недеља, 5. јун 2011.

Horor u osnovnoj školi


 Moja lična "zatrovanost" hororom potiče još od predškolskih dana, a definitivno je zapečaćena ciklusom horor filmova na tadašnjoj TVB, "Karika koja nedostaje", jula 1982. godine, kada sam bio na raspustu između II i III razreda. Ipak, moram priznati da me, u to doba, nije naročito zanimalo da pišem bilo šta u tom smislu – bilo priče, bilo "kritike", eseje (sastave) i slično. 

U to pred-tinejdžersko doba, pa i kasnije, više sam čitao stripove nego li knjige, pa me je zato više zanimalo crtanje – i svaki vizuelni prikaz horora, a pre svega film – o čemu svedoče moje tadašnje sveske i udžbenici.
 

O tome svedoče i neki moji pokušaji crtanja stripova iz tog doba, vrlo derivativnih, inspirisanih vampirskom epizodom Zagora (na svu sreću, ove sveščice nisu sačuvane!), ili filmovima koje sam mogao videti na TV-u do sredine 1980ih.

Ovo je kadar iz color splatter stripa koji sam radio kada sam bio u VIII razredu. Ne postoji zaplet – bilo je to puko ispipavanje mogućnosti crtanja u boji (hemijskom i flomasterima), primenjeno na detaljno sekiranje jedne kupačice u bazenu.

Kao što rekoh, pisanje horora i o hororu kod mene je došlo kasnije, u srednjoj školi, ali glavni povod za ovaj post zapravo su neka pisanija osnovnoškolaca do kojih sam došao preko kultiste Tonija, iz Babušnice, odakle potiču i mladi horor talenti koje ćete videti dole a mislim da je simpatično i zanimljivo predstaviti ih i ovde.

Kao prvo, tu je neimenovana učenica VII razreda, sa pesmom o strahu koja, kako Toni reče – i kako se i može logično pretpostaviti – potpuno odudara od ostalih đačkih pesama u zbirci ŠARENKRILA ZAPLOVILA.

Kao drugo, i još zanimljivije, ovde je kritički osvrt na Lavkraftovu priču "Pacovi u zidovima" od strane učenika VIII razreda, Nikole Miladinovića, objavljen u listu ĐAČKE ISKREAutor je, kao što će pažljivi čitalac svakako primetiti, očito tu priču čitao u NEKRONOMIKONU, uključujući tu i njegov kritičarski materijal. Pregenijalan je kontrast sa pisanijem odmah ispod njega, na istoj strani - potpuno prajsles jukstapozicija od sorte koja mene najviše oduševljava.
 

Naravno, bilo bi besmisleno i skroz promašeno raspravljati sa određenim kvalifikacijama iznetim u ovom mladalačkom tekstu, baš kao što bi to bilo i ukazivati na naivnost i neveštost mojih gornjih detinje-hororičnih crteža. Ono što je ovde više nego okrepljujuće jeste činjenica da je momak na pravom putu, u mestu i vremenu u kome se ponašanje i "razmišljanje" njegovih vršnjaka pretežno usmerava u banalnim, prizemnim pravcima koji me ispunjavaju beznađem i čemerom. Ovo je sasvim solidan tekst, za taj uzrast, i nadam se da Nikola na njemu neće stati, već da će nastaviti da izučava stravu i užas.

Dakle, čitajte Lavkrafta, izučavajte NEKRONOMIKON, pratite The Cult of Ghoul i hvatajte beleške, jer to je jedan od sve malobrojnijih načina da ostanete normalni u ovom sve nenormalnijem okruženju. Kids, DO this at home! Ghoul je tu da vas poduči, objasni, pokaže, prikaže... i jedino ga metak može (?) zaustaviti u procesu kontinuiranog obrazovanja srpske dece i omladine!

четвртак, 2. јун 2011.

Dilan Dog medju Srbima


Nedavno me je intervjuisala Vera Ovanin, novinarka Balkan Insighta, povodom ovogodišnje filmske verzije DILANA DOGA, a na temu popularnosti ovog stripa kod nas. Za tu priču bili su upitani još reditelj Nikola Ležaić, strip crtač i reditelj Aleksa Gajić, izvesni Žarko Milićević itd. Skraćena verzija svega toga nalazi se ovde, na engleskom.
Ekskluzivno ovde na blogu evo mojih integralnih odgovora.


Zašto je baš Dilan Dog toliko popularan kod nas?

Mislim da je Dilan Dog kod nas popularan ne toliko zbog svog osnovnog žanra – odnosno horora, koji nikada u Srbiji nije bio naročito voljen – koliko zbog svog odnosa prema životu, iliti svetonazora, koji je izrazito apsurdistički i egzistencijalistički, ali je iskazan na nenametljiv, prijemčiv, popularan način, sa puno humora. Glavni junak je jedan od prvih antiheroja u okvirima široko-dostupnog stripa kod nas: mislim na one koji su se prodavali na trafikama i obraćali najširoj publici (Lunov magnus Strip, Zlatna Serija: ne zaboravimo da je Dilan Dog pokrenut kao specijalno izdanje Zlatne Serije), a za razliku od "umetničkijih" kakvi su se mogli naći u Stripoteci (npr. Aster Blistok), Yu stripu (npr. Bernar Panasonik) i sličnim magazinima u drugoj polovini 1980-ih. Bio je to neobičan spoj šarma, humora, erotike, strave i užasa, monstruma, krvi, melanholije, otuđenosti, usamljenosti. Za razliku od nekih drugih stripova, koji zahtevaju posvećenu, maltene elitističku publiku (spremnu da izdvaja visoke novce za luksuzna izdanja grafičkih novela i strip albuma), strip Dilan Dog je, kao i njegov naslovni junak, pristupačan, da ne kažem proleterski.


-    Šta popularnost Dilan Doga govori o našem društvu?

Nisam baš siguran da se kultni status tog stripa može proširiti na neke dubokoumne paralele sa čitavim društvom. Činjenica da taj strip ima svoju publiku kod nas, i to veoma posvećenu, kao i da odnedavno, u izdanjima "Veselog četvrtka", dobija ozbiljan tretman kroz propratne eseje, tekstove, komentare, uputstva za upotrebu itd. pokazuje da ovdašnja publika reaguje upravo na misaonu, idejnu dimenziju tog stripa, a ne samo na onu zabavljačku. Potonja, naravno, takođe postoji, jer ovo nije nekakav suvoparan i dubokouman strip, već pre svega dinamičan, vizuelno nadahnut, originalan, neobičan, nepredvidiv, a to su kvaliteti na koje valja računati čak i kod nas, gde su Zagor, Blek i Komandant Mark zadugo predstavljali pojam toga šta je strip.

-    Da li se popularnost ovog stripa može povezati sa tradicijom
vampirologije u nasoj kulturi?

Motiv vampira jedan je od češćih i popularnijih u hororu uopšte, a u poslednje vreme naročito je oživljen zahvaljujući serijalu romana Sumrak, serijama kakve su Bafi, ubica vampira i Prava krv (True Blood) i nizu popularnih filmova. On se često javlja u Dilanu Dogu, a poznato je da Srbi imaju naročit odnos prema vampirima zbog svoje bogate tradicije narodnih priča (mada, nažalost, ne i književnosti ili filmova o njima, kojih ima jezivo malo). Zbog toga nije isključeno da ovaj strip barem delić svoje popularnosti duguje upravo svom originalnom, nekonvencionalnom tretmanu vampira. Možda vredi istaći da su u Dilan Dog knjigama, u kojima su u tvrdom povezu ponovo objavljuju rane epizode ovog stripa, izašli brojni propratni tekstovi upravo na temu vampira u horor književnosti i filmu, te vampira u konkretnim epizodama ovog stripa.

уторак, 31. мај 2011.

APOKALIPSA JUČE, DANAS, SUTRA (1. deo): Opšti pogled

             Zbog čestih pritužbi pojedinaca koje neću imenovati, da je moje seciranje Tuševljakovića nedavno bilo preopširno, zaključujem 1) da je današnja publika neopozivo iskvarena kratkim EPP prilozima sa Popboksa, Jelou keba, Siti Megazajna, Blica i sličnih popularnih lokacija za brzinska međuprijateljska tapšanja po ramenima; 2) da je (internet) publika nenaviknuta na čitanje dužih, analitičkih tekstova; 3) a u svakom slučaju, ona ne želi mega-tirade onlajn, na tamo nekakvom blogu, nego isključivo u knjigama, časopisima i zbornicima (koje ne čita).  

Stoga izlazim u susret takvim prohtevima, svoje opsežne analize čuvam za mesta prikladna tome (časopisi, knjige, naučni skupovi i sl.) a ovde, na blogu, probaću da se samo u najkraćim crtama, bez opširnih elaboracija, osvrnem na sadržaj najnovije antologije koju je priredio Goran Skrobonja, pod nazivom APOKALIPSA JUČE, DANAS, SUTRA. Budući da ona sadrži celih 25 priča i novela, na ciglih 666 strana, ipak ne obećavam da će ovaj tekst biti onoliko sažet koliko bi pratioci gorepomenutih glasila i EPP ispostava želeli, ali... probaću da sve smestim u dva dela. U prvome iznosim opšte utiske, konstatacije, ocene, kritike i pohvale, a u drugom se bavim konkretnim pričama.
            Najpre nekoliko opštih primedbi.

            a) Ovo što sledi su moje sasvim subjektivne ocene, zasnovane na merilima koja većinska publika sigurno ne deli. Drugim rečima, ponešto od ovoga što meni smeta, većina ili neće ni primetiti, ili neće tako videti, ili ako vidi – neće im smetati. Takođe, ponešto od onoga što ću pohvaliti zbog svoje nekonvencionalnosti možda neće za većinu predstavljati kvalitete.
            b) Moje ocene su, kao i uvek, zasnovane na kriterijumima koje primenjujem na sve, i koji nisu prilagođeni lokalnim relativitetima, te zbog toga mogu zvučati strože nego što zapravo jesu. Prostije rečeno, ako od ove zbirke očekujete raznovrsnu, dinamičnu, manje-više zabavnu prozu – to ćete dobiti u sasvim dovoljnim količinama. Ako imate preferenciju, ili barem toleranciju prema "palpu" – onda ćete u ovome uživati još mnogo više nego ja. Ako tražite čitljivu žanrovsku prozu – od ove ovde, u ovoj zbirci, trenutno u Srbiji nećete naći bolju. Ja lično možda mogu na to dodati jedno "nažalost, bolje nema", ali takvu opasku većina žanrovske publike neće deliti.

            c) Uopšteno gledano, APOKALIPSA JUČE, DANAS, SUTRA je opravdala svoje postojanje na nekoliko nivoa: dala je priliku većem delu aktuelnog žanrovskog krema da se nađe među koricama knjige, sa kolegama, što je u zadnje vreme sve ređa šansa; takođe je dala šansu nekim početnicima ili relativnim newcomerima da se pomešaju sa starijom ekipom, for better or worse; ponudila je presek sadašnjeg stanja u srpskom žanrovskom getu (uz par simboličnih gostovanja "iz regiona"), takvog kakvo je – tuđe nećemo, bolje nemamo (uz ogradu da nekoliko jakih imena nije prisutno u ovoj zbirci; od onih koji mi naročito nedostaju pominjem M. Piševa, Olivera J, Z. Jakšića i A. Markovića). Najzad, ponudila je sasvim pristojan nivo proze koja će, ipak, pre svega da "legne" fanovima žanra, dok je eventualni "crossover" potencijal više na nivou intrigantne tematike i prisustva nekolicine mejnstrim imena, nego li u smislu nekakve opšte ozbiljnosti ideja ili originalnosti i stilske visine, gledano en generale.

            d) Uopšteno, ali iz mog ugla, zbirka je na nivou prethodne dve (BELI ŠUM i ISTINITE LAŽI), bez većeg iskoraka. Ako mi se ova polupuna čaša čini polupraznom, to je zbog toga što su me poprilično razočarale neke priče od kojih sam mnogo očekivao (Radunović, Nešić/Lazović, Bakić, Sarajlija), dok sam neke od boljih čitao još u rukopisu, pa sam zato u knjizi imao manje premijernih užitaka. Ako ništa drugo, zbirka je ipak ponudila i nekoliko prijatnih iznenađenja tamo gde ih nisam očekivao, pa je time bar donekle kompenzovano ne-isporučivanje od strane očekivanih majstora.

            e) Opšte tendencije kojima se ova zbirka odlikuje:
            - Vrlo visok nivo tzv. "pismenosti"; bar polovina, ako ne i više, ističe se natprosečno savladanim zanatom pitkog i nesmaračkog pripovedanja.
            - Primetna dominacija zapadnih modela, pretežno iz pop-kulture (američki filmovi, TV serije, stripovi, video-igre, žanrovska proza), sa manje ili više uspelim proplamsajima "sopstvenog glasa".

            - Uprkos pompeznoj temi, odsustvo primetnije idejnosti ili izraženijeg stava prema svetu (i njegovom smaku): motiv se uglavnom koristi kao ustaljena konvencija, sa nedovoljnim implikacijama ličnog svetonazora, što kod ove konkretne tematike (Apokalipsa!) još više bode oči nego li, recimo, u ranijim antologijama. 

            - Ovaj globalni pop-pristup se, pak, oslikava i na lokalnom planu, u smislu da je vrlo, vrlo mali broj priča ozbiljno, dubinski ukorenjen u ovdašnjem ambijentu, temama i problemima. Ne samo što se neke uopšte i ne dešavaju u Srbiji, nego bi se i mnoge od nominalno "ovdašnjih" sa zanemarljivim kozmetičkim izmenama lako mogle premestiti u – pre svega – Ameriku, kao zvezdu vodilju mnogih od zastupljenih pisaca. Lično, nedostajao mi je izraženiji odnos prema "sada i ovde" koji je tema smaka sveta, u zemlji sistematski, apokaliptički sjebavanoj već par decenija unazad, pružala maltene kao na tacni, ali većini je ipak bio draži holivudski pristup od metaforičkog bavljenja rušenjem tla ispod naših sopstvenih nogu. Naravno, oni koji od proze traže samo eskapizam i "dobru zabavu" uz zaborav na mučnu stvarnost okolo, pozdraviće ovu tendenciju, ili im barem neće smetati da ubiju nešto svog vremena protrčavanjem kroz niz novih varijacija na uništavanje sveta u kojem su već toliko puta saučestvovali kroz video igrice, stripove, filmove, video spotove itsl. tako da su na to odavno oguglali.

            - Meni lično malkice je smetalo i to što je većina priča suviše "goody two shoes", suviše PG-13, suviše "politički korektna", nedovoljno "prljava" – što, takođe, naročito smeta kada imamo temu smaka jebenog sveta, pada svih vrednosti koje inače držimo samopodrazumevajućim, pada svih konvencija kojih se sada držimo ko pijan plota... Relativno malo od tog haosa je zaista uhvaćeno i preneto, a pritom manje mislim na onaj pirotehnički haos – toga, predvidivo, ima: rušenja, eksplozije, požari... – a više na onaj moralni i egzistencijalni haos: na jedan novi poredak u kome su stvari kao prijateljstvo, ljubav, brak, porodica, fini maniri, avantura, komedija, akcija, romansa, erotika – drastično preimenovani, izmenjeni, izbrisani i/ili zamenjeni nečim mutiranim, novim. Od pred/postapokaliptičkog majndfrejma, poput onog recimo kod Balarda, Barouza i sličnih proroka apokalipse – ovde jedva da ima nekih manjih natuknica. Mnoge ovdašnje "apokalipse" kao da su namenjene za Vila Smita, Anđelinu Džoli, Orlanda Bluma i slične. Izuzeci od ovog pravila su Žiljak, Petrović, Zelić, Mandić-Spasojević, Cvetanović, Sigma, Bakić i ja.

            - Priređivač, Goran Skrobonja, više puta je isticao postulat da je antologija uspešna ukoliko se svakom čitaocu u proseku dopadne trećina sadržaja, prema drugoj trećini je manje-više ravnodušan dok poslednja može i da mu se nikako ne dopadne. Ako se tako gleda, onda je ova antologija otprilike u tim nekim parametrima, pa možda i nešto jače (pozitivnije). Konkretno, 12 od 25 priča smatram natprosečnim i vrednim čitanja, a neko manje strog sigurno će naći za sebe i više.

            - Za pohvalu je raznovrsnost tematike: iako se autori, koliko znam, nisu međusobno dogovarali ko će o čemu da piše, među ovih 25 priča ne postoje dve međusobno slične, čak ni onda kada je uzrok apokalipse isti (npr. zaraza, ili rat). Zbirka se odlikuje visokim stepenom osobenih, različitih pristupa, ne samo u smislu teme ili žanra, nego i formalnih i narativnih pristupa: od "pesme" preko kratke priče u fragmentima (povezanim ili ne), klasične kratke priče, pripovetke pa sve do opširnih novela od kojih neke mogu lako da se prošire u roman. Pošto je tema zbirke implicitno favorizovala SF pristup, ovde ima više priča koje naginju toj provenijenciji, a nešto je manje horora, ali to malo što ima – spada u vrh ovog izbora.

            Konkretni osvrt na priče iz ove zbirke, u idućem nastavku.

– nastaviće se... –

понедељак, 30. мај 2011.

Ghoul SHOP

 Obznanjujem ovako, ovde, na jednom mestu, nekoliko poslednjih stvari preostalih mi za prodaju, pre nego što pređem na sopstvene bubrege i slične iznutrice, e ne bih li nekako isplatio namete za doktorat. Evo šta je u ponudi:

Naživo
 

(Ghoul Press, Niš, 2010)
= 450 din (sa ptt uračunatom)
Kultni i okultni horor roman, ko zna – znaće, ko ne zna, kliknuće na link...


Faustovski ekran: đavo na filmu
 

(Svetozar Marković, Zaječar, 2006)
= 666 din (sa ptt uračunatom)
Unikatna studija horora i fantastike na filmu, sa akcentom na filmovima o Đavolu i srodnoj mu tematici.
Ovo je poslednji extra primerak kojim raspolažem. U knjižarama je odavno ne videh, a mislim da i izdavač nema više od tuceta u magacinu, ako i toliko.
= P.R.O.D.A.T.O.

U brdima, horori: srpski film strave
 

(Niški Kulturni Centar, Niš, 2007)
= 600 din (sa ptt uračunatom)
Prva i jedina knjiga na celom svetu u celosti posvećena hororu u srpskom filmu, od LEPTIRICE do ŠEJTANA.
Poslednje tuce je dostupno: kupite sada razumno, da ne biste posle po trostrukoj ceni na Limundu.

Novi kadrovi: skrajnute vrednosti srpskog filma
 

(zbornik priredili Dejan Ognjanović i Ivan Velisavljević; Clio, Beograd, 2008)
= 1000 din (sa ptt uračunatom)
Užasno redak primerak, sa prvobitnim zaštitnim omotom korice urađenim u samo 100ak primeraka, različitim od onog pod kojim se knjiga kasnije prodavala u knjižarama.
Potpuni unikat, moj poslednji primerak.

Lari Gonik, Crtani vodič kroz seks

Paramecijum, Beograd, 2005. 
(Preveo: Dejan Ognjanović)
= 500 din (sa ptt uračunatom)
Veliki format, 200ak strana, ilustrovano, vrlo duhovito, poučno, korisno – savršen poklon za devojku, momka, roditelje...
Preostala mi samo dva primerka – moguće je dodati neki lascivni crtež na njih, by prevodilac, ako neko želi.
= P.R.O.D.A.T. jedan, ostao još jedan.

William Hope Hodgson, The Casebook of Carnacki – The Ghost Finder

            = 500 din (sa ptt uračunatom)
            Klasična zbirka okultnih horor priča od pisca koga je Lavkraft veoma cenio (s pravom).
            Ovo prodajem samo zato što sticajem okolnosti imam duplo, inače ne bih. Jedan primerak.
= P.R.O.D.A.T.O.           


 Odlično očuvani, srpski, bioskopski posteri klasičnog velikog formata. Horor, kult, retkosti, stariteti, ludila, bizarnosti, treš… Klikni na naslov da vidiš fotke dostupnih postera i njihove više nego popularne i razumne cene.

 
SVI diskovi gore na linku u naslovu navedeni jesu ORIGINALI (a ne rezanci), u svojim originalnim kutijama, i sa svim dodacima (gde ih ima) onako kako su kupljeni ili dobijeni. Svi diskovi su novi, uglavnom jednom ili dvaput gledani, čisti i ispravni, a i kutije i omoti su im novcati.
Nekoliko ih je u međuvremenu prodato – piši i raspitaj se šta još ima.

Za dogovor povodom bilo čega gore navedenog, piši na dogstar666 et yahoo dot com.
Dolazim u Beograd u sredu, 01. juna pa je moguće da ponešto ponesem za one koji se na vreme jave.

недеља, 29. мај 2011.

HOROR FILMOVI 2011 (2. deo)


Evo još nekoliko srednjačkih (at best!) novih hororčića suviše bedastih da se njima detaljno bavim, a opet, neko bi se mogo prevariti da poželi da ih gleda, pa ukratko opisujem šta su uradili meni: idem od najgorih (1-) prema nešto malo manje lošim (3-).

THE GOATHERD

CHILE, 09
(*)          
1-
Ovaj čileanski torture porn je tortura neopisivih razmera: ne pomažu ni prirodne planinske lepote kad su nekom šugavom kamerom sa lošim svetlom uslikane, ne pomaže ni to što je ovo najrudimentarniji od svih (anti)zapleta: dve cure se zaplaćuju po planini, jedna ugane/slomi nožicu, pomoć zatraže od čobanina za koga se ispostavi da voli da muči žene, ali još više gledaoce dugim kadrovima u kojima se bavi svojim jebenim ovcama… Malo on muči njih, pa se jedna oslobodi i sjebe njega, nešto malo krvi prsne u tom mraku, a smisla, a poente niđe – pa čak ni sadističkih set-pisova ili dobrih efekata za one koji su zbog toga ovde (a nema zbog čega drugog)! Tražili ste dadaistički film? Evo vam ga! It makes NO SENSE!


DEN-SEN aka INFECTION

JAP, 06
*(*)         
1+
Iscimao sam se da ovo lociram samo zato što ga potpisuje Shozin Fukui, reditelj vrlo mi dragih 964 PINOCCHIO i RUBBER'S LOVER (klikni na linkove za moje rivjue). Sreći mi ne beše kraja kad još otkrih da se radi o hororu! Avaj, horor je samo iskustvo gledanja ove budalaštine. Zaplet je tipična J-horor klasika: jednoj opskurnoj TV stanici stigne snimak koji, navodno, navodi gledaoca da se samoubije. Reporterka i njen snimatelj kreću u jednu od najpužolikijih i najdosadnijih istraga u istoriji JH-a, samo kako bi došli do jednog od najbezveznijih rezultata. Ne postoji ni tračak nadahnuća u ovom jeftino-izgledajućem, i po svemu sudeći najamničkom video-radu. Sve oko je njega je toliko otrcano i trapavo da optimista u meni želi da veruje kako je Fukui, zgađen tupavim scenarijem, ovo namerno režirao tako da izgleda kao parodija na ofucane J-horor motive i situacije, ali – čak i da je tako, čemu sve to, ako je parodija još gluplja i negledljivija od onoga što (možda) parodira?


BABY SHOWER

SPA, 11
*(*)        
2-
Jedna trudnica okruži se u svojoj kući na selu grupicom svojih kvazi-prijateljica, od kojih se jedna – ne zna se koja – spanđala s njenim dragim, i sprema se da pobegne s njim koliko sutra. E pa neće moći! Počinje nekakav nezanimljiv kao-pokolj na pozadini izrazito glupe sapunice i neverovatno ružnih glumica – zaista neverovatno, ipak su mogli da nađu bar neku okej španjolku, bez obzira što zaplet zahteva gadure, jer uprkos tolikom ženskinju na ekranu, sve su nekakvi skotovi da te bog sačuva, pa je otud sve ovo još nepodnošljivije i mučnije gledati. Odnosno, ako već ja jesam, vi ne morate.


THE RITE

USA, 11
**          
2
Ovo je tačno ono što biste i očekivali od filma sa ovim zapletom i ovakvom ekipom i promocijom – a naročito ako ste čitali moj FAUSTOVSKI EKRAN, jer radi se o još jednom napornom utrljavanju izanđale formule o zabludeloj ovčici (pop-sumnjalo) koja se, nakon niza "demonskih" manifestacija, na kraju zahvaljujući Đavolu vraća stadu, tj. katoličkoj veri. Ne samo što je ovo ideološki bljuzga, nego je u svom otrcanom zapletu lišeno bilo kakvog daška svežine, originalnosti, ili zanimljivosti – nije čak ni dovoljno blesavo da priđe trešu, ni dovoljno explicitno da bude exploatacija, nego je skroz opterećeno nekakvom hinjenom, fejk "sumornošću", naduvanom a nepostojećom "težinom" i (melo)dramom koja ovim budalaštinama ne priliči, i ovaj razvučeni deža vi čini još napornijim za praćenje. Čak i od "opsednutog" Entonija Hopkinsa ima premalo, prekasno, da bi njegovo keženje i kreveljenje opravdalo gubljenje vremena na ovo.


SECONDS APART

USA, 11
**(*)       
2+
Još jedan prilično rutinski, ali gledljiv filmić o zlim blizancima – ovog puta, dvojici srednjoškolaca koji imaju moć da, udruženim naporima, utiču na um ljudi u svojoj blizini tako da im ubacuju u mozak kojekakve ideje, slike i namere, i tako ih indirektno, gde zatreba, šalju u smrt. Na kraju ispadne da im ni telekineza nije baš strana (mada je nejasno zašto je pre toga nisu koristili), a ključna moć vezana je za šućmurasti, smandrljani twist koji više toga zamućuje nego li što objašnjava ili pak "znači". Lepo je slikano i solidno glumljeno, mada suviše nedorečeno i neambiciozno (naročito po pitanju "projekta" naših bliznića). Storyline je predvidiva rutina, donekle pozajmljena od DEAD RINGERSa: bratski ekvilibrijum narušava dolazak ženskinje nestrpljive da se uvuče u gaće senzitivnijem od dvojice, što dovodi do postepenog rascepa i završetka donekle sličnog onom u Kronijevom masterpisu – samo što ovde, naravno, nema ni te konotacije, ni taj emotivni impakt. Stvari dodatno pojeftinjuje kliše crnog pajkana koji istražuje niz sumnjivih smrti: mrtva ga žena opseda iz prošlosti – nije uspeo da je spase iz požara = krivica i povremeni košmari (da ožive ne naročito eventful film) – i "iskupljenje" kada na kraju iz požara spase jednu drugu ženu. Zeeeev.


WAKE WOOD

UK, 11
**(*)       
2+
Srednjački, gledljivi hororčić o familiji koja bi da oživi stradalu ćerčicu, na tri dana, zanimljiv je naročito zbog uvek-zabavnog ambijenta engleskih ruralnih zabiti i uvrnutih im, paganskih običaja, koji ovde dobijaju ikonografski inovativan twist (konkretan ritual oživljavanja mrtvih), iako je vrlo apsurdan i teško spojiv sa preovlađujućim "realizmom". Ne padajte na naduvana poređenja sa WICKER MAN-om i sl. klasicima, ovo klasik nije ni u najavi, i ima vrlo umerenu preporuku samo za zadrte fanove horora, izgladnele za nečim što kol'ko-tol'ko ne pljuje u lice gledaocu. Polu-bajkoviti horor (po uzoru na "Majmunsku šapu", odnosno njenu stivenkingizaciju u PET SEMATARY) nije najuspelije spojen sa pokušajima drame, ali recimo da ima ovde nekoliko scena vrednih pažnje (pomenuti ritual vaskrsenija; stradanje pod bikovim dupetom…) i da je to sve umereno pitko i pristojno predočeno da se može pogledati.


LOS OJOS DE JULIA 

SPA, 11
**(*)    
3-
Dobro uslikan (po španski!) i solidno režiran, ali konvencionalno napisan horor-triler o ženi koja gubi vid, a možda i razum, i ubici koji je ganja, mene nije uspeo da uvuče u svoj nategnuti zaplet, niti da me zainteresuje za svoje izrazito antipatične junake i njina priključenija, pa time ni da me involvira u dramu ili saspens, koji su kompetentni ali ne prelaze nivo osrednjeg, konvencionalnog, prirode strogo jednokratne, zaboravljive. Poređenja sa ORFANATO, recimo, potpuno su idiotska: ovo uopšte nije film tog ranga – možda po budžetu i ambicijama, ali ne i po postignutim kvalitetima. No, i ovako je to za dve nijanse bolje od prosečnog USA horora danas, pa kad nema kiše, dobar je i ovaj španski grad (tj. špansko selo).