvezda balkanskih Chetnixploitation pamfleta, čije prisustvo u ovoj travestiji svedoči o potpunom gubljenju kompasa u pogledu izbora materijala ili držanja nečega nalik "nivou".
Ljuma Penov kao Zorica ima dovoljno šarma i zavodljivosti (plus, pokazuje sisiće na sekund-dva) tako da je, u datom kontekstu, možemo prihvatiti kao fatalnu ženu, ali njen lik je –što bi reko naš narod– underwritten, kao i sve ostalo u filmu. Za Branislava Trifunovića, kao pajkana zatočenog u provinciji koji se zaljubi u nju, ne može se reći čak ni to da ima šarma. Naprotiv. Izrazito antipatičan i kao pojava i kao "lik" ("Ja sam bre srpska policija!" dere se on u jednom trenutku…)
            Potencijal za stilizovani, autentični Serbian gothic uglavnom je ispušten (or is it: "ispušen"?), zahvaljujući srednje-slaboj (tj. prosečnoj srpskoj) fotografiji i nenadahnutoj, rutinskoj režiji, koja se zadovoljava time da kol'ko-tol'ko pregledno zabeleži to što je napisano u scenariju, ali bez fetišizma a la OGNJENKA (s kojom je neki površno porede), a kamoli artističkog nadahnuća na planu kostima, scenografije, lokacija itd. koji bi pružili nešto zaista okularno-memorabilno. Ima nešto skromnih pokušaja u tom pravcu (uvodna scena na groblju, seljačka kuća Zoričinih, veštičja koliba/trejler (sic!) i slično), ali sve to biva poludupasto at best.
            Posebno je bizaran tretman prostora, jer je ovo sve tako rudimentarno (nekoherentno) inscenirano da ni u jednom kadru ne vidimo celo selo u kome se ovo dešava – ako je to uopšte selo? – niti imamo ikakav osećaj za prostor i odnos likova u njemu (gde se nalaze i koliko daleko su od bilo čega drugog). Naime, u ovom selu (?) postoji i klub u kome sviraju death metalci (!), u njemu postoji i policijska stanica (istina, sa ukupno dva spadala u plavim uniformama), u njemu postoji čak i stara zgrada na koju je neko namalao reč "Bolnica" (a u njoj vidimo jednog jedinog "doktora", u jednoj sobi), pa me baš živo zanima koje to selo uspeva da bude čas groteskno zabito ruralno sujeverno, sa seljacima koji jurcaju okolo sa vilama i kosama kao da su zalutali sa Univerzalovog seta iz 1930-ih godina, a čas – kad lenjim scenaristima to zatreba – u tom istom mestu imamo institucije koje nemaju ni mnoge palanke po Srbadiji a kamoli zatucana selišta u kojima love veštice! Eeehhh, daleko je Petlovac…
            Inače, tretman sela se odlikuje istim beogradocentričnim kultur-rasizmom koji krasi i OGNJENKU, ne samo kroz te kretenske karikature od seljaka sa vilama, nego, naročito, kroz ideju o porodici brkatih žena iz koje se naša Zorica izmetne biološkom mutacijom kada se rodi – bez brkova! Ha ha, baš su šašave te srpske (brkate) seljanke! 
Naravno, iako je žena polupisala i polurežirala ovo zamešateljstvo – izvesna Hristina Hadžiharalambus – ovde nema ni traga od nekakvog feminizma (koji se, u izvesnom smislu, ipak može naći u OGNJENKI). Stoga ovde jedina "snažna žena", uz šućmurasto karakterisanu Zoricu, ostaje Petrija Karanović, koja ceo film s dvocevkom juri Zoricu da osveti smrt sina za koga, u krajnje nategnuto neubedljivom kraju, ispadne ne samo da NIJE stradao (kako to? zašto? otkud? a čije telo je onda sahranjeno?) nego još ispadne da je taj lažni utopljenik nekako izrastao baš u istog ovog "srpska policija, bre" lika.
            Ovim scenaristima niko nije objasnio da se takve deus ex machina stvari ipak moraju NEKAKO objasniti – makar to bilo i neubedljivo – ali ne, kad su se umorili od pisanja i kad nisu više znali šta će, oni su bacili kroz prozor ionako poludupasta pravila, izvukli iz šešira naprasno prepoznavanje dotad neznanog identiteta, bacili tu i nekakve proizvoljne cipele sa neba da "opravdaju" taj preokret (kao, izulo se nebo…). Onda su nalepili svadbu za završnu scenu, a tu, kao i u celom filmu, svaki seljak vuče na svoju stranu i nema nigde ni duha ni igre ni radosti nego samo mehaničko korak-po-korak otaljavanje. Ako ništa drugo, sve to traje humanih sat i petn'es' minuta, pa barem ne gnjavi onoliko koliko srpski "filmovi" to inače umeju. Zbog toga, relativno milosrdna ocena (kilava dvojka) od mene.
            PS: Jedini namerni geg u celom filmu koji me je, za promenu, nasmejao skrivio je pevač death metal grupe – igra ga Stefan Bundalo, onaj lik iz NEPRIJATELJA (i iz nesuđenog DOBA NEVINOSTI) koji izgleda kao malo manje odbojna (i manje okrugla) verzija Dimitrija Vojnova. Naime, on neće da Zorici KAŽE da je voli, nego hvata gitaru i detmetalski reži: VOLIM TEEEE! A kad sam već kod antipatičnih likova, tu je i ono šmirantsko derište iz AŽDAHE, MOJTEVIDEA, viđeno čak i kao romče u ŠIŠANJU, u ulozi nažalost neudavljenog Zoričinog dečka iz doba detinjstva. Klinac je baš uzeo monopol i danas u Srbiji izgleda nema drugog dečaka-glumca za uloge starosti 5-15 godina, nego ovaj igra sve, i staro i mlado, i crno i belo... Taman će za par godina da bude zreo da zaigra i u DOBU NEVINOSTI.