четвртак, 23. април 2009.

J. G. BALLARD (1930-2009)

U nedelju ujutro, 23. aprila 2009, umro je J. G. Ballard, jedan od najznačajnijih pisaca 20. veka.
Konzumenti mejnstrim filma su Jamesa Grahama Ballarda mogli da upoznaju preko Spielberga (Carstvo sunca), sledbenici alternative preko Cronenberga (Sudar). Oni koji čitaju, na hrvatskom su mogli naći oba filmovana romana, a na srpskom samo još Potopljeni svet i zbirku priča Četvorodimenzionalni košmar.
Premalo za pisca čije ga mračne vizije budućnosti, kao i krhka veza sa SF-om, stavljaju u rang Orwella, Huxleyja i Burroughsa.
Ovo je ogroman gubitak, ne samo za SF, nego još više, za svetsku književnost.
Na svu sreću, ne može se reći da je otišao u cvetu mladosti niti nezavršena posla, jer ostavio je iza sebe zaista OGROMAN trag, ali ipak...

Za moj groš, umro je najveći od (do juče) živih SF pisaca.
Od ovih što su preostali čak i ne znam ko bi sada bio 'prvi do njega'. Veliki je ponor između Balarda i sledećeg, to sasvim sigurno.
(Sledeći bi verovatno bio Bredberi, iako on već neko vreme ne objavljuje nove stvari.)

U svakom slučaju, mislim da Ballard zaslužuje malo više od jednog golog RIP, pa ću zato ovde izdvojiti neke delove intervjua s njim u kojima se osvrće na SF i svoj rad, a koji bi trebalo da nas podsete koliko je on bio iznad žanra:

"People within the science fiction world never regarded me as one of them in the first place. They saw me as the enemy. I was the one who wanted to subvert everything they believed. I wanted to kill outer space stone dead. I wanted to kill the far future and focus on inner space and the next five minutes. And sci-fiers to this day don't regard me as one of them. I'm some sort of virus who got aboard and penetrated the virtue of science fiction and began to pervert its DNA."

"I was unusual in that I came, unlike most SF enthusiasts, very late to science fiction. I don't suppose I picked up a copy of Galaxy or Astounding or what-have-you until I was about 22 or 23."

"- Which authors impressed you?
BALLARD: A lot of American writers were very good. Bradbury above all I thought he was head and shoulders above everybody else. He had that wider dimension to his writing which the others, however good, didn't really achieve. I liked Sheckley very much - very droll and witty. Pohl, too I liked. Matheson, I liked - very much, actually, because he showed you why SF wasn't about outer space, wasn't about the future. So many of his stories were psychological twist stories. I liked those."
-John Campbell.
BALLARD: I thought he was a baleful influence. He consolidated all the worst tendencies of American SF. He introduced a lot of bogus respectability, all that hard sociology thing. You know: 'I was up at MIT last week, talking about the future of...' something or other, and it all sounded very serious. He allied SF to the applied engineering, social engineering, and so forth, of somewhere like MIT. He gave SF a serious, real dimension which was all wrong because that isn't what SF is about ."

"The Americans collaborated very easily, partly because they all produced this very standardized fiction. It's not all that easy to tell if you're given a paragraph of Pohl that it's not by Sheckley or Matheson or Kuttner. Particularly with all the pseudonyms they used, there are very few writers you can identify stylistically."

"-The Marxist critic of SF, Darko Suvin...
BALLARD: Never heard of him. Go on.
-... suggests that the fall of the British Empire is a 'hidden theme' in your work. What do you say to that?
BALLARD: I'd say that my stuff is about the fall of the American empire, because this is what I was brought up in. I wasn't brought up in a British zone of influence. The area was dominated by Americans, by American cars, by American styles and consumer goods."

Ovaj nekonvencionalni pisac ne zaslužuje konvencionalan nekrolog; sažeto protrčavanje kroz njegovo ratno detinjstvo u Šangaju, sazrevanje u Engleskoj i nabrajanje najznačajnijih knjiga možete naći svuda na netu.
Umesto toga, evo izbora njegovih izjava koji može skicirati dimenzije pisca, mislioca i nevoljnog proroka.


Mislim da smo svi mi možda urođeno perverzni, sposobni za ogromnu surovost, a opet, paradoksalno, naš talenat za perverziju, nasilje i opscenost može biti dobra stvar. Možda ćemo morati da prođemo kroz ovu fazu kako bismo dosegli nešto s druge strane. Greška je suzdržavati se i odbijati da prihvatimo svoju prirodu... Mi živimo u jednom apstrahovanom svetu bez ikakvih vrednosti, u kome umesto da zaostanemo, treba da, kao što je Conrad rekao, sebe uronimo u najdestruktivniji element – i plivamo.
(u knjizi The Imagination on Trial, ur. A. Burns i C. Sugnet)


Zanimaju me nadrealisti u celosti zato što veoma verujem u potrebu imaginacije da preobrazi sve. Inače bismo morali da prihvatimo svet takav kakav smo zatekli, a ne mislim da bi trebalo. Valjalo bi da iznova stvorimo svet.
(intervju za Metaphores, 1983)

Življenje je jedna od najdosadnijih stvari koje možemo raditi. Zaista uzbudljive stvari, najinteresantnija iskustva, dešavaju se u ljudskoj glavi, u onim oblastima koje pokrivaju inteligencija i imaginacija.
(intervju za Penthouse, septembar 1970)

Umesto da tretiramo vreme poput neke vrste uzvišene panorame, voleo bih da ga vidim kao ono što jeste, tj. kao jednu od perspektiva ličnosti i kao elaboraciju koncepata vremenskih zona, dubokog vremena i arheopsihičkog vremena. Voleo bih da vidim više psiholiterarnih ideja, više metabioloških i metahemijskih koncepata, privatnih sistema vremena, sintetičkih psihologija i svemirskog vremena, više od udaljenih, tmurnih polusvetova koje slutimo u slikama šizofrenika, sve u svemu, jednu spekulativnu poeziju i fantaziju nauke.
(intervju za New Worlds, maj 1961)

Časovi anatomije su mi otvorili oči. Mi zasnivamo svoje živote na iluziji integriteta naših tela, ovog „čvrstog mesa“. Mi gradimo mitologije oko ovih poznatih delova mesa i žila. Videti, onda, leš na stolu za obdukciju i početi lično da ga seciraš i na kraju shvatiti da nije ništa ostalo sem nekakve gomile hrskavice i kostiju sa natpisom imena nekog mrtvog doktora – to je bilo izuzetno iskustvo nepostojanja integriteta u mesu, i integriteta duha ovog doktora.
(intervju za Penthouse, septembar 1970)

Srž tradicionalnog romana je formula „evo šta se desilo“. Verujem da je danas nužno pisati na spekulativan način, neku vrstu „istraživačkog romana“ koji bi odgovarao formuli „ovo se sada dešava“ ili „ovo će se desiti“. U poduhvatu ove vrste, autor ne zna unapred šta će stvoriti. On gubi sveznajuću perspektivu...
(intervju za Magazine Litteraire, april 1974)

Ono što je interesantno sada jeste to da vremenski raspon između „buntovnika“, „revolucije“ i potpunog društvenog prihvatanja postaje sve kraći... U budućnosti, imaćete neku radikalnu novu ideju, a već za tri minuta ona će biti potpuno prihvaćena i eno je u vašem supermarketu.
(intervju za Search & Destroy, 1978)

U Potopljenom svetu hteo sam da se zagledam u naše rasno pamćenje, čitavo naše biološko nasledstvo, u činjenicu da smo stari nekoliko stotina miliona godina, stari poput bioloških kraljevstava u našoj kičmi, našem mozgu, našoj ćelijskoj strukturi; sami naši identiteti oslikavaju neiskazivi broj odluka načinjenih radi prilagođavanja promenama u okruženju, odluka koje leže iza nas u prošlosti kao neko ogromno, uglavnom zaboravljeno putovanje. Želeo sam da se vratim tim putem i vidim šta nas je učinilo ovim što jesmo.
(Transatlantic Review, proleće 1971)

Rekao sam već negde da se sva moja proza sastoji od slika. O sebi uvek mislim kao o frustriranom slikaru. Moji romani i priče su, zaista, sve same slike.
(intervju u knjizi The First 20 Years, D. Pringle)

Verujem u moć imaginacije da iznova stvori svet, da oslobodi istinu unutar nas, da odbije noć, da prevaziđe smrt, da lepim učini autostrade, da nas poveže sa pticama, da nam omogući poverenje sumanutih. Verujem u sopstvene opsesije, u lepotu automobilskog sudara, u mir potopljene šume, u uzbuđenja napuštene plaže na praznik, u eleganciju grobalja automobila, u misteriju višespratnih parkirališta, u poeziju napuštenih hotela.
Verujem u napuštene puteve Vejk Ajlenda koji streme ka Pacifiku naših imaginacija...
(What I Believe, Ballard)

4 коментара:

  1. U izdavackom planu za ovu godinu Carobna Knjiga planira izdati Empire of the Sun,kakvo ti imas misljenje o toj knjizi,prvi red Ballardovih knjiga ili ?

    ОдговориИзбриши
  2. oh, ne! od tolikih njegovih odličnih stvari koje još ne postoje na našem jeziku, oni su se odlučili da izdaju a) njegov MINORAN roman (značajniji kao autobiografija nego kao knjiž. delo) samo zato što je SPILBURGER snimio film po njemu, b) pa još da izdaju, praktično, PONOVO, knjigu koja je već objavljena na hrvatskoj verziji srpskog jezika sredinom 1980-ih u biblioteci HIT, u milion hiljada komada koje još uvek lako možete naći svuda...

    ОдговориИзбриши
  3. Jebiga,oni su prije neku godinu izdali Sudar,tako da ocigledno idu po logici masama najpoznatiji djela.Kao sto ti sam rece ima se sta drugo za izdati od Ballarda,npr skoro sam uzeo ogromne kolekcije kratkih prica u dva toma.shitload.

    I jos da pitam od njegovi djela posle Empire of the Sun - 1984 sta je po tebi najbolje ?

    ОдговориИзбриши
  4. ne mogu sad da mu čačkam hronologiju, ali uopšteno - pod obavezno ova 3: CRYSTAL WORLD, HIGH-RISE i CONCRETE ISLAND. njegovi noviji baš i nisu vrhunski, barem sudeći prema COCAINE NIGHTS, njih ostavi za kraj.

    ОдговориИзбриши